Igra prijestolja bi bila vjerojatno gledanija da nije potencijalnih gledatelja kojima savršeno odgovara sadržaj te serije, ali jednostavno nemaju strpljenja čekati desetljeće da im HBO dostavi nekakav suvisli kraj. Srećom, rješenje tog problema je pronađeno još prije nekoliko stoljeća u Engleskoj. Naime, George R. R. Martin je inspiraciju za zaplete i likove svojeg epskog ciklusa pronašao upravo u povijesti Britanskog Otočja, a najviše u jednoj od njenih najživopisnijih i najkrvavijih epizoda – Ratovima ruža u 15. stoljeću. U disfunkcionalnim vladarima, neopisivoj otkrutnosti, izopačenom seksu, spektakularnim bitkama, bizantinski složenim dvorskim spletkama i bespoštednoj borbi feudalnih klanova za vlast, kao i nešto (u tadašnjim izvorima navođene) magije (mada bez zmajeva i zombija) ne može se ne prepoznati kristalno jasan predložak za najpopularniju TV-seriju današnjeg vremena. Potencijali za eksploataciju tih događaja kroz fikciju su, doduše, prepoznati odavno, pa im, između ostalih, i Shakespeare duguje ciklus svojih povijesnih drama s kojima se stekao slavu na londonskim pozornicama. Njegovim tragom je suvremeno doba krenula Philippa Gregory, izuzetno popularna autorica povijesnih romana čija je knjiga Bijela kraljica iz 2009. godine postala bestseler, a potom dobila nekoliko nastavaka koji su 2013. postali predložak za desetodijelnu miniseriju.
Naslovni lik, koga tumači švedska glumica Rebecca Ferguson, je Elizabeth Woodville, plemkinja čija je obitelj tradicionalno podržavala kralja Henryja VI i dinastiju Lancaster. Zaplet počinje 1464. godine, nekoliko godina nakon što je njena strana bila poražena, muž poginuo, a vlast preuzela dinastija York na čelu s mladim kraljem Edwardom IV (Max Irons). Kada je slučajno sretne, kralj je opčinjen njenom ljepotom, te, je usprkos toga što je od njega starija, pripada taboru njegovih neprijatelja i kao kći pučanina ima za tadašnje standarde skandalozno skromno porijeklo, odlučuje potajno odvesti pred oltar. Kada tu odluku objavi na dvoru, tim je potezom oduševljena Elizabethina mnogoljudna obitelj čiji se pripadnici mogu sada nadati novcu, utjecaju i zvučnim titulama. Za većinu dvorjana i pristaša dinastije York je to skandal, ali je najviše pogođen Edwardov najbolji prijatelj i suradnik, Richard Neville (George Frain), vojvoda od Warwicka, kome su u značajnoj mjeri poremećeni dinastijski planovi koje je imao za svoje dvije kćeri – stariju Isabel (Eleanor Tomlinson) i mlađu Anne (Faye Marsay). Sve to iz prikrajka promatra Lady Margaret Beaufort (Amanda Hale), udovica velmože poginulog na strani Lancastera, koja je, za razliku od Elizabeth, ne krije neprijateljstvo prema dinastiji York, a u sebi duboko vjeruje da će njen mladi sin Henry Tudor jednog dana postati kralj.
