RECENZIJA: Sergio (2020)

Sada, kada se cijelom svijetu ostvarila kineska kletva, živimo u doista zanimljivim vremenima čiju zanimljivost možda najbolje ilustrira nostalgija za vremenima koja su bila nešto manje zanimljiva i likovima koji su tada vedrili i oblačili svijetom. Takvu nostalgiju, između ostalih, iskazuje sve veći broj hollywoodskih celebrityija, intelektualaca i drugih bien pensanta koji su odjednom počeli na Facebooku, Twitteru i drugim društvenim mrežama roniti gorke suze što u Bijeloj kući više nije predsjednik kojeg opisuju kao mudrog državnika, neshvaćenog vizionara i plemenitog čovjeka, iako je u svoje vrijeme bio inkarnacija sveg zla što postoji na Zemlji i o čijim zlodjelima su se snimali dokumentarci čija će premijera izazvati najduži aplauz u povijesti Kanskog festivala. Dotičnome se kao najveći grijeh pripisivao spektakularni pothvat uvođenja liberalne demokracije u Mezopotamiju, a koji je kao posljedicu umjesto blagostanja i svjetskog mira doveo do neopisivog krvoprolića, razaranja, političke nestabilnosti, ekonomske krize i rijeke izbjeglica koja će u Europi potaći veliku renesansu nacionalizma, populizma, ekstremizma i mnogih drugih “izama” za koje su vjerovalo da su zauvijek pokopani u 20. stoljeću. Ta je epizoda američke povijesti, međutim, posljednjih godina gotovo u potpunosti iščezla iz hollywoodskih scenarija pa se zato biografski film Sergio, početkom ove godine prikazan na Sundanceu i odnedavno dostupan na Netflixu, može smatrati svojevrsnim kuriozitetom.

Protagonist, kojeg tumači Wagner Moura, je Sergio Vieria de Mello (1948 – 2003), brazilski diplomat kojeg su i oni koji su podržavali i oni koji su se protivili Bushovom pohodu na Irak, smatrali jednim od najvećih mučenika tih događaja. Film nastoji prikazati njegovu karijeru u Ujedinjenim Narodima, gdje je dosegao visoke funkcije ali i stekao veliki ugled u javnosti kao ličnost kojoj su se pripisivali neki od rijetkih uspjeha te nemoćne i za mnoge potpuno bespotrebne međunarodne organizacije. De Mello, koji je u ovim krajevima poznat kao jedan od najviših UN-ovih funkcionara za vrijeme ratova u BiH i na Kosovu, je vrhunac karijere imao kada je 1999. godine imenovan za UN-ovog administratora Istočnog Timora, oblasti koja je četvrt stoljeća pod krvavom indonežanskom okupacijom. U tri godine svojeg mandata De Mello je uspješno posredovao između separatista i indonežanske vlade, nagovorivši potonje da pristanu na nezavisnost Istočnog Timora koja je trijumfalno proglašena 2002. godine. Godinu dana kasnije brazilski diplomat je poslan na novi delikatni zadatak u Irak, nedugo nakon što su američke snage u kratkoj ali krvavoj i razornoj kampanji zauzele tu zemlju i svrgnule diktatorski režim Sadama Huseina. De Mello očekuje da će tamo nadgledati obnovu i sprovesti prve slobodne izbore nakon kojih bi Irak postao suverena i demokratska zemlja bez potrebe za stranom okupacijom. Stvarnost je, međutim, bitno drukčija jer se ispostavi da Amerikanci, uza svu svoju vojnu moć, nisu u stanju obnoviti u ratu razorenu infrastrukturu te se protiv njih brzo počinje okretati lokalno stanovništvo, smatrajući ih okupatorima umjesto osloboditelja. De Mello zbog toga brzo dolazi u sukob sa Paulom Bremerom (Bradley Whitford), američkim funkcionarom na čelu privremene okupacijske uprave, te iračkoj i svjetskoj javnosti nastoji dati jasnu poruku kako UN u Iraku djeluje nezavisno. Zbog toga zatraži povlačenje američkih trupa koje su čuvale UN-ovo sjedište u Bagdadu, ne znajući kako će ta odluka imati spektakularne i tragične posljedice.

