Oznaka: Willem Dafoe

RECENZIJA: Najtraženiji čovjek (A Most Wanted Man, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Na život i djelo Johna le Carréa su snažan utjecaj imali neočekivani, ali kasnije po tog spisatelja izuzetno sretni, događaji. Tako je njegovu hladnoratovsku karijeru britanskog obavještajca okončao spektakularni bijeg Kim Philbyja koji je Sovjetima “provalio” njegov tajni identitet, ali isto tako poslužio kao inspiracija i besplatna reklama za njegove špijunske romane. Isto tako neočekivane, ali tragične, okolnosti su pola stoljeća kasnije pomogle promociji ekranizaciji njegovog romana Najtraženiji čovjek. Nedugo nakon premijere na Sundanceu glavni glumac Philip Seymour Hoffman je umro od predoziranja heroinom. Kritike koje su slijedile su bile, svjesno ili nesvjesno, pod sjenom pijeteta prema pokojnom umjetniku čija je posljednja uloga dobila brojne pohvale, a koje su se pretočile i u pohvale za sam film.

Iako se Le Carréov opus obično vezuje uz Hladni rat, njegovi romani su se posljednjih godina nastojali baviti suvremenim svijetom i aktualnim temama, pa ni Najtraženiji čovjek, objavljen 2008. godine nije bio izuzetak. Na njegovu radnju i temu su značajno utjecali napadi 11. rujna, kao i njime potaknuti američki i globalni rat protiv terorizma, a posebno njegovi kontroverzni aspekti koji se tiču kršenja ljudskih prava i sloboda. Le Carréu su inspiraciju dijelom pružili stvarni slučaj Murata Kurnaza, mladog turskog državljana rodom iz Njemačke koji je pod lažnim optužbama za terorizam na nekoliko “zaglavio” u Guantanamu, a dijelom autorova sama iskustva kao britanskog obavještajca u Hamburgu. Njemačka luka je, kako gledatelje podsjeća uvodna špica, bila mjesto odakle su Mohammed Atta i njegova ćelija godinama neometano planirali i pripremali svoju spektakularnu akciju, te se zapadne, a posebno njemačke, obavještajne agencije izuzetno trude da se tako nešto više nikada ne dogodi. Taj je zadatak povjeren Güntheru Bachmannu (Hoffman), agentu čiji tim nadzire lokalnu muslimansku zajednicu i čiju pažnju privuće tajanstveni mladić po imenu Isa Karpov (Dobrigin), čečenski izbjeglica koji je ilegalno ušao u zemlju. Dodatno zanimanje izaziva i to što Karpov preko idealističke odvjetnice Annabel Richter (McAdams) namjerava stupiti u kontakt s lokalnim bankarom Tommyjem Brueom (Dafoe) i od njega pokupiti ogromnu svotu novaca. Bachmann u svemu tome, pak, vidi priliku da “namjesti” igru daleko “krupnijoj” ribi u liku lokalnog muslimanskog vođe dr. Faisala Abdullaha (Ershadi) za čiju humanitarnu organizaciju drži kako služi kao krinka za financiranje terorista. Njegov plan, izazove zanimanje i američke obavještajke Marthe Sullivan (Wright).

