Prije nešto od više od dvije godine su nas pokušali uvjeriti da će ovaj svijet postati mjesto neopisive sreće i blagostanja kada na čelo njegove najmoćnije zemlje dođe jedna žena, a nešto kasnije da čovječanstvo koje nije htjelo iskoristiti tu priliku ne zaslužuje živjeti i da je možda najbolje da što brže skonča u nuklearnoj apokalipsi. Taj stav se temelji u redovima današnje “woke” elite tako popularnoj tezi da je Y kromosom jedan od glavnih uzroka sveg zla na svijetu, odnosno da je svaka vlast na čijem je čelu žena u pravilu bolja od vlasti na čijem je čelu muškarac. Oni koji vole kopati po povijesnim knjigama se s time neće složiti i prije će zaključiti da univerzalni Sturgeonov zakon važi i za ženske vladare, pa se tako na ličnosti poput Katarine Velike ili Thatcher dolaze na stotine diletantica koje su svojim državama i podanicima donijele godine, desetljeća, a nekad i stoljeća bijede, ratova i sveopće propasti. Povijest Britanskog Otočja, tako draga hollywoodskim filmašima, dala je dosta prilike da se provjeri ta teorija i to zahvaljujući relativno velikom broju žena na prijestolju i relativno dugim vladavinama. Jedna takva priča je predložak za Miljenicu, crnu komediju grčkog režisera Yorgosa Lanthimosa.
Radnja se događa 1708. godine kada Engleskom i Škotskom, nedugo nakon što su se formalno spojile u Ujedinjeno Kraljevstvo, vlada kraljica Anne (Colman). Nekoliko godina nakon što je došla na prijestolje poslije iznenadne smrti muža, sredovječna Anne s bori sa lošim zdravljem i većinu vremena provodi baveći se raznim ekscentričnim hobijima, pa je previše ne zanimaju tako trivijalne stvari kao što je upravljanje državom, čak i situaciji kada se ona nalazi u višegodišnjem iscrpljujućem ratu s Francuskom, vodećom evropskom velesilom. Srećom se na dvoru nalazi Sarah Churchill (Weisz), vojvotkinja od Marlborougha, njena najbolja prijateljica i ljubavnica koja joj uvijek spremna na svoja pleća preuzeti nepotrebne gnjavaže, čak i ako to znači da će se morati baviti visokom politikom i donošenjem dalekosežnih odluka, uključujući one o daljoj isplativosti rata, pri čemu joj je glavni motiv pomoći karijeru svog muža Johna kojemu su vojničke pobjede nad Francuzima donijele slavu i bogatstvo. Sarahinu svakodnevnicu de facto vladarice Britanskog Otočja privremeno prekine dolazak njene daleke rođake Abigail Hill (Stone), kćeri osiromašenih plemića koja se nada da će se nekako uspjeti uhljebiti na dvoru. Sarah s njom, međutim, nije previše impresionira te smatra da je dovoljno velikodušna ako je uvali u kuhinju kao običnu sluškinju. Sretan splet okolnosti vezan uz kraljičin giht i incident prilikom kojeg je Abigail otkrila ljekovita svojstva lokalnog bilja međutim mladoj ženi daju priliku da kraljici olakša zdravstvene probleme i tako počne postupno stjecati njenu okolnost. Prije nego što se Sarah može snaći i shvatiti što se događa, Abigail se vještim manipulacijama i prljavim trikovima nametne kao nova siva eminencija na dvoru, a sve to pozorno prate političari iz međusobno suprotstavljenih stranaka, uključujući konzervativne torijevce kojima je jako stalo da se rat završi kako ne bi morali plaćati poreze nužne za njegovo financiranje.
Miljenica je svoju premijeru imala na venecijanskoj Mostri, gdje je osvojila nagradu žirija i kup Volpi za ulogu Olivie Colman, ali će svoju pravu vrijednost za širu filmsku javnost iskazati tek po završetku “oskarovske” utrke. U tom će se smislu često uspoređivati s Marijom kraljicom Škotske, s obzirom da ta dva filma dijele protagoniste u obliku vladarica Britanskog Otočja. Usporedbe ta dva filma su premoćno u korist Miljenice, a što i ne treba previše iznenaditi jer je Lanthimosprilično iskusan režiser, koji je zahvaljujući nizu temom, atmosferom i stilom neobičnih filmova stekao reputaciju jednog od najzanimljivijih filmaša današnjice. Ono što je možda daleko važnije jest da Lanthimos nije bio nimalo opterećen dnevnom politikom, odnosno potrebom da podilazi SJW dušobrižnicima. Tako se Miljenica teško može nazvati feminističkim filmom, barem ako se pod feminizmom podržava stav da su muškarci i žene jednaki kada su u pitanju glupost, nesposobnost, pohlepa i beskrupuloznost. Film za koji je scenarij Tonyja McNamare na ekranizaciju morao čekati dva desetljeća (navodno zato što su troje protagonista lezbijke) ne samo pokazuje da se “slabiji spol” može komotno natjecati s muškarcima po pitanju destruktivnih političkih spletki, nego su u njemu muškarci tretirani upravo onako kao što bi tipični hollywodski film tretirao muškarce – kao ukras, ili kao, u najbolju ruku, groteskno smiješna stvorenja. Tome u prilog ide i kostimografija, pa su svi muškarci, čak i kada ih glume danas veliki zavodnici kao Nicholas Hoult i Joe Alwyn, ne samo svedeni na najčešće bespomoćne pijune u borbi dvije beskrupulozne za naklonost treće, nego je njihov status potvrđen grotesknim perikama i tonama šminke na licu. Svemu tome, dakako, treba dodati i vješto korištenje crnog humora i prilično zanimljive dijaloge.
No, kao i obično kada je riječ o filmovima “oskarovske” sezone, najviše će se pažnje obratiti na glumu. Sve tri glumice su napravile sjajan posao, pri čemu je možda najlošije prošla Weisz najviše zato što je već etablirano ime pa se od nje “oskarovski” nastup i može očekivati. Mlada Emma Stone se iskazala i kroz sjajno vladanje besprijekornim britanskim izgovorom. Najviše će pohvala, pak, dobiti Colman, koja bez ikakvih problema svoj lik učinila toliko fascinantnim da je u stanju u jednoj te istoj sceni kod gledatelja izazvati i sažaljenje i duboku antipatiju. Lanthimosov film se zato može smatrati opravdanim favoritom u borbi za “Oscara”, usprkos pomalo razvučene i ne baš potpuno jasne završnice. Ako na kraju balade završi bez zlatnih kipića, bit će lako zaključiti da je to zbog dnevnopolitičkih razloga, odnosno zbog toga što losanđeleska Akademija možda voli žene na vlasti, ali ne onakve kakvima su prikazane u Miljenici.
MILJENICA
(THE FAVOURITE)
uloge: Emma Stone, Rachel Weisz, Olivia Colman
scenarij: Deborah Davis & Tony McNamara
režija: Yorgos Lanthimos
proizvodnja: Focus Features, UK/SAD/Irska, 2018.
trajanje: 120 min.
OCJENA: 7/10