RETRO-RECENZIJA: Dokaz života (Proof of Life, 2000)

uloge: Meg Ryan, Russell Crowe, David Morse, Pamela Reed, David
Caruso, Anthony Heald, Stanley Anderson, Gottfried John, Alun
Armstrong, Margo Martingale, Michael Kitchen, Mario Ernesto Sanchez,
Pietro Sibille, Vicky Hernandez
scenografija: Bruno Ruebo
kostimografija: Ruth Myers
fotografija: Slawomir Idziak
montaza: Sheldon Kahn & John Smith
glazba: Danny Elfman
scenarij: Tony Gilroy (prema članku Adventures in the Ransom Trade
Williama Prochnaua i knjizi The Long March to Freedom Thomasa
Hargrovea)
rezija: Taylor Hackford
proizvodnja: Warner Bros/Castle Rock, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 135′

Jedan od najbržih nacina da se danas u Trećem svijetu dođe do gomile novaca jesu otmice, koje su postale unosan biznis pogotovo kada su žrtve državljani bogatih zapadnih zemalja. Zbog toga se razvilo novo zanimanje – “K&R” – specijalisti za otmice i otkupninu – čiji je posao da pregovaraju s otmičarima, svedu otkupninu na najnižu moguću svotu i pobrinu se da žrtva dođe na slobodu u jednom komadu. Jedan od najiskusnijih “K&R” specijalista je Terry Thorne (Crowe), koji će nakon uspješno obavljenog zadatka u Čečeniji dobiti nove klijente u juznoameričkoj državi Tecali. Tamo je Peter Bowman (Morse), idealistički raspoloženi američki inženjer zaposlen u maloj građevinskoj tvrtki, postao žrtvom ljevičarskih gerilaca koji, smatrajući da radi za veliku korporaciju, traže otkupninu od 3 milijuna US$. Njegova uznezvjerena supruga Alice (Ryan) ubrzo shvaća kako ga je tvrtka spremna žrtvovati, jer su prilikom korporativnih fuzija ukinute premije osiguranja za “K&R”. No, Thorne joj ipak odlućuje pomoći a da ne traži honorar, djelomično i zato što mu se Alice sviđa. I dok traje dugotrajan i mukotrpan proces pregovora, dotle Peter u gerilskom logoru upoznaje njemačkog misionara Kesslera (John) i njih dvojica smišljaju plan kako da pobjegnu svojim tamničarima.

Dokaz života je film koji će manje biti upamćen po umjetničkim dosezima, koliko po romansi između dvoje glavnih glumaca – kraljice romantičnih komedija Meg Ryan i najnovijeg holivudskog scrolomca Russella Crowea – koja je punila naslovne stranice tabloida širom svijeta. Ekstra publicitet nije išao u korist filma, jer su kritičari ovaj put, isto kao i publika, pokazali nesposobnost da razlikuju zbivanja na filmskom platnu od stvarnog života i na film gledali kao romantićnu melodramu. Dokaz života, iako su ga tako reklamirali, to nije – riječ je o mrtvački “obićnoj” drami s elementima trilera i akcijade koja sa za holivudski film neobično velikom dozom realizma i ozbiljnosti prilazi problemima današnjeg Trećeg svijeta – korupciji, nasilju i bezdušnoj eksploataciji od strane multinacionalnih korporacija. Fiktivna država Tecala u kojoj se radnja zbiva je temeljena na Kolumbiji, kao što su likovi i situacije inspirirane stvarnim događajima i likovima, pa i ljevičarski gerilci, koji su u holivudskim filmovima bili dosada prikazivani kao bezlični negativci, ovdje dobijaju tretman ljudi od krvi i mesa. Iako scenarij Tonyja Gilroya ima dosta problema s uvjerljivošću, a neki obrati su previše “holivudski”, iskusni režiser Taylor Hackford (Oficir i džentlmen, Dolores Claiborne) vješto stvari drži pod kontrolom, osim po pitanju ljubavne veze između Alice i Thornea, koja je prilično traljavo isječena iz filma na inzistiranje Meg Ryan (koja nije htjela previše sličnosti između filma i stvarnog zivota). Hackford krajnji test ipak prolazi u završnoj akcijskoj sceni, koja će mnoge nostalgičare 80-tih podsjetiti na legendarnog Predatora. Što se glumaca tiče, tu Hackford i nije imao sreće – dok je Crowe uglavnom solidan, potpuno je neuvjerljiv u scenama s Meg Ryan, koja je nevjerojatno iritantna. Daleko bolji posao su obavili latinoamerički glumci, a karakterni glumac David Morse se još jednom iskazao kao pravi temelj filma (i čiji je lik daleko zanimljivi od ljubavnog gugutanja Crowea i Ryanove). Ipak, najveća atrakcija filma su bez svake sumnje lokacije na ekvadorskim Andama – zabilježene kamerom Slawomira Idziaka kadrovi tih veličanstvenih planina su tako lijepi da se samo zbog njih isplati čekati više od dva sata na odjavnu špicu.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 1. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Bourneovo naslijeđe (2012)

