RECENZIJA: Novine (The Post, 2017)

NOVINE
 (THE POST)
 uloge: Meryl Streep, Tom Hanks, Sarah Paulson, Bob Odenkirk, Tracy Letts, Bradley Whitford, Bruce Greenwood, Matthew Rhys
 scenarij: Liz Hannah & Josh Singer
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Dreamworks/Amblin/20th Century Fox, SAD, 2017.
 trajanje: 116 min.

Hollywood u pravilu nikad nije bio na “ti” s poviješću, koju je prije svega vidio kao izvor zanimljivih priča i inspiraciju za lijepe sličice, a pri čemu bi povijesna autentičnost hollywoodskih filmova obično završila kao zadnja rupa na svirali. Utoliko se tragičnom ironijom može shvatiti da je Hollywood u velikoj mjeri stvarao povijest, odnosno da se opća predodžba o brojnim, često i izuzetno značajnim povijesnim događajima, temelji na hollywoodskim filmovima koji su mit stavili iznad povijesne istine. S druge strane se, s obzirom na tako produktivnu povijesnu mitogenezu u Hollywoodu, moglo pretpostaviti da će doći vrijeme kada i sam Hollywood počinje vjerovati u vlastite mitove. Kao jedan takav primjer bi mogle poslužiti Novine, najnoviji film Stevena Spielberga koji se nominalno temelji na stvarnim događajima od prije nepunih pola stoljeća, a, zapravo podgrijava mit koji je današnjim hollywoodskim hipsterima postao dragocjen ne toliko iz propagandnih koliko iz terapeutskih razloga.

Radnja započinje 1965. godine kada mladi vojni analitičar Daniel Ellsberg (Rhys) prati američke vojnike na patroli u džunglama Južnog Vijetnama. Osim što je svjedočio jednoj od brojnih prigoda gdje će mladi američki ročnici završiti u plastičnim vrećama, Ellsberg postane uvjeren da su SAD zaglavile u vijetnamskom ratu i da ga ne mogu dobiti. Na njegovo veliko iznenađenje isto mišljenje dijeli i njegov šef, ministar obrane Robert McNamara (Greenwood), ali se, dakako, to ne usudi priznati javnosti i umjesto toga nastavlja trubiti službenu liniju o skoroj pobjedi. Šest godina kasnije, kada u Bijeloj kući rat nastavlja predsjednik Nixon, Ellsberg odlučuje raskrinkati službenu politiku objavljivanjem serije eksplozivnih dokumenata o vijetnamskom ratu poznate kao Pentagonske studije. Sve to, pak, predstavlja daleku brigu za Katharine Graham (Streep), udovicu tragično preminulog izdavača novina “Washington Post”, koja razmišlja o tome da list stavi na burzu. Njen urednik Ben Bradlee (Hanks), je, pak, nanjušio da bi suparnički i mnogo ugledniji “New York Times” mogao upravo objaviti nekakve senzacionalne vijesti o ratu. Njegova istraga ga vodi do Ellsberga, ali stvara dilemu kod Graham, s obzirom da bi objavljivanje Pentagonskih studija moglo tada još ne tako uglednim i moćnim novinama na vrat donijeti bijes osvetljubivog Nixona, sudske tužbe, zabrane i druge komplikacije koje bi “Washington Post” mogle dovesti do prosjačkog štapa.

Nije teško pronaći argumente da Novine svoje postojanje duguju prije svega izboru Donalda Trumpa za novog američkog predsjednika. Iako je scenarij napisan prije izbora, cijeli je projekt pokrenut početkom prošle godine, s time da je Spielberg u njega uskočio bez neke naročite pripreme, a što je poslije i sam tumačio tvrdnjom da je tema, koja se tiče slobode medija i ograničenja vlasti u suvremenim demokracijama, postala “aktualna”. Zapravo, aktualnost se krije ne toliko u dubokoj međusobnoj antipatiji Trumpa i američkih mainstream medija, koja je imala svoje povijesne paralele u Nixonovo doba, koliko o priči o impeachmentu, s kojom su se hollywoodski salonski ljevičari – kojima, dakako, pripada i Spielberg – pokušali naći nekakvu utjehu ili barem nadu da će ubrzo prestati nepodnošljivi život u svijetu u kojemu Hillary Clinton nije predsjednica. Za očekivati je bilo da će se priča o impeachmentu, institutu predsjedničkog opoziva koji je nekakve praktične efekte jedini put imao u slučaju Nixona, pronaći svoj filmski odraz kroz ostvarenje o aferi Watergate. Takav je film, međutim, već bio snimljen 1976. godine u obliku klasika zvanog Svi predsjednikovi ljudi, kojem se čak ni Spielberg nije usudio napraviti remake. Umjesto herojske priče o Woodwardu i Bernsteinu se napravila hagiografska priča o instituticiji za koji su radili, odnosno “Washington Postu” koji danas, slučajno iii namjerno, uživa status neslužbenog glasila antitrumpovskog pokreta otpora u Washingtonu.

