Oznaka: Viggo Mortensen

RECENZIJA: Dva lica siječnja (The Two Faces of January, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Nostalgija, pogotovo onda kada je izražava publika koja stalno zanovijeta za “filmovima kakvih više nema”, može biti prilično zahvalna za filmaše, prije svega one s nedostatkom kreativnosti. S druge strane, nastojanje da se takvim zahtjevima publike previše doslovno izađe u susret gotovo u pravilu dovede do razočaranja. Lišeni svog povijesnog konteksta, odnosno opterećeni novim događajima i trendovima koji im daju novo značenje, ostvarenja koja “copy paste” metodom nastoje postati reinkarancije nekadašnjih hitova često završe kao samoparodije ili teško razumljive posvete u kojima mogu uživati jedino najzadrtiji filmofili. Najčešće se dogodi to da nekadašnji klasik “u novom ruhu” kod moderne publike izazove pitanje “da li je uistinu to to” ili da li je taj klasik uistinu tako dobar kao što o njemu pišu kritičari. Slično bi završili i klasični Hitchcockovi trileri da ih se danas pokuša napraviti upravo onako kao što ih je običavao raditi veliki majstor suspensea. U tome u prilog možda najbolje govori Dva lica siječnja, triler Hosseina Aminija koji se nedavno pojavio u našim kinima.

Radnja se temelji na istoimenom romanu Patricije Highsmith, autorice kriminalističkih romana koji su poslužili kao prilično zahvalni predlošci nizu uglednih svjetskih filmaša, uključujući i samog Hitchcocka. Slično kao i Hitchcockovom filmu Nepoznati iz Nord Expressa, radnja započinje slučajnim susretom neznanaca. U ovom slučaju se to događa početkom 1962. godine u Ateni gdje mladi Amerikanac Rydal (Isaac) radi kao turistički vodič i, zahvaljujući poznavanju grčkog jezika, ostvaruje dodatni prihod sitnim prevarama na račun svojih bogatih zemljaka. Rydalovu pažnju kao potencijalna žrtva privuče uglađeni i besprijekorno odjeveni američki poslovni čovjek Chester MacFarland (Mortensen). Sa njim se upozna i počne ga “obrađivati”, ali s vremenom i iskreno uživati u njegovom društvu, a još više u društvu njegove supruge Collette (Dunst). Stjecajem okolnosti će Rydal doznati da nije jedini član trojke koji ima fleksibilan odnos prema istini; MacFarlandovi u Grčku nisu došli kao turisti, nego da bi se sklonili od nekih mutnih detalja vlastite prošlosti. Ta ih prošlost, međutim, dostiže u hotelskoj sobi i ostavlja posljedice koje im Rydal bez nekog pretjeranog razmišljanja pomaže otkloniti, odnosno pomoći im da uz lažne putovnice napuste zemlju. Prije nego što one budu dovršene, trojka se odluči skloniti na Kretu. Tamo će, međutim, njihov odnos početi nagrizati nepovjerenje, ljubomora i paranoja.

Dva lica siječnja izgledaju kao tehnički dobro “ispeglan” film, a posebno bi trebali imponirati dobrim poznavateljima i poklonicima Hitchcockovog opusa. To se prije svega odnosi na pažljivo korištenje nekih od najpoznazijih elemenata hitchockovske formule, bilo da je riječ o motivima “običan čovjek u neobičnoj situaciji”, “nedužno optuženi u bijegu”, “što jači negativac – to bolji film”, odnosno u postupnom stvaranju napetosti u pojedinim scenama. Amini, iako vjerojatno nije raspolagao prevelikim budžetom, vješto je evocirao svijet prije pola stoljeća, a još bolje koristio dopadljive mediteranske lokacije koje, doduše, možda ne izgledaju tako egzotično današnjoj publici nego publici ranih 1960-ih. Amini, koji je također napisao scenarij, zaplet i likove je odlučio prilično pojednostaviti, ali je, s druge strane, ostavio manevarskog prostora za uglavnom prilično raspoložene glumce. To se prije svega odnosi na Mortensena u jednoj od prvih uloga u kojoj bez nekih velikih kompleksa pokazuje kako se nalazi pred kraj šestog desetljeća života, ali i portretirati moralno dvojbeni, gotovo sociopatski lik. Oscar Isaac je nešto manje uspješan kao lik s kojim se publika prisiljena identificirati, ali čiju moralnu orijentaciju do samog kraja nije u stanju potpuno dokučiti. U glumačkoj postavi najslabije stoji Kirsten Dunst, koja bi u svakom drugom filmu ovog žanra bila adut, ali čiji lik femme fatale ne izgleda tako impresivno ili glamurozno u usporedbi s klasičnim Hitchockovim plavušama kao što su Grace Kelly, Tippi Hedren ili Eva Marie Saint.

