Eva Braun – siva eminencija Trećeg Reicha

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Eva+Braun&iid=2394493″ src=”9/1/c/b/Adolf_And_Eva_a8bd.jpg?adImageId=10525219&imageId=2394493″ width=”234″ height=”175″ /]

Izraz “povijesni revizionizam” je izraz koji se na ovim prostorima obično vezuje za zbivanja 1941-45. godine, odnosno tumačenja čiji je cilj ustanoviti službenu “istinu” o tome tko je bio “good guy” a tko “bad guy”. U tome se ovi prostori bitno ne razlikuju od ostatka svijeta, gdje su predmet povijesnog revizionizma najčešće likovi i događaji drugog svjetskog rata. Ono u čemu se ovi prostori razlikuju od ostatka svijeta – ili barem vodećih zapadnih država – jest da je povijesni revizionizam dobio pežorativno značenje, odnosno da se “nova” i “alternativna” tumačenja povijesti smatraju domenom ekstremne desnice i svakojakih luckastih ekscentrika, a ne temeljem za povijesne udžbenike.

Usprkos tome, povijesni revizionizam svako malo podiže prašinu u akademskim krugovima, a čini se da nema lika i događaja iz razdoblja 1939 – 1945. godine koji nije postao predmetom barem jedne revizionističke knjige. Najnoviji primjer je ličnost koja u popularnoj kulturi najviše odgovara arhetipu tragično-romantične protagonistice – Eva Braun. Nju se u pravilu prikazivalo kao blesavu, plitku i gotovo retardiranu ženu koja je iz nekih misterioznih razloga završila kao ljubavnica, a potom i žrtva najvećeg monstruma u povijesti. U mnogo čemu je Eva Braun služila kao simbol za samu njemačku naciju, koja se posljednjih sedam desetljeća uporno nastoji oprati od bilo kakve asocijacije s njenim “najvećim sinom” i svime onime što je on predstavljao.

Stoga i ne čudi što je u Njemačkoj velike polemike i kritike izazvala Eva Braun: Ein Leben, knjiga Heike Görtemaker koja nastoji razbiti mit o praznoglavoj Evi Braun koja nije imala pojma što se događa oko nje. U toj knjizi se, na temelju prilično oskudnih izvora, nastoji pokazati kako je Eva Braun zapravo imala daleko veći utjeaj na Führera nego što se misli, odnosno da je bila dobro upoznata s mnogim detaljima vođenja rata, pa čak i Holokausta. Görtemaker tako navodi da joj je Hitler namijenio čak nešto nalik na javnu dužnost u Linzu iza rata, kada je taj grad trebao postati kulturnom prijestolnicom Tisućugodišnjeg Reicha.

Međutim, teško je očekivati da će Görtemakerina revizionistička verzija izazvati simpatije. Njemački mediji je razapinju zbog nedostatka izvora i neautentičnosti. Ostatak svijeta će viziju Eve Braun kao sive eminencije Trećeg Reicha i moćne žene odbaciti manje iz nekih političkih razloga, a više zbog toga što je prilično teško razbiti desetljećima stvorene stereotipe. Nakon bezbrojnih knjiga, stripova, TV-serija i filmova (uključujući YouTube-varijacijama ovjekovječeni Der Untergang) jednostavno je nemoguće legendu i mit zamijeniti s nečim malo prozaičnijim, pa makar to bilo temeljeno i na povijesnim činjenicama. To, uostalom, pokazuju i iskustva s ovih prostora.

Ponos nacije

Kolovoz nije najsretniji mjesec za početak distribucije holivudskog filma, s obzirom da su svi najjači blockbuster-aduti obično “ispucani” oko američkog Dana nezavisnosti. Stoga valja razumjeti nelagodu tvrtke Weinstein Company čija će glavna uzdanica – Tarantinov dugo očekivani Inglorious Basterds imati svoju premijeru upravo 21. kolovoza, isto kao i njihove napore da nezgodan termin pokušaju kompenzirati originalnom marketinškom kampanjom.

No, čini se da su ovaj put – barem ako se pitaju neki holivudski autoriteti – otišli predaleko. Naime, jedna od scena filma, čija se radnja odvija u Francuskoj za vrijeme nacističke okupacije, se događa na svečanoj premijeri nacističkog propagandnog filma Ponos nacije čiji glavni junak Friedrich Zoler (tumači ga Daniel Bruhl) najodlikovaniji ratni heroj Trećeg Reicha, koji uspješno razbija cijeli bataljun američkih vojnika.

Weinsteinovi su došli na ideju da od tog “filma u filmu” naprave trailer kojim će na Internetu reklamirati Inglorious Basterds. Ideja je, mora se priznati, originalna, ali i opasna. Naime, ne samo što će zbog tog lažnog trailera graju dići “politički korektni” dušobrižnici i optuživati Weinsteine za trivijaliziranje drugog svjetskog rata i Holokausta, nego postoji ozbiljan rizik da će netko zahvaljujući traileru dobiti inspiraciju da stvarno napravi nešto nalik na Ponos nacije. To danas, uostalom, baš i nije tako teško – par digitalnih kamera i mnogo entuzijazma mogu napraviti svašta, a o čemu najbolje svjedoči legendarni Troops, fanovski film koji daje alternativno viđenje zbivanja u filmu Rat zvijezda.

Nekako sumnjam da se slični rizici vezuju za neki drugi marketinški trikovi, poput one lažne reklame za Sprite.