uloge: Mark Wahlberg, Tim Roth, Helena Bonham Carter, Michael Clarke
Duncan, Paul Giamatti, Estella Warren, Cary-Hiroyuki Tagawa, David
Warner, Erick Avari, Kris Kristofersson, Lisa Marie, Charlton Heston,
Linda Harrison
scenografija: Rick Heinrichs
kostimografija: Colleen Attwood
fotografija: Philippe Rousselot
montaza: Chris Lebenzon
glazba: Danny Elfmann
scenarij: William Broyles Jr., Lawrence Konner & Mark Rosenthal
režija: Tim Burton
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 119'

U današnje vrijeme, kada bezidejnom Hollywoodu ništa nije sveto, gotovo da nema nijednog značajnijeg filma s kraja 60-tih i početka 70-tih koji nije doživio moderni remake. Nakon cijelog niza velikih filmova čije su reputacije zauvijek upropaštene inferiornim modernim verzijama, red je došao i na Planet majmuna, SF-klasik iz 1968. godine. Iako ne među najboljim primjercima žanra, ta priča o društvu u kojemu su ljudi prestali biti dominatna vrsta se zbog svog revolucionarnog odbacivanja antropocentrizma dan-danas smatra jednim od najznačajnijih SF-filmova ikada snimljenih. No, u svoje vrijeme je taj film bio i prilično popularan, te je doživio četiri (uglavnom loša) nastavka, crtić i TV-seriju (prikazanu sredinom 80-tih na tadašnjem JRT-u). Posljednjih pet-šest godina se dosta govorilo o modernom remakeu, a među imenima zainteresiranim za taj projekt su se spominjali James Cameron, Arnold Schwarzenegger, Oliver Stone i Chris Columbus. Na kraju je 100 milijuna US$ “težak” film povjeren Timu Burtonu, koji je zbog svoje gotske reputacije mnogima izgledao kao čudan izbor za režisera futurističkog spektakla. No, svejedno se od filma ovog ljeta mnogo očekivalo, ali su prema filmu neraspoloženi kritičari i prema “filmovima-događajima” još nerasploženija publika Planet majmuna učinili popriličnim razočaranjem.

Radnja filma započinje godine 2029. na svemirskoj stanici u dubokom svemiru gdje američka vojska za najrizičnije istraživčcke misije koristi čimpanze i druge majmune kojima je genetskim inženjeringom povećana inteligencija. Kada kapsulu jednog od njegovih ljubimaca “popapa” prostorno-vremenska oluja, kapetan Leo Davidson (Wahlberg) kreće za njim u misiju spašavanja. No, ista pojava proguta i njegovu kapsulu te hrabri astronaut završava na nepoznatom planetu kojim gospodare inteligentni majmuni. Da stvar bude zanimljivija, na planetu postoje i homo sapiensi koje majmuni tretiraju kao inferiornu vrsta i koriste kao ropsku radnu snagu. Leo postaje plijenom lovaca na ljudsko roblje, ali ima sreću da bude prodan majmunici Ari (Carter), kćeri utjecajnog senatora – idealistkinji koja se bori za prava ljudi. Uz njenu pomoć Leo će skupinu odbjeglih ljudi-robova, medju kojima se nalazi i lijepa Daena (Warren) odvesti do olupine svog svemirskog broda. U međuvremenu je za njima poslana vojska majmuna koju predvodi beskrupulozni i čovjekomrzacki general Thade (Roth). Leo i njegova družina im nastoje pobjeći te stići u “Zabranjenu zonu” gdje ih čeka šokantno otkriće p podrijetlu majmunskog svijeta.

Tim Burton se prilikom stvaranja novog Planeta majmuna suočio s dva ozbiljna problema – prvo, morao je istovremeno biti vjeran kultnom originalu i ponuditi nešto novo; istovremeno se morao suočiti s činjenicom da cijela premisa filma u današnje doba jednostavno nema onakvu snagu kakvu je imala u Hladnim ratom i društvenim previranjem opterećenim 60- tim godinama. Burton je prvi dio posla relativno pristojno obavio – scenarij Broylesa, Konnera i Rosenthala ne samo što je potpuno različit od verzije legendarnog Roda Serlinga iz 1968. godine od koje samo tu i tamo posuđuje pokoju repliku (što uključuje i Charltona Hestona koji ponavlja završne riječi iz originalnog filma u sasvim novoj situaciji), nego je u mnogo čemu bolji pa i uvjerljiviji. S druge strane, taj scenarij se gotovo uopće ne trudi bakćati s nekakvim socijalnim ili etičkim pitanjima, nego se sve svodi na jednodimenzionalnu i prilično predvidljivu SF-slikovnicu s jasno određenom i “politički nekorektnom” raspodjelom uloga između dobrih i loših momaka, gdje, za razliku od originala, među potonje ne spada nijedan homo sapiens. No, Burtona to previše ne zanima koliko prilika da jos jednom iskaze svoj talent za stvaranje neobičnih svjetova. Majmunski svijet je prilično uvjerljivo dočaran zahvaljujući izvrsnim specijalnim efektima, sjajnoj kostimografiji Colleen Attwood, scenografiji Ricka Heinrichsa kao i uistinu dojmljivoj masci Ricka Bakera. Glumci se, s druge strane, nisu baš pretjerano iskazali – iako Tim Roth pod majmunskom maskom briljira kao negativac, slično kao sto Helena Bonham Carter pod sličnom maskom izgleda humanije nego u većini svojih filmova, ostatak ekipe se baš previše ne trudi. To je pogotovo slučaj s Wahlbergom cčju bi ulogu mogao odglumiti i netko kalibra Jean-Claude Van Dammea a za Estellu Warren je više nego očito da joj je jedina svrha da pred kamerama paradira u što oskudnijoj odjeći. No, sve to bi se još kako-tako i moglo oprostiti Burtonu da kojim slučajem nije podlegao iskušenju da pokuša nadmašiti original sa još šokantnijom završnicom. Taj je pokušaj bio već unaprijed osuđen na propast, i jedini efekt tog neuvjerljivog i nelogičnog finala bile su legije SF-fanova koje su bacale drvlje i kamenje na film. Na kraju je dojam uistinu ozbiljno pokvaren, ali Burtonova režija je ipak dovoljno kvalitetna da se novi Planet majmuna kao cjelina može preporučiti i onim gledateljima koji ne osjećaju sentimentalnu privrženost prema kult-originalu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. studenog 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.