Jeremy Renner

Jeremy Renner (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)

BOURNEOVO NASLIJEĐE
(THE BOURNE LEGACY)
uloge: Jeremy Renner, Rachel Weisz, Edward Norton, Louis Ozawa Changchien, Oscar Isaac
scenarij: Tony Gilroy & Dan Gilroy
režija: Tony Gilroy
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

 

Kada je prije više od tri desetljeća objavio Bourneov identitet, Robert Ludlum se mogao pohvaliti s jednim od najuspješnijih, ali i najutjecajnijih špijunskih romana. Zaplet o vrhunskom obavještajcu pogođenom amnezijom je kasnije korišten mnogo puta, a za što je možda najbolji primjer znameniti belgijski strip XIII. Kada je na red došla hollywoodska filmska adaptacija, iskustvo je ukazivalo da osnovna ideja neće biti najbolje iskorištena. Istini za volju, slično bi se moglo reći i za Ludluma, koji je kao glavnog negativca uzeo Carlosa, stvarnu ličnost koja je u njegovo vrijeme bila vodeća svjetska babaroga, a danas je ne pretjerano aktualan zatvorenik. Filmska trilogija, čiji je glavni scenarist bio Tony Gilroy, je tu ulogu povjerila korumpiranim i beskrupuloznim dužnosnicima CIA-e. Taj stari hollywoodski klišej je dobro funkcionirao u doba Bushovog rata protiv terorizma, i Gilroy ga koristi i u filmu koji franšizu o Jasonu Bourneu nastavlja i nakon odlaska glavne zvijezde Matta Damona.

 

Radnja Bourneovog naslijeđa počinje upravo kada Bourneov ultimatum završava, odnosno u trenutku nakon što je odmetnuti agent CIA-e Jason Bourne raskrinkao tajni program ilegalnih likvidacija i izazvao sveopći skandal u Washingtonu. Bojazan da bi se mogle raskrinkati slične prljave rabote drugih vladinih agencija dijeli i pukovnik Eric Byer (Norton), čiji je zadatak prekid svih “problematičnih” tajnih programa i “čišćenje” svih dokaza o njihovom postojanju. To, između ostalog, uključuje i Aarona Crossa (Renner), tajnog operativca koji se u vrijeme izbijanja skandala nalazi na vježbi u planinama Aljaske. Nakon što je uspio preživjeti spektakularni pokušaj likvidacije, Cross dolazi u Maryland, gdje u biokemijskom laboratoriju radi dr. Marta Shearing (Weisz), znanstvenica zadužena za preparate koje su primali Cross i njegovi kolege. Njih dvoje se udružuju kako bi preživjeli, te su prisiljeni otići na drugi kraj svijeta.

 

Slično kao i u prethodna dva filma, Gilroyev scenarij osim naslova nema ništa zajedničkog s romanima o Jasonu Bourneu; potreba da se uvede novi glavni lik koji će zamijeniti Bournea je, pak, omogućila malo više kreativne slobode. Ona je uglavnom dobro iskorištena, i scenarij je jedan od najboljih elemenata Naslijeđa, barem ako se zanemari to da će film biti dosta nerazumljiv svima koji nisu gledali prethodna tri nastavka. Cross je, zapravo, mnogo kompleksniji i zanimljiviji lik od Bournea, a veteran Renner ga, za razliku od Damona, prikazuje sa dosta humanosti i simpatija. Relativno mladoliki Norton također izgleda kao osvježenje u usporedbi ostarjelim WASP-ovskim negativcima iz prethodnih filmova. Čak se i Rachel Weisz dobro nosi s nezahvalnom ulogom, a dobra je stvar što njen lik nije opterećena neuvjerljivom romansom s protagonistom.

 

Gilroy, na žalost, pokazuje daleko manje vještine kao režiser. To se može vidjeti u flashbackovima koji se pojavljuju na pogrešnom mjestu i uglavnom zbunjuju gledatelje, ali posebno upada u oči u drugoj polovici filma. Tada je misterij o tome što se događa s likovima riješen i ostaje tehničko pitanje kako dovršiti priču. Gilroy to pokušava riješiti spektakularnom jurnjavom motociklima na zagušenim gradskim ulicama; međutim, ma koliko se trudio, on nije William Friedkin, i Bourneovo naslijeđe definitivno nije Francuska veza. Scena je preduga, ponavljajuća i, na kraju, prilično dosadna. Dojam o propuštenim prilikama izaziva i neiskorišteni, i na kraju posve suvišni lik ubojice koga glumi Louis Ozawa Changchien. Najiritantniji je sam kraj koji je namjerno ostavljen otvorenim kako bi se opravdao nastavak. Ako do njega dođe, Gilroyu bi bilo najbolje da posao iza kamere ostavi nekom drugom te tako omogući da preporođena franšiza ostvari svoj pravi potencijal.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 4. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

OCJENA: 4/10