Grupa idealista okupira dio glavnog grada kako bi prkosila režimu i pokušala srušiti ono što smatraju korumpiranim i nesposobnim poretkom. Prkose danima, a njihova domišljatost i kreativnost se očituje i u improviziranoj skulpturi. Snage poretka reagiraju u sitne noćne sate demonstrirajući silu, trpajući demonstrante iza rešetaka i brutalno srušivši njihovo umjetničko djelo. Slijedi zgražanje i verbalne osude na postupak vlasti i javne špekulacije da su ti događaji početak revolucije, ali je svima jasno da je status quo odnio pobjedu.

Gore navedeni scenarij je jedna od rijetkih, ali prilično upečatljivih sličnosti koja povezuje događaje na pekinškom trgu Tjen An Men 1989. i događaje u Varšavskoj ulici u Zagrebu 2010. godine.

S jedne strane čudi što nitko u današnjoj Hrvatskoj – gdje je u političkim raspravama često kršenje Goodwinovog zakona, pa je Bandić uspoređivan s Hitlerom i Miloševićem – nije potegao usporedbe između ova dva događaja. S druge strane, to i ne bi trebalo čuditi, jer bi te usporedbe samo pokazale bijedu hrvatske politike, odnosno da je i slučaj Varšavske, taj cause celebre o kome vrište naši mediji, samo jedna tipična bura u čaši vode. Zadatak koji su demonstranti u Varšavskoj sebi – sveden na jedno komunalno pitanje –  zadali se teško može usporediti s mijenjanjem režima u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, kao što se ni zagrebački gradonačelnik, trenutna hrvatska premijerka i Karamarkovi centurioni ne mogu usporediti s Deng Xiaopingom i njegovim tenkovima.