Priča o Pentagonskim studijama se danas smatra svojevrsnom predigrom, odnosno uvodom u aferu Watergate, iako je, kad se malo razmisli, imala daleko važnije posljedice i sama po sebi bila daleko važnija od sudbine jedne predjedničke administracije. Odluka da se Pentagonske studije objave, a još više presuda Vrhovnog suda kojom je američkoj federalnoj vladi zapriječeno da pokuša to objavljivanje zaustavi, imala je izuzetan značaj za uspostavljanje novih standarda slobode govora i medija u zemlji koja sebe voli prikazivati kao uzor za sve demokracije današnjeg svijeta. Spielbergove Novine prikazuju te događaje, ali to čine iz perspektive koja kao protagoniste navode vlasnicu i glavnog urednika “Posta”, institucije koja je u priči o Pentagonskim studijama bila tek sporedni igrač. Scenarij na na baš najuvjerljiviji način pokušava podići važnost washingtonskih novina, odnosno u, najmanju ruku, zanemariti daleko teži posao i važniju ulogu koju je odigrao “New York Times”. Spielbergu i drugim hollywoodskim ljevičarima je tu na ruku išlo to što je Grahame bila žena, odnosno što kao jedan od motiva mogu koristiti njeno nastojanje da se nametne svojim muškim kolegama, bankarima i suradnicima koji su prema njoj još uvijek imali seksističke predrasude. S druge strane, scenarij to nije uspio najbolje ukomponirati. Zbog toga se doimaju kao tri filma nespretno spojena u jedan – priča o Ellsbergovom razotkrivanju mračne strane vijetnamskog rata, borba Katharine Grahame protiv seksista i nastojanje novinara da izbore nove standarde slobode medija. Spielberg je sve to uspio režirati solidno, te na raspolaganju ima izuzetno raznovrsnu i raspoloženu glumačku postavu. Međutim, Novine se svejedno čine zbraznima i previše prigodničarskima. Ali, najviše od svega u oči upada njihovo ziheraštvo, odnosno obračun sa desetljećima starim utvarama Nixona i Vijetnama. Hollywood i Spielberg se, pak, ne bi usudili snimati film o današnjim ekvivalentima “Posta” i Pentagonskih studija. To pogotovo kada se uzme u obzir da ljudi kao Chelsea Manning, Julian Assange i Edward Snowden na stranicama “Posta” umjesto pohvala o razotkrivanju mračnih strana američkih imperijalnih ratova dobijaju uvodnike čiji ih autori optužuju za ugrožavanje nacionalne sigurnosti i traže da im netko spraši dron u potiljak. Za Novine se može pretpostaviti da će, nastale u jednom kratkom povijesnom trenutku, brzo pasti u zaborav, ali i da njihovim autorima to neće biti naročitio žao.

OCJENA: 5/10

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Brodolom života (Castaway, 2000)

uloge: Tom Hanks, Helen Hunt, Nick Searcy, Chris Noth, Lari White,
 Jenifer Lewis, David Allen Brooks
 glazba: Alan Silvestri
 scenarij: William Broyles Jr.
 režija: Robert Zemeckis
 proizvodnja: Dreamworks/20th Century Fox, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 143 '

Brodolom živora bi mogao poslužiti kao jedan od dobrih primjera rasipničkog ludila u modernom Hollywoodu – 90 milijuna US$ budžeta za film čija je tema život jednog jedinog čovjeka na pustom otoku. No ta rasipnost, slično kao jednako idiotska odluka da se film publici prepriča u službenom foršpanu, nije previše utjecala na komercijalne rezultate, koji su bili više nego pristojni. Na žalost, Tom Hanks, na čijoj ideji se temelji scenarij filma, nije uspio u pokušaju da dobije treći “Oscar”. Brodolom života, koji je prije nekoliko mjeseci izašao na videu, tek odnedavno se u hrvatskim videotekama može naći kao DVD-izdanje.

