RECENZIJA: Liga pravde (Justice League, 2017)

LIGA PRAVDE
 (JUSTICE LEAGUE)
 uloge: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Gal Gadot, Ezra Miller, Jason Momoa, Ray Fischer, Jeremy Irons, Diane Lane, Connie Nielsen, J. K. Simmons
 scenarij: Chris Terrio & Joss Wheddon
 režija: Zack Snyder
 proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2017.
 trajanje: 120 min.

2016. godina je bila za mnoge grozna godina, a nešto slično bi se mogli reći i glavešine hollywoodskog studija Warner Bros. Iako su Batman vs Superman i Odred otpisanih – dva filma iz superherojske franšize koju dijele s izdavačkom kućom DC Comics – zaradila hrpu novaca, na kraju balade, odnosno popisu najkomercijalnijih filmova godina, su završili daleko ispod filma Kapetan Amerike: Građanski rat iza kojeg stoji suparnički studiji Disney i Marvel. Štoviše, oba filma su od kritičara, pa i dijela fanova, dočekani na nož te je pokušaj da se kopiranjem formule crossoverima povezanih superherojskih filmova nadmaši Marvelov filmski univerzum dosad imao neslavne rezultate. Stoga 2017. godine, s izuzetkom najzagriženijih DC-jevskih fanatika, nije bilo neke posebno izražene nade da bi Liga pravde, film koji predstavlja prvo veliko okupljanje DC-jevskih heroja, trebao konačno potvrditi uspjeh franšize i povezanog univerzuma na isti onaj način na koji je pet godina ranije to uspjelo Marvelu s Osvetnicima. Nade je bilo još manje nakon vijesti o izuzetno kompliciranoj produkciji, odnosno masovnom nadosnimavanju scena, kao i obiteljskoj tragediji režisera Zacka Snydera, uslijed koje je morao napustiti set.

Radnja filma nakon smrti Supermana (Cavill), odnosno nakon što je Bruce Wayne alias Batman (Affleck) zaključio kako Zemlji prijeti opasnost od raznih vanzemaljskih stvorenja i drugih zlikovaca koje sada znaju da planet nema tko štititi. Batman stoga odlučuje angažirati stalnu suradnicu Dianu Prince alias Wonder Woman (Gadot) i s njom formirati superherojski tim kome će se pridružiti Arthur Curry alias Aquaman (Momoa), Barry Allen alias Flash (Momoa) i Victor Stone alias Cyborg (Fischer). To se događa u pravom trenutku, jer na Zemlju dolazi Steppenwolf (Ciaran Hinds) sa svojom vojskom para-demona kako bi je osvojio. Batman i družina shvaćaju da će protiv njega imati male šanse, pogotovo ukoliko se Steppenwolf dočepa tzv. majčinskih kutija, uređaja koji daju izuzetnu moć njegovim posjednicima. Ti isti uređaji bi, s druge strane, mogli poslužiti superherojima da ostvare očajnički plan, odnosno u kriptonskom brodu uskrsnu svog poginulog kolegu.

Kod Lige pravde je dobra vijest da je bolji od Batmana vs Superman i Odreda otpisanih, mada to, zapravo i nije bilo tako nešto. Da DC-jev univerzum može biti podloga za nešto kvalitetno ili barem gledljivo svjedoči slučaj nekoliko mjeseci ranije lansirane Wonder Woman; Gal Gadot se ovdje ponovno nameće kao jedina suvisla ili simpatična protagonistica superherojske družine, mada njenog lika jednostavno u filmu nema dovoljno da u značajnijoj mjeri popravi dojam. Ostatak družine, pak, pati od toga da jednostavno nije dovoljno definiran niti istaknut – Momoa kao Aquaman uglavnom prikazuje mišiće, Fischer kao Cyborg je zakopan pod bizarnom maskom i kostimom, a Ezra Miller se, s druge strane, previše trudi svom jednodimenzionalnom liku dati nekakvu komičnu notu, a uslijed čega završi kao iritantno i bahato derište. Stanje je još žalosnije s negativcem, koji izgleda kao generičko čudovište iz niza jeftinih video-igrica i na koga će gledatelji zaboraviti još prije nego što dođe odjavna špica.

