Oznaka: Tom Wilkinson

RECENZIJA: Dobri ljudi (Good People, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Gledajući kako javnost, donedavno tako žustra u razapinjanju “lopina”, sada odjednom lije stvarne i virtualne suze i organizira ulične procesije podrške gradskim i drugim “očevima” koji su “pali” zbog stvarnih ili navodnih “ruka u pekmezu”, teško je ne složiti se s ciničnim zaključkom talijanske poslovice o tome da je ključna razlika između lopova i poštenog čovjeka u nedostatku prilike. Upravo je ovo posljednje – situacija u kojoj običan čovjek dobija priliku “omrsiti” se bogatstvom stečenim na protuzakonit, nemoralan ili sumnjiv način – zahvalni motiv za brojne filmske trilere, pogotovo one koji svoj žanrovski sadržaj žele obogatiti elementima drame ili socio-ekonomskog komentara. Kao jedan od takvih primjera bi mogli poslužiti Dobri ljudi, američki film danskog režisera Henrika Rubena Genza koji se pojavio u domaćim kino-dvoranama.

Protagonisti, koje tumače James Franco i Kate Hudson, su Tom i Anna Wright, čikaški bračni par koji je zbog financijskih nedaća i naslijeđene nekretnine odlučio sreću potražiti u Londonu. Sreća ih ni tamo previše ne mazi, pa tako i uz Annin stalni posao učiteljice i Tomove povremene poslove kućnog majstora ne mogu sastaviti kraj s krajem, te im zbog dugova prijeti deložacija. Kada im podstanar podlegne predoziranju heroinom i tako nestane i dodatni izvor prihoda, stanje se čini očajnim, ali samo do trenutka kada Tom otkrije kako je pokojnik skrivao torbu s hrpom novaca. Wrightovi je odluče zadržati, svjesni da time riskiraju daleko ozbiljnije probleme od financijskih. Novac je, naime, pokojnik bio ukrao krvoločnom gangsteru Jacku Witkowskom (Spruell), koji je, pak, prethodno bio opelješio francuskog narko-bosa Khana (Sy). Oba kriminalca ne prežu ni od čega u potrazi za novcem i osvetom, a situaciju dodatno komplicira i policijski inspektor Holden (Wilkinson), koji je brzo zaključio da Wrightovi drže novac, ali čiji postupci sugeriraju da je u cijelu stvar upetljan iz razloga koji nisu potpuno profesionalne prirode.

Mnogi koji budu gledali Dobre ljude će film nazvati “generičkim”, odnosno tvrditi da su sve što se vidi u filmu “vidjeli već negdje prije”. Deja vu se, barem kod onih starijih, može objasniti sa Shallow Grave (u Hrvatskoj prevedenom kao Sasvim malo ubojstvo), dva desetljeća starim cjelovečernjim prvijencem britanskog režisera Dannyja Boylea koji je imao gotovo identičnu premisu. Neumitne usporedbe dva ostvarenja će, dakako, biti na štetu novog filma, s obzirom da je Boyle upravo sa svojim prvim filmom postao mezimac i kritike i publike. Za razliku od Boyleovog filma, koji je hitchocockovsku formulu o “običnom čovjeku u neobičnoj situaciji” iskoristio kako bi izgledao i zvučato “cool”, Dobri ljudi ne samo što se ne trude sakriti svoj relativno niski budžet, nego i priličnu štedljivost kada su u pitanju zaplet i likovi. Scenarij Kellyja Mastersona se kod karakterizacije drži načela “manje je više”, pa je tako od samog početka jasno tko je u filmu pozitivac, a tko negativac; među njima nema nikakvih skrivenih motiva ili složenosti, pa u radnji nema niti prostora za nekakve iznenadne obrate. Gledatelji, čak i oni malo iskusni, će unaprijed moći pogoditi i rasplet. Ono što Dobre ljude drži iznad vode je prije svega tehnička realizacija – Genz je predviđeni sadržaj u 90 minuta uspio ugurati s vojničkom preciznošću te napravio niz efektnih scena koji vješto koriste sumorno ozračje Londona. Njegov spartanski pristup režiji se najbolje odražava u sceni završnog obračuna koja pokazuje inventivnost bez obzira na svoju predvidljivost. Glumačka ekipa, dakako, tu nema nekog naročitog posla, ali solidno odrađuje posao –što uključuje u posljednje vrijeme hiperaktivnog Franca i pomalo zaboravljenu Kate Hudson (koja će, pak, fanovima koji još vode računa o takvim detaljima, u jednoj sceni nakratko na uvid staviti svoju golu stražnjicu) te uvijek pouzdanog Toma Wilkinsona.