Serija je napravljena u koprodukciji BBC-ja i Starza, pri čemu potonje sugerira kako će gledatelji dobiti popriličnu dozu eksplicitnog nasilja, seksa i golotinje. Tih sadržaja ima, iako daleko ispod standarda koje je Starz bio uspostavio sa Spartacusom, pa tako, između ostalog na svoje mogu doći svi oni koje je zanimalo kako Jeremyjev sin Max i danas u hollywoodskim A-produkcijama prilično aktivna Ferguson izgledaju bez odjeće. Međutim, sve to, kao što bi i trebalo biti, dolazi u drugi plan, jer je gledateljima mnogo zanimljiviji prikaz jednog od najfascinantnijih poglavlja britanske prošlosti, kao i još fascinantniji način kako se ono prikazuje kroz prizmu povijesnog revizionizma i feminističkih tumačenja koja desetljeća krvoprolića nastoje objasniti kroz suprotstavljene ambicije nekoliko snažnih žena. Problem je, doduše, u tome da sve te žene nisu jednako zanimljive, odnosno da je Woodville nakon udaje za Edwarda svedena na drugu violinu, pa Ferguson, mada joj je ova serija omogućila nastavak uspješne međunarodne karijere, baš i nema prilike razviti svoj lik. Taj je zadatak daleko bolje obavila Marsay kao ispočetka naivna i dobrodušna tinejdžerica koju će spletkama izazvane traume pretvoriti u beskrupuloznu manipulatoricu. Još je impresivnija Amanda Hale u ulozi žene koja je od svih dvorskih dama primjetno ružnija i opterećena fanatizmom, ali je njen nastup toliko upečatljiv da bi se, u stvari, mogla nazvati pravom protagonisticom serije. Kod Bijele kraljice je isto tako zanimljivo što se revizionistički pristup ogleda i u castingu, pa je tako budući kralj Richard III, zahvaljujući Shakespeareu poznat kao jedan od najodvratnijih zlikovaca u povijesti svjetske književnosti, u seriji prikazan kao duboko osjećajan i čovjekoljubiv patriot motiviran iskrenom željom za dobrobit svojih podanika te ga tumači Aneurin Barnard, poznat kao anonimni protagonist Dunkirka.
Serija je bila namijenjena prije svega britanskoj publici, te će zbog ležernosti kojom se dva desetljeća radnje sažimaju u desetak sati, predstavljati određen problem gledateljima u ostatku svijeta, barem onima nedovoljno upućenim u povijest Engleske ili Shakespeareov opus. U nekim scenama se, pak, ne može sakriti prilično skroman budžet, pa se tako neke od najkrvavijih i najspektakularnijih bitaka rekonsturiraju kao sitne obiteljske tučnjave po belgijskim šumama. Usprkos svega toga, Bijela kraljica zaslužuje preporuke, čak i za one koji nisu toliko opsjednutim odgovorom na pitanje kako je Igra prijestolja izgledala u stvarnom životu.
Mii koji živimo u Zlatnom dobu televizije smo odavno oguglali na mnoge stvari koje bi prije samo desetak godina izazvale izazvale bijesne proteste, a u prošlom stoljeću njihovim tvorcima donosile bolnicu, zatvor ili groblje. Kada se svake sezone za pažnju gledatelja umjesto par nacionalnih TV-mreža bore producenti nekoliko stotina igranih serija, u tako žestokoj borbi s vremenom popadaju i oni donedavno nedodirljivi tabui. A među njima se, s obzirom na pobjedu hipsterskih pseudoljevičara u američkom kulturnom ratu, odavno našla i religija, pogotovo u Hollywoodu odavno omrznutom obličju ruralnog protestantskog fundamentalizma. To je možda najviše došlo do izražaja u Preacheru, TV-seriji koja predstavlja adaptaciju kultnog i, s kršćanskog stajališta, bogohulnog i heretičkog istoimenog stripa Gartha Ennisa i Stevea Dillona. Iza prve sezone, emitirane prošle godine, stajao je kanal AMC, poznat po ugledu koju su stekle serije Mad Men i Breaking Bad, kao i izuzetno popularna adaptacija postapokaliptičkog stripa Živi mrtvaci. Sve to je ovoj seriji donijelo prilično visoka očekivanja.