Sergio se temelji na knjizi Samanthe Power, američke diplomatkinje koja je poznata kao jedan od vodećih ideologa Obamine administracije, odnosno zagovornika tzv. “R2P” doktrine međunarodnog prava, po kojoj međunarodna zajednica ima dužnost djelovati u slučajevima masovnog kršenja ljudskih prava čak i kada to podrazumijeva korištenje oružane sile i/li kršenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta drugih država. Ista je knjiga godine 2009. već bila poslužila kao predložak za dokumentarni film Sergio, kojeg je režirao Greg Barker, specijalist za dokumentarce od kojih su se mnogi isticali hagiografskim pristupom Obaminoj administraciji, uključujući HBO-ov The Final Year, koji je trebao prikazati prijelaz štafete od Obame do Hillary. Sličan hagiografski pristup se u ovom filmu može vidjeti kod de Mella, koji je prikazan kao nepatvoreni idealist i vrhunski diplomat koji s par lijepih riječi uspijeva postići ono za što bi inače trebale godine bombardiranja ili desetljeća iscrpljujućih ekonomskih sankcija. Sergio prilično eksplicitno sugerira da je fijasko u Iraku prije svega posljedica toga što u projektu stvaranja mlade demokracije nije sudjelovala jedna tako plemenita, sposobna dalekovidna osoba te je njegov nestanak razlog zbog kojih je UN i ostatak svijeta izgubio apetit za slične mirotvorne pothvate u mjestima kao što su Darfur, Libija i Sirija.

O tezama koje iznosi Sergio se može raspravljati, ali će one prilično teško steći nove poklonike zahvaljujući ovom filmu, čiji autor očigledno nije imao iskustva u igranoj formi. Kao i mnogi drugi biografski filmovi, i ovaj pokušava nečiju karijeru pojednostaviti za gledatelje, a što se može opravdati time da mnogi od njih ne posjeduju znanje o brojnim povijesnim i drugim detaljima vezanim uz zemlje gdje je de Mello obavljao svoJ POSAO. Barker tako nastoji stvoriti snažan kontrast između Istočnog Timora, gdje je de Mello postigao trijumf i koji je prikazan kao idilični tropski raj, te Iraka koji je prikazan kao pustinjski pakao. Kao narativni okvir se koristi posljednji dan de Mellovog života, kada se nađe zatrpan pod ruševinama i kada se, dok ga nekoliko američkih vojnika očajnički pokušava spasiti, prisjeća svojeg života i karijere. Ti flashbackovi, međutim, se često ponavljaju te skaču u različita vremenska razdoblja i lokacije, zbunjujući gledatelje. Najveći je problem ovog filma je to što se njihov sadržaj relativno malo bavi de Mellovim poslom, a više njegovim privatnim životom, odnosno ljubavnom vezom s argentinskom ekonomisticom Carolinom Larierrom, koju tumači kubanska glumica Anna de Armas. Pri tome se, dakako, ide u kišeje koji su vrlo često iritantni, uključujući posve nepotrebnu scenu seksa, ali i razvučeno i melodramatsko finale. De Armas i Moura, koji je najpoznatiji po ulozi Pabla Escobara u Narcos, se istinski trude i na trenutke imaju dobru kemiju, ali ne mogu prevladati nedostatke scenarija. Sergio će tako, poput pothvata u kojem je sudjelovao njegov zlosretni protagonist, usprkos svih plemenitih namjera završiti kao neuspjeh.

SERGIO

uloge: Wagner Moura, Anna de Armas, Garret Dillahunt, Bradley Whitford

scenarij: Craig Borten

režija: Greg Barker

proizvodnja: Black Rabbit Media/Anima Pictures/Itapoan/Netflix, SAD, 2020.

trajanje: 118 min.

OCJENA: 4/10

Oglasi

RECENZIJA: Elysium (2013)

elysium
(izvor: Miguel Angel Aranda (Viper))

uloge: Matt Damon, Jodie Foster, Sharlto Copley, Alice Braga, Diego Luna, Wagner Moura, William Fichtner
scenarij: Neill Blomkamp
režija: Neill Blomkamp
proizvodnja: Sony/Tristar/MRC, SAD, 2013.
trajanje: 106'

Jedan od najiritantnijih hollywoodskih klišeja se obično može vidjeti s druge strane kamere. Priča obično počinje daleko od Hollywooda gdje relativno nepoznati autor napravi film s kojim rasturi domaće kino-blagajne i(li) oduševi kritiku. Nakon toga slijeda ponuda za dolazak u Hollywood gdje ga čekaju najveće zvijezde, orijaški budžeti, a s njima mogućnost za još sjajniji opus. Ali, kada se ta ponuda prihvati, ono što dođe na ekran uvijek predstavlja veliko razočarenje. Najnoviji junak te priče je Južnoafrikanac Neill Blomkamp. Prije četiri godine je njegov SF-film “Distrikt 9” sa svojom kombinacijom domišljatih specijalnih efekata, crnog humora i političke alegorije uspio ne samo ostvariti komercijalni uspjeh nego doći i do nominacije za “Oscara”.

