RECENZIJA: Odred otpisanih (Suicide Squad, 2016)

Kvantiteta se s vremenom pretvori u kvalitetu. Ili, slikovito rečeno, kada netko u nekoliko godina naštanca hrpu filmova, veća je vjerojatnost da će neki od njih biti uspješan. Barem se time mogu tješiti DC Comics, koji je sa svojim spektakularnim projektom vezanih ekranizacija stripova o superherojima krenuo s velikim zakašnjenjem u odnosu na Marvel Comics. To znači da DC Comics i Warner Bros. sada imaju samo tri filma u odnosu na Marvelovih 13, te da su opcije da se napravi nešto zbilja posebno ili kvalitetno bile ograničene. Što, naravno, ne spriječava Marvelovce da DC-jevcima nabija komplekse, a posebno fanovima DC-jevih stripova koji u očaju plasiraju kojekakve teorije zavjere o tome da su filmski kritičari potkupljeni kako bi pisali loše o filmskim ukazanjima DC-jevog univerzuma. Posljednja eskalacija tog fenomena se zbila s filmom Odred otpisanih, koji je čak potakao pokretanje peticije za gašenje Rotten Tomatoes, jednog od najpopularnijih agregatora mainstream filmskih kritika, gdje u trenutku pisanja ovog teksta najnoviji DC-jevski film ima porazni rejting od samo 26% pozitivnih recenzija. Cijeli slučaj je još zabavniji ako se u obzir uzme da je Rotten Tomatoes u vlasništvu Warner Bros. a što hipotezu o nekakvom financijskom “podmazivanju” kritičara, najblaže rečeno, stavlja na prilično klimave temelje.

Odred otpisanih, s druge strane, kao i svi DC-jevski i, dakako, Marvelovi filmovi, u onom ključnom, poslovnom smislu, još uvijek može računati na vjernu fanovsku i sličnu publiku koja će svojim odlaskom u kino-dvorane sve ono loše što o njemu kritičari napišu učiniti potpuno nevažnim. S druge strane, film predstavlja svojevrsni otklon od prva dva filma iz serije, i to ne samo zbog toga što je režisera Zacka Snydera zamijenio David Ayer; umjesto pojedinačnih superheroja kao što su Superman (u Čovjeku od čelika) i Batman (koji mu se pridružio u Zori pravednika) pojavljuje se tim likova, i to ne superheroja, nego supernegativaca. Ayer, koji je također napisao scenarij, pronašao je, zahvaljujući bogatstvu zapleta iz originalnih stropova, način da od tih supernegativaca, barem formalno, napravi pozitivce, odnosno protagoniste.

Na samom početku se američka vlada, nakon smrti Supermana u prethodnom nastavku, suočava s mogućnošću da sljedeći superheroj ili, kako se to službeno zove, “metačovjek”, možda i neće biti takva dobričina, te da se moraju pronaći ljudi ili metaljudi sličnih sposobnosti kako bi mu se mogli suprotstaviti. Rješenje za taj problem Amanda Waller (Davis), vladina operativka zadužena za “crne” poslove, pronalazi u supertajnom zatvoru gdje su smješteni neki od najopasnijih kriminalaca u SAD – profesionalni ubojica i nepogrešivi strijelac Deadshot (Smith), vrhunski atentator Slipknot (Beach), mutirani kanibal Killer Croc (Akkinouye-Agbaje), bivši gangster-pirokinetičar El Diablo (Hernandez), australski provalnik Captain Boomerang (Courtenai) i bivša psihijatrica, a sada Jokerova djevojka Harley Quinn (Robbie). Sve njih bi trebala kontrolirati arheologinja dr. June Moon (Delevigne) koju je opsjeo duh drevne Čarobnice/Enchantress, odnosno nadzirati zapovjednik specijalaca, pukovnik Rick Flagg (Kinnaman). Tako stvoreni tim, čijim su članovima u zamjenu za sudjelovanje u samoubilačkoj misiji obećani život i druge sitne povlastice, se okuplja kada Midway City postane metom napada nepoznatog natprirodnog i nezaustavljivog bića.