Naslovni protagonist, koga tumači Dominic Cooper, je Jesse Custer, propovijednik koji vodi crkvu u gradiću Anville u zapadnom Teksasu. Iza njega je mračna i traumatična prošlost kriminalca kojega su traumatična iskustva bila potakla da promijeni životni put, ali očigledna nesposobnost da bitno pomogne svojim sumještanima ga tjera da izgubi vjeru i razmisli o tome da će napustiti crkvu. Stvari se, međutim, bitno promijene kada shvati da je dobio neobičan dar, odnosno natprirodnu sposobnost da svakoga natjera da njegovu riječ izvrši kao zapovijed. To koincidira s dolaskom njegove bivše djevojke Tulip O’Hare (Ruth Negga) s kojom dijeli kriminalnu prošlost i koja ga uporno nastoji natjerati na prilično ne-krščansku djelatnost osvete nad bivšim poslovnim partnerom koji ih je bio izdao. No, još je živopisniji dolazak Cassidyja (Joseph Gilgun), irskog vampira koji se u Annvilleu nastoji skloniti od fundamentalističkih lovaca na vampire koji ga progone desetljećima. Kada se u Annvilleu pojave dvojica još čudinijih došljaka koji postavljaju neobična pitanja, za njih se ispostavi da ih ne zanima Cassidy nego moć koju posjeduje, a koja je, zapravo biće nastalo sparivanjem anđela i demona i koje je izazvalo svakakve probleme Bogu na nebu.
S obzirom da se danas zbilja teško natjecati s drugim serijama po pitanju eksplicitnosti seksa i nasilja, tvorci serije, među kojima su našli Seth Rogen i Evan Goldberg, su mogli svoju seriju učiniti kontroverznom i šokantnom jedino kroz blasfemični tretman krščanstva, odnosno, najblaže rečeno, “alternativni” prikaz univerzuma u kojemu Bog postoji, ali je iz nekih razloga nestao, a što sa sobom povlači apokaliptičke posljedice uz mnogo eksplicitnog nasilja, krvoprolića, te isto tako eksplicitnog i bizarnog seksa, sve dakako uz groteskno crni humor. Takav bi pristup duhovnim temama mnoge podsjetio na Rogenovu i Goldbergovu apokaliptičku crnu komediju Ovo je kraj, ali će gledatelji daleko više pažnje obratiti na živopisne likove koje tumači prilično raspoložena grupa glumaca, uključujući Coopera koji uživa u prilici da bude nešto različito od negativca ili druge violine. Scenarij se nije trebao truditi, jer je najveći dio likova preuzet iz stripa. To, međutim, nije slučaj s radnjom, koja je u originalnom stripu protagonistovu potragu za nestalim Bogom iskoristila za epizodično lutanje Amerikom. U seriji je, međutim, cijela sezona iskorištena za ono što se danas naziva “priča o postanku”, odnosno ona se u potpunosti odigrava u jednom teksaškom gradiću koji manje funkcionira kao svojevrsni mikrokozmos konzervativne ruralne “flyover” Amerike, a više kao bizarna, groteskna, ali ne previše uvjerljiva kolekcija fellinijevsko-lynchovskih čudaka grotesknog izgleda, fetiša ili svjetonazora. Preacher je kvalitetno odglumljen i izrežiran, ali s vremenom sva ta grotesknost postaje zamorna i ponavljajuća. Apokaliptička završnica, s druge strane, sugerira da bi druga sezona trebala biti vjernija popularnom stripu, odnosno predstavlja priliku da se na jedan dramatičan način okrene novi list, i danas sve razmaženijoj publici ponudi nešto uistinu novo.
Kada se danas govori o Zlatnom dobu televizije, teško je izbjeći, često nezahvalne, usporedbe sa Zlatnim dobom Hollywooda. A to uključuje i studije koji se, zasluženo ili ne, ističu kao svojevrsne institucije tih razdoblja. U nama bližem slučaju to je HBO, američka tvrtka koja je među prvima prepoznala potencijale novog kablovskog medija i, razbijajući ograničenja sadržaja i forme, s vremenom stvorila brend koji će s oduševljenjem prihvatiti svi frustrirani konfekcijom i cenzurom u kino-dvoranama i na konvencionalnom TV-mrežama. U tome, doduše, danas više nije sam, ali time što je prokrčio put za AMC, Netflix i druge studije, odnosno time sebi može priuštiti da izbaci 100 milijuna dolara ili druge donedavne nezamislive svote na pilot ili gotove sezone TV-serije se ističe u mnogo čemu na isti način na koji se u zlatna hollywoodska vremena MGM, poznat po svojim raskošnim mjuziklima i filmskim epovima “većim od života” isticao među drugim poslovnim carstvima losanđeleske tvornice snova. Stoga ne iznenađuje što se povijest pobrinula da se pronađe poveznica između ta dva entiteta, i to u obliku jedne od najskupljih, najiščekivanijih, najambicioznijih i najprestižnijih TV-serija ove godine.