Dobre ljude, međutim, najzanimljivijim čine upravo usporedbe s Boyleovom ostvarenjem, i to kao povod za razmišljanje kako se filmski svijet, a i svijet uopće, bitno promijenio u posljednja dva desetljeća. Nestala je srednja klasa koju su činili arogantni i pohlepni “yuppieji” i zamijenili su ih obični “šljakeri”, koji sami za sebe kažu da su “dobri ljudi”, koji su sve vrijeme poštovali pravila i pokušali marljivim radom izgraditi “američki san”, ali kojima današnji, recesijom nagriženi kapitalizam, za razliku od vrlog novog svijeta 1990-ih, ne jamči krov nad glavom. I možda se zato sa Tomom i Annom, čak i kada su u pitanju “generički” i jednodimenzionalni likovi u jednom solidnom, ali lako zaboravljivom trilerčiću, daleko lakše poistovjetiti. Kao što se slični fenomeni događaju s likovima nekih kriminalističkih drama iz stvarnog života.

DOBRI LJUDI

(GOOD PEOPLE)

uloge: James Franco, Kate Hudson, Tom Wilkinson, Sam Spruell, Omar Sy, Anna Friel

scenarij: Kelly Masterson

režija: Henry Ruben Genz

proizvodnja: Millennium Films, SAD, 2014.

trajanje: 90′

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Poricanje (Denial, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

DENIAL

uloge: Rachel Weisz, Tom Wilkinson, Timothy Spall, Andrew Scott

scenarij: David Hare

režija: Mick Jackson

proizvodnja: Bleecker Street/BBC Films, UK/SAD, 2016.

trajanje: 110 min.

Demokracija je, kao što su to mnogi shvatili tek 2016. godine, civilizacijsko dostignuće koje je mnogo lakše cijeniti u teoriji nego u praksi. Slično se može reći i za slobodu govora, čija se vrijednost čini samorazumljivom samo onda kada je govor takav da zbog njega ne moramo masovno “odfrendavati” stotine ili tisuće ljudi na Facebooku. Mnogo je teže dići palac za slobodu govora kada ona sadrži i slobodu da se govori ono od čega bi se mogao okretati želudac. A rijetko što izaziva takav učinak kao na ovim prostorima posljednjih desetljeća tako popularan povijesni revizionizam, odnosno nastojanja da se razni pojedinci, pokreti i ideologije koje su u Drugom svjetskom ratu ostali kratkih rukava pokušaju prikazati kao pozitivci. Na globalnom planu takva nastojanja se obično vezuju uz praksu poricanja Holokausta. Nijedna od ličnosti vezanih uz taj fenomen nije toliko poznata kao David Irving, britanski povjesničar koji je 1970-ih čak stekao određeni ugled knjigama koje pokušavaju prikazati kako su Drugi svjetski rat promatrali nacisti, ali je kasnije nacističku perspektivu i sam prihvatio, odnosno naciste nastojao opravdati tvrdeći da se najgori zločin koji koji im se pripisuje – istrebljenje europskih Židova – uopće nije dogodio. Irving je kao svjetski najpoznatiji poricatelj Holokausta postao s vremenom postao predmetom kontroverzi koje će 1990-ih eskalirati u spektakularni sudski spor koji će 2016. godine biti rekonstruiran u igranom filmu Denial.

Scenarij, koji je napisao britanski dramatičar David Hare, se temelji na knjizi američke povjesničarke Deborah Lipstadt (Weisz), specijalistice za Holokaust koja se u svojim knjigama obrušila na poricatelje Holokausta, uključujući, dakako i Irvinga. Radnja započinje 1994. godine kada je sam Irving (Spall) na jednom predavanju izazove na debatu, a što će Lipstadt odbiti. Irving, međutim, odlučuje svejedno pokrenuti borbu te na engleskom sudu pokreće tužbu za klevetu protiv Lipstadt i njenih britanskih izdavača. Izbor mjesta pokretanja tužbe nije slučajan, jer englesko pravo, za razliku od američkog, u sporovima za klevetu teret dokaza stavlja tuženiku a ne tužitelju. To znači da je Lipstadt prisiljena dokazati tvrdnje o tome da je Irving svjesno poricao Holokaust, odnosno, posredno, na sudu dokazati da se Holokaust uistinu dogodio. Na suđenju, koje će se pretvoriti u veliki medijski događaj i koštati milijune funti, Lipstadt zastupa odvjetnički supertim koji čini Anthony Julius (Scott), nekadašnji zastupnik princeze Diane, i iskusni odvjetnik Richard Rampton (Wilkinson).