Glavni junak filma je Chris Noland (Hanks), namještenik “Fed Exa”, tvrtke za dostavu pošiljki koja ima svoje urede raštrkane širom svijeta. To znači da radoholičar Chris mora letjeti od kontinenta do kontinenta, jedva pronalazeći vremena za svoju voljenu djevojku Kelly Frears (Hunt). Stjecajem okolnosti se nalazi na “Fed Exovom” avionu koji leti iznad Pacifika. Avion doživljava havariju, prisilno slijeće na more i Chris na jedvite jade uspijeva preživjeti dočepavši se čamca na napuhavanje. Struje ga dovode na mali tropski otok i Chris ubrzo shvaća da je mala vjerojatnost da će ga pronaći spasitelji. Stoga je prisiljen koristiti sve ono sto je naučio iz filmova i TV-serija ne bi li sebi nekako osigurao stvari koje je u normalnom životu uzimao zdravo za gotovo – hranu, piće, krov nad glavom i vlastito mentalno zdravlje.

Malo koji holivudski film predstavlja antitezu modernom konceptu blockbustera kao Brodolom života. Zemeckis je jednostavnu ideju pretočio u jednostavan film, lišivši ga svih uobičajenih holivudskih ukrasa. Tako u filmu gotovo da i nema glazbe; većina radnje se odvija na pustom otoku gdje su jedini zvukovi prirodni, odnosno dijalog glavnog junaka s loptom za odbojku. Režija pokazuje kako je Zemeckis spretan u korištenju različitih stilova i tehnika u različitim situacijama. Tako su kadrovi na otoku dugi, spori, ali zato neobično efektni u dočaravanju situacije u kojoj se našao glavni junak – usamljenosti i bespomoćnosti pred prirodnim silama. Istovremeno Zemeckis koristi posve drukčiji stil prilikom prikazivanja avionske nesreće – taj stravični događaj vidimo iz perspektive samog junaka, tako da nema nikakvih spektakularnih eksplozija ili udara aviona o more, ali je Zemeckis vještom montažom i korištenjem zvuka uspio dočarati sav užas u kome se našao glavni junak. Uz Zemeckisa se istakao i Tom Hanks, i to ne samo spremnošću da smršavi dvadeset kilograma ne bi li što vjernije dočarao učinak dugotrajnog boravka na pustom otoku. Hanks, na čijim plećima leži cijeli film, obavio je sjajni posao. Njegov lik je u suštini dobar, ali ne i savršen, pa će se zbog toga mnogi gledatelji s njim lako identificirati. Broylesov scenarij također veoma inteligentno pokazuje sve probleme koji očekuju čovjeka lišenog civilizacijskih dostignuća, odnosno koliko se idealističke vizije iz popularne kulture razlikuju od stvarnog zivota. Film je prepun ironije – naizgled bespotrebni predmeti postaju korisnim alatima, a idilični tropski otok – mjesto koje bi svatko nazvao rajem na zemlji – predstavljeno je kao pakao. Zbog svega toga Brodolom života mogao je ostati upamćen kao remek-djelo. No, to se nije dogodilo zbog ipak malo prezašećerene i nepotrebne završnice, koja je filmu dala nekoliko nepotrebnih minuta nakon inače savršenog svršetka. Svemu tome usprkos, Brodolom života valja pohvaliti kao jedan od najboljih filmova kojeg možemo pronaći u našim videotekama.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Čudo s Hudsona (Sully, 2016)

Malo koje je mjesto toliko opsjednuto mladošću kao Hollywood, pa ne čudi što tamo i sredovječni muškarci znaju ulagati ogromne napore ne bi li izgledali poput tinejdžera (a o ženama da i ne govorimo). Stoga je prilična rijetkost u Hollywoodu vidjeti nekoga tko svoje više nego poodmakle godine nosi sa dostojanstvom, te među svojim kolegama usprkos toga uživa ugled. Jedna takva osoba je Clint Eastwood, nekoć velika glumačka zvijezda koji se možda povukao iza kamere, ali i u devetom desetljeću života nastavlja izuzetno uspješnu karijeru kao režiser. Jedan takav uspjeh predstavlja i Čudo s Hudsona, biografski film koji je usprkos naizgled neatraktivne teme i publici unaprijed poznate priče uspio izbiti na prvo mjesto gledanosti u sjevernoameričkim kino-dvoranama – dostignuće koje je izmicalo Eastwoodovim mnogo mlađim i trenutno razvikanijim kolegama.