Westworld, koji se velikim dijelom reklamirao i kao svojevrsna zamjena za Igru prijestolja, HBO-vu zlatnu koku koja, usprkos megapopularnosti, ima daleko manje epizoda ispred nego iza sebe, je svoj začetak imao prije nepunih pola stoljeća kao cjelovečernji film nastao upravo u produkciji MGM-a. A to je dobar povod za isto tako neumitne usporedbe između njegove filmske i televizijske inkarnacije (pri čemu se ne treba računati kratkotrajna, brzo ugašena i vjerojatno brže zaboravljena TV-serija Beyond Westworld iz 1980. godine), odnosno jasan prikaz kako su se stvari bitno promijenile od 1973. godine. Pri čemu, dakako, najviše u oči upada kako je MGM, za razliku od HBO-a, svoj Westworld napravio u trenucima kada su njegovi najbolji dani bila iza njega, pa je Michael Crichton svoj režijski debi bio prisiljen raditi sa zapravo prilično malenim budžetom. To se, između ostalog, odrazilo i kroz relativno kratko trajanje, jednostavnu priču i likove, ostavivši film koji dobro funkcionira sam po sebi, ali se upravo zbog svoje jednostavnosti čini izuzetno dobrim temeljem za remakeove. To je, uostalom, prepoznao i sam Crichton iskoristivši osnovni koncept za mnogo poznatiji i uspješniji Jurski park. Stoga ne bi trebalo previše iznenaditi što je i HBO došao zaključaka da se upravo taj izvor može iskoristiti za spektakl sličnog kalibra.
Koliko je Westworld zahvalan materijal za remake svjedoči i to što je HBO-va verzija koristi Crichtonov originalni scenarij na način da ga gotovo u nijednom detalju ne mijenja. Opet se gledatelje dovodi u svijet neodređene, i uvjetno rečeno, bliske budućnosti u kojoj je korporacija pod imenom Delos razvila tehnologiju za proizvodnju robota izgledom, ponašanjem i drugim detaljima gotovo identični ljudima. I ta tehnologija svoju praktičnu primjenu pronalazi kroz zabavni park na temu Divljeg zapada gdje posjetiteljima roboti pružaju usluge u rasponu od dječačkih igara kauboja i Indijanaca, preko seksa do ispunjavanja najmračnijih fantazija. Naravno, sve do trenutka kada stvari u parku krenu katastrofalno krivo te se androidi svoju fizičku i drugu superiornost iskažu tako što iznenada počnu masakrirati goste.
Jonathan Nolan, koji je zajedno sa suprugom Lisom Joy osmislio seriju, je imao i lagan i težak zadatak. S jedne strane Crichton mu je svojim predloškom ostavio izuzetnu slobodu da odgovori na pitanja “kako” i “zašto” se u zlosretnom Delosovom parku dogodilo ono što se dogodilo. S druge strane je relativno jednostavnu priču u trajanju od sat i pol vremena trebalo rastegnuti na najmanje 10-12 sati, ubaciti malo “jače” likove, intrigantnije podzaplete, i “dublje” sadržaje, i sve to uz završnicu koja bi od svega načinila kakvu-takvu zaokruženu cjelinu, a istovremeno pružila i cliffhanger dovoljno za drugu sezonu. Bračni par u tome nije u potpunosti uspio, ali je savršenstvo bilo teško očekivati od projekta napravljenog s toliko visokim očekivanjima.
