RECENZIJA: Zamrznuta istina (2013)

Vanessa Hudgens
Vanessa Hudgens (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
ZAMRZNUTA ISTINA
(THE FROZEN GROUND)
uloge:  John Cusack, Nicolas Cage, Vanessa Hudgens, Radha Mitchell, 50 Cent
scenarij: Scott Walker
režija: Scott Walker
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013,
trajanje: 118 '
OCJENA: 6/10

 

Iako je poslužila kao mjesto radnje nekih od hollywoodskih klasika kao što je Chaplinova “Potjera za zlatom”, ili kultnih TV-serija poput “Života na sjeveru”, Aljaska se posljednjih godina relativno rijetko pojavljuje na velikim ekranima, i to bez obzira na veličanstvene prizore netaknute prirode, kao i specifične zemljopisne i socio-ekonomske okolnosti koje je čine duhom najbližom iščezlom Divljem zapadu. Aljaska, međutim, ima i svoju tamnu stranu, koja je svoj odraz našla u popularnim dokumentarnim TV-serijama o tamošnjim policajcima  i “šljakerima” i  Herzogovom “Čovjeku grizliju”. Ta mračna strana je također predmet “Zamrznute istine”, kriminalističkog filma temeljenog na istinitim događajima.

 

Radnja započinje 1983. godine u Anchorageu gdje policija pronalazi maloljetnu prostitutku Cindy (Hudgens), koja ih dočeka s rukama vezanim u lisičine i pričom kako je uspjela pobjeći od klijenta koji ju je bio oteo, silovao i pokušao zrakoplovom odvesti u divljinu. Policajci su, s obzirom na Cindynu prošlost i sklonost drogi, prilično skeptični prema tome i njen iskaz završava u ladici. Alanu Holcombeu (Cage), naredniku Aljaške državne policije, je nedugo pred mirovinu dodijeljena  istraga ubojstva nepoznate djevojke. Ona, pak, otkriva niz leševa djevojaka širom države u prethodnih desetak godina, kao i niz neriješenih nestanaka prostitutki s ulica Anchoragea. Holcombe brzo dolazi do zaključka kako iza svega stoji sadistički serijski ubojica, kao i do sumnjivca u liku Roberta Hansena (Cusack), popularnog pekara koji je svojevremeno bio zatvaran za manje seksualne i imovinske prijestupe, a sada ima imidž obiteljskog čovjeka. Holcombeu bi upravo Cindyn iskaz o Hansenu kao njenom otmičaru trebao biti ključan za njegovo uhićenje, ali je Cindy zbog loših iskustava nesklona suradnji s policijom. U međuvremenu je Hansen svjestan da se oko njega zatvara krug, te odlučuje ukloniti dokaze, uključujući i Cindy.

 

“Zamrznuta istina” je redateljski debi Novozelanđanina Scotta Walkera, iako film daje dojam kako je riječ o mnogo iskusnijem filmašu. Walker, koji je također napisao i scenarij, nastoji bez previše komplikacija ispričati istinitu priču nalik onu koja je bila u domeni američkih televizijskih ostvarenja. Ono što bi “Zamrznutu istinu” trebalo razlikovati od tih rutinskih proizvoda jest nedostatak strožih cenzorskih standarda, pa u filmu ima nešto više nasilja, prostačkog rječnika i golotinje. Walker se, s druge strane, u stilskom smislu daleko više oslanja na danas izuzetno popularne nordijske kriminalističke filmove i TV-serije te je Aljaska (dijelom rekonsturirana i na autentičnim lokacijama Anchoragea) prikazana kao izuzetno sumorno mjesto na kome stalno sniježi i čije je nebo stalno oblačno. Walker, nastojeći stvari zadržati jednostavnim, u dočaravanju ranih 1980-ih izbjegava pretjerano korištenje tadašnje glazbe i umjesto toga koristi prilično efektan soundtrack Lornea Balfea (dosad poznatog prije svega po video-igricama). Tako stvorena atmosfera uspješno prikriva to da je priča, zapravo, bila prilično banalna, kao i završetak koji je neobičan za ovu vrstu filmova, ali zapravo i tipičan za ovakve slučajeve u stvarnom životu. Tek negdje pred kraj Walker pokušava “začiniti” zaplet ubacujući scene koje se doimaju hollywoodskom izmišljotinom, a od čega se nastoji iskupiti prikazom fotografija i imena stvarnih žrtava na odjavnoj špici. Najveći adut filma je u glumačkoj postavi, odnosno u izvrsnom Cusacku u liku psihopatskog negativca i za današnje vrijeme neuobičajeno smirenom Cageu. Najprijatnije iznenađenje je, međutim, nekadašnja Disneyeva princeza Vanessa Hudgens kojoj uloga maloljetne prostitutke predstavlja vjerojatno najbolju ulogu karijere. “Zamrznuta istina” nije posebno inventivan film, ali svejedno zaslužuje preporuke kao solidno žanrovsko ostvarenje.