Kritičari su za Odred otpisanih stvorili konsenzus ne samo o tome da je riječ o lošem filmu, nego i o razlozima zbog kojih je postao loš. Najčešće se spominje hipoteza da je Ayer započeo, a možda čak i napravio nešto što bi moglo biti dobro, ili barem gledljivo, ostvarenje, ali da su ga kalkulantski raspoloženi šefovi Warnera, nastojeći ga učiniti što prihvatljivijim najširoj mogućoj publici, izmijenili ne samo do neraspoznatljivosti nego i do nerazumljivosti. Do javnosti su još i prije same premijere dolazile o vijesti o nadosnimavanju pojedinih scena, kao i nastojanju da se u njega ubaci što više scena koje bi sadržajem ili općim tonom odgovarali traileru koji je nekoliko mjeseci ranije izazvao euforiju među fanovima. Argumenti za frankenštajnsku post-produkciju se u samom filmu mogu pronaći prije svega o kaotičnoj montaži koja, prije svega u prvom dijelu filma, zbivanja čini teško razumljivima. A također se teško oteti dojmu da je Odred otpisanih u svom originalnom obliku trebao biti mrtvački ozbiljan akcijski film o hrpi prilično loših ljudi regrutiranih da svijet spašavaju od nečega još goreg, ali i da je netko sve to odlučio “zasladiti” infantilnim humorom, ukloniti potencijalno uznemiravajuće nasilje i, konačno, loše ljude napravio dobrima kako bi dječici u kino-dvoranama ne bi davao neadekvatne životne uzore. Ono što možda najviše upada u oči je pomalo previše očigledan pokušaj da se u film ubaci nakon Batmana i Supermana najveća od svih ikona DC-jevog univerzuma – supernegativac Joker – i to na način koji, zapravo, i nema nekakve velike veze s radnjom. To što ga Jared Leto tumači na način koji je za nekoliko dimenzija ispod Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera nimalo ne pomaže. Jedina stvar vezana uz epizodu s Jokerom je pojava Harley Quinn, možda najpoznatije i najživopisnije DC-jeve supernegativke, a koju s prilično entuzijazma tumači Margot Robbie.

Ona predstavlja glavni adut filma i manje-više jedini razlog zbog koga bi se nekome isplatilo odsjediti dva sata u kino-dvorani. Osim nje se među glumačkom postavom mogu istaći jedino Will Smith kao profesionalni ubojica koji pokušava ostati obiteljski čovjek i Jay Hernandez kao zlikovac traumatiziran osobnom tragedijom. Čak i da je ostatak glumačke ekipe bio na zadatku, teško bi pomogao nedovoljno razrađenim likovima, ali i kaotičnom i neuvjerljivom scenariju koji pliva u klišejima. Tako je pukovnik specijalaca zaljubljen u “metaženu” koju bi trebao čuvati, a na kraju upravo ona izaziva kaos koji će njegov tim morati “počistiti”. Za završni obračun, koji se odigrava noću na ulicama opustošenog grada, se na prvi pogled čini da je zamišljen u nekakvom “noirovskom” stilu, ali je na kraju noć bila samo izgovor za uobičajeno orgijanje majstora za specijalne efekte (kojima je dan-danas lakše raditi noćne scene). A oni su danas tako obični, a završna bitka tako antikatarktička i slična onoj u Zori pravednika (i sijaset drugih superherojskih filmova) da će onima koji to baš žele u sjećanju ostati prije zbog relativno oskudnog kostima koji nosi manekenka Delevigne. Onim najzagriženijim filmovima koji su se na Odred otpisanih “navukli” kao nekakvu superherojsku verziju Dvanaest žigosanih će cijelo iskustvo biti još gore; neumitne usporedbe s nepunih pola stoljeća starim ratnim klasikom koji možda nije imao cool costime, soundtrack i spec-efekte, ali je zato imao Leeja Marvina, Charlesa Bronsona i suvislu priču su po novi DC-jev film katastrofalne. Od DC-ja i Warnera ćemo nešto uistinu dobro u njihovoj filmskoj seriji, po svemu sudeći, morati čekati još par godina.

ODRED OTPISANIH
(SUICIDE SQUAD)
uloge: Will Smith, Margot Robbie, Joel Kinnaman, Jai Courtenai, Viola Davis, Jared Leto, Cara Delevigne, Adewale Akinnouye-Agbaje, Adam Beach
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Warner Bros./DC Comics, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

OCJENA: 3/10

 

Oglasi

RECENZIJA: Enderova igra (2013)

Ender's Game experience

Ender’s Game experience (izvor: Todd Awbrey)

ENDEROVA IGRA
(ENDER'S GAME)
uloge: Asa Butterfield, Harrison Ford, Ben Kingsley, Viola Davis, Hailee Stanfield, Abigail Breslin
scenarij: Gavin Hood
režija: Gavin Hood
proizvodnja: Summit Entertainment/Lionsgate, SAD, 2013.
trajanje: 114 '

