RECENZIJA: Tajna broja sedam (What Happened to Monday, 2017)

TAJNA BROJA SEDAM
 (WHAT HAPPENED TO MONDAY)
 uloge: Noomi Rapace, Willem Dafoe, Glenn Close, Marwan Kanzan
 scenarij: Max Botkin & Kevin Williamson
 režija: Tommy Wirkola
 proizvodnja: SND Films/Vendome Pictures, UK/SAD/Francuska/Belgija, 2017.
 trajanje: 123 min.

Originalnost ideje sama po sebi nije ni jamac, a ni nužni preduvjet kvalitete nekog filma. Ako se priča zna kvalitetno ispričati, nije toliko važno da ju je publika imala prilike čuti već prije. Ako se, međutim, ideja ne zna kvalitetno iskoristiti, ne samo što ni njena originalnost neće biti od velike pomoći, nego će nedostatak originalnosti biti mnogo iritantniji. Još je žalosniji slučaj kada se u cjelovečernjem filmu pokušava iskoristiti ideja koju je netko već ranije bio daleko bolje i uspješnije razradio u televizijskoj seriji. Kao jedan takav primjer bi mogla poslužiti Tajna broja sedam, SF-film čiji će zaplet izazvati dosta “deja vu” efekata kod poklonika TV-serije Orphan Black.

Radnja je smještena u drugu polovicu 21. stoljeća u federalnoj Europi čiji su se vlastodršci, kao i ostatak svijeta, suočeni s naizgled nerješivim ekološkim i demografskim problemima, odlučili na neka drastična rješenja. Tako je donesen zakon kojim je najstrože zabranjeno rađanje više od jednog djeteta, pri čemu se roditelji kažnjavaju, a tako rođen “višak” djece smješta u krio-komore gdje bi zamrznuta trebala čekati neka sretnija vremena. Terrence Settman (Dafoe) za tako nešto nema strpljenja ni razumijevanja nakon što mu je kći preminula prilikom rađanja sedmorki. Umjesto toga se odluči zadržati svih sedmoro unuka, pri čemu je sretna okolnost što su sve sedmoro identične blizanke; one će sve vrijeme boraviti u jednom stanu, pri čemu će samo jednoj od njih biti dozvoljeno da na određeni dan u tjednu izlazi vani, te će sve vrijeme glumiti jednu te istu osobu. Sustav funkcionira trideset godina, ali različite verzije Karen Settman – međusobno prozvane po danima u tjednu – usprkos identičnog izgleda imaju različite karaktere i sklonosti. To sa sobom izazove cijeli niz problema, koji konačno eskaliraju kada se Ponedjeljak jednog dana ne vrati svojim sestrama. Ostalih šest je prisiljeno vanredno preuzeti njen identitet i pokušati otkriti što im se dogodilo, dok istovremeno postaje jasno da su im vlasti za petama.

Režija filma je bila povjerena Tommyju Wirkoli, Norvežaninu koji je prije nekoliko godina izazvao zanimanje izuzetno zabavnim filmovima o borbi protiv nacista-zombija. Iako se na prvi pogled čini da bi priča o preuzimanju identiteta mogla savršeno poslužiti za komediju zabune, scenarij Maxa Botkina i Kevina Williamsona ne koristi te potencijale. Tako je distopijski svijet neugodno bliske budućnosti prikazan mrtvački ozbiljno. Tu nema čak ni prilike da Rapace, jedna od najtalentiranijih evropskih glumica današnjice, nešto pokuša napraviti sa zahtjevnom višestrukom ulogom. A još poraznije izgledaju neumitne usporedbe s Tatjanom Maslany čije su uloge klonova u Orphan Black daleko bolje scenaristički obrađene. Misterij iz originalnog naslova filma će pronicljiviji gledatelji razriješiti davno prije nego što učine likovi, isto kao što ni dramatični obrati u melodramatskoj završnici neće predstavljati neko posebno razočaranje.

To, dakeko, ne znači da je Tajna broja sedam loš film. Wirkola se izuzetno zabavlja režirajući akcijske scene koje na trenutke izgledaju isto tako impresivno kao i u Atomskoj plavuši. Dio gledatelja će, pak, zabavljati detalji koji odaju posvete na neke od klasika filmske distopije, kao što je, na primjer Zeleni sojlent, a tu se mogu pronaći i neki uznemirujuće alegorije na trenutna zbivanja. Tako su opaki i krvoločni negativci u filmu službenici, odnosno uposlenici nečega što u bi se trebala transformirati današnja EU, a u liku glavne zlikovke koju tumači Glenn Close nije teško prepoznati Hillary Clinton. Bez obzira na niz propuštenih prilika, dva sata prolazi prilično brzo i glatko, a što je dostignuće kojim se ne mogu pohvaliti žanrovski i tematski slična, ali mnogo razvikanija ostvarenja iz Hollywooda.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RECENZIJA: Krive su zvijezde (2014)

 

KRIVE SU ZVIJEZDE
(THE FAULT IN OUR STARS)
uloge: Shailene Woodley, Ansel Elgort, Nat Wolff, Laura Dern, Sam Trammell, Willem Dafoe, Lotte Verbeek
scenarij: Scott Neustadter & Michael H. Weber
režija: Josh Boone
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 125'

