RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (OOlsen i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10
Oglasi

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Prvi osvetnik (2011)

KAPETAN AMERIKA: PRVI OSVETNIK
(CAPTAIN AMERICA: THE FIRST AVENGER)
uloge: Chris Evans, Hayley Atwell, Hugo Weaving, Tommy Lee Jones, Dominic Cooper
scenarij: Christopher Markus & Steven McFeeley
režija: Joe Johnston
proizvodnja:Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 121 '
English: Captain America: The First Avenger pa...
Chris Evans (izvor: Wikimedia Commons)

Holivudska hiperprodukcija filmova o superherojima sve više sliči na tržišni mjehur koji će rasprsnuti. Prije nego što se to dogodi, trebat će proći ljeto 2012. kada na kina pohod započinje The Avengers Jossa Whedona, strip-ekranizacija koja umjesto jednog Marvelovog superheroja publici njih pet, od kojih su se trojica – Iron Man, Hulk i Thor – već pojavili u solo-pustolovinama. Posljednji član te “moćne gomilice” je zapravo najstariji. Riječ je o Kapetanu Americi, koga je strip-publika upoznala prije više od sedam desetljeća, u ožujku 1941. godine.

Razlog zbog čega se na ekranizaciju Kapetana Amerike moralo tako dugo čekati leži u banalnoj činjenici da taj lik svojim imenom i ikonografijom predstavlja možda najeksplicitniji primjer spoja devete umjetnosti i sirove propagande. A propaganda je rijetko kada bila manje sirova nego u SAD 1940-ih, kada se izolacionistički i Velikom depresijom mučenu javnost nastojalo uvjeriti da za obranu slobode i demokracije svoje muževe i sinove pošalje da lije krv u najudaljenijim krajevima svijeta. Kada se šest desetljeća kasnije pod Bushom kretalo u slično opravdane pothvate, za to je američka javnost imala nešto manje razumijevanja, a svjetska još manje. Hollywood, koji danas daleko više ovisi o neameričkom tržištu, je išao na sigurno i projekt pokrenuo tek nakon smjene u Bijeloj kući koja je koliko-toliko trebala anulirati globalne antiameričke sentimente.

Autori Kapetana Amerike, međutim, nisu bili takvi “ziheraši” da bi priču pokušali nasilno osuvremeniti, pa je početak priče o tom superheroju smješten u autentično vrijeme drugog svjetskog rata. Protagonist je Steve Rogers (Evans), mladić iz Brooklyna koji se, vođen osjećajem moralne dužnosti, nastoji uključiti u borbu protiv nacista i od toga ga neće odgovoriti ni boležljivost ni slaba tjelesna građa zbog koje ga odbijaju prilikom svakog pokušaja novačenja. Njegova upornost i moralne kvalitete, pak, privuku pažnju znanstvenika dr. Erskinea (Tucci) koji vodi tajni vladin projekt stvaranja supervojnika. Rogers postaje dijelom eksperimenta koji će mu dati nadljudske moći, a kasnije će koristiti u borbi protiv Johanna Schmidta (Weaving), nacističkog glavešine koji je na čelu organizacije HYDRA razvio supertehnologiju s kojom je u stanju s lakoćom poraziti Saveznike.

Smještanje radnje u sada već ne tako blisku prošlost je dobro poslužilo ovom filmu, barem u prvom dijelu kada upoznajemo glavnog lika čiji je samoprijegor i idealizam teško zamisliti u današnja cinična vremena. Chris Evans, koji je superherojsku ulogu već odigrao kao Čovjek baklja u Fantastičnoj četvorci, napravio je dobar posao učinivši protagonista uvjerljivim oličenjem “malog čovjeka” koji čini pravu stvar, odnosno oličenjem onoga što američki povjesničari vole nazivati “Najvećom generacijom”. U tome mu je pomogao i CGI koji je njegov lik smanjio poput Benjamina Buttona u istoimenom filmu. Osim brige za povijesne detalje, dojmu svojevrsne herojske autentičnosti pomažu i sjajne epizode Stanleya Tuccija i Tommy Lee Jonesa kao junakovog skeptičnog pretpostavljenog.

Međutim, onog trenutka kada Rogers doživi transformaciju, postaje jasno da su scenaristi obavili samo pola posla, dozvolivši da se radnja do odjavne špice odvija krajnje rutinski i predvidljivo. U rutinu spada i ženski lik Hayley Atwell, ubačen samo zato da bi Kapetan Amerika sadržavao nešto nalik na ljubavnu priču. Još bijednije izgledaju negativci, koji su prema strip-predlošku trebali biti čak monstruozniji od nacista, a čije zlo u odnosu na druge ljude redatelj Joe Johnston jednostavno ne pokazuje. Usprkos supermoderne tehnologije s kojom raspolaže, HYDRA jednostavno nije problem ne samo za superjunaka, nego i družinu njegovih pomagača koja zlikovce rastura s više lakoće nego što je to činio Valter na ulicama Sarajeva. To sve kulminira s antiklimaktičkim završnim obračunom čiji je ishod ionako telegrafiran u prologu. Epilog smješten u današnjicu, pak, ostavlja neugodan dojam da je svrha ovog filma bila tek utabati put za nešto ambicioznije i, za nadati se, bolje ostvarenje sljedećeg ljeta.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Edward Norton pao u holivudsku nemilost

“Nikada više nećeš raditi u ovom gradu” je jedan od najotrcanijih holivudskih klišeja na temu samog Hollywooda. Te riječi, namijenjene glumcima koji su svojim karakterom ili ponašanjem predugo izazivali strpljenje holivudskih moćnika, u stvarnosti se izriču prilično rijetko. Hollywood, bez obzira na egoizam i umišljenost svojih pojedinaca, nekada zna pokazivati kolektivistički duh i pronalaziti dobre razloge za opraštanje i druge prilike glumcima koji su “skrenuli s pravog puta”, bez obzira zvali se oni Lindsay Lohan ili Robert Downey Jr. Egzil iz Hollywooda je najteža moguća kazna predviđena tek za patološke slučajeve kao što su bili O. J. Simpson i Mel Gibson.

No, to ne znači da između egzila i normale ne postoje izvjesna međustanja, odnosno blaže kazne koje se mogu primijeniti na holivudske zvijezde koje su pretjerale u shvaćanju svoje veličine. Jedan takav slučaj bi bilo otpuštanje Edwarda Nortona sa seta ambicioznog blockbustera The Avengers, ekranizacije popularnog stripa tvrtke Marvel. Norton, koji je u filmu trebao tumačiti lik dr. Brucea Bannera – isti koji je tumačio u drugom nastavku Hulka – otpušten je “zbog kreativnih razlika”, što je eufemizam za preveliku dramu na setu. Sam Norton je bijesno reagirao tvrdnjom kako je odluka studija “financijske prirode”, ali nije objasnio zašto nije zatražio manji honorar da se žrtvuje za umjetnost.