Izbori 1991. umjesto 2011. godine

Protekli tjedan, koji je obilježila 19. obljetnica pada Vukovara, za Hrvatsku je bilo još jedno kolektivno uranjanje u tragičnu i herojsku prošlost, ali će zato mnogima predstavljati i više nego jasan indikator bliske budućnosti.

Naime, ako netko još uvijek postavlja pitanje “na koji to način HDZ misli zadržati vlast”, prošli tjedan je dao više nego jasan odgovor. Izbori, bez obzira na sve tabloidne špekulacije o Sanaderu i drugim kvazišpučistima ili trabunjanja o ispadanju Kosoričnih koalicijskih partnera, bit će održani krajem studenog 2011. godine. Točno četiri godine nakon izbora 2007. i osam godina nakon izbora 2003. godine – a u oba slučaja je pobijedio HDZ.

Ne treba mnogo kako bi se zaključilo kako će vladajuća stranka nastojati maksimalno iskoristiti činjenicu da 20. – ovaj put jubilarna – obljetnica pada Vukovara pada neposredno pred održavanje izbora. Kao što će u kampanji – službenoj ili neslužbenoj – tjednima i mjesecima prije toga u državnim i režimu sklonim medijima biti evocirana i “secirana” svaka, pa i najbeznačajnija epizoda rata i dramatičnih događaja koji su im prethodili. Naravno, svemu tome će se nastojati dati stranački “spin” u obliku ne baš tako diskretnog podsjećanja na to da je Hrvatska svoju slobodu izborila pod vodstvom HDZ-a, kao što će se diskretno pokušati svaki zločin JNA pokušati dovesti u vezu sa strankom koja je nekoć imala crvenu zvijezdu kao simbol i Jugoslaviju kao dio svoje platforme.

Takvoj vrsti kampanje će svoj doprinos dati i HDZ-ov koalicijski partner, koji će svaku takvu obljetnicu nastojati popratiti provokacijama poput Stanimirovićeve izjave, puneći stranice novina i minutažu političkih emisija bijesnim priopćenjima i žestokim polemikama.

U svemu tome će se priča o nastavku ekonomske krize i masovnog siromašenja – a što je bio najbolji, i zapravo, jedini adut SDP-a da dođe na vlast – biti potpuno marginalizirana. Zapravo, kako se čini, SDP je zbog izglednog bijega Hrvatske iz banalno sive sadašnjosti u herojsku prošlost ima slabije šanse na izborima 2011. nego što ih je imao 2007. godine.

Smrt trećesiječanjske Hrvatske

SDP nakon drugog kruga lokalnih izbora, barem što se artimetike tiče, nema više razloga za zadovoljstvo nego nakon prvog. Izgubio je vlast u Požeško-slavonskoj županiji, kao i u gradovima Sisku i Velikoj Gorici. Jedina stvar koja može poslužiti kao utješna nagrada, odnosno materijal za uspješni “spin” jesu Dubrovnik i Vukovar, simbolički gradovi-heroji na “problematičnom” krajnjem istoku i jugu Hrvatske.

Ono što je, pak, zanimljivo jest da su najveći SDP-ovi gubitnici Tonino Picula i Davorko Vidović, za koje nije slučajno da su svoje karijere izgradili kao ministri u Račanovoj trećesiječanjskoj vladi. Njihovi, ne baš očekivani, porazi pokazuju da se u SDP-u, želi li ta stranka ikakvu budućnost, mora provesti daleko oštrija deračanizacija nego što je do sada bio slučaj. Želi li SDP nove birače, nove glasove ili barem priliku da bude ozbiljna opozicijska stranka, mora pokazati vrata licima koje javnost obično povezuje s najvećim neuspjesima kratkotrajne SDP-ove vlasti.

Andro Vlahušić, koji je, s druge strane, uspio potući Dubravku Šuicu i HDZ-u oteti Dubrovnik, također je bivši Račanov ministar. Međutim, Vlahušić je prije svega iskusni lokalni igrač, ali i član HNS-a koji se daleko lakše može distancirati od Račana i njegove gubitničke reputacije.