Temeljni razlog uspjeh filma (koji se u originalu prema glavnom protagonistu zvao Sully) jest u tome što je riječ o priči nakon koje se gotovo sva publika može osjećati dobro – dramatičnoj, naizgled nevjerojatnoj, ali temeljenoj na stvarnim činjenicama. 15. siječnja 2009. godine je putnički zrakoplov Airbus A-320 u vlasništvu tvrtke US Airways poletio s njujorškog aerodroma La Guardia prema gradu Charlotte u sklopu rutinskog leta čije je krajnje odredište bilo Seattle na drugom kraju Amerike. Let br. 1549, međutim, nije okončan ni na jednom od ta dva odredišta. Samo dva minuta nakon uzlijetanja je zrakoplov pogodio jato kanadskih gusaka što je prouzročilo prestanak rada oba motora. Ostavši bez pogona, pilot Chesley “Sully” Sullenberger (Hanks) ga je pokušao vratiti na La Guardiu, ali je, shvativši da za to neće imati dovoljno vremena niti visine, umjesto toga odlučio sletjeti na površinu rijeke Hudson. Ta se odluka pokazala ispravnom – ne samo što je izbjegao udariti u zgrade usred sličnim događajima još uvijek traumatiziranog megalopolisa, nego je slijetanje izvedeno besprijekorno, a nakon čega je posada isto tako besprijekorno uspjela evakuirati sve putnike, a lokalne vlasti izvele isto tako besprijekornu akciju spašavanja, pa je tako incident završio sa svih 150 putnika i 5 članova posade na životu.

Letovi putničkih zrakoplova u pravilu pažnju medija mogu privući jedino, u srećom sve rjeđim, situacijama kada nešto na njima krene katastrofalno krivo. Tako loše priče koje na kraju imaju dobru završnicu su još rjeđe, pa ni ne iznenađuje što je Sullenberger u hipu postao nacionalni heroj i medijska zvijezda. Scenarij Todda Komarnickog, temeljenog na njegovoj vlastitoj knjizi, sve te događaje prikazuje na nelinearan način – prvo kao noćnu moru samog Sullenbergera u kojoj su stvari ne samo krenule nego i završile krivo, a potom kroz flashbackove neposredno pred javno saslušanje pred saveznim vlastima koje nastoje utvrditi da li je slijetanje na ledenu rijeku bilo ispravan potez i da li je “Sully” svojim postupkom zapravo nepotrebno ugrozio živote putnika. Eastwood pri svemu tome ne otkriva toplu vodu i, zapravo, na prilično konvencionalan način prikazuje same događaje, a Hanks lik herojskog pilota tumači na ne baš previše impresivan, ali na kraju ipak adekvatan način. Problem za film je prije svega u tome što se svih tih nekoliko dramatičnih minuta nekako mora rastegnuti na cjelovečerno trajanje; zato su u film ubačene i inače nepotrebne scene koje prikazuju Sullenbergerovu mladost i karijeru u ratnom zrakoplovstvu. Najviše izvještačenim se, međutim, prikazuju scene saslušanja gdje se na prilično “umjetan” način pumpa napetost, odnosno pokušava prikazati kako je Sullenbergerova sudbina i nastavak profesionalne karijere ovisila o zrakoplovnim simulacijama. Krajnji ishod, međutim, nikada nije bio u pitanju, ali to teško da je bilo toliko bitno scenaristima, Eastwoodu, a na kraju i samoj publici. Čudo s Hudsona, iako se čini primjerenijim materijalom za dokumentarni (ili u neka druga vremena niskobudžetni televizijski film), ipak je na kraju ostvario svoju svrhu – publici je prikazao da se ponekad neke priče dostojne zapleta hollywoodskih filmova znaju zbiti u stvarnosti, i imati ishod koji će svima moći donijeti ponekad tako teško ostvariv smiješak na lice.

