RETRO-RECENZIJA: Brzi i žestoki (The Fast and the Furious, 2001)

uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Jordana Brewster, Michelle Rodriguez,
 Rick Yune, Chuck Lindberg, Johnny Strong, Matt Schulze, Ted Levine,
 Ja Rule, Vito Yurginis, Thom Barry, Stanton Rutledge, Noel Gugliemi
 glazba: BT
 scenarij: Gary Scott Thompson, Erik Bergquist & David Ayer (po članku
 Kena Lija)
 rezija: Rob Cohen
 proizvodnja: Universal, SAD, 2001.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 106'

Brzi i žestoki će, slično kao i Legenda o Baggeru Vanceu, imati problema doprijeti do srca hrvatske publike jer govore o sportu koji je van financijskih, pa dakle i spoznajnih moći prosječnog hrvatskog gledatelja. Riječ je o ilegalnim utrkama automobila u kojima razmažena američka derišta kupuju nižerazredni azijski otpad da bi poslije njihovu deseterostruku cijenu uložila u nabavku novih motora i sličnih tehničkih detalja kako bi isti postale neuhvatljive cestovne zvijeri i poslužile za epske obračune u kojima se četvrt milje mora prijeći za desetak sekundi, te u isto vrijeme dobiti ili izgubiti tisuće dolara na okladama.  U Los Angelesu je najbolji takav trkač Dominic Torreto (Diesel), vozač koji noćima zajedno sa skupinom vjernih prijatelja-mehaničara kraljuje ulicama, a danju radi kao skromni vlasnik zalogajnice, gdje kao konobarica radi njegova lijepa sestra Mia (Brewster). U dotičnu se zagledao mladi mehaničar Brian O’Connor (Walker), ali to nije jedini razlog zbog kojeg dolazi u zalogajnicu – cilj mu je osvojiti Dominicovo poštovanje i postati članom te ekipe. To će biti teže nego sto je pretpostavljao, ali stjecajem okolnosti će Brian spasiti Dominica od policije i tako postupno steci njegovo povjerenje. No, ironijom sudbine, i sam Brian je policajac, u svijet ilegalnih utrka ubačen ne bi li pronašao dokaze koji Dominica povezuju s bandom automobilista koji pljačkaju kamione u vožnji. Brianu istragu ne kompliciraju samo Dominicovi problemi s vijetnamskom bandom kojoj je na čelu Johnny Tran (Yune) ili to što se zaljubio u Miu, nego to što se iskreno sprijateljio s Dominicom te će uskoro biti prisiljen birati izmedju prijateljstva i policijske karijere.

Brzi i žestoki predstavljaju jedan od boljih radova o ne baš blistavoj karijeri režisera Roba Cohena (Tajno društvo). Razlog za to se najviše može naći u nekoliko sretnih okolnosti koji su ovo ostvarenje izdigli iznad prosjeka ostalih holivudskih ljetnih uzdanica. Scenarij, iako ne baš previse originalan (i koji će mnoge previše podsjetiti na Point Break, iako bi se tu našlo utjecaja i takvih opskurnih naslova kao sto su Kradljivci Porschea), posjedovao je vrlo dobar omjer akcije i drame te ostavio priliku Cohenu da razvije likove i dozvoli glumačkoj ekipi da se razmaše. Od glumaca je, naravno, najbolji Vin Diesel (Planet tame), koji bi svojom karizmatskom pojavom oplemenio i materijal daleko gori od ovog, a uloga kralja ilegalnih utrka – tipa za kojeg do posljednjeg trenutka nismo sigurni je li pozitivac ili monstrum – mu savršeno paše. To se, pak, ne može reci za Paula Walkera i Jordanu Brewster, koji su malo previše ljepuškasti za film u kojem bi glavna atrakcija trebali biti čelični ljepotani. Dojam spašava mlada Michelle Rodriguez (Girlfight) kao Dominicova posesivna i muškobanjasta cura, a tu je i cijeli niz epizodista, od kojih valja istaknuti vječnog negativca Teda Levinea (Kad jaganjci utihnu) koji ovdje za njega tumači nekarakterističnu ulogu Brianovog policijskog mentora. Ipak, najveća atrakcija su automobili – i to automobili u akciji, te se Cohen ovdje pokazuje kao pravi majstor. Akcijske scene su vrlo domišljato postavljene, a njihova izvedba predstavlja trijumf kombinacije vratolomnih kaskaderskih trikova i specijalnih efekata, što se osobito vidi u jednoj u kojoj ce Cohen naci priliku da oda počast svojim uzorima – Spielbergovom Dvoboju i Millerovom Drumskom ratniku. Najugodnije iznenađenje dolazi na kraju – iako scenarij, po običaju, ima dosta logičkih rupa i neuvjerljivosti (iako spektakularne, pljačke kamiona na način demonstriran u filmu su krajnje neefikasne i previše rizične u usporedbi s nekim prozaičnijim metodama), scenaristički trojac se uspijeva othrvati holivudskim klišejima i čak iznenaditi gledatelje u završnim scenama. Zbog svega, Brzi i žestoki zaslužuju više nego prolaznu ocjenu, iako će gorak okus u ustima ostaviti najava da se već sada sprema nastavak.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 15. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Vruća linija (Boiler Room, 2000)