Za “Enderovu igru”, SF-spektakl Gavina Hooda, se može reći da je došao na pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme. U američkoj javnosti je to ostvarenje izazvalo kontroverze vezane uz temu o koja će za manje od mjesec dana dovesti građane Hrvatske na birališta. Film, naime, predstavlja ekranizaciju popularnog romana Orsona Scotta Carda iz 1985. godine. Poklonici “Enderove igre” su nakon više od četvrt stoljeća čekanja došli na svoje, ali su se također morali pomiriti s neugodnim publicitetom koji su filmu donijela Cardova mormonska uvjerenja, posebno u stavovima o homoseksualnosti. Cardova “politička nekorektnost” je od strane LGBT aktivista potakla zahtjeve za bojkotom , a producente i glumce natjerala da se pokušaju ograditi od kontroverznog tvorca franšize koja je trebala biti novi “Harry Potter”.

Nade da će “Ender” biti novi “Potter” su bile razumljive, s obzirom da naslovni protagonist i dio radnje imaju određene sličnosti sa sagom J. K. Rowling. Radnja se događa u budućnosti, pedeset godina nakon što se Zemlja na jedvite jade spasila od invazije kukcolikih vanzemaljaca zvanih “Formici”. Andrew “Ender” Wiggin (Butterfield) je dječak obdaren izuzetnim vojničkim talentom, zahvaljujući kojem je poslan u elitnu školu za časnike svemirske flote koja bi trebala odbiti novi napad. Endera odlkuje empatija s protivnikom zahvaljujući kojoj predviđa njegove poteze, ali i spremnost na njegovu trajnu eliminaciju uz korištenje ekstremnog nasilja. Te je osobine prepoznao njegov glavni instruktor pukovnik Graff (Ford), te ih nastoji “izbrusiti” potičući, ponekad brutalno, natjecanje između vodećih pitomaca i njihovih timova. Pobjednik će postati dio još elitnije skupine koja ima zadatak suprotstaviti se novoj prijetnji po Zemlju.

Gledateljima koji uspoređuju “Endera” i “Pottera” će odmah u oči pasti to da se film južnoafričkog scenarista i režisera Gavina Hooda (koji se proslavio “Oscarom” za film “Tsotsi”) od mnogo poznatije serije razlikuje ne samo po žanru nego i po općem ugođaju. “Enderova igra”, iako radnjom smještena u ne baš blisku budućnost, se čini mnogo čvršće ukotvljena u današnji svijet, te je opći ton scenarija mnogo mračniji. To i ne iznenađuje, jer je originalni roman bio pod snažnim utjecajem hladnog rata, globalnog sukoba koji, slično kao i današnji “rat protiv terorizma”, prijeti potkopavanjem moralnih  i drugih temelja svega onoga što se voli nazivati civilizacijom. U slučaju “Enderove igre” se totalnost sukoba odražava kroz ideju da su upravo djeca, zbog otvorenosti svojih umova, ali i sklonosti nasilju, njegovi najefikasniji sudionici. U filmu je nasilje, zahvaljujući cenzorskim obzirima i scenariju, nešto ublaženo, ali uznemirujuća poruka je svejedno zadržana. Hood, međutim, nije mogao zadržati kompleksnost romana, a i veliki obrat na kraju, vjerojatno jedan od najefektnijih u povijesti žanra, nije adekvatno dočaran, te se doima kao ne baš najspretnija “navlakuša” za ono što bi trebao biti nastavak.

Scenarističke nedostatke je, s druge strane, uspješno nadoknadila Hoodova režija, kao i prilično vješto korištenje tehničkih resursa suvremenog Hollywooda. Budući svijet je dočaran jednostavno, ali prilično uvjerljivo, a poseban dojam ostavljaju scene borbe u nultoj gravitaciji. Najveći adut filma je, međutim, njegov protagonist. Ender je lik koju su poklonici SF-žanra dugo vremena htjeli vidjeti na ekranu, a njegova verzija u liku Ase Butterfielda, 15-godišnjeg Britanca sposobnog dočaravati kontradiktorne emocije, uglavnom ispunjava ta očekivanja.  Harrison Ford se, glumeći ogrubjelog mentora, očito pomirio sa svojim godinama i svođenjem na epizodista. Ostatak glumačke ekipe, koji uključuje i neka prilično poznata imena, se nije previše istakao, uglavnom zbog scenaristički nedorađenih likova. Ako “Enderova igra” ne postane filmska franšiza, njeni tvorci, ali prije svega i gledatelji, se mogu tješiti da je njen početak mogao biti daleko gori.

OCJENA: 7/10

Enhanced by Zemanta