Oznaka: Thomas Alfredson

RECENZIJA: Snjegović (The Snowman, 2017)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
SNJEGOVIĆ
 (THE SNOWMAN)
 uloge: Michael Fassbender, Rebecca Ferguson, Charlotte Gainsbourg, Val Kilmer, J. K. Simmons, Toby Jones, David Dencik, Ronan Vibert, Chloe Sevigny, James D'Arcy
 scenarij: Hossein Amini, Peter Straughan & Søren Sveirup
 režija: Thomas Alfredson
 proizvodnja: Working Title/Universal, UK, 2017.
 trajanje: 119 min.

Hollywoodu u posljednje vrijeme zbilja ne ide dobro. Institucija koja se toliko voli predstavljati kao savjest Amerike i promotor svega pozitivnog u svijetu se u slučaju Harveya Weinsteina iskazala kao suučesnik zločina ili, u najboljem slučaju, hrpa oportunističkih licemjera. A velikim studijima ni na poslovnom planu ne cvjetaju ruže, pa je sve više spektakularnih flopova na kino-blagajnama, koji će dati i zastrašujuće banalno objašnjenje zašto su svi ti skandali eskalirali upravo sada. Među velikim neuspjesima su se našli i oni filmovi koji bi inače, samo zahvaljujući tome što imaju određena imena na plakatu, bili pretplaćeni na hagiografske kritike. Malo koji od njih je, međutim, predstavljao tako veliko razočaranje kao Snjegović, kriminalistički film temeljen na istoimenom bestseleru norveškog pisca Joa Nesbøa. Pri tome je komercijalni podbačaj, koji se zna događati i daleko razvikanijim filmovima poput Blade Runnera 2049, predstavljao neopisivo manje iznenađenje od izuzetno lošeg dočeka među kritičarima.

Originalni roman je sedmi u seriji o Harryju Holeu, detektivu kriminalističke policije u Oslu čiji talent za rješavanje najzamršenijih zločina dolazi zajedno s problematičnim privatnim životom kojim dominira ljubav prema votki. Hole, čiji lik tumači Michael Fassbender, je suočen s dosada najtežim profesionalnim iskušenjem kada u Oslu i drugdje u Norveškoj počnu nestajati žene, koje će potom pronalaziti raskomadane a kraj i njih i snjegovića koji ubojica ostavlja kao svoju “posjetnicu”. Holeu se u istrazi pridružuje kolegica Katrine Bratt (Ferguson), ali se ispostavlja da njeni motivi za hvatanje ubojice nisu isključivo profesionalne naravi. U međuvremenu se kao jedan od mogućih sumnjivaca, ili barem osoba povezanih sa zločinima, nameće Arve Støp, bogati i utjecajni poslovni čovjek koji upravo lobira da Oslo bude domaćin prestižnih zimskih sportskih igara.

Ako je išta jamčilo da bi Snjegović trebao biti dobar film, onda je to bilo ime režisera Thomasa Alfredsona. Njegov film Neka uđe onaj pravi je predstavljao ne samo jedan od najboljih horor-filmova u prethodnom desetljeću, nego i pokazao izuzetan talent za korištenje skandinavskih lokacija u svrhu stvaranja dojmljive atmosfere. Još su dojmljivija bila druga imena vezana uz taj projekt, kao, na primjer, Martin Scorsese koji je ispočetka trebao režirati, ali se na kraju zadovoljio tek poslom producenta, a Alfredsonu povjerio svoju vjernu montažerku Thelmu Schoonmaker. A tu je, dakako, i izuzetno impresivna glumačka postava gdje Fassbenderu društvo prave poslovično dobri britanski glumci. Svemu bi poseban čar trebale dati autentične lokacije u Norveškoj koju, usprkos toga što se smatraju atraktivnima i egzotičnima, rijetko koriste hollywoodski i drugi filmaši.

Filmu je na kraju presudila grupa uglednih imena koja se našla potpisana na mjestu scenarista. Radnja filma se značajno razlikovala od predloška, te Nesbøu naknadno dala dodatni razlog da se javno odrekne od Snjegovića i zatraži brisanje svog imena sa špice. To gledateljima (od kojih je samo dio bio upoznat s Nesbøovim opusom) možda i nije bilo toliko važno, ali je ono što bi na papiru izgledao kao složen i uzbudljiv triler na ekranu pretvorilo u papazjaniju gdje nikome, a možda najmanje njihovim autorima, nije bilo jasno što zapravo žele. Alfredson u par scena pokazuje određeni talent, te na trenutke napravi nekoliko dojmljivih prizora, ali su oni uglavnom potrošeni u traileru. Umjesto toga dolazi ultraklišejizirani zaplet iz onih najgorih hollywoodskih filmova o serijskim ubojicama, gdje je motiv zločinca telegrafiran prologom koji prikazuje traume iz djetinjstva, a njegov identitet razotkriven tek pred kraj u “iznenandnom” obratu koga je svaki iskusniji gledatelj mogao pogoditi bez ikakvog problema. Gledateljima se pažnja bez nekog velikog uspjeha pokušava skrenuti davanjem lažnih naznaka o identitetu ubojice, a scenarij previše vremena daje privatnom životu protagonista, za koga je jasno da je riječ o pijanduri, ali iz filma nije jasno gdje su te briljantne detektivske vještine koje su mu trebale osigurati ostanak na poslu. Fassbender nekako, uza sav svoj šarm, ne uspije gledateljima dočarati kako je uspio imati vezu sa ženom koju Charlotte Gainsbourg glumi s entuzijazmom krepane mačke. Još je tragičniji slučaj gotovo neprepoznatljivog Vala Kilmera koji tumači lik protagonistovog zlosretnog kolege u nespretno postavljenom flashbacku. Za neke likove je, pak, posve nejasno čemu služe, te je za vjerovati da je originalni scenario bio namijenjen za nešto bliže mini-seriji umjesto cjelovečernjeg filma. To je na kraju priznao i sam Alfredson, izjavivši da jednostavno nije mogao snimiti 10-15 % predviđenih scena. Uz takvo priznanje, dojam o Snjegoviću je isti onaj kakav bi stvorio elitni hotel koji gostima naplati noćenje u sobi s nedovršenim stropom i zidovima.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Dečko dama kralj špijun (2011)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
DEČKO DAMA KRALJ ŠPIJUN
(TINKER TAILOR SOLDIER SPY)
uloge: Gary Oldman, Colin Firth, Tom Hardy, Mark Strong, Ciarán Hinds
scenarij: Bridget O'Connor & Peter Straugan
režija: Tomas Alfredson
proizvodnja:  Working Title/Canal Plus, Britanija/Francuska, 2011.
trajanje:  128'