Najveće razočaranje Dva lica siječnja, međutim, predstavlja završni dio filma. Za to je najviše zaslužan ključni obrat, koji ne samo izgleda melodramatski i neuvjerljivo, nego i dolazi prerano, pa je tako publika prisiljena ostatak filma gledati rasplet sveden na prilično predvidljivo i konvencionalno “čišćenje računa”. Pri tome Amini i dalje pokazuje sklonost za hitchcockovskom podizanju napetosti, ali samo finale filma se doima ne samo kao “deus ex machina” nego i malo isforsiran homage Hitchcocku. Zapravo, izgleda kako da se nasilno htjelo da Dva lica siječnja imaju isti onakav konvencionalni, “uredni” i “podobni” završetak na kakvom su u Hitchcockovo vrijeme inzistirali hollywoodski cenzori. Iako se Aminijev film isplati pogledati, na kraju samo potvrđuje to da bolju prošlost boljom, čak i u slučaju žanrovskih klasika, čini to što je prošlost.

DVA LICA SIJEČNJA

(THE TWO FACES OF JANUARY)

uloge: Viggo Mortensen, Kirsten Dunst, Oscar Isaac

scenarij: Hossein Amini

režija: Hossein Amini

proizvodnja: StudioCanal/Working Title, SAD/UK, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Zelena knjiga: Vodič za život (Green Book, 2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Nakon što svake godine završi “oskarovska” utrka i svaki od pobjednika započne, najčešće opravdan, put u zaborav, filmski kritičari i budući povjesničari se mogu početi zabavljati analizirajući razloge zbog kojih je pojedini naslov uspio osvojiti najprestižnije zlatne kipiće. Ove godine će, pak, to biti relativno jednostavan zadatak, iako se pobjednik sve do posljednjeg trenutka nije smatrao najvećim favoritom i bio u sjeni mnogo razvikanije Rome. Slučaj Zelene knjige, kojoj su domaći distributeri, valjda uplašeni da će netko misliti kako je riječ o ekranizaciji programskog manifesta pokojnog libijskog vođe Moamera Gadafija, nadjenuli dodatni naslov Vodič kroz život, predstavlja školski primjer “udice za Oscare”. Film Petera Farrellyja, naime, koristi gotovo sve sastojke formule koja se posljednjih desetljeća pokazala efikasnom u pridobivanju glasačkog tijela losanđeleske Akademije. Zelena knjiga tako kombinira dva za “Oscar” prilično prijemčiva žanra – biografski i film ceste; radnjom je smještena u rane 1960-e, razdoblje koje nostalgična hollywoodska gerontokracija smatra zlatnim dobom; glavni likovi su, u manjoj ili većoj mjeri, povezani s industrijom zabave, a samim time i s Hollywoodom; scenarij se trudi obračunati s rasizmom, ksenofobnim i drugim predrasudama koje hollywoodski salonski ljevičari smatraju izvorom sveg zla u današnjem svijetu; i, konačno, riječ je o filmu gdje najveći dio tereta nose glumci.