ČUDO S HUDSONA
(SULLY)
uloge: Tom Hanks, Aaron Eckhart, Laura Linney
scenarij: Todd Komarnicki
režija: Clint Eastwood
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.
trajanje: 96 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Kako je spašen gospodin Banks (2013)

"Saving Mr. Banks" Photo Opportunity

(izvor: Castles, Capes & Clones)

KAKO JE SPAŠEN GOSPODIN BANKS
(SAVING MR. BANKS)
uloge: Emma Thompson, Tom Hanks, Paul Giamatti, Jason Schwartzman, Bradley Whitford, Colin Farrell, Ruth Wilson, Rachel Griffiths
scenarij: Kelly Marcel & Sue Smith
režija: John Lee Hancock
proizvodnja: BBC Films/Walt Disney, SAD/UK/Australija, 2013.
trajanje: 99'

Kada bi netko počeo bilježiti nepisana pravila i zakone filmske djelatnosti, jedna od njih bi bila ta da lakoća rada i uživanje na setu obično rezultira onime što ne predstavlja užitak za publiku. Iz toga bi se mogao izvesti zaključak da su najbolji filmovi u pravilu oni čije je stvaranje bilo obilježeno velikim žrtvama, problemima, svađama i neugodnostima. A što obično znači da bi neki od zbilja velikih filmova sa svim svojim dramama iza scene trebali poslužiti kao materijal za vrhunske filmske drame. Hollywood, međutim, nikako ne uspijeva takav zaključak potvrditi na ekranu. Još jedan takav neuspjeh je i Kako je spašen gospodin Banks, jedan od najambicioznijih, ali i, sudeći po broju nominacija, najmanje uspješnih ovogodišnjih “lovaca na Oscare”.

Banks je posvećen snimanju Mary Poppins, mjuzikla za djecu koji uživa status jednog od najuspješnijih hollywoodskih blockbustera 1960-ih, ali također i P. L. Travers, britanskoj književnici koja je stvorila seriju popularnih romana o čarobnoj dadilji na kojoj se film temelji. Na samom početku sredovječna autorica (Thompson), prisiljena financijskim problemima, odlučuje nakon dva desetljeća odbijanja ipak razmotriti ponudu Walta Disneya (Hanks) da proda prava na ekranizaciju. U tu svrhu dolazi u Los Angeles gdje bi joj Disney i uposlenici njegovog studija trebali omogućiti da osobno nadgleda pripreme za produkciju. Travers, međutim, ne propušta nijednu priliku da iskaže kako joj se cijeli pothvat ne sviđa, odnosno kako je uvjerena da će Mary Poppins, lik koga doslovno smatra dijelom svoje obitelji, biti izopačen od strane “vulgarnih” američkih filmaša. Disney, koji ne štedi novac i pokušava šarmirati britansku autoricu, je frustriran nedostatkom napretka u razgovorima, ali i nesvjestan da je Mary Poppins proizvod iskustava u Australiji, kada je kao djevojčica (koju glumi Annie Rose Buckley) svjedočila kako su joj snove voljenog oca Traversa Roberta Goffa (Farrel) uništili alkoholizam i bolest.

Teško se oteti dojmu da je Banks bio osuđen na neuspjeh još prije nego što je dovršen, kao i da je za to odgovoran sam koncept. Prema originalnom scenariju Sue Smith je trebao biti “čisti” biografski film posvećen P. L. Travers. Većina ciljane publike, međutim, autoricu pozna po Disneyevom ostvarenju, te je nova verzija koju je nadopisala Kelly Marcel stvorila dvije paralelne radnje od kojih se jedna bavila hollywoodskom epizodom. A nju je, pak, bilo teško rekonstruirati bez da se koristi intelektualno vlasništvo Disneyevog studija. Kada su počeli pregovori o tome detalju, iz Burbanka je sugerirano da bi možda bilo bolje da Disney bude ne samo ispred, nego i iza ekrana, odnosno kako bi moćni hollywoodski studio i financijski sudjelovao u projektu. I, onako, usput iskoristio priliku da kroz prigodnu polustoljetnu obljetnicu svog velikog komercijalnog uspjeha dodatno napuni džepove.