 

Sudbina se ironično poigrala s Garyjem Oldmanom. Glumac koji je karijeru izgradio tumačeći likove živopisnih zlikovaca konačno se pojavljuje u glavnoj ulozi pozitivca, za koju je nominiran za “Oscara”, ali se ipak čini malo vjerojatnim da će ga po njoj pamtiti. Uloga koja tumači je, naime, ista ona koju je prije nekoliko desetljeća u mnogo boljem ostvarenju odigrao legendarni Alec Guiness, oživotvorivši lik britanskog hladnoratovskog obavještajca Georgea Smileya, junaka romana Dečko, dama, kralj, špijun Johna Le Carréa.

 

Radnja filma je smještena u 1973. godinu kada britanska obavještajna operacija sa ciljem  prikupljanja vrijednih informacija od mađarskog generala završava spektakularnim fijaskom. Odgovornost za to pada na šefa britanske tajne službe MI6 po nadimku Control (Hurt), a koji je prisiljen odstupiti. Usputna žrtva čistke je i njegov pomoćnik Smiley, čije umirovljenje prestaje kada ga vlada angažira da obavi diskretnu istragu čiji je cilj otkriti postoji li u samom vrhu MI6 sovjetska krtica. Smiley otkriva da je i Control imao iste sumnje, odnosno da je prava svrha zlosretne misije bila raskrinkati dvostrukog agenta. Smiley shvaća da je akcija propala upravo zato što je krtica preduhitrila Controla, te se zajedno sa malenim timom bliskih suradnika usredotočuje na četvoricu svojih bivših kolega.

 

John le Carré, čije ime predstavlja sinonim za špijunski žanr u književnosti, imao je priliku vidjeti mnoga od svojih djela adaptirana za veliki ekran, ali je taj proces usporedio s prizorom “pretvaranja žive krave u odreske”. Vjerojatno bi nešto slično rekao i za ovaj roman, koji se ponekad doima manje kao špijunski triler a više kao još jedna tipična “dajte mi Oscar” drama.

 

Filmska verzija Dečka, doduše, sadrži sve neophodne sastojke – kvalitetna produkcija, besprijekorna scenografija i kostimografija koja dočarava sumornu atmosferu Europe “olovnih godina”, kao i vrhunska glumačka ekipa. Oldman, koji je kao negativac često znao skakati u preglumljivanje, ovdje je neočekivano smiren kao neugledni, sredovječni birokrat koji kao savršeno oličenje realističkog obavještajca predstavlja antitezu Jamesa Bonda; staloženost lika je sačuvana čak i kada stvari, kao što se može očekivati u pravoj drami, postanu osobne. Sve to zaokružuje kvalitetna režija švedskog filmaša Tomasa Alfredsona, koji je s vampirskim hororom Neka uđe onaj pravi pokazao kako sa minimalističkim stilom može praviti efektne žanrovske filmove smještene u blisku prošlost.

 

Međutim, Alfredsonova vještina ni nesumnjivi glumački talent nije u stanju riješiti osnovni problem ovog filma – scenarij Petera Straughana i Bridget O’Connor koji jednostavno nije uspio Le Carréov predložak sažeti u cjelovečernji format. Čak i prije tri desetljeća, kada prosječnim gledateljima, za razliku od danas, nije bilo potrebno objašnjavati tko je “naš” a tko “njihov” u hladnoratovskoj podjeli Europe, špijunske intrige – dodatno “začinjene” laicima teško razumljivim obavještajnim žargonom – su bilo toliko složene da ih se bolje moglo suvislo objasniti i rasplesti u formatu mnogo duže TV-serije. Stoga će ovaj film najvećim dijelom biti posve nerazumljiv svima onima koji nisu pročitali roman ili barem pogledali BBC-jevu verziju iz 1979. godine s Guinessom u glavnoj ulozi. Ista ona “antibondovština” koja je Le Carréu privukla publiku željnu kvalitetne žanrovske proze, se ovdje odražava kao na trenutke korektni, ali na kraju ipak razočaravajući špijunski triler.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. veljače 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)