Sam scenarij, u kome je sudjelovao Joss Wheddon, autor hvaljenih Osvetnika (koji je kasnije nadzirao i post-produkciju i nadosnimavanja), je opterećen nedostatkom originalnosti, kao i prilično jeftinim pokušajem da se riješi problem Supermanovog nestanka. On neće biti iznenađenje za koga svatko tko pozna povijest strip-predloška ili hollywoodski način vođenja poslova, te je svima manje-više bilo jasno da će Supermanov izostanak biti privremen. Na trenutak je postojala šansa da stvar zakomplicira kroz mogućnost da se uskrsli superheroj uslijed traumatičnih iskustava s onostranim pretvori u iracionalno čudovište ili negativca, ali ona nije iskorištena. Na kraju se sve svodi na izgovor za generičko prikazivanje superherojskih moći u generičkom završnom obračunu kojeg tek neobično mjesto radnje (sjever Rusije) i par vizualnih detalja čini drukčiji od scena CGI-destrukcije koje su se mogle vidjeti u sijaset drugih superherojskih filmova. Osim nerazrađenih likova, Liga pravde i neusklađenosti režije, stila i atmosfere, a što je mnoge kritičare potaklo da špekuliraju da je riječ o dva filma – Snyderovom mračnoj, ozbiljnoj “noirovskoj” drami i Wheddonovoj šarenoj, svijetloj i “opuštenoj” superherojskoj slikovnici. Vrlo je vjerojatno da je Wheddonov pristup bio korak u pravom smjeru, ali on za Ligu pravde i budućnost DC-jevog filmskog univerzuma nije bio dovoljan.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: 300: Uspon carstva (2014)

Sullivan Stapleton

Sullivan Stapleton (izvor: Gage Skidmore)

300: USPON CARSTVA
(300: RISE OF AN EMPIRE)
uloge: Sullivan Stapleton, Eva Green, Lena Headey, Hans Matheson, Rodrigo Santoro
scenarij: Zack Snyder & Kurt Johnstad
režija: Noam Murro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 102 '

Kada se postavi pitanje koji je najutjecajniji film prethodnog desetljeća, jedan od mogućih odgovora bi mogao biti i 300 Zacka Snydera (ili 300: Bitka kod Termopila, kako su ga preveli domaći distributeri). To je ostvarenje korištenjem jednostavnog stripovskog predloška, ali i kombinacijom CGI-ja, namjerno ne-realistične scenografije i naturalističkog nasilja ne samo preporodilo žanr “mačeva i sandala”, nego i proizvelo niz imitacija – od (polu)dokumentarnih serija na History Channelu pa sve do popularne TV-serije Spartak na kablovskim televizijama. Nastavak filma je, s obzirom na njegov uspjeh i hollywoodsku pohlepu, bio neminovan. Jedino je pitanje bilo kada će se snimiti i kakav će biti. Nakon dugotrajnih najava je nastavak došao u obliku 300: Uspon carstva, filma gdje se Snyder zadovoljio ulogom scenarista i producenta, dok je režija povjerena relativnom nepoznatom Nicku Murrou.

Originalni film je predstavljao adaptaciju, i to izuzetno vjernu, istoimenog stripa (ili kako se to danas voli govoriti, grafičkog romana) Franka Millera. I Miller, kao i Snyder, nije mogao odoliti iskušenju da napravi nastavak, ali se Xerxes još uvijek nije pojavio u knjižarama. Uspon carstva, koji se  temelji na tom stripu, radnjom je smješten u Grčku godine 480. pr.n.e. te prikazuje jednu od najdramatičnijih epizoda antičke i svjetske povijesti – veliku perzijsku invaziju prilikom koje je car Kserkso (Santoro) pokušao osvojiti tadašnje gradove-države te tako na samom početku zatrti demokraciju i sve ono na čemu se danas temelji zapadna kultura. Film započinje otprilike kada i prethodni, s bitnom razlikom što ne prikazuje kako su se Grci na čelu sa spartanskim kraljem Leonidom  oduprli Perzijancem na kopnu, nego kako su se oduprli na moru, i to zahvaljujući naporima atenskog državnika i flotovođe Temistokla (Stapleton). U samom prologu se sugerira kako je pobjeda Atenjana u bitci na Maratonskom polju deset godina ranije, odnosno Temistoklova strijela koja je usmrtila perzijskog kralja Darija, odgovorna za osvetnički pohod koji je pokrenuo njegov sin. Najveću opasnost po Grke, međutim, predstavlja Artemizija (Greene), Grkinja koja se okrenula protiv svojih sunarodnjaka i potakla Kserksa na pohod, te kojoj je povjereno zapovjedništvo nad ogromnom flotom.