Zelena knjiga se temelji na scenariju za kojeg je Nick Vallelonga, jedan od trojice ko-scenarista, inspiraciju pronašao u pričama svojeg oca, Tonyja “Usne” Vallelonga (Mortensen), italoameričkog izbacivača koji je, zahvaljujući radu u popularnim njujorškim klubovima, stekao niz utjecajnih prijatelja i veza u industriji zabave, te od 1970-ih do smrti ostvario karijeru povremenog glumca. Radnja počinje 1962. godine kada se elitni klub “Copacabana” zatvara radi preuređenja, te Vallelonga mora u sljedećih nekoliko mjeseci pronaći posao kojim bi prehranio svoju obitelj. Neobično rješenje tog problema je pronađeno u liku dr. Dona Shirleya (Ali), crnog pijanista koji živi u luksuznom stanu iznad elitne koncertne dvorane Carnegie Hall i koji se sprema otići na višetjednu turneju po SAD. Tony je angažiran kao njegov vozač, ali također mora za svog zahtjevnog poslodavca obavljati poslove batlera i, što je još važnije, tjelohranitelja. Shirley, naime, prilikom turneje mora nastupati u južnjačkim državama gdje je još uvijek na snazi institucionalna rasna segregacija i gdje nije rijetkost očekivati otvoreno neprijateljstvo prema crncima koji se usude ponašati kao da su po pravima jednaki bijelcima. U svemu tome Tonyju kao važan alat služi tzv. “Zelena knjiga”, odnosno vodič namijenjen crnim putnicima koji daje jasne instrukcije u kojim mjestima crnci smiju koristiti iste ili različite hotele, zahode, restorane kao bijelci, a u kojima ne. I dok se na samom početku putovanja iskazuju bitne razlike između sirovog, neobrazovanog ali uličnom mudrošću nadarenog Tonyja na jednoj, i rafiniranog, obrazovanog i dostojanstvenog Shirleya na drugoj strani, kako vrijeme prolazi njih dvojica polako prevladavaju međusobni jaz i postaju prijatelji.

Režiser Peter Farelly je ovdje napravio prilično dobar posao, i to najviše zahvaljujući tome što se njegov rad uopće ne primjećuje, a još manje nekakva “autorska ruka”. Gotovo bi se moglo reći kako je Farelly to napravio kako bi se u neku ruku iskupio za komedije koje je bio pravio s bratom Bobbyjem prije dva desetljeća, i u kojima je često razbijao dotadašnje granice hollywoodskog zahodskog humora. To, dakako, ne znači da je Zelena knjiga u tehničkom smislu loš film. Naprotiv, Farelley vješto upravlja resursima te za relativno male novce uspijeva rekonstruirati Ameriku od prije više od pola stoljeća, bilo da je riječ o scenografiji, kostimima, glazbi i rekvizitima. Najvažnije je, međutim, to da je odabrao, i sve do pred sam kraj, znao održati sjajan tempo, te da čak i oni gledatelji koji obično nisu skloni ovakvom tipu filmova, neće moći primijetiti da Zelena knjiga traje preko dva sata. Farrelly također prilično spretno održava delikatnu ravnotežu između ozbiljne drame i lagane komedijice, a koja je nužna da bi publika u ovakvom ostvarenju mogla uživati.

