JACK RYAN: POZIV IZ SJENE (JACK RYAN: SHADOW RECRUIT) uloge: Chris Pine, Kevin Costner, Kenneth Branagh, Keira Knightley scenarij: Adam Cozad & David Koepp režija: Kenneth Branagh proizvodnja: Paramount Pictures/Skydance, SAD, 2014. trajanje: 99'
U vrijeme krize, kada se počinju preispivati paradigme na kojima počiva današnji svijet, novim očima se počinju gledati i neki naizgled jednostavni povijesni događaji. Tako se i za hladni rat sve više govori da se temeljio na najoobičnijoj laži. Ili, da je barem bio daleko više motiviran nečijim prizemnim ekonomskim i političkim interesima nego što je predstavljao nekakvu plemenitu borbu između “carstva zla” i univerzalnih ljudskih vrijednosti. Takvom se dojmu još teže otgrnuti posljednjih godina, kada svjedočimo reprizi istih događaja s otprilike istim akterima ali sasvim drukčijom argumentacijom. Naime, prilično je zabavno gledati kao se iz američkih i zapadnoeuropskih krugova moderna Rusija razapinje zato što se u njoj malo previše efikasno i dosljedno primjenjuju recepti o kapitalizmu, slobodnom tržištu, ali i oslanjanju na tradiciju – iste stvari koje je u doba hladnog rata propovijedao Ronald Reagan. Takva ideološka inverzija se, slučajno i namjerno, provukla i u Hollywood, odnosno u Jack Ryan: Poziv iz sjene, špijunsko-politički triler koji danas predstavlja možda najeksplicitniji odraz službene američke politike na velikom platnu.
Ironične konotaciju su u slučaju ovog filma još veće, s obzirom da se on temelji na opusu Toma Clancyja, književnika koji je stekao popularnost, bogatstvo i slavu upravo u Reaganovo doba, i to zahvaljujući romanima o skromnom CIA-inom analitičaru Jacku Ryanu koji je SAD i “slobodni svijet” štitio od Sovjeta, arapskih terorista i slične gamadi. Popularnost tih romana, dakako, nije mogla izmaći Hollywoodu, iako su filmske ekranizacije pokrenute u malo nezgodno vrijeme kada je Hladni rat završio, kojem se originalna franšiza nije najbolje prilagodila. Nakon Lova na Crveni oktobar (danas poznatijeg po glazbenoj temi i nastupu Seana Conneyja, nego po glavnom junaku koga je glumio bezlični Alec Baldwin) i nešto uspješnijeg uskakanja Harrisona Forda u dva sljedeće filma, Paramount Pictures je 2002. godine pokrenuo “reboot” franšize pod naslovom The Sum of All Fears (u Hrvatskoj preveden kao Cijena straha). To je ostvarenje, međutim, stradalo zbog neugodnih konotacija vezanih uz 11. rujan, ali i “političkom korektnošću” vezanom odlukom da se glavni negativci – u originalnom romanu arapski teroristi – “prekrste” u neonaciste. Novi “reboot” dolazi nedugo nakon Clancyjeve smrti, a glavna uloga je povjerena Chrisu Pineu, glumcu zahvaljujući ili usprkos kome je sličan “reboot” Zvjezdanih staza i donedavno ikonoklastička zamjena Williama Shatnera doživjela komercijalni uspjeh.