Najtraženiji čovjek jasno pokazuje kako je njegov režiser Corbijn karijeru započeo, odnosno ugled stekao, kao fotograf. Veliki je trud uložen u stvaranje specifične atmosfere, koja je, po prirodi stvari, prilično sumorna. Hamburg je prikazan kao hladno, depresivno mjesto, prilično nalik na podijeljeni Berlin iz najcrnjih dana Hladnog rata. To možda i ne čudi jer se doima da Le Carré rat protiv terorizma vidi kao njegov svojevrsni nastavak ili reprizu, odnosno dugotrajnu, iscrpljujuću, monotonu i nepredvidljivu borbu koja zahtijeva moralno upitne postupke i čijim sudionicima na kraju postane nejasno tko je tu “dobar”, a tko “loš momak”. To se možda najviše odražava na lik Bachmanna, za koga se odmah vidi kako je, radi svog posla, spreman zažmiriti na jedno oko kada su u pitanju zakoni, ustavi i međunarodne konvencije, ali na koga su moralni i drugi kompromisi ostavili trag kroz primjetnu gojaznost ts sklonost alkoholu i cigaretama. Hoffman taj lik tumači poslovično dobro, a mnogi su kritičari primijetili da se on, s obzirom na okolnosti njegove smrti, može nazvati i glumčevim alter egom. Hoffmanov nastup, a pogotovo na samom  završetku, će ostaviti snažan dojam ukoliko se gleda u kontekstu stvarnog života. Zbog toga je najvećim dijelom zasjenio sve svoje kolege, koji se odlikuju prilično raznovrsnošću (postava uključuje rusku zvijezdu Grigorija Dobrigina i iranskog glumca Homayouna Ershadija), te koji su vrlo dobro obavili svoj posao.

To se, međutim, ne može reći za scenarista Andrewa Bovella, koji, kao i mnogi njegovi prethodnici, nije znao kako Le Carréov književni predložak pretočiti u nekakav suvisao špijunski triler (a za što je, sudeći po hvaljenoj BBC-jevoj seriji Dečko, dama, kralj, špijun, medij mini-serije daleko zahvalniji od cjelovečernjeg filma). Dok je u prethodnoj Le Carréovoj ekranizaciji, filmskoj verziji Dečka, problem bio u prekompliciranim hladnoratovskim intrigama koje gledatelj nije mogao shvatiti, ovdje je problem u tome što se događa premalo toga, odnosno ne događa se gotovo ništa. Radnja se svodi na to da likovi sjede i pričaju, objašnjavaju što se dogodilo i što će se dogoditi, tako da završnica, koja bi inače bila šokantna, publici i ne dolazi kao nekakvo posebno iznenađenje. Osjećaj razočaranja koji dolazi na kraju je utoliko veći pri spoznaji da Hoffman svoj neosporni talent mogao uložiti u nešto mnogo bolje, a da za to više neće biti prilike.

NAJTRAŽENIJI ČOVJEK

(A MOST WANTED MAN)

uloge: Philip Seymour Hoffman, Rachel McAdams, Willem Dafoe, Daniel Brühl, Nina Hoss, Robin Wright, Grigorij Dobrigin, Homayoun Ershadi

scenarij: Andrew Bovell

režija: Anton Corbijn

proizvodnja: Demarest Films, UK, 2014.

trajanje: 123 ‘

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: John Wick (2014)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

U protekla tri desetljeća smo imali mnogo prilika uvjeriti se kako Keanu Reeves raspolaže s glumačkim sposobnostima slavonskog hrasta, ali i kako to ne mora mnogo značiti ako mu se “potrefe” pravi režiser i adekvatni scenarij. Kada se to dogodi, rezultati mogu biti više nego impresivni, te je tako Reeves sebi osigurao status prave hollywoodske zvijezde, koja u kino-dvorane može dovlačiti publiku i pružati joj daleko više zabave nego njegove mnogo talentiranije, uglednije i razvikanije kolege. Posebno se to zna dogoditi ako su u pitanju uloge tipova koji malo pričaju, a mnogo rade, i koje bi voljeli imati uz sebe ako provod u narodnjačkom klubu pođe po zlu. Jedna od takvih uloga, na kojima su u svoje vrijeme zvjezdane karijere izgradili Clint Eastwood i Charles Bronson, a za koje se današnje vrijeme specijalizirao Liam Neeson, je naslovni protagonist akcijskog filma John Wick, enormno uspješnog hita iz 2014. godine koji je dosad dobio dva nastavka, i za koji se može reći da je, barem kada su 2010-godine u pitanju, velikim dijelom definirao karijeru Keeanu Reevesa.