Najveći adut filma je, pak, glumačka ekipa. To se odnosi na Mahershalu Alija, čiji je prikaz dio Shirleyeve rodbine napao zbog navodne povijesne neutemeljenosti, stvorivši kontroverze ali i besplatnu reklamu za Farrellyjevo ostvarenje. Ali lik rafiniranog, ultraprofesionalnog i naizgled hladnog glazbenika uspijeva učiniti neobično složenim i životnim, te nije nikakvo čudo što je za njega dvije godine nakon Moonlighta uspio osvojiti svoj drugi Oscar za najboljeg sporednog glumca. Mnogo je, pak, impresivniji Mortensen koji je za potrebe uloge morao ne samo savladati talijanski, nego se i udebljati najmanje desetak kilograma. Tako uloženi trud je urodio plodom, te ne izgleda nimalo čudno što hollywodska superzvijezda, koja je nedavno ušla u sedmo desetljeće života, tumači lik koji je upola mlađi. Uz dva sjajna glumačka talenta dolazi i dobra međusobna “kemija”, te Ali i Mortensen zahvaljujući njoj uspijevaju nadići brojne scenarističke nedostatke, uključujući i klišeje koji bi inače uništili i mnogo bolje napisane filmove. Iako će, kao i u brojnim drugim slučajevima, biti dežurnih SJW dušobrižnika koji će Zelenoj knjizi zamjerati nedovoljnu angažiranost ili stereotip “bijelog spasitelja”, ovaj film svojom kvalitetom nadilazi sentimentalnu “ljigu” i pričom o dva čovjeka koji nadilaze svoje naizgled nepremostive razlike publici donosi smiješak na lice, podsjećajući da postoji svijet bolji od našeg, makar u hollywoodskim filmovima.

ZELENA KNJIGA: VODIČ KROZ ŽIVOT

(GREEN BOOK)

uloge: Viggo Mortensen, Mahershala Ali, Linda Cardellini

scenarij: Nick Valelonga, Brian Hayes Currie & Peter Farelly

režija: Peter Farelly

proizvodnja: Universal Pictures, SAD, 2018.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: Gospodar prstenova: Dvije kule (Lord of the Rings: The Two Towers, 2002)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Elijah Wood, Viggo Mortensen, Orlando Bloom, John Rhys-
 Davis, Billy Boyd, Dominic Monaghan, Liv Tyler, Sean Astin, Ian
 McKellen, Christopher Lee, Miranda Otto, Andy Serkis, Bernard Hill,
 David Wenham, Brad Dourif, Stephen Ure, Cate Blanchett, Hugo
 Weaving
 glazba: Howard Shore
 scenarij: Frances Walsh, Philippa Boyens, Stephen Sinclair & Peter
 Jackson (po romanu J.R.R. Tolkiena)
 režija: Peter Jackson
 proizvodnja: New Line /Saul Zaentz/Wingnut, SAD/Njemacka/Novi
 Zeland, 2002.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 179 '

Za ekranizaciju Gospodara prstenova – jedan od najambicioznijih projekata u povijesti kinematografije – već sada se može reći da je bila povodom jedne od najhrabrijih, ali i najmudrijih poslovnih odluka koje su holivudski studiji donijeli u posljednje vrijeme. Nastojanje da se istovremeno zadovolje i ljubitelji Tolkienovog teksta i obični gledatelji kojima se ne da sjediti u kinu više od nekoliko sati dovelo je do toga da se film, koji bi u “komadu” trajao devet sati (dvanaest, ako se računaju specijalna izdanja), slično kao i Tolkienov tekst, podijeli u tri cjeline – filmove koji će u kina biti lansirani u razmaku od godinu dana. Sve koji su bili skeptični prema spremnosti današnje publike da jedan te isti film praktički gleda tri godine razuvjerio je kako uspjeh prvog nastavka Prstenove družine, tako i nastavka Dvije kule, filma koji je, između ostalog, razbio sve rekorde gledanosti u Hrvatskoj. No, ta sjajna poslovna odluka je kritičare stavila pred veliki problem – s obzirom da je radnja filmova međusobno povezana daleko više nego što je to običaj, svaki od tri nastavka je prilično nezahvalno ocjenjivati same po sebi, te je najbolje sačekati godinu dana da dođe posljednji nastavak, Povratak kralja, nakon čijeg gledanja bi se o cijeloj trilogiji i svakom filmu zasebno mogao najispravniji mogući sud. To, dakako, nije spriječilo da OFCS, organizacija kojoj pripada autor ovih redova, filmu Dvije kule udijeli godišnju nagradu za 2002. godinu.

