Oznaka: Val Kilmer

RECENZIJA: Snjegović (The Snowman, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
SNJEGOVIĆ
 (THE SNOWMAN)
 uloge: Michael Fassbender, Rebecca Ferguson, Charlotte Gainsbourg, Val Kilmer, J. K. Simmons, Toby Jones, David Dencik, Ronan Vibert, Chloe Sevigny, James D'Arcy
 scenarij: Hossein Amini, Peter Straughan & Søren Sveirup
 režija: Thomas Alfredson
 proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2017.
 trajanje: 119 min.

Hollywoodu u posljednje vrijeme zbilja ne ide dobro. Institucija koja se toliko voli predstavljati kao savjest Amerike i promotor svega pozitivnog u svijetu se u slučaju Harveya Weinsteina iskazala kao suučesnik zločina ili, u najboljem slučaju, hrpa oportunističkih licemjera. A velikim studijima ni na poslovnom planu ne cvjetaju ruže, pa je sve više spektakularnih flopova na kino-blagajnama, koji će dati i zastrašujuće banalno objašnjenje zašto su svi ti skandali eskalirali upravo sada. Među velikim neuspjesima su se našli i oni filmovi koji bi inače, samo zahvaljujući tome što imaju određena imena na plakatu, bili pretplaćeni na hagiografske kritike. Malo koji od njih je, međutim, predstavljao tako veliko razočaranje kao Snjegović, kriminalistički film temeljen na istoimenom bestseleru norveškog pisca Joa Nesbøa. Pri tome je komercijalni podbačaj, koji se zna događati i daleko razvikanijim filmovima poput Blade Runnera 2049, predstavljao neopisivo manje iznenađenje od izuzetno lošeg dočeka među kritičarima.

Originalni roman je sedmi u seriji o Harryju Holeu, detektivu kriminalističke policije u Oslu čiji talent za rješavanje najzamršenijih zločina dolazi zajedno s problematičnim privatnim životom kojim dominira ljubav prema votki. Hole, čiji lik tumači Michael Fassbender, je suočen s dosada najtežim profesionalnim iskušenjem kada u Oslu i drugdje u Norveškoj počnu nestajati žene, koje će potom pronalaziti raskomadane a kraj i njih i snjegovića koji ubojica ostavlja kao svoju “posjetnicu”. Holeu se u istrazi pridružuje kolegica Katrine Bratt (Ferguson), ali se ispostavlja da njeni motivi za hvatanje ubojice nisu isključivo profesionalne naravi. U međuvremenu se kao jedan od mogućih sumnjivaca, ili barem osoba povezanih sa zločinima, nameće Arve Støp, bogati i utjecajni poslovni čovjek koji upravo lobira da Oslo bude domaćin prestižnih zimskih sportskih igara.

Ako je išta jamčilo da bi Snjegović trebao biti dobar film, onda je to bilo ime režisera Thomasa Alfredsona. Njegov film Neka uđe onaj pravi je predstavljao ne samo jedan od najboljih horor-filmova u prethodnom desetljeću, nego i pokazao izuzetan talent za korištenje skandinavskih lokacija u svrhu stvaranja dojmljive atmosfere. Još su dojmljivija bila druga imena vezana uz taj projekt, kao, na primjer, Martin Scorsese koji je ispočetka trebao režirati, ali se na kraju zadovoljio tek poslom producenta, a Alfredsonu povjerio svoju vjernu montažerku Thelmu Schoonmaker. A tu je, dakako, i izuzetno impresivna glumačka postava gdje Fassbenderu društvo prave poslovično dobri britanski glumci. Svemu bi poseban čar trebale dati autentične lokacije u Norveškoj koju, usprkos toga što se smatraju atraktivnima i egzotičnima, rijetko koriste hollywoodski i drugi filmaši.

Filmu je na kraju presudila grupa uglednih imena koja se našla potpisana na mjestu scenarista. Radnja filma se značajno razlikovala od predloška, te Nesbøu naknadno dala dodatni razlog da se javno odrekne od Snjegovića i zatraži brisanje svog imena sa špice. To gledateljima (od kojih je samo dio bio upoznat s Nesbøovim opusom) možda i nije bilo toliko važno, ali je ono što bi na papiru izgledao kao složen i uzbudljiv triler na ekranu pretvorilo u papazjaniju gdje nikome, a možda najmanje njihovim autorima, nije bilo jasno što zapravo žele. Alfredson u par scena pokazuje određeni talent, te na trenutke napravi nekoliko dojmljivih prizora, ali su oni uglavnom potrošeni u traileru. Umjesto toga dolazi ultraklišejizirani zaplet iz onih najgorih hollywoodskih filmova o serijskim ubojicama, gdje je motiv zločinca telegrafiran prologom koji prikazuje traume iz djetinjstva, a njegov identitet razotkriven tek pred kraj u “iznenandnom” obratu koga je svaki iskusniji gledatelj mogao pogoditi bez ikakvog problema. Gledateljima se pažnja bez nekog velikog uspjeha pokušava skrenuti davanjem lažnih naznaka o identitetu ubojice, a scenarij previše vremena daje privatnom životu protagonista, za koga je jasno da je riječ o pijanduri, ali iz filma nije jasno gdje su te briljantne detektivske vještine koje su mu trebale osigurati ostanak na poslu. Fassbender nekako, uza sav svoj šarm, ne uspije gledateljima dočarati kako je uspio imati vezu sa ženom koju Charlotte Gainsbourg glumi s entuzijazmom krepane mačke. Još je tragičniji slučaj gotovo neprepoznatljivog Vala Kilmera koji tumači lik protagonistovog zlosretnog kolege u nespretno postavljenom flashbacku. Za neke likove je, pak, posve nejasno čemu služe, te je za vjerovati da je originalni scenario bio namijenjen za nešto bliže mini-seriji umjesto cjelovečernjeg filma. To je na kraju priznao i sam Alfredson, izjavivši da jednostavno nije mogao snimiti 10-15 % predviđenih scena. Uz takvo priznanje, dojam o Snjegoviću je isti onaj kakav bi stvorio elitni hotel koji gostima naplati noćenje u sobi s nedovršenim stropom i zidovima.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Između svjetova (2011)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
Twixt (film)
(izvor: Wikipedia)
IZMEĐU SVJETOVA
(TWIXT)
uloge: Val Kilmer, Bruce Dern, Elle Fanning, Ben Chaplin, Joanne Whalley, Ben Chaplin
scenarij: Francis Ford Coppola
režija: Francis Ford Coppola
proizvodnja: Pathe/Zoetrope, SAD, 2011.
trajanje: 88 '

