RECENZIJA: Anomalisa (2015)

U Hollywoodu je teško postati zvijezda, a još teže ako se to pokušava učiniti kao scenarist, s obzirom da pripadnici te profesije pripadaju dnu tamošnjeg hranidbenog lanca. Kada neki scenarist postane zvijezda, odnosno kada neki film izaziva zanimanje prvenstveno zato što se temelji na njegovom scenariju, može se pretpostaviti da je riječ o izuzetnom talentu. Charlie Kaufman je jedan od njih, a to prije svega duguje nizu izuzetno hvaljenih ostvarenja na početku prethodnog desetljeća koja su, iako nije neposredno stajao iza kamere, svojim temama i originalnim pristupom odavali neosporni autorski pečat. Na novi Kaufmanov film se, doduše, moralo prilično čekati, a za što je najvjerojatniji razlog relativni neuspjeh Sinegdohe, New York, filma iz 2008. godine u kome je Kaufman prvi put okušao i kao režiser i tako možda prvi put pokazao nesrazmjer između svojih umjetničkih ambicija i tehničkog talenta. Sedam godina kasnije Kaufman se ponovno latio režije, iako ovaj put zajedno s iskusnim lutkarskim animatorom Dukeom Johnsonom, pa je i rezultat, barem što se nagrada tiče, bio nešto bolji– velika nagrada venecijanskog žirija i oskarovska nominacija za najbolji animirani film.

Projekt je nastao prije deset godina kao tekst za kazališnu predstavu, a njegovu pretvaranje u cjelovečernji lutkarski film je na kraju “progurala” uspješna kampanja prikupljanja financijskih sredstava preko Kickstartera. Protagonist Anomalise je Michael Stone (Thewlis), uspješni autor knjiga o psihološkoj samopomoći koji iz Los Angelesa odlazi u Cincinnati na konvenciju hotelijera. Iako Stone uživa status svojevrsnog celebrityja u svojoj branši, riječ je o duboko nesretnom i od ostatka svijeta otuđenom čovjeku, a u što se prije deset godina imala prilike uvjeriti Bella, žena iz Cincinnatija koju je bez ikakvog obrazloženja ostavio. Boravak u gradu je prilika za novi susret koji zbog povrijeđenih osjećaja prođe izuzetno loše. Večer, međutim, neće loše završiti po Michaela s obzirom da upoznaje Lisu (Leigh), mladu ženu koja je također došla na konvenciju. Iako je ona fizički neugledna, na licu ima ružan ožiljak i, prema vlastitim riječima, “nije pametna”, Michael je s njom opčinjen te je poziva u sobu gdje provedu noć vodeći ljubav. Sljedećeg jutra Michael je toliko oduševljen da kaže kako će zbog nje napustiti ženu i sina, ali njegove planove o romantičnoj budućnosti će brzo razbiti surova stvarnost.

Za Kaufmanove filmove se može reći da su “ispaljeni” u najpozitivnijem smislu riječi. Kada je u pitanju sam scenarij za Anomalisu, moglo bi se reći kako je u pitanju najkonvencionalniji od svih njegovih filmova. Naime, predložak je čvrsto ukotvljen u banalnu stvarnost i nema gotovo nikakvih dodirnih točaka s žanrom fantastike. Isto tako ga je vrlo lako zamisliti i kao scenarij za jednu sasvim konvencionalnu niskobužetnu dramu koja ne bi izazvala neku naročitu pažnju i koja bi, s obzirom na nedostatak nužnih sastojaka u sadržaju, u borbi za “Oscare” ostala kratkih rukava. Ono što je glavna “kvaka” Kaufmanovog filma, stoga, nije scenarij nego nekonvencionalni način na koji se prikazuje priča.

Na prvi pogled se čini da je glavna atrakcija filma u lutkarskoj animaciji. Kaufman i Johnson su se potrudili napraviti relativno realistične lutke, postavši vjerojatno jedni od prvih filmaša koji su se u tu svrhu poslužili 3D printerima. Rezultat je da su lutke dovoljno humanoidne, ali ne toliko vjerne da neke od inače banalnih scena – poput (ne)obaveznog ćaskanja s taksistom, dolaska u hotel, naručivanja hrane, odlaska u zahod – ne bi dobile gotovo nadrealni karakter. A također je tu možda jedna od najeksplicitnijih scena seksa u jednom lutkarskom filmu (i mnogo realističnija od sličnih sadržaja u Team America: World Police). Ona, međutim, neće biti glavni detalj koji će gledateljima upasti u oči. Kaufmanu je, naime, pala na pamet prilično zanimljiva ideja kako da predoči osjećaj otuđenja, ispraznosti i monotonije života protagonista. Glasove svim likovima koji Michael (koga tumači britanski glumac David Thewlis, koristeći vlastiti autentični naglasak) sretne pruža nitko drugi do Tom Noonan, orijaški karakterni glumac kojega blagi glas nije priječio da izgradi karijeru ulogama psihopata i krvoločnih ubojica. On ovdje posuđuje glas ne samo muškim, nego i ženskim i dječjim filmovima, pružajući Anomalisi ugođaj koji je istovremeno fascinantno nadrealan, ali i zastrašujući. Tek kada publika čuje glas Jennifer Jason Leigh kao svojevrsnu “anomaliju” ona može dobiti jasniju predodžbu o pravom emocionalnom stanju protagonista, odnosno shvatiti zašto se on tako naglo i dječački u nju zaljubio.