Denial je režirao Mick Jackson, britanski režiser najpoznatiji po hit-filmu Tjelohranitelj s Kevinom Costnerom u glavnoj ulozi, ali koji je također u svojoj filmografiji imao i TV-filmove temeljene na stvarnim sudskim procesima. Ovaj film bi se mogao nazvati čak i najambicioznijim u njegovoj karijeri, s obzirom da se bavi nekim stvarno važnim i univerzalno aktualnim temama kao što su suočavanje s prošlošću, manipulacije poviješću, ali i sloboda govora koja se, zahvaljujući u javnosti rijetko spominjanim zakonima, može dovesti u pitanje čak i stoljećima demokratskoj Velikoj Britaniji. Problem je, međutim, u tome što je Irving vs. Penguin Books Ltd proces od koga je prilično teško napraviti nekakav uzbudljivi, dramatični film ili barem ostvarenje koje ne izgleda kao previše očiti pokušaj da se na “foru” Holokausta izmuze još koji “Oscar”. Dramu je teško stvoriti kada je ishod spora, ako ne i poznat publici, onda barem daleko predvidljiviji od, na primjer, referenduma o Brexitu.

Kada su u pitanju stvari kao Holokaust i njegovo poricanje, tu je također prilično teško izbjeći crno-bijelu podjelu, pa Irving jednostavno mora biti prikazan ne samo negativac nego kao groteskna hitlerolika figura koju tumači gotovo karikaturalni Timothy Spall. Nasuprot tome Lipstadt je prikazana kao strastvena heroina, borac za istinu i pravdu, koju s velikom energijom tumači Rachel Weisz ili, da budemo precizniji, pokušava je glumiti, s obzirom da ju je Hare, u skladu sa stvarnim događajima, sveo na drugu violinu, odnosno da je sam posao sređivanja Irvinga na sudu povjeren pravničkim profesionalcima. Tu Hare stvara jedini koliko-toliko suvisli dramski konflikt, sukobljavajući emocionalnu Lipstadt koja inzistira na tome da se na sud dovode preživjeli svjedoci Holokausta, nasuprot stručnjacima koji je na kraju uspješno uvjere da to i nije najbolja ideja. Tom Wilkinson kao odvjetnik, koji usprkos svojoj naizgled bešćutnoj strategiji, duboko u sebi krije ljudskost, je najbolji član glumačke ekipe, a scene u sudnici, kada Irvinga i njegove laži rastavlja na proste faktore, najbolji dio filma. Na žalost, one prekratko traju, a Hare i Jackson spektakularni, ali ipak predvidljivi, ishod spora nastoje zamagliti stvaranjem lažne, ali neuvjerljive napetosti pred sam završetak. Denial tako završava kao ostvarenje kome se ne mogu poreći dobre namjere, ali se jednostavno ne uzdiže više od povijesne lekcije za koju se, na žalost, čini da je publika neće znati naučiti.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Projekt: Titan (The Titan, 2018)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
PROJEKT: TITAN
 (THE TITAN)
 uloge: Sam Worthington, Taylor Schilling, Tom Wilkinson,
 Agyness Deyn, Nathalie Emmanuel, Corey Johnson
 scenarij: Max Hurwitz
 režija: Lennart Ruff
 proizvodnja: Motion Picture Capital/Netflix, UK/SAD/Španjolska, 2018.
 trajanje: 97 min.

Živimo u zanimljivim vremenima kad pojedine riječi nestaju iz rječnika. Jedan od primjera bi mogao biti izraz “direct-to-video”, za kojeg se čini izglednim da se za možda samo nekoliko godina više uopće neće koristiti. Razlog nije toliko u tome što su nestale videoteke, videokasete i DVD-ovi pomoću kojih su se ti filmovi distribuirali, koliko u tome što polako nestaje stigma nekvalitete kojom su bili obilježeni filmovi koji se nikada ne bi pojavili u kino-dvoranama. Jedan od razloga za to je Netflix, korporacija koja je počela ozbiljno najosnovnije parametre svjetske filmske industrije, prije svega zbog spremnosti da kroz vlastitu distribuciju ignorira rizike koje bi tradicionalni filmski studio tjerao da puše na hladno. Rezultat je niz ostvarenja koja se zbog uloženih sredstava ili imena na špici doimaju više nego dostojnim velikog ekrana, ali koji svejedno završe isključivo na malom. Ponekad se neki od tih Netflixovih filmova uspiju probiti kroz pukotine u svjetskoj distribuciji, pa su dostupni kino-publici u pojedinim zemljama. U slučaju Hrvatske jedan takav primjer je SF-film Projekt: Titan, prvijenac njemačkog režisera Lennarta Ruffa.