Protagonist je bivši njujorški profesionalni ubojica, čiji su vještina i uspjeh u obavljanju najsloženijih i najopasnijih zadataka bili takvi da je sebi mogao priuštiti rijetku povlasticu da se umirovi i uživa u lagodnom životu. Na samom početku radnje John Wick, međutim, nije sretan, jer ga je teško pogodila tragična smrt supruge, na koju ga podsjeća njen psić. Jedne večeri, međutim, se zakači sa grupom baraba koje vodi Iosef Tarasov (Allen) i koji mu, u nastojanju da se po svaku cijenu dočepaju njegovog Ford Mustanga, provale u kuću, pretuku ga, ukradu vozilo i ubiju psića. Ovo posljednje je kap koja Wicku prelije čašu te za njima pokreće osvetničku potragu, koristeći svoje stare prijatelje i veze iz kriminalnog polusvijeta. Njegov pohod neće zaustaviti ni otkriće da je Iosefov otac nitko drugi do Viggo Tarasov (Nyqvist), svemoćni šef ruske mafije koji je u svoje vrijeme bio Wickov glavni poslodavac i čijem blagoslovu može zahvaliti svoj umirovljenički status. Nakon što pokušaji mirnog rješenja spora propadnu, između Tarasova i Wicka započinje krvavi i spektakularni sukob; dok Wick poput nezaustavljivog stroja za ubijanje napada Tarasovljeve ljude tražeći Iosefa, dotle Viggo, u nastojanju da Wicka zaustavi, raspisuje basnoslovno bogatu nagradu za njegovu glavu, a zbog čega se na njega okome najefikasniji i najbeskrupulozniji plaćeni ubojice u New Yorku.

Prilikom produkcije filma se najsretnijom kombinacijom pokazala ne samo odluka da glavnu ulogu tumači Reeves, kojemu izgleda kao “sašivena”, nego i to da su režisere odabrani bivši kaskaderi Chad Stahelski i David Leitch (čije je ime iz proceduralnih razloga ostalo van špice). Njih dvojica su s Reevesom bili blisko surađivali na Matrixu, dotada najuspješnijim od svih Reevesovih filmova, i to, slično kao i njihovo bogato iskustvo, se može ogledati u cijelom nizu izuzetno efektnih i dojmljivih akcijskih scena. One, pogotovo u prvom dijelu filma, izgledaju nimalo dosadno i monotono usprkos toga što je zbog svojih ubilačkih vještina Reevesov lik pretplaćen da iz svakog okršaja izađe kao pobjednik.

Johnu Wicku dosta pridonosi i scenarij Dereka Kolstada, koji je originalno bio zamišljen za mnogo starijeg glumca, ali koji svejedno savršeno funkcionira, velikim dijelom zahvaljujući oslanjanju na baštinu 1960-ih, prije svega špageti vesterna i klasičnih gangsterskih filmova Jean-Pierrea Melvillea. Kolstad ne samo što je stvorio upečatljiv lik, koji je usprkos svoje fizičke superiornosti dovoljno emocionalno ranjiv da ga se prihvati kao pozitivca, nego ga je u smjestio u fiktivan, ali na trenutke fascinantni svijet. Njegov najzanimljiviji detalj je Hotel Continental, koji je poslužio kao jedan od motiva za mnogo lošiji film slične premise, ali i predložak za buduću TV-seriju.

Filmu dosta doprinosi i raznovrsna, ali vrlo dobro raspoložena glumačka postava. To uključuje Alfieja Allena koji se prilično zabavlja odmarajući se od tumačenja zlosretnog Theona Greyjoya u Igri prijestolja, ali još više danas pokojnog švedskog glumca Michael Nyqvista, koji tumači lik ruskog gangsterskog bosa tumači lišen bilo kakvih stereotipova, i zahvaljujući kome možemo lako zaboraviti na slična ostvarenja gdje je takve likove tumačio Rade Šerbedžija. Iako John Wick pred kraj počinje popuštati pred neizbježnim klišejima i predvidljivosti krvavog finala, riječ je o možda ne najboljem, ali svakako jednom od opravdano uspješnijih akcijskih filmova našeg doba.