uloge: Giovanni Ribisi, Vin Diesel, Nia Long, Nicky Katt, Scott Caan,
 Ron Rifkin, Jamie Kennedy, Taylor Nichols, Bill Sage, Tom Everett
 Scott, Ben Affleck
scenografija: Anne Stuhler
kostimografija: Julia Caston
fotografija: Enrique Chediak
montaža: Chris Peppe
glazba: The Angel
scenarij: Ben Younger
režija: Ben Younger
proizvodnja: New Line, SAD, 2000.
distribucija: Discovery

Najnoviji skandal koji nam je priuštio zagrebački gradonačelnik još jednom nas je podsjetio na aferu “Monicagate” kao i razloge zbog kojih je je američki predsjednik Bill Clinton preživio neugodnost koja bi mnoge druge stajala glave. Ključni razlog je, dakako, u izvrsnom stanju američke ekonomije, koja je devedesetih stajala bolje nego ikada u povijesti, a to se poslije odrazilo i na životni standard širokih slojeva stanovnistva. To ekspresno blagostanje se moglo primijetiti i zahvaljujući fenomenu sve veceg broja mladih ljudi koji su se obogatili doslovno preko noći i uživali u svim onim blagodatima na koje su prethodne generacije mogle računati tek nakon više desetljeća mukotrpnog rada. Temelj tog fenomena su bile, slično kao i dvadesetih godina prošlog stoljeća, burzovne špekulacije, odnosno gotovo nezaustavljivi rast vrijednosti Dow Jonesa kojeg su uspjele zaustaviti tek prošlogodisnja recesija i avio-izlet bin Ladenovih pristaša. Naravno, burzovno spekuliranje je sa sobom donijelo renesansu “japija” – mladih, pohlepnih i beskrupuloznih profesionalaca koje je Oliver Stone prilično dobro opisao u svom filmu Wall Street. No, u devedesetima je Hollywood bio prilično nezainteresiran za taj fenomen, dijelom i stoga što bi čeprkanje po prirodi američkog kapitalizma moglo dati nešto mračniju sliku Amerike od one koju nam je tvornica snova nastojala prodati u clintonovskoj eri. Tek je Ben Younger, filmaš-debitant koji se jednom okušao kao burzovni mešetar, svoja iskustva pretočio u film na tu temu.

Seth Davis (Ribisi) je mladi propali student koji je, da bi nekako zaradio za život, organizirao ilegalnu kockarnicu za svoje bivše kolege. Posao ide prilićno dobro, ali predstavlja sramotu za njegovog oca, uglednog federalnog suca Martyja Davisa (Rifkin). Stoga Seth rado prihvaća ponudu da se zaposli u “J.T. Marlinu” maloj ali prodornoj mešetarskoj tvrtki. Nakon što je zatvorio kockarnicu i odradio pripravnički staž, Seth započinje karijeru mešetara i, slično kao i većina njegovih kolega, zarađuje gomilu novca koji bi mu trebale garantirati status milijunaša za samo tri godine. Tajna uspjeha je u njegovoj sposobnosti da putem agresivnog telemarketinga većinu potencijalnih klijenata nagovori da kupe dionice i slične vrijednosne papire. Sethu ide više nego dobro, ali mu radoznalost ne da mira i ubrzo shvaća da je “J.T. Marlin” ništa drugo nego dobro smišljena prevara – dionice iz ponude su bezvrijedne i pripadaju propalim, odnosno nepostojećim tvrtkama; cilj telemarketing kampanje jest da povećaju potražnju za dionicama i tako im umjetno podignu cijenu kako bi vlasnici i veliki dioničari ekspresnom prodajom sebi osigurali maksimalne profite i svoje klijente poslije ostavili na prosjačkom štapu. Seth shvaća da će uskoro morati birati između vlastitih etičkih načela i bogatstva preko noći koje mu je donijelo sudjelovanje u ovoj prljavoj raboti.