Nije teško pretpostaviti kako je Disneyevo sudjelovanje u projektu od potencijalno fascinantnog prikaza naličja Hollywooda stvorilo prigodničarski spektakl nalik na jugoslavenske partizanske “filmove spomenike” 1970-ih u kojima se, evocirajući svijetlu prošlost, točno znalo tko su dobri momci i kome se ne smije “prišiti” nijedna negativna osobina. Disney, koga inače sjajno glumi Tom Hanks u jednoj od najpotcijenjenijih glumačkih nastupa prošle godine, je prikazan kao kreativni genije, filantrop, sjajni šef koji sve svoje uposlenike zna po imenu, ali i vrhunski psiholog koji je u stanju ugrijati i najhladnija srca. Neki nezgodni detalji, poput Disneyeve ovisnosti o nikotinu koja ga je nedugo nakon trijumfa s Mary Poppins koštala života, su očekivano izbačeni iz filma. Nasuprot tome, P. L. Travers je prikazana kao ne samo ekscentrična, nego čangrizava i antipatična baba kojoj će tek boravak u čarobnom Disneyevom svijetu omogućiti da se, u skladu s dostignućima hollywoodske “pop” psihologije, suoči s demonima prošlosti i doživi katarzu gledajući kako ih istjeruje Disneyev film. U stvarnosti je, naravno, priča bila sasvim drukčija – Travers je bila zgrožena filmom i do kraja života nije propuštala priliku da svoje nezadovoljstvo svima stavi na znanje. O svemu tome, dakako, u filmu nema govora. Kao što ni trailer, koji sugerira lepršavu obiteljsku komediju, ne govori ništa da segment filma koji prikazuje autoričino djetinjstvo žanrovski pripada mrtvački ozbiljnoj, pa na trenutke i prilično depresivnoj drami. Između ta dva segmenta – Traversinog djetinjstva i njenih hollywoodskih pustolovina – ne postoji čvrsta konceptualna veza. John Lee Hancock, poznat po uspješnoj biografskoj Priči o prvaku, je dovoljno iskusan da u oba slučaja film režira kvalitetno i ekonomično; da su u pitanju dva različita filma, odnosno mini-serija koja se u potpunosti bavi Traversinim životom, rezultat bi bio izvanredan. Hancock, na žalost, nije u stanju nadvladati konceptualna ograničenja, a isto važi i za glumačku ekipu – sjajnog Giamattija u nezahvalnoj ulozi Traversinoj vozača, danas pomalo zaboravljenog Farrela kao Traversinog oca, ali i danas prilično aktivnu Ruth Wilson (dijabolična Alice Morgan u BBC-jevoj TV-seriji Luther) kao Traversinu majku. Banks ljubiteljima hollywoodske povijesti i Disneyevih klasika neće predstavljati potpuno gubljenje vremena, ali svoje ambicije ipak nije opravdao te mu je pravo mjesto pred za takve sadržaje prigodnijim malim ekranima ili u dokumentarnom žanru.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Kapetan Phillips (2013)

090409-N-0000X-032 INDIAN OCEAN (April 9, 2009...

autentične snimke MV Maersk Alabama (izvor: US Navy)

KAPETAN PHILLIPS(CAPTAIN PHILLIPS)
uloge: Tom Hanks, Barkhad Abdi
scenarij: Billy Ray
režija: Paul Greengrass
proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2013.
trajanje: 134 '

Fraza “Mediteran kakav je nekad bio” autora ovog teksta podsjeća na to da su neki od njegovih predaka za život zarađivali pljačkajući brodove. Kao i mnoge druge stvari, ta je profesija, zato što je danas uglavnom više nema, dobila svojevrsnu romantičnu auru. Međutim, početkom 21. stoljeća su se ekonomske i geopolitičke okolnosti urotile kako bi ponovno pokazale njenu nimalo romantičnu narav. Jedan od takvih incidenata, koji se zbio u proljeće 2009. godine, poslužio je kao predložak za hollywoodsku akcijsku dramu “Kapetan Phillips”.