Uspon carstva u neku ruku predstavlja ispravljanje nepravde koje je prethodni film, zbog inzistiranja na lakonofilskom mitu o spartanskom “čojstvu i junaštvu” učinio Atenjanima, tada prozvanima “filozofima i ljubiteljima dječaka”. Novi film, iako i sam prepun silovanja povijesti, ipak podsjeća gledatelje da su upravo Atenjani bili prvi koji su se suprotstavili Perzijancima, odnosno pokazuje da bi žrtva Leonidinih Spartanaca – koje, pak, ovdje Temistoklo posprdno naziva “ljubiteljima dječaka” – bila uzaludna da nije bilo atenske mornarice koja je na kraju odnijela pobjedu. Međutim, taj detalj – uz činjenicu da prikaz antičkih borbi na moru po prirodi stvari mora biti spektakularniji od prizora borbi na kopnu – je jedina stvar u kojoj je Uspon carstva superiorniji u odnosu na prethodni film.

Snyder je očigledno zaključio da nema nikakve potrebe da se previše mijenja formula, odnosno da se zaplet i likovi učine imalo složenima. Cijeli je zaplet – kome okvir daje naracija spartanske kraljice Gorgo (Heady), nepotrebno “naslijeđene” iz prethodnog filma – samo izgovor za vizualno impresivne scene u kojima spektakularnu destrukciju i masovno krvoliptanje upotpunjuje i 3D tehnologija. S obzirom da je Kserkso, bez obzira na svoj impresivni izgled “boga-kralja”, raskrinkan kao Artemizijina marioneta, Uspon carstva se sveo na samo dva lika. Tako se na jednoj strani nalazi Temistoklo, koga tek grižnja savjesti zbog kobne strijele na Maratonu čini drukčijim od Leonide. Njegovi atenski sljedbenici su, pak, gotovo istovjetni Leonidinim Spartanaca u prethodnom filmu; jedina je razlika u manjoj sklonosti da nose štitove, odnosno više prilike da se prikažu njihova tijela (što će, vjerojatno, imponirati ženskoj i dijelu muške publike). Na drugoj je strani Eva Greene u svom elementu kao dijabolička negativka te bez nekih velikih problema “mete pod” sa svim drugim glumcima u filmu. Uspon carstva, nastojeći ostati vjeran formuli prethodnika, scene nasilja nastoji kombinirati sa nešto manje scena golotinje i seksa. S obzirom da ženskih likova za tu svrhu nema previše, Temistoklo i Artemizija moraju taj zadatak ispuniti u sceni pregovora pred bitku. Ona, dakako, nije nimalo uvjerljiva, iako će muški dio publike cijeniti priliku da grudi Eve Greene prvi put vidi u 3D tehnologiji. Iako će dojam dodatno pokvariti deus ex machina završnica koja je istovremeno prilično predvidljiva, Uspon carstva zahvaljujući svojoj relativnoj kratkoći i jednostavnosti ipak ispunjava svoju osnovnu svrhu, i to barem za one gledatelje koji od njega nisu očekivali previše.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Čovjek od čelika (2013)

ČOVJEK OD ČELIKA
(MAN OF STEEL)
uloge: Henry Cavill, Amy Adams, Michael Shannon, Diane Lane, Kevin Costner, Russell Crowe
scenarij: David S. Goyer
režija: Zack Snyder
proizvodnja: Warner Bros/Legendary/Syncopy/DC Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 143 '

 

S obzirom da današnja dominacija stripovskih superheroja  hollywoodskim ekranima potječe od “Supermana”, blockbustera iz daleke 1978. godine, na prvi pogled se čini čudnim što je najpoznatiji stripovski lik morao tako dugo čekati da se pokrene nova franšiza. Pri tome se može komotno zaboraviti “Povratak Supermana” s Brandonom Routhom iz 2006. godine, koji je, uspkros pristojnih komercijalnih rezultata, dao dodatnog materijala za legende o Supermanovoj kletvi. Priča bi se na kraju mogla ponoviti i s najnovijim pokušajem, filmom “Čovjek od čelika” Zacka Snydera, koji, doduše, obara rekorde na kino-blagajnama, ali s primjetnim nedostatkom entuzijazma kod kritike, pa i kod strip-geekova čija se riječ,  kada je u pitanju suvremeni Hollywood, često doima posljednja.