Youngerov film odaje autora koji prilično dobro pozna materiju. Scenarij je prepun stručnih fraza i dosta uvjerljivo nam pokazuje (polu)svijet burzovnih mešetara i mentalitet bogaćenja preko noći koji je karakterizirao Ameriku devedesetih. Younger, s druge strane, zna da dobar dio publike (pogotovo u Hrvatskoj, gdje javnost u pravilu ne razlikuje vrijednosni od toaletnog papira) neće baš razumjeti kako se to mogu stvoriti milijuni iz ničega, pa radnju vodi putem naracije glavnog lika. U svemu tome ima dobru potporu izvrsne glumačke ekipe na čelu s Giovannijem Ribisijem (Tajni odred, Dar), koji očito uživa u prilici da jednom za promjenu tumači lik koji nije retardiran. I njegovi partneri su prilično dobri – od karizmatičnog Vina Diesela (Planet tame) preko Jamiea Kennedyja (Vrisak) do Bena Afflecka u maloj, ali efektnoj ulozi mešetarskog instruktora. Younger u Vrućoj liniji koristi priliku za vlastite sociološke opservacije o mladim burzovnim mešetarima 90-tih – za razliku od svojih prethodnika u 80-tim, koji su stvorili vlastitu supkulturu temeljenu na “profinjenom ukusu” i aristokratskoj snobovštini, japiji u “politički korektnim” vremenima nemaju reaganovske konzervativne uzore i umjesto toga se okreću MTV-ju i rap-supkulturi kao svojoj inspiraciji. Zato je soundtrack temeljen upravo na rapu, a u nekim prilično efektnim scenama međusobnog japijevskog druženja ta se ekipa, iako zarađuje milijune, po svojoj kulturi i manirama nimalo ne razlikuje od tinejdžerskih bandi koje zarađuju tu i tamo koji dolar prodajući crack po mračnim ulicama.

No, dobra karakterološka studija sama po sebi ne garantira dobar film. Vruća linija je to mogla biti, ali je Younger podlegao početnickim greškama i svoj prvijenac napunio klišejima koji su ga trebali učiniti “kulerskim”, odnosno komercijalnijim. Tako je u potpuno bjelački svijet mešetarske tvrtke ubačena crna tajnica (koju tumaci Nia Long) da bi glavni junak doživio prilično neuvjerljivu i skroz nepotrebnu romansu. Nadalje, glavni lik isto tako doživljava prilicno neuvjerljivu transformaciju od beskrupuloznog profesionalca do amatera-detektiva i moralista. Dojam dodatno kvari prilično zbrkana i neuvjerljiva završnica. Rezultat svega je razočaranje, a hrvatskoj publici će Vruća linija ostaviti još gorči okus u ustima nakon sto shvati da je u proteklih deset godina često bila u istoj onoj situaciji kao i Sethovi klijenti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Brzi i žestoki 7 (2015)

BRZI I ŽESTOKI 7
(FURIOUS 7)
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Michelle Rodriguez, Jason Statham, Kurt Russell, Djimon Honsou, Nathalie Emmanuel
scenarij: Chris Morgan
režija: James Wan
proizvodnja: Universal, SAD, 2015.
trajanje: 137 min.