Naslovni protagonist, koga tumači Tom Hanks, je Rich Phillips, iskusni pomorac na mjestu zapovjednika golemog kontejnerskog broda “MV Maersk Alabama”. Prijevoz tereta od Omana do Kenije bi trebao biti rutinski da se kojim slučajem ne odvija blizu obala Somalije gdje su se namnožili pirati koji napadaju teretne brodove, pljačkaju teret ili uzimaju posadu kao taoce zbog otkupnine. Među njima je i mladi Abduwali Muse (Abdi) koji uzima upravo “Alabamu” za metu i koga u namjeri da preuzme brod neće spriječiti ni to što je njegov mali čamac daleko od somalijske obale, kao ni svi Phillipsovi pokušaji da manevriranjem, šmrkovima i signalnim raketama pokuša spriječiti preuzimanje broda. Kada se Muse i njegova tri druga na kraju ipak uspiju popeti na “Alabamu”, ispostavlja se da je upravljanje orijaškim plovilom za njih ipak preveliki izazov; umjesto toga odlučuju uzeti samog Phillipsa za taoca, nesvjesni da su time postali mete američke ratne mornarice.

Za razliku od većine hollywoodskih filmova temeljenih na istinitim pričama, gdje se radi atraktivnog sadržaja često žrtvuje autentičnost likova i radnje, u slučaju”Kapetana Phillipsa” je ipak uložen trud da rekonstrukcija događaja bude što vjernija. To i ne iznenađuje, jer je priča relativno i temeljito dokumentirana od strane američkih medija. Zbog toga je režija povjerena Britancu Paulu Greengrassu, kojemu ekranizacija takvih priča predstavlja specijalnost i koji autentičnost nastoji dodatno stvoriti kvazidokumentarističkim stilom temeljenih na trzajućim kamerama. Film se velikim dijelom snimao na stvarnom brodu koji predstavlja “blizanac” zlosretne “Alabame”, a dobar dio dijaloga se odvija na somalskom jeziku. Usprkos toga, “Kapetan Phillips” funkcionira kao izuzetno napet i uzbudljiv triler, pri čemu je vješto iskorišteno to da protagonist i njegov protivnik imaju komplementarne prednosti i mane; Phillips i njegova posada su nenaoružani te su prisiljeni služiti se svim svojim pomorskim umijećem, a potom i inteligencijom kako bi se suprotstavili piratima; Muse i njegova družina, pak, nemaju ništa osim jednog čamca i par “kalašnjikova”, i njihov naum da zaplijene ogromni brod o čijoj unutrašnjosti i upravljanju nemaju pojma je, zapravo, suicidalan, ali to sve nadoknađuju nevjerojatnom upornošću. Scenarij također uglavnom izbjegava nekakav ozbiljniji društveno-politički komentar fenomena somalijskog piratstva, mada će Muse svoju aktivnost objašnjavati kao “posao” i Phillipsu tvrditi da je tek “obični ribar” kome su “strani brodovi izlovili ribu”. U tom smislu je “Kapetan Phillips” inferioran filmu “Otmica” danskog filmaša Tobiasa Lindholma koji je, baveći se istom temom, veći naglasak stavio na njenu socio-ekonomsku komponentu.

Film na intenzitetu gubi pred kraj, kada se, poput konjice u arhetipskim vesternima, u akciju uključi mornarica, a Museova družina u srazu s najmoćnijom vojnom silom svijeta završi na predvidljiv način. Tada Greengrassovi pokušaji da izazove napetost nepotrebno razvlače radnju i stvaraju po ovaj film loše usporedbe s “Operacijom Bin Laden”. Ono u čemu je “Phillips” najimpresivniji je, prije svega gluma. Tom Hanks kao još jedan običan čovjek u neobičnoj situaciji daje nastup dostojan “Oscara”, a i mladi Somalac Barkhad Abdi je pravo otkriće. Njih dvojica su dovoljan razlog da “Phillips”zasluži publiku.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 30. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Atlas oblaka (2012)

In 8 Kinos deutschlandweit wurde die Cloud Atl...