JOHN WICK

uloge: Keanu Reeves, Michael Nycvist, Alfie Allen, Adrianne Palicki, Bridget Moynahan, Dean Winters, Ian McShane, John Leguizamo, Willem Dafoe

scenarij: Derek Kolstad

režija: Chad Stahelski

proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2014.

trajanje: 101 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Aquaman (2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Protekle godine nisu bile najbolje za Warner Bros., barem ako je suditi po načinu na koji su prošle najveće uzdanice tog studija, odnosno filmovi iz ciklusa DC Extended Universe, projekta kojim je taj studio trebao pokazati Disneyu i njihovom Marvelom filmskom univerzumu tko je glavni gazda. Međutim, čak i kada su na ekranu bili najpopularniji strip junaci kao Batman i Superman, to nije spriječilo DC Extended Universe da u srazu s Marvelom završi isto onako kao njemačka carska Kriegsmarine u srazu s britanskom Kraljevskom mornaricom u Prvom svjetskom ratu. Stjecajem okolnosti, jedini koji su u tom fijasku uspjeli spasiti čast Warnerta i DC Comics jesu drugoligaški i najširoj javnosti uglavnom nepoznati strip-junaci. I dok se u slučaju prošlogodišnjeg uspjeha Wonder Woman to može djelomično objasniti snažnim feminističkim nabojem koji je osvojio srca SJW-ovski raspoloženih kritičara, kada se ove godine ista stvar dogodila s Aquamanom, trebat će pronaći malo drukčije objašnjenje.

Aquaman, jedan od slabije poznatih stripovskih superheroja iz DC-jevog univerzuma, se prvi put u novoj filmskoj seriji nakratko pojavio 2016. godine kao jedan od “meta-ljudi” u zloglasnom Batman v Superman: Zora pravdenika, da bi prošle godine bio jedan od članova tima u Ligi pravde. Novi je film posvećen isključivo njemu, odnosno može se shvatiti i kao svojevrsna “priča o nastanku”, mada se glavnina radnje odvija iza događaja prikazanih u prethodnim filmovima serije. Nakon prologa koji opisuje kako se Arthur Curry alias Aquaman rodio 1985. godine kao plod ljubavi svjetioničara Thomasa Curryja (Temuera Morrison) i atlantidske princeze Atlanne (Kidman), radnja se premješta u sadašnjost u kojoj se sada odrasli i zahvaljujući svojim superherojskim moćima slavan Aquaman mora suočiti s iskušenjima koji dolaze iz Atlantide, podmorskog kraljevstva u kojem je nestala njegova majka. Njime sada, pak, vlada Aquamanov polubrat Orm (Wilson) koji je odlučio ujediniti sva podmorska kraljevstva i povesti ih u veliki rat protiv kopnene ljudske civilizacije koju drži odgovornom za zagađenje mora. U tome ga nastoji spriječiti Mera (Heard), princeza podmorskog kraljevstva Xebel koja odlazi na površinu i moli Aquamana za pomoć. On bi trebao postati kralj Atlantide i to tako da pronađe legendarni trozubac kralja Atlana koji njegovom nositelju daje vlast.