Njegovo najnovije ostvarenje “Elysium”, također pripada SF-žanru, i radnjom je smješteno u Los Angelesu 2154. godine. Svijet je zagađen i prenaseljen, te podijeljen na sićušnu elitu koja uživa u luksuzu i blagodatima tehnologije na orijaškoj orbitalnoj postaji Elysium, te ostatak koji tavori u siromaštvu i beznađu na Zemlji. Među potonje spada bivši kriminalac Max (Damon), čiji je pokušaj da poštenim radom stekne novac za putovanje na Elysium prekinut nesrećom uslijed koje je ozračen i preostaje mu pet dana života. Zbog toga pristaje surađivati sa svojim bivšim kolegama na čelu sa Spiderom (Maura), koji u orbitu krijumčare “ilegalce”.  U zamjenu za istu uslugu Max mora sudjelovati i otmici bogatog vlasnika tvornice i iz njegovog mozga ukrasti vrijedne podatke. Taj pothvat, međutim, privuče pažnju Delacourt (Foster), šefice osiguranja Elysiuma koja je uz pomoć otetog tajkuna planirala puč te na Maxa i njegove kolege šalje mentalno neuravnoteženog, ali ubitačno efikasnog plaćenika Krugera (Copley).

Blomkamp se u “Elysiumu” daleko eksplicitnije nego u “Distriktu 9” nastoji kroz futuristički zaplet iskazati vlastite političke stavove koji se doimaju potpuno komplementarni današnjoj američkoj ljevici, bilo da je riječ o ratu protiv “1 %”, ukidanju svih ograničenja imigracije i pretvaranje ilegalnih imigranata u punopravne američke državljanje, odnosno nastojanju da se progura još uvijek nezaživjeli projekt općeg obveznog zdravstvenog osiguranja. Dojam o “Elyisiumu” kao o socijalističkom ili Obaminom agitpropu je još veći zbog angažmana radikalno lijevog Matta Damona za glavnog glumca. Sama angažiranost filma ne bi trebala predstavljati problem, ali je Blomkamp s njom pretjerao, odustavši od bilo kakve suptilnosti. To se najviše iskazuje kroz potpuno crno-bijelu karakterizaciju, pa su tako zlim bijelim kapitalistima suprotstavljene tamnopute proleterske mase.  Međutim, to očito nije bilo dosta. Da bi i posljednjem idiotu u publici bilo jasno tko je dobar, a tko loš momak, uveden je melodramatski podzaplet sa Maxovom ljubavi iz djetinjstva (čiji odrasli lik tumači Alice Braga), a čija kćer umire od leukemije koja se može izliječiti jedino na Elysiumu.  To se sve odrazi i na likove, odnosno razočaravajuće uloge, bilo da je riječ o potpuno promašenoj Jodie Foster, kao i Copleyu, koji je obavio tako sjajan posao kao tragični junak “Distrikta”, a ovdje služi kao karikatura negativaca iz loših akcijskih filmova.

Prevelika jednostavnost radnje i likova na kraju očitim čine i neke druge njegove nedostatke, kao što sunedostatak originalnosti – slične motive je koristio još i Langov “Metropolis” – i predvidljiva završnica u obliku antiklimatičkog fizičkog obračuna na Elysiumu. Ono što spašava film jesu poneki svijetli trenuci, kao što je dašak crnog humora u prikazu robotskog represivnog aparata, kao i dojmljiva scena otmice. Najbolji dojam, pak, stvara brazilski glumac Wagner Maura koji se očito zabavlja glumeći antipod autoritarnom policajcu iz “Elitne postrojbe”. No, čak i s njim “Elysium” je ipak razočaranje, barem za one koji su mislili da će Blomkamp u Hollywoodu izbjeći ono što je snašlo mnoge njegove kolege.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)