Najprimjetnija razlika novog u odnosu na stari Westworld, odnosno kreativna odluka koju su Nolanovi donijeli, tiče se promjene perspektive. U filmu su se zbivanja pratila isključivo iz ljudske perspektive, dok se u seriji uvodi perspektiva samih androida ili, kako ih Delosovi tehničari zovu “domaćina”. Oni više nisu tek obični strojevi, nego je nastojanje da ih se učini što sličnijim ljudima dovelo do toga da dobiju sjećanja, a s vremenom razviju i nešto nalik na svijest te počnu postavljati pitanja o pravoj prirodi i svrsi svoga postojanja, čiji će odgovor dovesti do završnice koju sugerira u trailerima i tokom serije često navođen Shakespeareov citat o “nasilnim užicima koje dovode do nasilnih svršetaka”. A kada se, i to prilično eksplicitno, pokaže kako su svi oni bili izloženi godinama i desetljećima manipulacije, nasilja i zlostavljanja, a gledatelji istovremeno budu izmanipulirani da u njima vide ili ljudska bića ili novu razinu evolucije, neumitni ustanak se čini opravdanim.
Za to je, pak, potrebno prikazivati stvari i s ljudske strane, odnosno koristiti ljudske likove. To uključuje posjetitelje parka, koji, barem na prvi pogled, igraju trećerazrednu ulogu. Tandem nominalnih protagonista iz filma je dobio svoj ekvivalent u likovima Williama (sjajni Jimmi Simpson) kao čovjeka koji prvi put posjećuje park i osjeća vidnu nelagodu u usporedbi sa svojim mnogo iskusnijim prijateljem i budućim šurjakom Loganom (Ben Barnes) koji je mnogo opušteniji i ne osjeća nikakve komplekse kada se prepušta, često nasilnim, užicima koji su mu na raspolaganju. Mnogo se upečatljivijim čini odluka da televizijska verzija dobije i vlastitu verziju glavnog negativca koji svoje moralno određenje sugerira i sa crnom odjećom; za razliku od filmskog Yula Brynnera koji je bio robot, u slučaju televizijske verzije je to čovjek, odnosno posjetitelj čiji oblik zabave predstavlja sadističko iživljavanje nad bespomoćnim robotima koje će tek s vremenom dobiti oblik nekakve potrage za “labirintom”, odnosno posljednjom, završnom atrakcijom parka koja se čini jednako beznandnom poput potrage “domaćina” za smislom.
Mnogo se zanimljivijim za zaplet, također na prvu loptu, čini prikaz aktivnosti “iza scene”, odnosno svakodnevnica radnika i uprave parka, prisiljenih da svakodnevno paze da gostima ne padne dlaka s glave, odnosno da prate svaki pokret “domaćina” i stalno ih popravljaju i ponovno stavljaju u promet. Nolan i Joy su ovdje unijeli još jednu značajnu promjenu u odnosu na original – osim samih “šljakera” s dna hranidbenog lanca, tj. tehničara i zaštitarske ekipe, tu su i direktori Delosa, ali i tvorac samog parka Robert Ford. Njega tumači uvijek pouzdani Anthony Hopkins, i to tako dobro da nije jasno je li riječ o hladnom sociopatu koji uživa u patnjama “domaćina” poput Hannibala Lectera, poludjelom geniju, kvazibožanskoj figuri koja zapravo iskreno brine o dobrobiti svoje mehaničke djece ili kombinaciji svega toga. Hopkinsov je nastup, pak, u velikoj mjeri zasjenjen Jeffreyjem Wrightom koji je izvrstan u ulozi Fordovog prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Bernarda Lowea, čiji je radoholičarski životni stil posljedica osobne tragedije. Na toj razini, međutim, Westworld ima i određene nedostatke, prije svega zbog toga što Delosovo osoblje uključuje nekoliko likova koji nisu dovoljno dobro razrađeni, i čija je sudbina na samom kraju iritantno nejasna.