Radnja filma se događa 2048. godine, kada se svijet nalazi u dramatično gorem stanju nego danas. Eksplozija stanovništva koje smanjeni resursi više ne mogu održavati, ekološke i druge katastrofe prijete da Zemlju mjestom na kome više neće biti ljudskog života. Jedina nada za preživljavanje čovječanstva je kolonizacija svemira, a u Sunčevom sistemu je najidealnija lokacija za to Saturnov mjesec Titan. No, tamo postoji problem zbog izuzetne hladnoće, slabog Sunčevog svjetla i atmosfere na kojoj se ne može disati. Profesor Collingwood (Wilkinson) je zaključio da izgradnja umjetnih habitata nije praktična, a teraformiranje nemoguće, ali zato postoji daleko jednostavnija, iako u mnogo čemu radikalnija alternativa. Umjesto da Titan prilagodi ljudima, razvio je eksperimentalnu gensku terapiju kojim bi se ljudska tijela prilagodila Titanovim uvjetima. Poručnik Rick Janssen (Worthington) je zrakoplovni pilot koji je preživio tri dana bez vode u sirijskoj pustinji, te se čini idealnim kandidatom za program koji će Collingwood provesti pod okriljem NATO-a. Zajedno sa suprugom Abigail (Schilling) i sinom Lucasom (Jupe) dolazi u bazu gdje će, zajedno sa još nekoliko odabranih dobrovoljaca, živjeti u luksuznim vilama dok istovremeno prolazi pretrage i terapiju. Iako se ispočetka sve čini idiličnim, ispostavi se da je tretman sve samo ne bezopasan, kako po buduće “Titane”, tako i po njihove bližnje. I kako proces napreduje, tako Rick i njegovi drugovi počinju gubiti prepoznatljiva ljudska obilježja i postajati groteskna stvorenja, a postavlja se i pitanje da li se i sami smatraju ljudima odnosno da li osjećaju ikakve veze sa svojim obiteljima.

Kao i mnogi SF-filmovi, Projekt: Titan na svom početku odgovara parametrima “čistog” SF-a, odnosno njegovoj definiciji kao “žanru ideja”. Scenarij Maxa Hurwitza nudi prilično zanimljiv odmak od uobičajenih klišeja djela s motivom svemirske kolonizacije, odnosno daje potencijal za niz obrata u zapletu i inteligentnog propitivanja o tome što je srž ljudskog bića i identiteta. U njemu su se također nekako prošvercali i komentari na aktualna zbivanja, prije svega konflikt u Siriji, a za kojih ovaj film sugerira da neće biti završen sljedećih nekoliko desetljeća. Međutim, dobro postavljen početni zaplet i relativno solidna režija debitanta Ruffa nisu uspjeli spasiti ovaj film od niza velikih nedostataka. To se može vidjeti kroz prilično loš casting, prije svega kroz notorno bljedunjavog i zaboravljivog Sama Worthingtona u glavnoj ulozi, kojeg kao pravi protagonist i daleko bolji glumac lako nadmaši Schilling, poznata po nastupu u Orange Is The New Black. Još je tragičnija stvar s manekenkom Agyness Heyn koja tumači lik Collingwoodove pomoćnice, a tu nimalo ne pomaže što scenarij uopće nije objasnio niti sugerirao koji su motivi za njene postupke na samom kraju. No, još je žalosnije kod scenarija to što je zaglibio u autorovoj dilemi želi li napraviti “ozbiljan” SF-film ili potonuti u klišeje i plašenje publike buljookim čudovištima. Ona je riješena na najgori mogući način, odnosno nekakvom bijednom kombinacijom horora i kvazipolitičkog trilera, a još je bijednije razrješenje koje nudi nekakav nimalo uvjerljiv deus ex machina u obliku jedne razvikane, a danas ne naročito aktivne američke federalne agencije. Rezultat svega toga je jedno veliko razočarenje, odnosno spoznaja da je ovo film koji ne samo što bi u stara dobra vremena završio kao “direct-to-video”, nego to i zaslužio.

OCJENA: 3/10