Radnja drugog filma u trilogiji počinje otprilike na istom mjestu gdje je započela Tolkienova druga knjiga. Prstenova druzina – skupina ljudi, hobita, vilenjaka i patuljaka koja je trebala odnijeti Prsten u Mordor, tamo ga uništiti i tako spriječiti zlog čarobnjaka Saurona da zavlada Međuzemljem – raspala se. Nositelj Prstena, mladi hobit Frodo Baggins (Wood) se mora osloniti jedino na svog vjernog slugu Samwisea Gamgeeja (Astin), a kao vodič ce im posluziti nitko drugi do Gollum (Sarkis), negdasnji vlasnik Prstena koji se pretvorio u patetično stvorenje u sluzbi Saurona. U međuvremenu su Frodovi drugovi Merry (Monaghan) i Pipin (Boyd) završili u rukama Orka, da bi odatle pobjegli u šumu Fanghorn i sreli Drvobradog (Rhys- Davies), pripadnika drevne rase Enta. U nastojanju da ih spase iz ruku Orka, Aragorn (Mortensen), vilenjak Legolas (Bloom) i patuljak Gimli (Rhys-Davies) dolaze u zemlju Rohan, koja se našla na meti hordi Orka koje vodi Sauronov poslušnik Saruman (Lee) i kojima je cilj zatrti sve što je ljudsko u Meduzemlju. No, stari kralj Teoden (Hill) je pod utjecajem svog savjetnika Grime (Dourif) nesklon poduzeti mjere za obranu. Kada Teoden konacno shvati da je sudbina njegovog naroda u pitanju, čini se da je prekasno i da se rohanska vojska, čak i uz pomoć vilenjaka, neće uspjeti othrvati Sarumanovim hordama koje ih opsjedaju u Helms Deepu.

Već na samom početku Dvije kule je jasno kako Peter Jackson neće imati nikakvog obzira prema onima koji su zalutali u kino, a prije toga nisu bili gledali Prstenovu družinu. Likovi, svijet kojeg nastanjuju i osnovni motivi su već bili ustanovljeni u prethodnom filmu, pa se Dvije kule orijentiraju isključivo na radnju. Stoga ponavljanje nekih kadrova, odnosno pojavljivanje nekih sporednih likova, poput Galadrijele, Elronda i Arwen, predstavlja bespotrebno trošenje filmske vrpce i možda najveći nedostatak ovog filma. Srećom, te scene zauzimaju gotovo neprimjetni dio Dvije kule, dok se ostatak orijentira isključivo na akciju. Zbog toga Jackson, za razliku od Tolkiena, paralelno prati pustolovine tri grupe likova i tako održava tempo, ne dopuštajući gledateljima da skrenu pogled sa zbivanja na ekranu. Zbog toga su Dvije kule mnogo direktnije, pa i mračnije od svog prethodnika – scene razaranja i krvoprolića jasno pokazuju što čeka Međuzemlje u slučaju da pobijede sile zla, pa će gledateljima biti daleko lakše da se identificiraju s protagonistima i njihovom borbom.

U Dvije kule, čak više nego u prethodnom filmu, Jackson odstupa od dosljedne ekranizacije Tolkienovog teksta te svom scenarističkom timu dopusta slobodu da interveniraju u predložak mijenjanjem likova i situacija kako bi film bio što atraktivniji za gledatelje. Neki od dijelova romana su izbačeni, a neki su namjerno ostavljeni za trei film. Najveći je naglasak dan na bitku kod Helms Deepa, relativno minoran događaj u knjizi, koji u filmu dobija epske dimenzije dostojne Staljingrada te Jacksonu daje izvrsnu priliku da demonstrira moć kako CGI tehnologije, tako i upravljanja desetinama tisuća statista. Još vise se išlo u smjeru natuknutom u Prstenovoj družini time što je dosta vremena i prostora dano liku Teodenove kćeri Eowyn, pa se otklanja jedan od najvećih nedostataka Tolkienove proze – nedostatak zenskih likova. Ne samo što za Eowyn otvoreno sline neki od likova u filmu, nego i sama Eowyn žudi za Aragornom, dajući potencijala za pravi pravcati ljubavni trokut u trećem dijelu. Ti motivi predstavljaju svojevrsnu heteroseksualnu protutežu homoerotskim konotacijama koje su dominirale Prstenovom družinom i prijetile da jedan od najpopularnijih fantasy klasika pretvore u samoparodiju.