Taj detalj, zahvaljujući kome su producenti Anomalise uštedjeli na budžetu za glumačke honorare, ukazuje na ekonomičnost kao glavnu vrlinu filma. Film je, također i prilično kratak. U usporedbi s megalomanskom Sinegdohom se Anomalisa doima kao mali, i, mogli bi se reći, simpatični film. To ne znači da nema ponekih nedostataka, poput onih da je iz nekog, gledateljima ne baš najbolje ukazanog razloga, radnja smještena prije deset godina. Jedan od razloga bi mogao biti taj što protagonist u jednom trenutku iznenada počne bijesno govoriti protiv službene politike u Bushovoj eri. Zbog čega je, pak, došlo do takvog iznenadnog pronalaska političkog angažmana u inače profesionalnom Michaelu, nije objašnjeno. Usprkos toga, Anomalisa je majstorski napravljen, dobro napisan i za žanrovske standarde više nego impresivno odglumljen film jednog od danas rijetkih hollywoodskih scenarista koji gledateljima uvijek može servirati nešto različito.

ANOMALISA

glasovi: David Thewlis, Jennifer Jason Leigh, Tom Noonan

scenarij: Charlie Kaufman

režija: Charlie Kaufman & Duke Johnson

proizvodnja: Paramount, SAD, 2015.

trajanje: 90 min.

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: Zakletva (The Pledge, 2001)



uloge: Jack Nicholson, Robin Wright-Penn, Aaron Eckhardt, Tom
 Noonan, Benicio Del Toro, Patricia Clarkson, Sam Shepard, Costas
 Mandylor, Harry Dean Stanton, Mickey Rourke, Vanessa Redgrave,
 Helen Mirren
 glazba: Klaus Badelt & Hans Zimmer
 scenarij: Jerzy Kromolowski & Mary Olson (po romanu Friedricha
 Duerrenmatta)
 rezija: Sean Penn
 proizvodnja:, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 124'

Jerry Black (Nicholson) je detektiv-veteran odjela za umorstva policije grada Renoa u Nevadi i slijedeći dan bi trebao ići u mirovinu. Stjecajem okolnosti posljednje sate svoje policijske karijere će provesti istražujući slučaj silovanja i okrutnog umorstva male djevojčice. Nakon što je stravičnu vijest prenio roditeljima, majci djevojčice se zaklinje da će pronaći počinitelja. Iste večeri u stanicu privode sumnjivca u liku Tobyja Jaya Wadenaha (Del Toro), retardiranog Indijanca kojeg će Blackov mladi i ambiciozni kolega Stan Krolak (Eckhart) natjerati da prizna, a ovaj nedugo potom priznanje potvrditi samoubojstvom. Za policiju je slučaj završen, ali ne i za Blacka, koji nastavlja istraživati u privatnom aranžmanu i ubrzo dolazi do zaključka kako je umorstvo djelo serijskog ubojice koji je još na slobodi i vreba novu žrtvu. Opsjednut slučajem, Black se seli u mali grad gdje kupuje benzinsku stanicu, a ubrzo u lokalnom baru upoznaje simpatičnu konobaricu Lori (Wright-Penn). No, umjesto Lori više ga zanima njena mala kći koja po izgledu i godinama savršeno odgovara profilu žrtava. Black zato odlučuje curicu iskoristiti kao mamac i nakon određenog vremena pronalazi i sumnjivca u liku lokalnog propovjednika Garyja Jacksona (Noonan).

Zakletva je četvrta po redu ekranizacija istoimenog romana kojeg je 50-tih godina napisao švicarski književnik Friedrich Duerrenmatt (a u našim videotekama je prije par godina bila treća po redu verzija Hladna svjetlost dana s Richardom E. Grantom u glavnoj ulozi). Iako zaplet sugerira klasičnu kriminalističku priču, ovaj film žanrovski pripada domeni psihološke drame, što i ne čudi s obzirom da iza kamere stoji poznati glumac Sean Penn, koji je u svoja dva režijska uratka (Indian Runner, Čuvar prijelaza) pokazao sklonost prikazivanju likova koje muče jezivi obiteljski ili psihološki problemi. U ovom slučaju to je opsjednutost, koju je savršeno dočarao Jack Nicholson, glumeći lik u početku dobrog i savjesnog policajca koji s vremenom počinje gubiti vezu sa stvarnošću, odnosno vlastiti eticči kompas. Nicholson, za razliku od Čuvara prijelaza, ovdje nije preglumljivao, a Penn je također imao i vrlo dobru ekipu uglednih glumaca, od kojih su mnogi, kao Mickey Rourke i Harry Dean Stanton, pristali na pojavljivanje koje traje samo par minuta. Pennu je također pomagala sjajna fotografija Chrisa Mengesa, koja je zajedno s elegičnom glazbom Badelta i Zimmera stvorila krajnje depresivnu atmosferu. Na žalost, Penn kao režiser nije znao postaviti pravi ritam – Zakletva se s dva sata čini predugom, a završnica je opet isforsirana i nedovoljno jasna. Iako dovoljno kvalitetan film da zasluži nešto vise od prolazne ocjene, Zakletva ipak predstavlja razočaranje za sve one koji su očekivali bog-zna-kakvo remek-djelo, a više nego neugodni ton ga čini nepreporučljivim svima onima koji su skloni depresiji.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.