Suvremena filmska industrija je orijentirana gotovo isključivo na mlađu publiku, a što je odraz još širih trendova industrije zabave, odnosno konzumeristički orijentirane globalne ekonomije. Razloga ta to ima mnogo, ali se nekako najjednostavnijim čini taj da se mlađoj publici ili konzumentima daleko lakše mogu “utrapiti” svakojaki “bofl” proizvodi, odnosno da su mlađe generacije, čak i kada postanu svjesni loših izbora i rizika, to spremni racionalizirati nekom dalekom budućnošću kada će sve to kompenzirati. Nekim mladim ljudima se, međutim, znaju poslagati prilično loše karte zbog kojih takve budućnosti gdje će biti zreliji, pametniji i bogatiji jednostavno nema, te su prisiljeni mnoge važne životne izbore činiti daleko ranije nego što su namjeravali. Takvu je situaciju, između ostalog, opisao The Fault in the Our Stars, roman američkog književnika Johna Greena, ove godine ekraniziran u istoimeni film (kod nas preveden kao Krive su zvijezde), koji je predstavljao jedno od najvećih iznenađenja na američkim kino-blagajnama.

 

Protagonistica filma je Hazel Lancaster (Woodley), 16-godišnja djevojka čiji su život i odrastanje pod stalnom sjenom zloćudnog raka štitnjače koji joj je metastazirao na pluća, i zbog koga svaka novi mjesec života postaje sve manje izgledan. Hazel, koja je prošla kroz svakojake neugodnosti, sa tom situacijom se nastoji nositi kroz sarkazam, koji, pak, njena majka (Dern) tumači kao izraz depresije. Nastojeći je oraspoložiti, tjera je da nešto slobodnog vremena provede u terapeutskoj grupi. Hazel tamo upoznaje još nekoliko tinejdžera koji su se našli u istoj situaciji, pri čemu joj najviše pažnje privlači 18-godišnji Augustus Waters (Elgort), markantni bivši košarkaš koji je zbog osteosarkoma izgubio dio noge. Njih dvoje se brzo upoznaju i sprijatelje, a pri čemu važnu ulogu Hazelina omiljena knjiga, koju pročita i Augustus, ali čiji ga neodređeni kraj frustrira. Nastojeći to ispraviti, Augustus predloži Hazel da otputuju u Amsterdam gdje živi njen autor, Peter van Houten (Dafoe). Ostvarenju tog plana će prepreke predstavljati Hazelini zdravstveni i financijski problemi, ali jednom kada dođu u Nizozemsku, njih dvoje će iskusiti nova iskustva i spoznaje, neka ugodna, a neka neugodna.

 

Krive su zvijezde je na prvi vikend prikazivanja uspio pobijediti SF-spektakl Na rubu budućnosti i Disneyev Maleficent, a što predstavlja izuzetno dostignuće za tinejdžersku melodramu s ne baš visokim budžetom i ne baš previše atraktivnom temom. Iako bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti kako su autori takve nedostatke nastojali kompenzirati plivanjem u pseudoromantičnim klišejima i sentimentalnom “ljigom”, film Josha Boonea je uglavnom uspio izbjeći takve klopke. Scenarij se prilično vjerno drži književnog predloška, te izbjegava vrijeđati inteligenciju gledatelja, bilo kroz nekakav isforsirani “hepi end”, bilo kroz patetičnu pseudofantastičnu završnicu. To što protagonistica filma služi kao narator, pak, sugerira kako će ona uspjeti doživjeti kraj filma i film ne čini ništa kako bi skrenuo s te konvencionalne, ali zdravorazumske putanje. Krive su zvijezde, zapravo, završavaju otprilike s istom scenom s kojom su počele. Odredište u ovom slučaju nije sporno; ono što je u filmu važno jest putovanje, odnosno nastojanje protagonistice da u kratkom vremenu koje joj je preostalo iskusi maksimum životnih iskustava, uključujući i ljubav, koja, zbog objektivnih okolnosti, mora biti nesretna. Film se ne ustručava pokazivati one manje romantične aspekte terminalne bolesti, koje uključuju nečije fizičko i mentalno propadanje, pa čak i pokazuje razumijevanje za one koji zbog toga napuštaju svoje bližnje. Svu tu ozbiljnost, tako nekarakterističnu za današnji Hollywood, publici prihvatljivim čini humor, koji, po prirodi stvari mora biti crni, ali i prilično talentirana i raspoložena glumačka ekipa. Među njome se, dakako, najviše ističe Shailene Woodley, iako će dežurni cinici bez svake sumnje njen motiv za nastup u Krive su zvijezde tumačiti željom za dobijanjem “Oscara”, koji se ovakve uloge zna lijepiti poput muha na med. Prilično je dobar i Ansel Elgort, koji je sa Woodley zajedno glumio u filmu Različita (i tamo tumačio lik njenog brata), a dobar dojam čine i njihovi stariji kolege kao Dern i Willem Dafoe. Iako je veliki dio dobrog dojma stvoren i zato što je imao ne baš bajnu konkurenciju ovog filmskog ljeta, Krive su zvijezde zaslužuju preporuku kao jedno ostvarenja koje će jednako ugodno iznenaditi publiku kao što je to učinilo s hollywoodskim knjigovođama.

 

OCJENA: 7/10