Sve u svemu, Dvije kule predstavljaju vrlo dobar film i visoka očekivanja stvorena Prstenovom družinom nisu iznevjerena, ali se svejedno mora ponoviti da ce opci dojam ipak najvise ovisiti o tome kakav bude treći film.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Gospodar prstenova: Prstenova družina (The Lord of the Rings: The Fellowship of the Ring, 2001)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
uloge: Elijah Wood, Ian McKellen, Viggo Mortensen, Sean Astin, Liv Tyler,
 Cate Blanchett, John Rhys-Davies, Billy Boyd, Dominic Monaghan, Orlando
 Bloom, Hugo Weaving, Sean Bean, Ian Holm, Andy Serkis, Sala Baker,
 Christopher Lee
 glazba: Howard Shore & Enya
 scenarij: Frances Walsh, Philippa Boyens & Peter Jackson (po romanu J.R.R.
 Tolkiena)
 režija: Peter Jackson
 proizvodnja: New Line Cinema/WingNut Films, SAD/Novi Zeland, 2001.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 178 '

Vjerojatno nijedan filmaš u povijesti nije imao teži zadatak od Petera Jacksona koji se dohvatio ekranizacije Gospodara prestenova – jedne od najpopularnijih knjiga prošlog stoljeća. Jackson je u tri sata filma morao istovremeno a) zadovoljiti hirove jedne od najzagriženijih fanovskih skupina na svijetu i biti vjeran originalnom tekstu više nego ijedan drugi ekranizator proze u povijesti; b) Tolkienov svijet hobita, vilenjaka, patuljaka, orka i drugih stvorenja kondenzirati na taj način da film bude razumljiv običnoj “raji” kojoj čitanje sportske rubrike u dnevnim novinama predstavlja mentalni napor; c) stvoriti scene koje će svojom ljepotom i spektakularnošću ostavljati gledatelje bez daha na isti onaj način na koji je to čitatelje ostavljala Tolkienova proza. Jackson je, naravno, shvatio da se sve to ne može učiniti u tri sata pa je film podijelio na tri dijela od po tri sata (što predstavlja poteškoću za svakog recenzenta, jer se konačni dojam o Gospodaru prestenova može steći tek kada se vidi posljednji dio). Što se prvog dijela trilogije tiče, može se reći da je Jackson, koji je i sam zagriženi Tolkienov fan, ipak obavio zadatak – vrhunski specijalni efekti, egzotične novozelandske lokacije, tisuće statista i “moćna gomilica” sastavljena od vrhunskih britanskih, američkih i australskih glumaca su zaslužni da je Gospodar prstenova: Prstenova družina ispunio sva očekivanja i zaslužio svoje “oskarovske” nominacije. Jacksonu se, s druge strane, mora priznati da je bio vjeran tekstu, a da je istovremeno izbacio nepotrebne dijelove i stavljenjem naglaska na Arwen (Tyler) nadoknadio jedan od glavnih nedostataka Tolkienove proze – nedostatak ženskih likova i neke suvisle romanse. Taj isti nedostatak je Jacksonu omogucio da u film unese malo svoje subverzivnosti iz ranih dana (Nebeska stvorenja) i prilično eksplicitno špekulira o pravom odnosu Froda i Bilba Baginsa. Akcijske scene su također na visini, čak i za one koji su ih tisuću puta pročitali u Tolkienovim knjigama. Glazba Howarda Shorea, s druge strane, nije tako kvalitetna da bi nam se odmah urezala u sjecanje, kao što je bio slučaj s nekim drugim legendarnim filmovima u prošlosti. Zbog svega toga Gospodar prstenova: Prstenova družina nije neupitno remek-djelo, nego samo kvalitetni uvod u pustolovinu čiji konačni ishod možemo spoznati tek za neke dvije godine.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.