Režija Aquamana je bila povjerena Jamesu Wanu, australskom režiseru koji se bio proslavio nizom hvaljenih i komercijalno uspješnih horor-filmova, ali je također pohvale stekao i akcijskim filmom Brzi i žestoki 5. Novi je projekt, predstavljao ne samo uplovljavanje u nove žanrovske vode, nego i možda najambiciozniji i najsloženiji film u karijeri tog filmaša. Wan je u svom pothvatu, kada se sve zbroje i oduzme, uglavnom uspio te se Aquaman trenutno može smatrati najboljim od svih filmova u DC-jevom ciklusu. Glavni je razlog u tome što je Wan izuzetno spretno baratao sa 160 milijuna US$ koja mu je povjerio Warner Bros., ali i što je shvatio da superherojski film danas može biti uspješan jedino ako što je manje moguće sliči na druge superherojske filmove. U slučaju Aquamana glavni je element voda, koja ne samo da predstavlja glavno mjesto radnje nego i, u slučaju hidrokinezom obdarene Mere, jedno od sredstava za obračunavanje sa zlikovcima. Wan u filmu vješto koristi najsuvremenije CGI efekte kako bi prikazao manipuliranje s vodom u oba svijeta, ali i na uvjerljiv način prikazao kako Aquaman bez ikakvih problema može disati i kretati pod vodom. No, najimpresivnijim se čini trud uložen u to da se podmorski svjetovi učine što atraktivnijima, a isto tako njihovi stanovnici različiti jedni od drugih. Rezultat je niz dojmljivih prizora koji će, pogotovo ako se film bude gledao u kino-dvoranama s 3D naočalama, imati isti onaj efekt koji su prizori Pandore imali prije desetak godina u slučaju Avatara. Wan uspijeva čak i onome što je bio čest nedostatak superherojskih filmova – završnom obračunu; umjesto da bude još jedna antiklimaktička i razvučena “šoračina” u stilu Osvetnika, ovdje se on odigrava u obliku uistinu epske bitke, koju je Wan napravio u stilu Jacksonovh bitaka u Gospodaru prstenova, i koja čak ima nekog smisla u kontekstu radnje te koja završava upravo u trenutku kada bi trebala. Wan atraktivnim zna napraviti čak i relativno kratke scene koje se odigravaju na kopnu, bilo da je riječ o svjetioniku Curryjevih, saharskoj pustinji ili živopisnom sicilijanskom gradiću gdje će se odigrati jedna od akcijskih sekvenci. Dojam je još bolji zahvaljujući dopadljivom, ali i neobičnom soundtracku temeljenom na sintesajzerima, a koji će poznavatelje filmske glazbe podsjetiti na najbolje radove Vangelisa i Kitaroa.

Atraktivnost filma se može vidjeti i kroz izbor glavnih glumaca koji se teško mogu proglasiti nekakvim vrhunskim dramskim umjetnicima, i čija je karijera imala popriličnih padova u prethodnih godina. No, Aquaman će oboma pomoći da se riješe tog balasta – Momoi će tako mnogi nakon ovog zaboraviti zlosretni remake Conana barbarina, isto kao što će Amber Heard osvojiti barem dio simpatija koje je izgubila zahvaljujući fanovima Johnnyja Deppa i štovateljima Elona Muska. Njih dvoje tumače relativno jednostavne likove tradicionalnih heroja i princeze, te taj zadatak obavljaju vrlo dobro, stvarajući također dobru međusobnu “kemiju”. Ostatak glumačke postave je uglavnom dobar, a što uključuje kako Patricka Wilsona u ulozi za današnje hollywoodske standarde neobično “cool” i inteligentnog negativca, tako i Willema Dafoea koji bi ulogu poput Aquamnovog mentora Vulkoa mogao odglumiti i zavezanih očiju. Neki od glumaca su, međutim, svedeni na uloge tek nešto veće od cameoa, a u slučaju Morrisona i Kidman opterećeni potrebom da ih se pomlađuje na trenutke baš i ne najuvjerljivijim CGI-jem.