 

Zaplet u osnovi predstavlja svojevrsnu kombinaciju prva dva nastavka iz originalne franšize sa Christopherom Reevom u glavnoj ulozi. Jor-El (Crowe), znanstvenik s dalekog planeta Krypton, suočen s neumitnim uništenjem vlastitog svijeta, šalje svog novorođenog sina Kal-Ela na Zemlju. Mališan završi u Kansasu gdje ga usvoji dobrodušni par i s vremenom nauči kako kontrolirati i skrivati svoje očigledno vanzemaljske moći. 33 godine kasnije, sada već odrasli čovjek po imenu Clark Kent (Cavill) kreće na odiseju s ciljem da otkrije vlastito porijeklo i svrhu dolaska na Zemlju. Situaciju zakomplicira istraga novinarke Lois Lane (Adams), ali i dolazak kryptonskog generala Zoda (Shannon) koji u Kal-Elu vidi priliku da obnovi Krypton, ali na račun Zemlje i njenih stanovnika.

 

Usprkos sličnosti u priči o nastanku glavnog protagonista, “Čovjek od čelika” odaje dojam da su se autori trudili što više udaljiti od Reeveovog Supermana. S druge strane su možda previše nastojali kopirati stil i opći ugođaj najnovije trilogije o Batmanu, a to i ne iznenađuje jer je jedan od producenata ovog filma bio njen tvorac William Nolan. Tako je novi Superman daleko mračniji (čak doslovno, s obzirom da je Supermanov kostim postao sivoplave i tamnocrvene boje) i ozbiljniji. Režiser Zack Snyder , pak, ozbiljnost sugerira “hipsterskim” korištenjem flashbackova, ali i protagonistom koji se gotovo nikada u filmu ne nasmiješi. Njegov autorski potpis se prvenstveno vidi kroz inzistiranje na CGI-ju, odnosno prikaz svakog centa od 225 milijuna dolara budžeta. Taj pristup najbolje prolazi na početku, odnosno pomalo razvučenim scenama na Kryptonu gdje je vanzemaljski svijet prikazan s originalnom scenografijom i kostimografijom. Na kraju će, međutim, završni obračun na ulicama američkog velegrada koji pri tome postaje žrtva brutalne destrukcije biti neraspoznatljiv od sličnih i potpuno neproduhovljenih scena u prošlogodišnjim “Osvetnicima” i pretprošlogodišnjim “Transformerima”. Čak ni 3D nije od neke posebne pomoći; gledatelji će ga postati svjesni možda tek kada zahvaljujući njemu nos Amy Adams dobije pomalo neobičan i egzotičan oblik.

 

Što se glumačke postave tiče, fizički impresivni Henry Cavill izgleda daleko uvjerljiviji Superman od Routha, ali nedostatak humora i prilike za prikaz komičarskih vještina ga je učinio inferiornim Reeeveu. Adams, čiji je angažman (i nebojanje kose u crno) izazvao bijes ortodokosnih strip-fanova, je također solidna. Michael Shannon, pak, lik Zoda čini samo jednim u nizu psihotičnih likova za koje se specijalizirao u posljednje vrijeme. Najbolji dojam odaju sporedni glumci – Costner u gotovo “oskarovskoj” minijaturi kao Jonathan Kent i Njemica Antje Traue kao Zodova pomoćnica. Neiskorištenost glumačkih talenata je, prije svega, posljedica Goyerovog scenarija koji se svaki čas dotiče nekih zanimljivih ideja (uključujući danas sve aktualnijih pitanja slobode tiska i izražavanja), ali ih jednostavno nema vremena adekvatno obraditi. Iako se teško može nazvati promašajem, “Čovjek od čelika” s obzirom na visoka očekivanja i reputaciju svojih tvoraca ipak predstavlja svojevrsno razočaranje.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)