Od svih kraljeva Novog Hollywooda danas se možda najmanje govori o Francisu Fordu Coppoli. Razlog za to bi mogao biti u banalnoj činjenici da su tvorca Kuma i Apokalipse konačno dohvatile godine, ali i u tome da je on već odavno sebe nametnuo kao instituciju te da njegov obiteljski brend uspješno nosi kći Sofia. To ne znači da stari majstor više ne snima filmove; stvar je u tome da su to filmovi koji iz nekog razloga ne izazivaju pažnju ikoga osim najzagriženijih filmofila. Nešto slično se zbilo s Twixt, horor-filmom koji se godinu dana nakon festivalske premijere u Torontu kod nas prikazuje pod naslovom Između svjetova, a koji, vjerovali ili ne, uopće nije prikazan u Americi.

Na samom početku film izgleda kao ekranizacija romana Stephena Kinga, što možda i nije teško očekivati, s obzirom da je protagonist, čiji lik tumači Val Kilmer, opisan kao nižerazredna verzija popularnog pisca. Hal Baltimore je specijalist za horor-romane o vješticama koji, pogođen kreativnom krizom, za život pokušava zarađivati potpisujući primjerke svojih knjiga u knjižarama. Tijekom jedne takve turneje dolazi u gradić čiji živopisni šerif Bobby La Grange (Dern) u Baltimoreu vidi idealnog partnera da ostvari vlastite književne ambicije. U zamjenu za suradnju na sljedećem romanu, Baltimoreu nudi dragocjenu inspiraciju u obliku aktualnog slučaja morbidnih ubojstva koje upravo istražuje. Baltimorea istraga dovede do još mračnijih događaja iz gradske prošlosti, a u čijem rasvjetljavanju će mu pomoći duhovi koje sreće u snovima.

Coppola, nakon što je odavno na polju filma ostvario sve što se može ostvariti u svijetu filma, sebi može dozvoliti ono što je većini njegovih kolega u današnjem Hollywoodu gotovo nezamislivo – snimati filmove “za svoju dušu”, bez ikakvog vanjskog komercijalnog pritiska niti potrebe da osvaja zlatne kipiće. Tako se može reći da je pod stare dane ponovno ostvario ideal autorskog filma kome je težila njegova novohollywoodska generacija. U slučaju Između svjetova se eksplicitno osobni karakter filma odražava i u tome što je kao inspiracija Coppoli, prema vlastitom svjedočenju, poslužio san “podmazan” bocom rakije. Pretakanje tog iskustva u cjelovečernji film, s druge strane, daje još jedan primjer umjetničkog djela čije stvaranje čini zadovoljstvo umjetniku, ali daleko manje ili nikakvo zadovoljstvo publici.

To ne znači da Između svjetova nema nikakvu vrijednost; neki dijelovi filma se doimaju maštovitima, originalnima i prilično efektnima, a posebno se ističe scena u kojoj se dekonstruira jedno od najpoznatijih djela američke književnosti. Filmofile će prilično zabavljati pronalaženje niza citata i homagea koje je Coppola posvetio svojim kolegama i uzorima. Oni zauzimaju široki raspon od Lyncha i njegovog Twin Peaksa, klasičnog trilera Noć lovca pa sve do eksploatacijskih filmova, poput Demencije 13 koju je sam Coppola napravio za Rogera Cormana na samom početku svoje karijere. Film se osvrće i na stvarni život, pa tako Kilmer i njegova bivša supruga Joanne Whalley tumače stvarne supružnike, a jedan od pozapleta se tiče i obiteljske tragedije nalik na onu koja je Coppolu pogodila u stvarnom životu.

Sve je to, međutim, od male koristi čim gledatelj postane svjestan da je Coppola, u nastojanju da film učini “drukčijim” zanemario potrebu da Između svjetova predstavljaju suvislu cjelinu. Kako film ide prema svom kraju, to se sve više čini kako je velikog majstora izdala inspiracija, odnosno da ne zna kako ga završiti. Kada do kraja dođe, on je zbrzan, neuvjerljiv i razočaravajući. Treba se nadati kako se ista stvar neće moći reći za Coppolinu filmografiju.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. listopada 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)