Najveći nedostatak Aquamana je, međutim, u scenariju koji je po pitanju kvalitete čak i ispod onih niskih standarda na koje su nas navikli moderni hollywoodski blockbusteri. To se odnosi na očajne dijaloge koje će čak i najfanatičniji poklonici ovog filma vjerojatno htjeti ignorirati ili zaboraviti. Dijalozi su, međutim, još manji problem od izuzetno razvučenog i neatraktivnog početka. Stvari se uglavnom poboljšavaju nakon trećine filma, ali je tu još uvijek strukturni problem izazvan potrebom da se u relativno jednostavnu priču o sukobu Aquamana s Ormom ubaci stripovski supernegativac Black Manta kojeg tumači Yahya Abdul-Mateen II, kojem je uvaljen melodramatski podzaplet za kojeg je odmah jasno da predstavlja smetnju, ali koji će svejedno Aquamanu donio iritantni cliffhanger koji bi se trebao razriješiti tek nakon nekoliko nastavaka. Ukoliko Wan ne bude iza kamere, za vjerovati je da nijedan od tih nastavaka neće biti bolji od Aquamana, ostvarenja koje se može opisati kao neobično dobar film za tako loš scenarij.

AQUAMAN

uloge: Jason Momoa, Amber Heard, Willem Dafoe, Patrick Wilson, Dolph Lundgren, Yahya Abdul-Mateen II, Nicole Kidman

scenarij: David Leslie Johnson McGodrick & Will Beal

režija: James Wan

proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.

trajanje: 143 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Tajna broja sedam (What Happened to Monday, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
TAJNA BROJA SEDAM
 (WHAT HAPPENED TO MONDAY)
 uloge: Noomi Rapace, Willem Dafoe, Glenn Close, Marwan Kanzan
 scenarij: Max Botkin & Kevin Williamson
 režija: Tommy Wirkola
 proizvodnja: SND Films/Vendome Pictures, UK/SAD/Francuska/Belgija, 2017.
 trajanje: 123 min.

Originalnost ideje sama po sebi nije ni jamac, a ni nužni preduvjet kvalitete nekog filma. Ako se priča zna kvalitetno ispričati, nije toliko važno da ju je publika imala prilike čuti već prije. Ako se, međutim, ideja ne zna kvalitetno iskoristiti, ne samo što ni njena originalnost neće biti od velike pomoći, nego će nedostatak originalnosti biti mnogo iritantniji. Još je žalosniji slučaj kada se u cjelovečernjem filmu pokušava iskoristiti ideja koju je netko već ranije bio daleko bolje i uspješnije razradio u televizijskoj seriji. Kao jedan takav primjer bi mogla poslužiti Tajna broja sedam, SF-film čiji će zaplet izazvati dosta “deja vu” efekata kod poklonika TV-serije Orphan Black.

Radnja je smještena u drugu polovicu 21. stoljeća u federalnoj Europi čiji su se vlastodršci, kao i ostatak svijeta, suočeni s naizgled nerješivim ekološkim i demografskim problemima, odlučili na neka drastična rješenja. Tako je donesen zakon kojim je najstrože zabranjeno rađanje više od jednog djeteta, pri čemu se roditelji kažnjavaju, a tako rođen “višak” djece smješta u krio-komore gdje bi zamrznuta trebala čekati neka sretnija vremena. Terrence Settman (Dafoe) za tako nešto nema strpljenja ni razumijevanja nakon što mu je kći preminula prilikom rađanja sedmorki. Umjesto toga se odluči zadržati svih sedmoro unuka, pri čemu je sretna okolnost što su sve sedmoro identične blizanke; one će sve vrijeme boraviti u jednom stanu, pri čemu će samo jednoj od njih biti dozvoljeno da na određeni dan u tjednu izlazi vani, te će sve vrijeme glumiti jednu te istu osobu. Sustav funkcionira trideset godina, ali različite verzije Karen Settman – međusobno prozvane po danima u tjednu – usprkos identičnog izgleda imaju različite karaktere i sklonosti. To sa sobom izazove cijeli niz problema, koji konačno eskaliraju kada se Ponedjeljak jednog dana ne vrati svojim sestrama. Ostalih šest je prisiljeno vanredno preuzeti njen identitet i pokušati otkriti što im se dogodilo, dok istovremeno postaje jasno da su im vlasti za petama.

