RECENZIJA: Projekt: Titan (The Titan, 2018)

PROJEKT: TITAN
 (THE TITAN)
 uloge: Sam Worthington, Taylor Schilling, Tom Wilkinson,
 Agyness Deyn, Nathalie Emmanuel, Corey Johnson
 scenarij: Max Hurwitz
 režija: Lennart Ruff
 proizvodnja: Motion Picture Capital/Netflix, UK/SAD/Španjolska, 2018.
 trajanje: 97 min.

Živimo u zanimljivim vremenima kad pojedine riječi nestaju iz rječnika. Jedan od primjera bi mogao biti izraz “direct-to-video”, za kojeg se čini izglednim da se za možda samo nekoliko godina više uopće neće koristiti. Razlog nije toliko u tome što su nestale videoteke, videokasete i DVD-ovi pomoću kojih su se ti filmovi distribuirali, koliko u tome što polako nestaje stigma nekvalitete kojom su bili obilježeni filmovi koji se nikada ne bi pojavili u kino-dvoranama. Jedan od razloga za to je Netflix, korporacija koja je počela ozbiljno najosnovnije parametre svjetske filmske industrije, prije svega zbog spremnosti da kroz vlastitu distribuciju ignorira rizike koje bi tradicionalni filmski studio tjerao da puše na hladno. Rezultat je niz ostvarenja koja se zbog uloženih sredstava ili imena na špici doimaju više nego dostojnim velikog ekrana, ali koji svejedno završe isključivo na malom. Ponekad se neki od tih Netflixovih filmova uspiju probiti kroz pukotine u svjetskoj distribuciji, pa su dostupni kino-publici u pojedinim zemljama. U slučaju Hrvatske jedan takav primjer je SF-film Projekt: Titan, prvijenac njemačkog režisera Lennarta Ruffa.

Radnja filma se događa 2048. godine, kada se svijet nalazi u dramatično gorem stanju nego danas. Eksplozija stanovništva koje smanjeni resursi više ne mogu održavati, ekološke i druge katastrofe prijete da Zemlju mjestom na kome više neće biti ljudskog života. Jedina nada za preživljavanje čovječanstva je kolonizacija svemira, a u Sunčevom sistemu je najidealnija lokacija za to Saturnov mjesec Titan. No, tamo postoji problem zbog izuzetne hladnoće, slabog Sunčevog svjetla i atmosfere na kojoj se ne može disati. Profesor Collingwood (Wilkinson) je zaključio da izgradnja umjetnih habitata nije praktična, a teraformiranje nemoguće, ali zato postoji daleko jednostavnija, iako u mnogo čemu radikalnija alternativa. Umjesto da Titan prilagodi ljudima, razvio je eksperimentalnu gensku terapiju kojim bi se ljudska tijela prilagodila Titanovim uvjetima. Poručnik Rick Janssen (Worthington) je zrakoplovni pilot koji je preživio tri dana bez vode u sirijskoj pustinji, te se čini idealnim kandidatom za program koji će Collingwood provesti pod okriljem NATO-a. Zajedno sa suprugom Abigail (Schilling) i sinom Lucasom (Jupe) dolazi u bazu gdje će, zajedno sa još nekoliko odabranih dobrovoljaca, živjeti u luksuznim vilama dok istovremeno prolazi pretrage i terapiju. Iako se ispočetka sve čini idiličnim, ispostavi se da je tretman sve samo ne bezopasan, kako po buduće “Titane”, tako i po njihove bližnje. I kako proces napreduje, tako Rick i njegovi drugovi počinju gubiti prepoznatljiva ljudska obilježja i postajati groteskna stvorenja, a postavlja se i pitanje da li se i sami smatraju ljudima odnosno da li osjećaju ikakve veze sa svojim obiteljima.

Kao i mnogi SF-filmovi, Projekt: Titan na svom početku odgovara parametrima “čistog” SF-a, odnosno njegovoj definiciji kao “žanru ideja”. Scenarij Maxa Hurwitza nudi prilično zanimljiv odmak od uobičajenih klišeja djela s motivom svemirske kolonizacije, odnosno daje potencijal za niz obrata u zapletu i inteligentnog propitivanja o tome što je srž ljudskog bića i identiteta. U njemu su se također nekako prošvercali i komentari na aktualna zbivanja, prije svega konflikt u Siriji, a za kojih ovaj film sugerira da neće biti završen sljedećih nekoliko desetljeća. Međutim, dobro postavljen početni zaplet i relativno solidna režija debitanta Ruffa nisu uspjeli spasiti ovaj film od niza velikih nedostataka. To se može vidjeti kroz prilično loš casting, prije svega kroz notorno bljedunjavog i zaboravljivog Sama Worthingtona u glavnoj ulozi, kojeg kao pravi protagonist i daleko bolji glumac lako nadmaši Schilling, poznata po nastupu u Orange Is The New Black. Još je tragičnija stvar s manekenkom Agyness Heyn koja tumači lik Collingwoodove pomoćnice, a tu nimalo ne pomaže što scenarij uopće nije objasnio niti sugerirao koji su motivi za njene postupke na samom kraju. No, još je žalosnije kod scenarija to što je zaglibio u autorovoj dilemi želi li napraviti “ozbiljan” SF-film ili potonuti u klišeje i plašenje publike buljookim čudovištima. Ona je riješena na najgori mogući način, odnosno nekakvom bijednom kombinacijom horora i kvazipolitičkog trilera, a još je bijednije razrješenje koje nudi nekakav nimalo uvjerljiv deus ex machina u obliku jedne razvikane, a danas ne naročito aktivne američke federalne agencije. Rezultat svega toga je jedno veliko razočarenje, odnosno spoznaja da je ovo film koji ne samo što bi u stara dobra vremena završio kao “direct-to-video”, nego to i zaslužio.

OCJENA: 3/10

Oglasi