Kada budući povjesničari budu primjer tražili uspješne i dugotrajne hollywoodske franšize s početka 21. stoljeća, malo što će poslužiti tako dobro kao Brzi i žestoki. A kada se bude tražio odgovor zbog čega je relativno skromni film temeljen na članku ilegalnim auto-utrkama u Los Angelesu dogurao do još šest nastavaka, jedan od odgovora bi mogla biti spremnost producenata ne samo da značajno mijenjaju stvari, pa čak i odstupaju od glavne formule, pa se tako u prethodna dva skrenulo u vode kriminalističke akcijade općeg tipa. Još važnijom se, međutim, čini sklonost da se svakim nastavkom gledateljima pokuša ponuditi više – bilo da je riječ o spektakularnosti akcije, količini mišića, a još više likova, kojima vjerojatno čak ni zagriženiji fanovi ne mogu popamtiti sva imena. Kada je kadrovska ekspanzija postala problem, producenti su ga pokušavali riješiti likvidacijama pojedinih likova. U posljednjem nastavku ih je, pak, na taj postupak u najvećem dijelu motivirala tragična smrt glumca Paula Walkera.

Sedmi nastavak počinje nakon što je družina pustolova na čelu sa Domom Torretom (Diesel) i Brianom O’Connerom (Walker) konačno od federalnih vlasti dobila odrješenje za svoje prethodne nestašluke te bi trebala započeti miran život. Tome, međutim, na kraj staje Deckard Shaw (Statham), odmetnuti britanski specijalac čijeg su brata Torreto i O’Conner eliminirali u prethodnom nastavku i koji ne preza od ničega kako bi im se osvetio. Nakon što shvate da je  život O’Connerove obitelji u opasnosti, Torreto i ostatak družine pristaju na još jednu ponudu vlade koja bi ih trebala zaštititi u zamjenu za “sitne” usluge koje se tiču dobavljanja Božjeg oka, kompjuterskog programa koji omogućava nadzor nad svime na planetu. Pri tome oni neće samo morati brinuti o Shawu, nego i o Jakandeu (Honsou), somalijskom najamniku na čelu privatne vojske koji je zarobio Ramsey (Emmanuel), hakericu koja je stvorila Božje oko.

Kada je netko sklon tome da u svakom nastavku ubacuje mnogo novih elemenata, onda zakoni vjerojatnosti govore da će neki od njih biti dobri. U slučaju Brzi i žestoki 7 se to odnosi na dvije stvari. Jedna od njih je Dubai kao egzotična lokacija, koju su, doduše, već često koristili druge hollywoodske franšize, ali se ovdje čini osvježavajućima i u njoj se, zapravo, događa najbolja akcijska scena filma. U njoj, između ostalih, nastupa gotovo neprepoznatljiva, ali prilično upečatljiva Rhonda Rosey, čije su borilačke vještine iskorištene daleko bolje nego u Plaćenicima 3. Kao dobra novina u franšizi se može shvatiti i danas pomalo zaboravljeni Kurt Russell, ali koji se doima prilično dobro raspoložen i više nego sretan što nakon mnogo godina može nastupati u akcijadama, makar i kao druga violina.

No, na žalost, tu priča o poboljšanjima Brzih i žestokih prestaje. Scenarij Chrisa Morgana, koji je bio loš u prethodnom nastavku, još je problematičniji u novom. Negativci cijeloj franšizi nisu bili jača strana te se moglo osnovano pretpostaviti da bi ulazak akcijskog razbijača kao što je Jason Statham mogao ukloniti taj nedostatak. Međutim, već prilikom prve scene u kojoj se pojavljuje Owen Shaw – kada se naizgled banalna bolnička posjeta pokaže kao epilog nadrealnog obračuna – se pokazuje da su autori, s jedne strane, pretjerali, a s druge strane, za Shawa se kao pojedinca zna da iz čisto aritmetičkih razloga nema šanse protiv Torreta i O’Connera iza kojih stoji ne samo moćna gomilica akcijskih junaka, nego i američka vlada. Da stvar bude gora, Shaw se, zapravo, i ne pojavljuje previše u filmu, odnosno posao glavne opasnosti za protagoniste dijeli s Jakandeovim hordama. Kada konačno dođe do završnog obračuna na ulicama Los Angelesa (koji se, kao i u prethodnom nastavku, odigrava noću), on je, bez obzira na mačističke replike koje izgovara Torreto, u mnogo čemu antiklimaktičan. A uopće nije potrebno govoriti koliko je ishod predvidljiv, kao što je predvidljiv i završni homage posvećen Walkeru i njegovom fiktivnog alter egu, čiji je odlazak iz serije omogućen zahvaljujući CGI-ju i trikovima. Za Walkerove fanove, ali i poklonike serije, to je dirljiv trenutak, a vjerojatno i najpamtljiviji element filma. I kada tu sekvencu zamijeni odjavna špica, ostaje gorak okus u ustima ne samo zbog toga što se na taj trenutak, kada je bešćutni i kalkulantski Hollywood nakratko pokazao nešto poput duše, moralo čekati dva sata, nego i zbog spoznaje da je netko zbog toga morao poginuti.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Čuvari galaksije (2014)