Režija filma je bila povjerena Tommyju Wirkoli, Norvežaninu koji je prije nekoliko godina izazvao zanimanje izuzetno zabavnim filmovima o borbi protiv nacista-zombija. Iako se na prvi pogled čini da bi priča o preuzimanju identiteta mogla savršeno poslužiti za komediju zabune, scenarij Maxa Botkina i Kevina Williamsona ne koristi te potencijale. Tako je distopijski svijet neugodno bliske budućnosti prikazan mrtvački ozbiljno. Tu nema čak ni prilike da Rapace, jedna od najtalentiranijih evropskih glumica današnjice, nešto pokuša napraviti sa zahtjevnom višestrukom ulogom. A još poraznije izgledaju neumitne usporedbe s Tatjanom Maslany čije su uloge klonova u Orphan Black daleko bolje scenaristički obrađene. Misterij iz originalnog naslova filma će pronicljiviji gledatelji razriješiti davno prije nego što učine likovi, isto kao što ni dramatični obrati u melodramatskoj završnici neće predstavljati neko posebno razočaranje.

To, dakeko, ne znači da je Tajna broja sedam loš film. Wirkola se izuzetno zabavlja režirajući akcijske scene koje na trenutke izgledaju isto tako impresivno kao i u Atomskoj plavuši. Dio gledatelja će, pak, zabavljati detalji koji odaju posvete na neke od klasika filmske distopije, kao što je, na primjer Zeleni sojlent, a tu se mogu pronaći i neki uznemirujuće alegorije na trenutna zbivanja. Tako su opaki i krvoločni negativci u filmu službenici, odnosno uposlenici nečega što u bi se trebala transformirati današnja EU, a u liku glavne zlikovke koju tumači Glenn Close nije teško prepoznati Hillary Clinton. Bez obzira na niz propuštenih prilika, dva sata prolazi prilično brzo i glatko, a što je dostignuće kojim se ne mogu pohvaliti žanrovski i tematski slična, ali mnogo razvikanija ostvarenja iz Hollywooda.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Krive su zvijezde (2014)

~ Dragan Antulov ~ 2 komentara

 

KRIVE SU ZVIJEZDE
(THE FAULT IN OUR STARS)
uloge: Shailene Woodley, Ansel Elgort, Nat Wolff, Laura Dern, Sam Trammell, Willem Dafoe, Lotte Verbeek
scenarij: Scott Neustadter & Michael H. Weber
režija: Josh Boone
proizvodnja: 20th Century Fox/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 125'

Suvremena filmska industrija je orijentirana gotovo isključivo na mlađu publiku, a što je odraz još širih trendova industrije zabave, odnosno konzumeristički orijentirane globalne ekonomije. Razloga ta to ima mnogo, ali se nekako najjednostavnijim čini taj da se mlađoj publici ili konzumentima daleko lakše mogu “utrapiti” svakojaki “bofl” proizvodi, odnosno da su mlađe generacije, čak i kada postanu svjesni loših izbora i rizika, to spremni racionalizirati nekom dalekom budućnošću kada će sve to kompenzirati. Nekim mladim ljudima se, međutim, znaju poslagati prilično loše karte zbog kojih takve budućnosti gdje će biti zreliji, pametniji i bogatiji jednostavno nema, te su prisiljeni mnoge važne životne izbore činiti daleko ranije nego što su namjeravali. Takvu je situaciju, između ostalog, opisao The Fault in the Our Stars, roman američkog književnika Johna Greena, ove godine ekraniziran u istoimeni film (kod nas preveden kao Krive su zvijezde), koji je predstavljao jedno od najvećih iznenađenja na američkim kino-blagajnama.