 

OCJENA:6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Proljetno ludilo (2012)

IMG-56074.jpg
Ashley Benson (izvor: Tabercil)
PROLJETNO LUDILO 
(SPRING BREAKERS)
uloge: James Franco, Selena Gomez, Vanessa Hudgens, Ashley Benson, Rachel Korine
scenarij: Harmony Korine
režija: Harmony Korine
proizvodnja: Muse Productions/A24 Films/Annapurna, SAD, 2012.
trajanje: 97 '

Nepuna dva desetljeća nakon što je postao slavan zahvaljujući scenariju za kontroverzni film “Klinci”, Harmony Korine se ponovno, ovaj put kao režiser, nastoji baviti društvenom patologijom mladih Amerikanaca lišenih roditeljske i svake druge kontrole. S obzirom da njegovi ranija redateljska ostvarenja, najblaže rečeno, nisu izazvala oduševljenje kod kritike, a još manje kod publike, za svoj novi projekt pod naslovom “Proljetno ludilo” je morao primijeniti drukčiji, nešto konvencionalniji, ali bi se na kraju ipak moglo reći i uspješniji pristup.

Originalni naslov “Spring Breakers” se odnosi na proljetne praznike koji već desetljećima služe kao tradicionalni izgovor američkim studentima za odlazak ritualni na more ili neku sličnu “cool” destinaciju gdje se svaki trenutak ili dolar u džepu troši na užitke koji su u pravilu ilegalni, nemoralni ili štetni po zdravlje. To predstavlja jedini životni cilj za četvoro protagonistica – studentice Faith (Gomez), Candy (Hudgens), Brit (Benson) i Cotty (Korine) – koje su ga spremne financirati čak i s razbojničkom pljačkom. Nakon nje slijedi put u St. Petersburg na Floridi i nezaboravni provod, brutalno prekinut uhićenjem zbog posjedovanja narkotika. Od kratkog, ali za proljetni raspust katastrofalnog, boravka iza rešetaka djevojke spašava živopisni lokalni reper/diler Alien (Franco) koji im plati kauciju. Dok je Faith skeptična prema njegovim motivima ili društvom u kome se kreće, njene prijateljice su oduševljene novim uzbuđenjima koje će ih odvesti s drugu stranu zakona i ugroziti im život.

Za razliku od ranijih ostvarenja, gdje je publiku nastojao šokirati što odvratnijim prizorima, Korine svoj novi film nastoji učiniti što atraktivnijim. To se ne odnosi samo na u trailerima intenzivno reklamirane detalje poput toga da se mlade protagonistice gotovo sve vrijeme pojavljuju odjevene u oskudne bikinije (a u ponekim scenama čak i bez ičeg), nego i na dopadljivu elektronsku glazbu Cliffa Martineza i Skrillexa te angažman francuskog direktora fotografije Benoîta Debiea koji jarkim bojama St. Petersburg opisuje prikazuje kao raj na zemlji. Međutim, kao i u mnogim sličnim slučajevima, dopadljiva forma često služi kao zamjena za ne tako duboki sadržaj. U slučaju “Proljetnog ludila” se to najlakše zapaža kod inzistiranja da se jedne te iste replike ponavljaju više puta, kao i protagonisticama koje, s izuzetkom Faith, prikazane kao gotovo jedna od druge neraspoznatljivi likovi. Na prvi pogled se čini da je jedina “šokantna” stvar u ovom filmu to što patološki razuzdane protagonistice tumače glumice koje su, s izuzetkom Korineove supruge Rachel, imidž izgradile ulogama dobrih curica u Disneyevim obiteljskim serijama.

Spas “Proljetnom ludilu” donosi ulazak Jamesa Franca na njegovoj polovici. Njegovo strastveno tumačenje Aliena – lika potpuno različit od onih na koje smo navikli u njegovom dosadašnjem opusu – daje filmu potrebnu dubinu; bez obzira na to što je Alien ljigavac prijetećeg izgleda, njegova iskrenost i beskompromisnost ga čini upečatljivim, pa na trenutke i simpatičnim likom. Njega bi se moglo shvatiti i kao svojevrsni Korineov alter ego, odnosno medij kroz koji u film dolazi vjerojatno najupečatljivija scena koja miješa opus pop-dive Britney Spears,  balet, poeziju i automatsko oružje.

Dio kritičara je, međutim, Korineu zamjerao to što previše vrluda na rubu između eksploatacijskog trasha (uključujući bezbrojne ponavljajuće scene prizora nalik na one koje svakog ljeta naši mediji šalju sa Zrča) i nastojanja da se ukaže na beznandnu moralnu i svaku drugu izgubljenost današnje generacije mladih Amerikanaca. Nekoliko iznenađujućih obrata, kao i prilično nekonvencionalna završnica, “Proljetno ludilo” ipak čine osvježenjem naše kino-ponude te filmom koji se može preporučiti čak i eksperimentima i “umjetničarenju” nesklonoj publici.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)