Kao i kod mnogih današnjih filmova o superherojima prvi film iz franšize je zamišljen kao “priča o nastanku”. Scenarij Adama Cozada i Davida Koeppa, koji se direktno ne temelji na Clancyjevoj prozi, započinje 11. rujna 2001. godine kada mladi Ryan kao briljantni student Londonske škole ekonomskih znanosti doznaje da mu je zemlja napadnuta. Kao pravi domoljub se prijavljuje u marince i služi u Afganistanu prije nego što mu vojničku karijeru okonča rušenje helikoptera. Tokom višemjesečne mukotrpne terapije u veteranskoj bolnici upoznaje privlačnu bolničarku Cathy Muller (Knightley), ali i postaje predmetom pažnje tajanstvenog CIA-inog agenta Thomasa Harpera (Costner) koji će ga diskretno regrutirati i postati njegov mentor. Ryan dobija zadatak prikupljanja obavještajnih informacija pod krinkom uposlenika međunarodno “potkožene” njujorške mešetarske tvrtke. Nakon što neki detalji u poslovanju Viktora Čerevina (Branagh), moćnog ruskog oligarha u dosluhu s Kremljem, ukažu na mogućnost terorističke zavjere, Ryan dobija zadatak otići u Moskvu pronaći dokaze o zavjeri, nesvjestan da će ne samo nego i Cathyn život dovesti u opasnost.
Film je režirao Kenneth Branagh, jedan od najuglednijih britanskih glumaca, a koji se također očigledno dobro zabavljao tumačeći lik negativca kome je iznenađujuće crno-bijeli scenarij uvalio sve moguće poroke (alkoholizam, nasilništvo, razvrat), a bez ijedne naznake opravdanja ili objašnjenja njegovih zločina. Crno-bijeli karakter filma se ogleda i u tome da, za razliku od sličnih hollywoodskih post-hladnoratovskih filmova, Čerevin nije “odmetnuti” KGB-ovac, nego da je “insajder” slizan s Kremljom, ali i kroz da su svi Rusi bez iznimke prikazani kao zlikovci. Tako je, na primjer, ispovijedanje ruskoe pravoslavne vjere dovoljan razlog da netko sudjeluje u dijaboličnim terorističkim akcijama. Još je zanimljivije gledati i kako je slobodan protok ljudi, novca, informacija, globalizacija i Internet – dakle, upravo ono što je trebala biti najveća tekovina posthladnoratovskog svijeta – prikazano kao moćno i opasno oružje u rukama zlih Rusa, te se implicitno sugerira da se mora staviti pod čvrstu zapadnu pasku, ma koliko kojekakvi Assangei i Snowdeni tvrdili suprotno.
Ako se iz filma, pak, izbaci njegova dnevno-politička i propagandna komponenta, odnosno ako se gleda isključivo kao žanrovski proizvod, Poziv iz sjene gubi svu svoju zanimljivost i predstavlja veliko razočarenje. Jedina stvar koja scenarij dobro radi jest kratki ali efektni prikaz evolucije glavnog lika u CIA-inog agenta. Sama zavjera koju treba razotkriti, ali i njegove pustolovine u Moskvi (koju “glumi” Liverpool), je prilično predvidljiva i izaziva zijevanje. Suvremeni hollywoodski ljepotan Chris Pine je jednostavno pogrešan izbor za Ryana, odnosno nema ni zrnce karizme ili uvjerljivosti koju su imali Baldwin i Ford (a čak se i za notorno “drvenog” Afflecka može reći da je bio uvjerljiviji u Cijeni straha). Akcijske scene su solidno izrežirane, ali nisu najuvjerljivije, a čak i spektakularna završnica u New Yorku izgleda “deja vu”. Veteran Kevin Costner je dobar kao junakov mentor, ali se pojavljuje prekratko da bi popravio djojam. Keira Knightley dobro izgleda i prilično se trudi, ali ni ona ne može nadići kreativne nedostatke scenarista.
Bez obzira što je bio opterećen (novo)hladnoratovskom propagandom, novi Jack Ryan je mogao biti vrlo dobar, možda čak i remek-djelo akcijskog žanra. Dovoljno se podsjetiti Goldfingera, klasičnog filma o Jamesu Bondu, koji je prije pedeset godina koristio sličan zaplet. Usporedbe današnjeg Jacka Ryana i nekadašnjeg Bonda će ovaj film, pak, ostaviti u prilično zasluženoj sjeni.
OCJENA: 4/10
