JA, FRANKENSTEIN (I, FRANKENSTEIN) uloge: Aaron Eckhart, Yvonne Strachovski, Bill Nighy, Miranda Otto, Socratis Otto, Jai Courtney, Kevin Grevioux scenarij: Stuart Beattie režija: Stuart Beattie proizvodnja: Lionsgate, SAD/Australija, 2014. trajanje: 92'
Dojam o nekom filmu vrlo često ovisi o okolnostima koje imaju malo veze s njegovom objektivnom vrijednošću ili kvalitetama. Često se tako dogodi da neki film publika i kritika ne odbaci zato što je loš, nego zato što su im imena na špici ili atraktivni trailer sugerirali nešto daleko bolje od onoga što su imali prilike vidjeti. Ponekad, iako prilično rijetko, se zna dogoditi i nešto sasvim suprotno – da neki film ostavi dobar dojam jednostavno zato što nije bio onoliko grozan kao što su se mnogi imali razloga pribojavati. Posljednji takav primjer je fantastično-akcijski spektakl Ja, Frankenstein. Davno prije nego što se pojavio u kino-dvoranama mnogi njegovi detalji, pogotovo u kontekstu gorkog iskustva onih prekaljenijih filmofila, su sugerirali filmsko smeće. Prije svega je to činjenica da je, umjesto u nekom “normalnijem” terminu, na tržište izbačen u siječanj, kada studiji u pravilu gledateljima serviraju ono što i sami znaju prepoznati kao škart. Potom je tu 3D, koji se sve češće tumači kao “jeftini” trik da neki jeftini film učini skupljim, “većim” i boljim nego što to uistinu jest. Na kraju je to grafički roman kao predložak, što, s obzirom na iskustva s ekranizacijama te umjetničke forme, obično sugerira nedostatak inspiracije, plošne likove i potpuno oslanjanje na “pulp” nasilje i spec-efekte kao jedinu atrakciju filma.
Scenarij se temelji na grafičkom romanu Kevina Greviouxa, čovjeka čije ime je itekako dobro poznato poklonicima filmske serije Underworld, s obzirom da ju je upravo on osmislio te se u njoj pojavio u maloj ulozi. Grevioux se također pojavljuje i ovdje, ali je naslovna uloga povjerena Aaronu Eckhartu. Ono “naslovna” se, doduše, mora shvatiti uvjetno, jer – za slučaj da niste upoznati sa književnim predloškom Mary Shelley – Frankenstein nije ime čudovišta sastavljenog od dijelova leševa, nego švicarskog baruna koji ga je stvorio. Na samom početku, smještenom u 1795. godinu, se čudovište riješi svog tvorca koga krivi za svoje patnje i “neprirodno” stvaranje, ali se poslije suoči s mnogo ozbiljnijim problemima – demonima iz Pakla s kojima će sukobiti i potom ući u kratkotrajno savezništvo s nebeskim vodorigama koje štite čovječanstvo. Čudovište, koje je dobilo nadimak “Adam”, taj rat previše i ne zanima te se na nekoliko stoljeća povuče u divljinu. U suvremenom svijetu se, pak, “zakači” s demonima koje vodi demonski princ Naberius pod krinkom tajkuna Charlesa Wessexa (Nighy) koji financira projekt oživljavanja leševa na čelu sa znanstvenicom Terrom Wade (Strahovski). Ispostavlja se da je “Adam” kao umjetno stvoreno biće bez prave duše prilično zanimljiv Naberiusu jer bi oživljavanje leševa omogućilo demonima da stvore nezaustavljivu armiju i unište svijet.
Iskoristiti zaplet prvog SF-romana u povijesti kao prilično tanašnu podlogu za rutinersku fantastičnu pseudoreligijsku priču o borbi anđela i demona nije izgledalo kao dobra ideja. S druge strane, kao dobra ideja nije izgledalo ni “miksanje” vukodlaka i vampira u Underworldu, pa su rezultati ipak bili bolji nego ono što je izvjesna mormonska spisateljica napravila sa Serijom Omladinskih Romana Koja Se Ne Smije Imenovati. Iako ovdje nema Kate Beckinsale u kožnatom kostimu, Ja, Frankenstein nije daleko od te razine. Beattie, koji je kao scenarist radio na nekim od ne previše impresivnih hollywoodskih ostvarenja u prethodnih desetak i više godina, previše se ne opterećuje s gradnjom nekog fiktivnog univerzuma; likovi su napisani prilično ekonomično, bez previše izmotavanja oko toga je li netko dobar ili loš momak, niti pronalaženja glupih izgovora za to da vrhunsku znanstvenicu tumači zanosna Yvonne Strahovski. Beattieja je, slično kao i publiku, najviše zanimala akcija, odnosno spektakularno obračunavanje vodoriga sa demonima koje često ima komponentu zračnih dvoboja, a što je prilično zahvalno za 3D tehnologiju. Bill Nighy i Miranda Otto (koja tumači kraljicu vodoriga) su, savršeno dobro svjesni ograničenosti ovog projekta, kao i teško prepoznatljivi Eckhart; to ih svejedno nije spriječilo da uloge igraju prilično opušteno, ne postavljajući previše opterećenja za gledatelje. Ipak, najvažnije od svega jest to da je Ja, Frankenstein sa svojih 90-ak minuta iznenađujuće kratak za današnje hollywoodske standrade; to se može protumačiti i tako da je Beattie znao odabrati pravi trenutak kada ga prekinuti, odnosno spriječiti publiku da dužim gledanjem otkrije njegove nedostatke. Možda je to i jedino ugodno iznenađenje ovog filma, ali za gledatelje koji od njega nisu očekivali ništa dobrog, više nego dovoljno.
OCJENA: 5/10