ČUVARI GALAKSIJE
(GUARDIANS OF THE GALAXY)
uloge: Chris Pratt, Zoe Saldana, Dave Bautista, Vin Diesel, Bradley Cooper, Lee Pace, Michael Rooker, Karen Gillan, Djimon Honsou, John C. Reilly, Glenn Close, Benicio del Toro
scenarij: James Gunn & Nicole Perlman
režija: James Gunn
proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 122 '

Naslovi koji pripadaju tzv. Marvelovom filmskom univerzumu danas sve više podsjećaju na “Barcelonu” pred utakmicu sa trećeligašem ili Guderianove panzer-divizije pred operaciju “Barbarossa”, odnosno daju dojam da se mora dogoditi nešto zbilja neobično da ne ostvare zadani cilj. U ovom konkretnom slučaju cilj, koji se ostvaruje kroz industrijsko “štancanje” blockbustera o superherojima iz Marvelovih stripova, jest stalni i pouzdani dotok hrpe novca na hollywoodske bankovne račune. “Marvelovci” i filmski studiji koji su se, poput Disneya, uhvatili za tu sisu, sada sebi mogu dozvoliti čak i ono što je na početku tog pothvata izgledalo ludost, odnosno luksuz da strip-geekovima ispunjavaju čak i najbizarnije “muzičke želje”. Jedna od njih je bila vezana uz seriju Guardians of the Galaxy (Čuvari galaksije), jedan od, uvjetno rečeno, opskurnijih naslova iz Marvelovog stripovskog korpusa, kome je posvećen tek jedan odlomak u 400 stranica debeloj Marvelovoj enciklopediji. Kao i u mnogo slučajeva dosad, ti detalji previše nisu smetali na kraju balade, odnosno donijeli su još jedan blockbusterski megahit, zapravo dašak dobrih vijesti za Hollywood čiji box-office rezultati ovog ljeta nisu bili naročiti impresivni. A, da stvar bude još bolja, u svemu tome je sudjelovala i blagonaklona kritika koja je tvrdila da Čuvari galaksije predstavljaju osvježenje čak i u kontekstu Marvelove filmske serije, odnosno da izgleda dovoljno drukčije od većine filmova o superherojima.

Jedan od razloga za to bi se mogao pronaći i u tome što se Čuvari galaksije doimaju prilično ekonomični u onome što nekada zna takve filmove činiti prilično dosadnim – “priču o nastanku” koja mora pokazati i objasniti kako je protagonist stekao svoje superherojske moći. U slučaju ovog filma je tome posvećeno izuzetno malo vremena na svom početku – godine 1988. dječak po imenu Peter Quill, nedugo nakon što mu je preminula majka, bude otet od vanzemaljaca. Nešto više od četvrt stoljeća kasnije se dječak ne samo prilagodio novim okolnostima, nego i ostvario zavidnu karijeru kao “poduzetnik” na rubu galaktičkog zakona, stekavši nadimak Star-Lord (Pratt). Prilikom jednog od takvih pothvata se dočepao artefakta koji bi mogao pomoći zlom Ronanu (Pace) da uništi svoje neprijatelje i usput izazove kaos i krvoproliće u galaksiji. Star-Lord će se stjecajem okolnosti sresti s Gamorom (Saldana), zelenokožom plaćenicom koja za radi za Ronana; inteligentnim rakunom po imenu Rocket (kome glas posuđuje Bradley Cooper), humanoidnim stablom po imenu Groot (kome glas posuđuje Vin Diesel) i razbijačem po imenu Drax (Bautista). Svih petoro će, također stjecajem okolnosti, početi međusobno surađivati, odnosno stvoriti tim koji nastoji spasiti ne samo vlastite glave, nego i ostatak univerzuma.

