Glas za SDP je glas za HDZ

Ustav je najvažniji od svih dokumenata o kojima se treba raspravljati u parlamentu neke države. Stoga ne iznenađuje da prosječni građanin ove države o Ustavu RH nema pojma, kao i da će se vrlo brzo zaboraviti da je danas izglasana njegova četvrta promjena od donošenja prije nepunih dvadeset godina.

Memorija zlatne ribice s kojom raspolaže prosječni birač je dosad jako dobro koristila HDZ-u, ali bi u ovom konkretnom slučaju mogla čak više koristiti SDP-u. Naime, koristeći famu o nužnosti donošenja novog Ustava radi ekspresnog ulaska u Evropu, Milanovićeva stranka je davala dojam da igra “hardball” te da će po prvi put uspjeti isposlovati ono što od nje traže birači i narod. A na kraju, od sve te epske borbe je ostao “mućak” u obliku odredbi o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala, smanjivanja broja “dijasporskih” glasova i dvostrukog prava glasa za etničke

Nijedna od tih odredbi nema ama baš nikakvu konkretnu važnost. Za odredbe o nezastarjevanju pretvorbenog kriminala nikada neće biti izglasani provedbeni zakoni niti će, da se kojim slučajem izglasaqju, uz ovakvo “sjajno” pravosuđe ikada biti primjenjivane. Nakon svih onih priča sa izbora 2007. godine o nužnosti da o sudbini Hrvatske odlučuju samo oni koji u njoj žive SDP i Milanović su pojeli svoje riječi i opet dozvolili mogućnost da na sljedećim izborima iskopaju poraz iz ralja pobjede. A dvostrukim pravom glasa za manjine je uvedena ista ona neravnopravnost i nepravda radi koje se grmilo u slučaju “dijaspore”, odnosno sjajni predizborni adut ekstremnoj desnici koja će bjesniti zbog oduzimanja prava “našima” i stvaranja dodatnih privilegija za “njihove”.

Ipak, ništa nije bilo gore od SDP-ove ideje da u posljednji trenutak predloži smanjenje praga za provođenje referenduma, pa odustajanje od nje samo zato što se s njome nije složio Vladimir Šeks. Time je SDP ponovno pokazao svoju “principijelnost” i potpunu beskorisnost kao opozicijske stranke, s obzirom da nije mogao iskoristiti možda jedinstvenu priliku da natjera HDZ da svira po njegovim notama. Umjesto toga se pod firmom “saveza za Europu” ponovno sveo na karikaturalnu “konstruktivnu opoziciju” početka 1990-ih koja je samo služila kao alibi HDZ-u za tvrdnje da u Hrvatskoj postoji višestranačka demokracija i tjerala mnoge frustrirane hrvatske opozicionare da alternativu Tuđmanu vide u Budiši i Paragi.

Dvadeset godina kasnije SDP se nalazi na istom putu, iako su okolnosti sasvim drukčije. Pitanje je da li SDP uistinu želi preuzeti vlast ili se i pod Milanovićem obnovljena račanovska paradigma o 15-20 % glasova koji garantiraju tople saborske fotelje i druge privilegije bez ikakve odgovornosti za stanje u zemlji, čineći SDP glavnim suučesnikom stranke na vlasti. Način na koji se SDP postavio prema Ustavu sugerira ovo drugo. Tko god želi nekakvu suvislu promjenu, odnosno poboljšanje vlasti u ovoj zemlji, morat će dobro razmisliti prije nego što sljedeći put zaokruži slova “SDP” na listiću.

A Coupable Country

Bijedu današnjih hrvatskih medija možda najbolje ilustrira njihovo reaktivni i “generali poslije bitke” odnos prema određenim društvenim problemima. Tako se zaštitom od šumskih požara i sustavom za izvanredna stanja bave tek kada izgori četa vatrogasaca; kvaliteta gradnje u Hrvatskoj postaje zanimljiva tek kada dođe vijest o stotinama tisuća mrtvih na Haitiju.

Nešto slično je i s temom s kojom bi u nekoj “zdravoj” i “normalnoj” državi  “na ti” trebala biti svaka osoba koja završi osnovnu ili barem srednju školu – redom sukcesije najvažnijih državnih dužnosnika. Tu temu, kao uostalom ništa što se tiče bezvrijedne hrpe papira zvane Ustav, hrvatski mediji ne bi dotakli ni “štapom na daljinski” da je odjednom aktualnom nije učinio pad poljskog aviona i pomor vodećih kadrova poljske države. Da bi pokazali kako Hrvatska ipak živi u najboljem od svih svjetova te da se takve neugodnosti njenim građanima ne bi trebale dogoditi, objavljen je sljedeći članak u Jutarnjem listu.

Jedina je stvar u tome što su ga morali učiniti malo dramatičnim, pa je tako kao zanimljiva koincidencija spomenuto to da će sutra trojka najvažnijih državnih dužnosnika – predsjednik Josipović, premijerka Kosor i predsjednik Sabora Bebić – biti u službenim posjetima različitim zemljama, odnosno da van Hrvatske. Njih bi, da ne bude zime, trebali mijenjati njihovi ustavni zamjenici Darko Milinović i Vladimir Šeks. Dakle, sve je u redu, osim…

…Osim što sve to ne bi izazivalo neku pažnju u “normalnim” vremenima. Članak, pak, postaje daleko zanimljiviji ako se uzme u obzir da Hrvatska, zahvaljujući galopirajućoj ekonomskoj krizi koja tek treba pokazati svoje prave zube, ulazi u “zanimljiva” vremena. Novinski članak koji sugerira da će Hrvatska, makar privremeno, ostati bez državnog vodstva u “zanimljivim” vremenima se može protumačiti kao poruka “Izvršite državni udar!”

Gotovo većina državnih udara izvršenih u posljednje vrijeme se u pravilu događala kada bi legitimni šefovi država i vlada odlazili na nekakve protokolarne posjete u inozemstvo, omogućivši kojekakvim generalima, pukovnicima i narednicima, odnosno raznim sivim eminencijama koje stoje iza njih, da na miru izvedu svoje prljave rabote. Državni udar u ovom trenutku još izgleda kao prilično malo vjerojatna metoda rješavanja hrvatskih političkih problema, ali je nešto malo vjerojatnija nego, recimo, prije godinu dana. Ako se ovakva kriza nastavi za kojih pet godina, malo je vjerojatno da će se itko usuditi objaviti naslove ovakvih članaka u novinama. Predostrožnosti radi.