“Kada kiši, onda pljušti” je uzrečica čije ironično značenje se ovih dana teško moglo izbjeći u slučaju Rajendre Pachaurija, predsjednika UN-ove Međunarodne komisije za klimatske promjene (IPCC). Institucija čija se riječ od strane mnogih opinion makera smatrala svetim pismom, odnosno autoritetom o kome nema niti smije biti ikakve rasprave, pogođena je serijom skandala, uključujući i one koja njene nalaze – na temelju kojih se stvarale političke odluke koje bi trebale odrediti život stotina budućih generacija – dovode u pitanje.

Tako je priča o topljenju ledenjaka na Himalajima do 2035. godine, odnosno činjenica da se ta špekulacija bez ikakve ozbiljne znanstvene potvrde (pa čak i uz naknadno odricanje njenog autora) našla u službenom izvještaju IPCC-a samo potvrdila bojazni da je IPCC političko,  a ne stručno tijelo, odnosno da je znanstvena utemeljenost njegovih tvrdnji, u najmanju ruku, upitna.

Samo par dana kasnije dolazi vijest da je IPCC u svoj službeni izvještaj ubacio isto tako “problematične” tvrdnje da će povećanje temperature u svijetu dovesti do povećanja ljudskih i materijalnih šteta izazvanih uraganima i poplavama. Za znanstveni rad na kojem se temelje te tvrdnje se ispostavilo da nije prošao stručnu provjeru, odnosno da su neki od IPCC-ovih stručnjaka tražili da se te tvrdnje izbace iz službenog izvještaja. Međutim, on je ostao dio službenog izvještaja, i njime su se, između ostalog, koristili britanski ministar okoliša Ed Milliband i drugi zapadni političari kao argumente pred konferenciju u Kopenhagenu.

Najnoviji skandal, koji je doveo u pitanje autoritet IPCC-a, mogao bi za posljedicu imati ostavku njegovog šefa Rajendre Pachaurija. Njegovim radom prvenstveno nisu zadovoljni skeptici teorije o globalnom zatopljenju, ali Telegraphov Geoffrey Lean podsjeća kako je njegov dolazak na čelo IPCC-a godine 2002. izazvao bijes zagovornika tog danas sve kontroverznijeg konceptga.