(izvor: o2 in Deutschland)

ATLAS OBLAKA
(CLOUD ATLAS)
uloge: Tom Hanks, Hale Berry, Jim Broadbent, Hugo Weaving, Jim Sturgess, Donna Bae, Ben Whishaw
scenarij: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
režija: Lana Wachowski, Tom Tykwer, Andy Wachowski
proizvodnja: X-Filme Creative Pool/Anarchos Productions, Njemačka, 2012.
trajanje: 171 '

U ovom trenutku je teško je reći koji će film ove godine biti najbolji ili komercijalno najuspješniji, ali se, s druge strane, relativno lako može pretpostaviti koji će biti najambiciozniji. Ta čast, po svemu sudeći, pripada “Atlasu oblaka”, ostvarenju koje po mnogo čemu predstavlja namjerni otklon od svega onoga što se obično podrazumijeva pod suvremenom kino-ponudom. Film se temelji na istoimenom romanu britanskog pisca Davida Mitchella, djelu hvaljenom zbog nekonvencionalnog miješanja različitih književnih stilova, a za koje je sam autor tvrdio da ga je nemoguće pretočiti na veliki ekran. Hollywood se, po običaju, klonio tako nezahvalne misije, ali je 100 milijuna dolara nekako pronašlo put do alternativniuh producenata tako da je Njemačka dobila svoj prvi moderni blockbuster. Tom Tykwer, njemački filmaš proslavljen s “Trči, Lola, trči” je, pak, zaključio da je zadatak previše za jednog čovjeka, pa je u pomoć kao ko-autore pozvao brata i sestru (bivšu braću) Wachowsky. Rezultat takve neuobičajene kreativnosti je spektakl koji jednako lako može postati i remek-djelo i sramotni fijasko.

“Atlas oblaka” ima relativno složenu radnju sastavljenu od šest naizgled nepovezanih priča smještenih u različita razdoblja. Prva od njih se odvija sredinom 19. stoljeća na Pacifiku kojim putuje mladi američki pravnik (Sturgess). Druga priča je smještena u Englesku 1936. i prati tragičnu sudbinu talentiranog gay skladatelja (Wishaw). Treća priča se odvija 1973. u San Franciscu i prikazuje kako novinarka (Berry) razotkriva veliku zavjeru. Četvrta priča je smještena u suvremeni London gdje ostarjeli izdavač (Broadbent) bježeći pred gangsterima upada u još veće probleme. Peta priča se događa u Koreji 22. stoljeća i prikazuje klonovsku radnicu (Bae) upetljanu u ustanak protiv distopijskog režima. Posljednja priča se dešava u post-apokaliptičnom 24. stoljeću na otoku gdje primitivni domorodac (Hanks) pokušava svoje pleme sačuvati od neprijatelja.

Za razliku od romana, koji je kao vezivno tkivo između različitih zapleta koristio metodu “priče u priči” a rasplete izlagao obrnutim kronološkim redom, film odaje nešto konvencionalniji pristup. Radnja ide u očekivanom smjeru, naizmjence se prebacujući u različite epohe; talent troje redatelja je, međutim, više nego dovoljan da spriječi zbrku kod redatelja. Različite priče, pak, daju priliku za ne samo stilske nego i žanrovske varijacije, pa tako “Atlas oblaka” funkcionira i kao spielbergovska povijesna pustolovina, melankolična melodrama u stilu Merchant-Ivoryja, politički triler iz 1970-ih, suvremena crna komedija i blještavi SF-spektakl. Takav pristup zna bitno promijeniti ton filma i rezultirati s neujednačenom kvalitetom, ali publika će uglavnom biti vezana za likove i nastojati otkriti što će se na kraju s njima dogoditi.

Problem “Atlasa oblaka” jest prije svega u tome što, usprkos sve svoje nekonvencionalnosti, autori ipak nemaju dovoljno povjerenja u gledatelje. Tako se povezanost različitih priča – kojima je zajednički motiv borba za slobodu – mora dodatno “podmazati” ne samo eksplicitnim replikama nego i, u najmanju ruku, nimalo suptilnim castingom. Glavni glumci se, naime, pojavljuju u gotovo svim segmentima tumačeći ne samo različite likove, nego i pripadnike različitih rasa, spolova i moralnog određenja. Iako je nekim glumcima, poput Hanksa, to prilika da se sjajno zabavljaju , u većini slučajeva to rezultira s grotesknim pojavama pod tonama šminke uslijed čega “Atlas oblaka” počinje sličite na vlastitu samoparodiju. To se posebno ističe u pretposljednjem segmentu, gdje su glumci prisiljeni tumačiti Azijate, a što je dovelo i do optužbi za rasizam od strane dežurnih čuvara “političke korektnosti”. S druge strane, iako visoke ambicije nisu bile ispunjene, “Atlas oblaka” zaslužuje publiku samo i zbog toga što su njegovi autori pokazali hrabrost.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. prosinca 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)