Najznačajniji element koji Čuvare galaksije odvaja od ostatka Marvelove franšize jest u tome što je radnja odmah na početku ostavilu Zemlju, odnosno odvija se u dubokom i dalekom svemiru, pa je i žanrovski daleko bliža danas pomalo zaboravljenom i od Hollywooda u posljednje vrijeme tragično neiskorištenom žanru space opere. S druge strane, upravo to što je riječ o opskurnom naslovu je režisera i koscenarista Jamesa Gunna lišilo brige o bijesu fundamentalistički raspoloženih fanova originala, odnosno omogućilo mu nešto malo više kreativne slobode nego obično. To je, pak, omogućilo i mnogo ležerniji pristup cijelom projektu; svima je na samom početku jasno da zaplet o zlikovcima koji pomoću nekakvog artefakta prijete galaksiji i “moćnoj gomilici” koja im stoji na putu ne može biti previše originalna. Umjesto da izmišlja toplu vodu i nekakve “morske” varijacije na temu, Gunn je jednostavno Čuvare galaksije zamislio kao svojevrsnu blagu, implicitnu ali onima koji vode brigu o takvim detaljima ipak očito parodiju marvelovskih filmova o superherojima, uključujući i Osvetnike, u usporedbi s kojima Star-Lord i družina izgledaju kao banda neurotičnih i patetičnih luzera. A još je važnije i to da je film napunio hrpom referenci na popularnu kulturu 1970-ih i 1980-ih (najočitijim u za nostalgičare prilično dopadljivom pop-soundtracku koji protagonist pušta kao podsjećanje na rodni planet), uključujući Hollywood i tadašnje blockbustere kao što su Ratovi zvijezda i serija o Indiana Jonesu. Svemu je tome dodan humor koji je daleko atraktivniji od najspektakularnijih CGI-scena, kao i prilično raspoložena glumačka ekipa koja uspijeva ostaviti dobar dojam čak i kada je pokopana pod tonama šminke ili specijalnih efekata. Čuvari galaksije, doduše, nisu film koji bi nekome dugo ostao u sjećanju, ali zato njegov neumitni nastavak ne izgleda kao nešto što bi trebalo biti hollywoodski ekvivalent podgrijane sarme.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Riddick: Vladar tame (2013)

RIDDICK: VLADAR TAME
(RIDDICK)
uloge: Vin Diesel, Jordi Molla, Matt Nable, Katee Sackhoff, Dave Bautista, Bokeem Woodbine, Raoul Trujillo
scenarij: David Twohy, Oliver Butcher & Stephen Cromwell
režija: David Twhoy
proizvodnja: Universal/One Nation, SAD/Kanada/UK, 2013.
trajanje: 118 '

Vin Diesel je nedavno, nastojeći promovirati svoj novi SF-film “Riddick: Vladar tame”, izjavio kako je zbog njegove produkcije založio vlastitu kuću. Na prvi pogled se ta izjava čini ne baš najuspješnijim primjerom PR-a, s obzirom da Diesel posljednjih godina nastupa u filmskoj seriji “Brzi i žestoki” koja se studio Universal (koji stoji iza “Riddicka”), a vjerojatno i za samog Diesela, pretvorila u tvornicu novca. S druge strane, ako je Diesel uistinu imao poteškoća kod pokretanja projekta, one su razumljive zbog fijaska koji su doživjele epske, ali ipak preambiciozne “Riddickove kronike” prije devet godina.