 

Protagonistica filma je Hazel Lancaster (Woodley), 16-godišnja djevojka čiji su život i odrastanje pod stalnom sjenom zloćudnog raka štitnjače koji joj je metastazirao na pluća, i zbog koga svaka novi mjesec života postaje sve manje izgledan. Hazel, koja je prošla kroz svakojake neugodnosti, sa tom situacijom se nastoji nositi kroz sarkazam, koji, pak, njena majka (Dern) tumači kao izraz depresije. Nastojeći je oraspoložiti, tjera je da nešto slobodnog vremena provede u terapeutskoj grupi. Hazel tamo upoznaje još nekoliko tinejdžera koji su se našli u istoj situaciji, pri čemu joj najviše pažnje privlači 18-godišnji Augustus Waters (Elgort), markantni bivši košarkaš koji je zbog osteosarkoma izgubio dio noge. Njih dvoje se brzo upoznaju i sprijatelje, a pri čemu važnu ulogu Hazelina omiljena knjiga, koju pročita i Augustus, ali čiji ga neodređeni kraj frustrira. Nastojeći to ispraviti, Augustus predloži Hazel da otputuju u Amsterdam gdje živi njen autor, Peter van Houten (Dafoe). Ostvarenju tog plana će prepreke predstavljati Hazelini zdravstveni i financijski problemi, ali jednom kada dođu u Nizozemsku, njih dvoje će iskusiti nova iskustva i spoznaje, neka ugodna, a neka neugodna.

 

Krive su zvijezde je na prvi vikend prikazivanja uspio pobijediti SF-spektakl Na rubu budućnosti i Disneyev Maleficent, a što predstavlja izuzetno dostignuće za tinejdžersku melodramu s ne baš visokim budžetom i ne baš previše atraktivnom temom. Iako bi se na prvi pogled moglo pretpostaviti kako su autori takve nedostatke nastojali kompenzirati plivanjem u pseudoromantičnim klišejima i sentimentalnom “ljigom”, film Josha Boonea je uglavnom uspio izbjeći takve klopke. Scenarij se prilično vjerno drži književnog predloška, te izbjegava vrijeđati inteligenciju gledatelja, bilo kroz nekakav isforsirani “hepi end”, bilo kroz patetičnu pseudofantastičnu završnicu. To što protagonistica filma služi kao narator, pak, sugerira kako će ona uspjeti doživjeti kraj filma i film ne čini ništa kako bi skrenuo s te konvencionalne, ali zdravorazumske putanje. Krive su zvijezde, zapravo, završavaju otprilike s istom scenom s kojom su počele. Odredište u ovom slučaju nije sporno; ono što je u filmu važno jest putovanje, odnosno nastojanje protagonistice da u kratkom vremenu koje joj je preostalo iskusi maksimum životnih iskustava, uključujući i ljubav, koja, zbog objektivnih okolnosti, mora biti nesretna. Film se ne ustručava pokazivati one manje romantične aspekte terminalne bolesti, koje uključuju nečije fizičko i mentalno propadanje, pa čak i pokazuje razumijevanje za one koji zbog toga napuštaju svoje bližnje. Svu tu ozbiljnost, tako nekarakterističnu za današnji Hollywood, publici prihvatljivim čini humor, koji, po prirodi stvari mora biti crni, ali i prilično talentirana i raspoložena glumačka ekipa. Među njome se, dakako, najviše ističe Shailene Woodley, iako će dežurni cinici bez svake sumnje njen motiv za nastup u Krive su zvijezde tumačiti željom za dobijanjem “Oscara”, koji se ovakve uloge zna lijepiti poput muha na med. Prilično je dobar i Ansel Elgort, koji je sa Woodley zajedno glumio u filmu Različita (i tamo tumačio lik njenog brata), a dobar dojam čine i njihovi stariji kolege kao Dern i Willem Dafoe. Iako je veliki dio dobrog dojma stvoren i zato što je imao ne baš bajnu konkurenciju ovog filmskog ljeta, Krive su zvijezde zaslužuju preporuku kao jedno ostvarenja koje će jednako ugodno iznenaditi publiku kao što je to učinilo s hollywoodskim knjigovođama.

 

OCJENA: 7/10