ATOMSKA PLAVUŠA (ATOMIC BLONDE) uloge: Charlize Theron, James McAvoy, John Goodman, Til Schweiger, Eddie Marsan, Sofia Boutella scenarij: Kurt Johnstad režija: David Leitch proizvodnja: Focus Features, SAD/UK, 2017. trajanje: 115 min.
Hladni rat, za kojim tuguje američki vojno-industrijski kompleks i koga žele ponovno pokrenuti ucviljene pristaše Hillary Clinton, iz današnje perspektive sve više potpada pod “stara dobra vremena”. Ne samo što su tada nuklearnim oružjem raspolagale ličnosti koje se doimaju manje duševno rastrojene nego danas, pa je rizik od globalne apokalipse bio manji, nego je i taj svjetski sukob pružao daleko zahvalniju podlogu autorima špijunskih akcijada i trilera. S jedne strane je postojala relativno jasna podjela na pozitivce i negativce, a s druge strane i široki dijapazon egzotičnih lokacija na kojima su se mogli odigravati razni bizarni zapleti uz često neobične protagoniste. Tome nisu mogli odoljeti ni neki od art-snobova uzdizani filmaši, poput Luca Bessona čiji je veliki hit La Femme Nikita iz 1990. godine bio jedan od posljednjih koji je uhvatio i dobro iskoristio hladnoratovski vlak na samom kraju njegovog putovanja. Iako je taj film u prethodnih par desetljeća bio predmetom nekoliko filmskih i televizijskih remakeova, danas bi toj svrsi najbolje poslužila Atomska plavuša, akcijski film Davida Leitcha s Charlize Theron u glavnoj ulozi.
Film se, doduše temelji na Coldest City (Najhladniji grad), stripu Anthonyja Johnstona iz 2012. godine koji je bio oduševio Theron, koja je godinama pokušala progurati njegovu ekranizaciju te je u filmu također sudjelovala kao producentica. Zaplet je smješten u Berlin u studenom 1989. godine, nedugo prije dramatičnih događaja koji će dovesti do rušenja zloglasnog Berlinskog zida i kolapsa komunističkog Istočnog bloka. Naslovna protagonistica je Lorraine Broughton, tajna operativka MI6 koja dolazi u Zapadni Berlin kako bi istražila i osvetila smrt svog kolege koga su ubili KGB-ovi agenti iz Istočnog Berlina, a također pokušala dobaviti tajni popis dvostrukih agenata kojeg posjeduje Spyglass (Marsan), agent istočnonjemačke tajne službe koji namjerava prebjeći na Zapad. Njenu misiju će zakomplicirati to što je David Percival (McAvoy), ekscentrični šef postaje MI6 u Zapadnom Berlinu, sve nego pouzdan, ali i to što je postala predmetom praćenja Delphine Lasalle (Boutella), mlade francuske tajne agentice čiji motivi nisu isključivo obavještajne prirode.
Atomska plavuša svoju publiku nastoji pronaći prije svega među ljubiteljima akcijskih filmova 1980-ih, i to onih koji su bili označeni danas u Hollywoodu rijetkim cenzorskim rejtingom “R”. To se prije svega odnosi na sadržaje kao što su spektakularne jurnjave, tučnjave, pucnjave uz mnogo prolivene krvi, kao i scene golotinje i seksa koji, dakako, mora biti lezbijski. Autori, doduše, nastoje pokazati i da imaju nešto nalik na glazbeni ukus, pa filmom dominiraju neki od najvećih pop-hitova 1980-ih, koji uz nekoliko zanimljivih pop-referenci kao što je Tetris, dosta pomažu pri povratku starijih gledatelja “dobrim starim vremenima”. Sav taj sadržaj je, s druge strane, publici dostavljen na izuzetno atraktivan način, a što se odnosi prije svega na prilično dojmljive scene borbi u kojima se količina i razmjeri nasilja uspješno miješa s realizmom. Tome dosta pomaže i neobična narativna struktura, odnosno da se cijeli film prikazuje u flashbacku, u čemu je najefektnija scena na početku u kojoj se protagonistica kupa u kadi napunjenoj ledom, pokazujući brojne modrice na svom golom tijelu.
Film je dojmljiv i zaslužuje palac gore kod svih ljubitelja žanrovske zabave, ali će zato predstavljati izuzetno razočaranje svima onima koji očekuju zaplet koji barem podsjeća na Le Carrea. Tako su desetljeća globalne ideološke borbe svedena na jeftine parole koje izgovara CIA-in glavešina (kojeg tumači uvijek pouzdani John Goodman), a i sam zaplet je malo previše jednostavan, te se svodi na MacGuffin koji bi možda bio primjereniji nekakvoj parodiji. A ni obrati u njemu, kao ni razotkrivanje negativca, neće biti previše iznenađujući za gledatelje. Ako nešto smeta ovom filmu, onda bi to mogle biti usporedbe s Nemilosrdnim gadovima (s kojim dijeli dio soundtracka), a nakon kojih je jasnija predožba kako bi Tarantinov film izgledao da je smješten u 1980-e i da je lišen humora. Jedino “dublje” značenje bi scenariju mogle dati alegorije na suvremenu geopolitičku situaciju, odnosno sugestije da američko-njemački savez (kojeg sugerira to da se jedan od pozitivaca zove “Merkel”), za razliku od bezveznih “brexitaških” Britanaca (koje predstavljaju protagonističini nesposobni šefovi) predstavlja jedinu efikasnu branu protiv zlih Rusa, Njih, pak, simbolizira KGB-ovac (koga tumači danski glumac Roland Møller) koji uživa u zlostavljanju premlaćivanju zapadnoj kulturi sklonih Istočnih Nijemaca i koji, slučajno ili ne, izgleda prilično sličan svome kolegi iz stvarnog života Vladimiru Putinu. No, sve je to ipak od male važnosti za film temeljen na nostalgiji prema vremenima koja su, svidjelo se to nekome ili ne, daleka prošlost.
OCJENA: 6/10