Treći film iz sage o svemirskom antiheroju stvari vraća na početak, odnosno koristi zaplet prilično sličan “Planetu tame” koji je, isto kao i ovaj nastavak, režirao David Twohy. Riddick (Diesel) je ponovno zaglavio na jednom pustom planetu, gdje se osim egzotičnih pejzaža mora suočiti sa prilično opasnom domaćom faunom. Iako mu instinkt, snalažljivost i ubilačke vještine pomažu da preživi, postaje svjestan da neće moći vječno izazivati sreću na tako negostoljubivom mjestu pa poduzima prilično drastičan korak kako bi ga napustio. Nabasavši na napuštenu bazu, iz nje šalje signal namijenjen profesionalnim lovcima na ucjene, za koje je siguran da će doći kako bi ga uhvatili živog ili mrtvog. Riddicku je pravi cilj, dakako, da iskoristi njihov svemirski brod kako bi napustio planet. Njegov plan se zakomplicira kada na planet dođu dvije suparničke grupe lovaca na ucjene, ali njihove međusobne razmirice, pa čak i nastojanje da se riješi Riddickovo pitanje, dolaze u drugi plan nakon što svi postanu mete lokalnih čudovišta.

Ono što možda najviše upada u oči kod novog “Riddicka” jest scenarij s prilično jasnom, ali kvalitetnom strukturom. U prvih pola sata se gotovo ne pojavljuje nijedan lik osim Riddicka, niti nema dijaloga osim njegove naracije. Pa, ipak, te su scene najdojmljivije, jer na efektan način pokazuju ne samo izvanzemaljska stvorenja (dočarana kombinacijom CGI-ja i lutkarskih trikova) nego i brutalne, ali efikasne metode kojima protagonist nastoji preživjeti u neprijateljskom okolišu. Kada se pojave lovci na ucjene, njihovi likovi su – kao i u mnogim klasicima ovog žanra – naznačeni sasvim dovoljno da istaknu karakterne razlike među njima, odnosno da publici ne bude posve svejedno kada počnu umirati kao muhe. Tek završnica filma, u kojoj je Twohy možda malo previše kopirao “Planet tame”, odaje određeni nedostatak inspiracije. No, i sami autori su bili svjesni te neoriginalnosti, a za što je primjer scena na polovici filma u kojoj Riddick lovcima na ucjene detaljno i precizno predviđa ne samo buduće događaje nego i njihovu pojedinačnu sudbinu.

Gledateljima je i bez toga bilo jasno što će se u filmu događati. Daleko je važniji bio odgovor na pitanje kako će se to događati, a Twohy je tu obavio više nego solidni posao. Za današnje standarde nizak budžet od 38 milijuna dolara je rezultirao s prilično ekonomičnim, ali efektnim korištenjem montrealskih studija koji su “odglumili” vanzemaljski planet. Ono što je možda bilo još važnije jest povratak na “R”, stroži cenzorski rejting koji je koristio prvi film iz serije. On se u “Riddicku” iskazuje ne samo kroz daleko eksplicitnije i krvavije nasilje, nego i golotinju, uključujući scenu koje će obradovati muške fanove Katee Sackhoff,  glumice poznate po ulozi Starbuck u “Battlestar Galactici”. Ona i bez toga ostavlja dobar dojam u maloj, ali efektnoj glumačkoj postavi kojom dominiraju slabo poznati ili karakterni glumci. Španjolski glumac Jordi Molla je, s druge strane, pretjerao kao negativac imitirajući Tonyja Montanu iz “Lica s ožiljkom”.  Većini gledatelja to, međutim, neće smetati jer je Diesel nakon dugo vremena bio na visini zadatka. Jedan od njegovih najpoznatijih likova je vraćen svojim korijenima, a pokazalo kako se uz malo novca, ali dosta upornosti i volje može oživjeti naizgled upokojena filmska franšiza.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 11. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Brzi i žestoki 6 (2013)

BRZI I ŽESTOKI 6
(FAST AND FURIOUS 6)
uloge: Vin Diesel, Paul Walker, Dwayne Johnson, Jordana Brewster, Michelle Rodriguez, Luke Evans
scenarij: Chris Morgan
režija: Justin Lin
proizvodnja: Universal/Original Film, SAD, 2013.
trajanje: 130 '

“Brzi i žestoki” se doimaju najsvježije od svih franšiza koje posljednjih godina vladaju svjetskim kino-blagajnama. Za to postoje dva objašnjenja – jedno je u tome da je ona među rijetkima koje nije temeljena na stripu o superherojima, pa nema neke posebne potrebe za CGI tehnologijom ili 3D naočalama; druga je u tome da su se njeni tvorci trudili da svaki novi nastavak izgleda drukčije od prethodnog. To se može primjetiti u fluktuirajućoj glumačkoj postavi (uključujući glavne zvijezde), mjestu radnje, pa i različitim žanrovskim odrednicama. Spremnost na eksperimentiranje, s druge strane,  sa sobom povlači i rizik od promašaja. Šesti nastavak serije tako predstavlja razočaranje, barem kad se usporedi s petim.

