Kada se spoje talenti koje donosi nečija kvaliteta s resursima koje donosi nečija kvantiteta rezultati mogu biti uistinu impresivni. Jedan od primjera bi mogla pružiti suradnja BBC-ja, britanske državne tvrtke koja uživa, iako danas ne toliko opravdani, status najbolje televizije na svijetu, te Netflixa, koja se smatra najpropulzivnijom televizijskom kućom najviše zahvaljujući neumornom štancanju originalnog sadržaja. Njihov najnoviji koprodukcijski proizvod je Giri/Haji, kriminalistička mini-serija koja je nakon premijere na BBC-ju postala globalno dostupna Netflixovm pretplatnicima.

Naslov na japanskom znači “Dužnost/Sramota”, a to su upravo osjećaji između kojih se našao protagonist, detektiv tokijske policije Kenzo Mori (Takehiro Ita) kojega dužnost tjera da na poslu dosljedno sprovodi zakon i pravila službe, a tradicionalne vrijednosti nalažu da krov dijeli s ostarjelim roditeljima, suprugom i buntovnom 16-godišnjom kćeri Taki (Aoi Okuyama). Tamna mrlja u njegovom životu je bio “problematični” mlađi brat Yuto (Yusoke Kubozuka) kojega je prije nekoliko godina uspio izvući iz nevolje, prikrivši dokaze o sudjelovanju u krvavoj pljački kladioničara povezanih s yakuzama. Yuto je nakon toga nestao i smatrao se mrtvim, ali Kenzou dugovi prošlosti dolaze na naplatu nakon ubojstva koje se dogodilo na drugom kraju svijeta. Istaknuti yakuza je ubijen u svojem elitnom londonskom stanu, a što kao reakciju na tokijskim ulicama izazove krvavi rat između zavađenih yakuza obitelji. Kenzovi pretpostavljeni rješenje problema vide da se počinitelj ubojstva privede pravdi, a indicije pokazuju da bi to mogao biti upravo Yuto, te da bi upravo Kenzo mogao to učiniti na najelegantniji i najdiskretniji način. Kenzo je zbog toga poslan u London pod izgovorom pohađanja seminara o forenzičkim tehnikama koje vodi detektivka Scotland Yarda Sarah Weitzman (Kelly Macdonald). Kenzo se ispočetka ne snalazi najbolje u stranom gradu, ali se kao pomoć pojavi Rodney (Will Sharpe), mladi Londončanin japanskog porijekla koji za život zarađuje kao muška prostitutka.

Giri/Haji je napravljen u formatu od 8 epizoda, koji se u posljednje vrijeme pokazao idealnim za projekte ovakvog tipa – komplicirani zaplet je gotovo epske veličine, pri čemu se ima vremena istražiti i iskoristiti brojni podzapleti i likovi, a s druge strane se radnja odvija relativno brzo, uglavnom bez nepotrebnih razvlačenja. Scenarij Joea Bartona, pak, radnju održava tečnom bez obzira što se paralelno događa u Tokiju i Londonu, i što je isprepletana brojnim flahsbackovima koji sežu nekoliko desetljeća unatrag. Ono što se čini osvježavajućim u seriji jest što se jedan od klasičnih motiva policijskih filmova – protagonist prisiljen da se u stranom gradu snalazi kao “riba na suhom” – iskorišten na način da je protagonist pripadnik azijske, čak i ovo globalizacijsko vrijeme “egzotične” kulture i da se “normalna” zapadna sredina promatra iz njegovog stajališta. Barton, međutim, također pokazuje kako se te razlike mogu prebroditi i da pripadnici različitih kultura, svjetonazora i seksualnih orijentacija mogu ne samo surađivati skupa, nego čak postati i svojevrsna privremena obitelj, a za što je najbolja ilustracija scena u kojoj detektivka Weitzman sa svojim novim prijateljima objašnjava tradiciju židovskog Jom kipura. Scenarij uz sve to koristi velike količine crnog humora, odnosno Giri/Haji sadrži niz neobičnih likova, a čak i oni koji su opterećeni klišejima, poput buntovničkog i gotovo tragično neodgovornog derišta Taki, mogu računati da će ih tumačiti prilično raspoloženi članovi glumačke ekipe. Giri/Haji je također bio vrlo dobro režiran, pri čemu tandem koji čine Julian Farino i Ben Chessell koristi brojne prilike da eksperimentira sa stilovima. Tako se koriste tehnike podijeljenog ekrana, za scene flashbackova koristi ekstremni widescreen, a posebno valja pohvaliti animaciju koja prati naraciju likova koji objašnjavaju što im se može dogoditi.

Osam epizoda daje prilike za mnogo zanimljivog i intrigantnog sadržaja, koje su uglavnom korištene, ali isto tako i prilike da na vidjelo izađu neki od nedostataka scenarija. To bi se moglo reći za Bartonovo korištenje brutalnog i prilično eksplicitnog nasilja, kao i sklonost da se likovi eliminiraju bez neke prevelike sentimentalnosti, ali i pretjerano racionalnih motiva za eliminaciju. To u pretposljednoj epizodi stvara jedan od najdramatičnijih i na trenutke prilično uznemirujućih cliffhangera, ali se zato njegovo razrješenje u posljednjoj epizodi pretvara u melodramu, pa čak i crnohumorni deus ex machina koji u posljednjoj epizodi donosi spas dijelu protagonista i koji bi u svakom drugom slučaju savršeno funkcionirao mora biti kompromitiran dodatnim i ne baš uvjerljivim komplikacijama. No, najviše će u oči upasti trenutak kada u ključnoj sceni “normalna” radnja prestaje kako bi se svi protagonisti našli u crno-bijelom filmu gdje izvode baletne točke. Iako “otkačenost” sama po sebi ne bi trebala biti problem, u Giri/Haji se to skretanje u “artsy fartsy” vode, koje inače nema nikakvu svrhu, ne može shvatiti drukčije nego kao snobovsko prenemaganje ili neproduhovljenu samoparodiju. No, usprkos toga, opći dojam za ovu britansku seriju je više nego pozitivan te se možemo nadati da će BBC i Netflix nastaviti plodnu suradnju.

OCJENA: 7/10