Radnja se naslanja na zbivanja u prethodnom dijelu i počinje kada skupina vrhunskih svjetskih kriminalaca i fanatičnih ljubitelja brzih automobila na čelu s Domom Torretom (Diesel) uživa u plodovima spektakularne pljačke kojom je trebala okončati svoje pustolovine. Torretovu mirovinu, pak, prekida dolazak američkog federalnog agenta Hobbsa (Johnson) koji traži njegovu pomoć u hvatanju još jedne, ali daleko bezobzirnije bande motoriziranih pljačkaša na čelu s bivšim britanskim specijalcem Owenom Shawom (Evans). Torreto pristaje, ali tek nakon što dozna da je njegova bivša djevojka Letty Ortiz (Rodriguez) živa i da pripada Shawovoj bandi. Nakon što je okupio svoju staru ekipu, odlazi u London gdje će nastojati zaustaviti Shawa da ukrade tajno oružje koje prijeti milijunima ljudi.

“Brzi i žestoki 6” je najveći dio radnje smjestio u London, britansku prijestolnicu koja svojim kozmopolitskim karakterom itekako odgovara duhu franšize, ali i hollywoodskom trendu maksimalnog iskorištavanja globalizacije. S druge strane, to i nije bio najsretniji izbor, s obzirom da su se scene spektakularnih jurnjava i uz njih vezane destrukcije morale odvijati noću; odbijanje londonskih vlasti da radi snimanja filma preko dana zatvaraju promet tek je djelomično kompenzirano korištenjem sheppertonskih studija. Najatraktivnije scene se, pak, odvijaju u Španjolskoj i tek tada gledatelj može shvatiti gdje je otišlo 160 milijuna dolara budžeta. Njihov dojam je uglavnom dobar, ali bi bio još bolji da, po starom “dobrom” hollywoodskom običaju, neki od najatraktivnijih detalja, kao i “onelinera” iz dijaloga, nisu “potrošeni” u traileru.

Usprkos tih nedostataka, “Brzi i žestoki 6” dobrim dijelom funkcioniraju kao spektakularna akcijada koja bi trebala zadovoljiti ciljanu publiku. Hobbs u seriji preoteo mjesto glavnog Torretovog partnera, što daje dosta prilike za mačističko odmjeravanje mišića između nabidlanog Diesela i gorostasnog Johnsona. Paul Walker, iako degradiran u drugu violinu, se doima raspoloženim u svojih par individualnih scena, a i Rodriguez dobro koristi priliku da oživi posrnulu karijeru.

Najveći problem filma nastaje u trenucima kada kaos na cesti treba smjestiti u nekakav suvisli narativni okvir. Tada se razotkriva najveća slabost Chrisa Morgana – zanimljive ideje koje su natuknute, ali sasvim neiskorištene. Jedna od njih je Shaw i njegova banda kao svojevrsni odraz, odnosno “zli blizanac” Torretove ekipe; ideja je upropaštena onog trenutka kada je spomenu i sami likovi u filmu. Još veće razočaranje predstavlja “sapuničarsko” oživljavanje u ranijim nastavcima ubijenog lika Letty, koje bi trebalo izazvati prilične komplikacije za protagonista, koji se u prethodnom filmu skrasio s novom djevojkom (čiji lik tumači Elsa Pataky). Potencijalni ljubavni trokut se na samom kraju filma razrješava na najneuvjerljiviji mogući način, vrijeđajući inteligenciju gledatelja više nego ignoriranje zakona fizike, vjerojatnosti i zdravog razuma u akcijskim scenama. Valja se nadati da će novi režiser u sedmom nastavku (čija je glavna glumačka akvizicija predstavljena u epilogu) naučiti nešto od ove propuštene prilike.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)