Mnogo ozbiljniji problem za Westworld je isti onaj koji je pogodio i originalni film. Prvi dio – u kome se gledatelji upoznaju sa svijetom i likovima – je previše razvučen i scene se ponekad ponavljaju, čak i onda kada to – za razliku od prikaza toga da “domaćini” moraju tisuće puta prolaziti scenarij Beskrajnog dana – nije baš najopravdanije. Dodatnu zbrku neće izazvati samo iskrivljenost perspektive “domaćina”, izazvana time da su sami podložni stalnom brisanju i promjeni sjećanja, nego i to da se radnja odvija u nekoliko različitih vremenskih razdoblja, pa za pojedine scene nije jasno da li se događaju u sadašnjosti, prošlosti ili predstavljaju nečiju halucinaciju i lažno sjećanje. Tek negdje od pete epizode stvari počinju dolaziti na svoje mjesto te se prva sezona počinje rasplitati konvencionalnim ritmom, iako još uvijek ne i na konvencionalni način. Upravo tada se može najviše osjetiti i autorski pečat, bilo da je riječ o referencama na klasične vesterne, bilo o liku frustriranog britanskog scenarista (Simon Qauterman) unajmljenog od Delosa da stvara “priče” u kojima glume “domaćini”, a koji se može shvatiti i kao svojevrsni Nolanov autoironični komentar na sam kreativni proces Westworlda.
Većina gledatelja će, međutim, od detalja daleko više pažnje staviti na ono što je već duže vremena HBO-v zaštitni znak – eksplicitni seks i golotinja. Tu se televizijska verzija čini daleko slobodnijom od filmske, što je u mnogo čemu potvrda ironičnog obrata situacije iz 1973. godine u kojem su ljubitelji “slobodnijih” sadržaja morali ići u kino-dvorane dok ih na malim ekranama nisu mogli zamisliti (a danas je sasvim drukčije). Neki od tih sadržaja se čine nepotrebnim i eksploatacijskim, a što se prije svega može reći za antiklimaktičku i zapravo potpuno nepotrebnu scenu orgije u meksičkom gradiću, čiji je jedini smisao bio da se seriji da nekakav “zločesti” publicitet. S druge strane, u seriji ima daleko više golotinje, a ona je ovaj put, čak bi se moglo reći, i opravdana; to se odnosi na “domaćine” koje je iza scene daleko lakše popravljati i održavati ako nemaju ništa na sebi, a u jednoj od scena čak i jedan lik nastoji to opravdati na način koji se može protumačiti kao preventivni odgovor autora serije puritanskim kritičarima. Međutim, različite klauzule odgovora i različite razine sramežljivosti glumačke ekipe u nekim trenucima znaju razbiti iluziju; tako Evan Rachel Wood, koja tumači lik “domaćinske” protagonistice Dolores, zahvaljujući strateškom kadriranju, snimanju s leđa i drugim trikovima ostavlja daleko više prostora za maštanje od njene norveške kolegice Ingrid Bolsø Berdal, koja u liku “domaćinske” razbojnice Armastace svoju najimpresivniju akcijsku scenu odrađuje u rođendanskom kostimu (samo malo oskudnijem od PG-13 izdanja u nedavnom Herkulu).
Taj impresivni prizor Westworld svojim gledateljima pruža u završnoj epizodi koja je, usprkos tome i brojnim drugim detaljima, svojevrsno razočaranje. Prije svega se to odnosi na iritantni “cliffhanger” koji pitanje krajnje sudbine pojedinih likova, za koje bi se inače moglo pretpostaviti da će stradati, ostavlja previše otvorenim. Isto se može reći za inače od Thandie Newton izvrsno odglumljeni lik Maeve, za koji nije jasno ima li ili nema slobodnu volju i čiji su postupci, isto kao i raspologanje gotovo božanskim moćima na samom kraju neobjašnjivi. A ni Delosova sigurnosna ekipa koja u oružanom okršaju s “domaćinima” iskazuje streljačke “vještine” Imperijalnih jurišnika iz Ratova zvijezda nije nešto čime bi se Westworld može dičiti. Barem kada su u pitanju zagriženi geekovi koji vole obraćati pažnju na sitne detalje i od njih u pauzama emitiranja epizoda stvarati maštovite teorije o obratima u zapletu, a pri čemu su se one najpopularnije pokazale ispravnima. Svemu usprkos, Westworld je ipak dovoljno dobro režiran i vrlo dobro odglumljen te je gledateljima pružio više nego dovoljno zabave da opravda drugu sezonu. Na nju će se, kako stvari stoje, čekati sve do 2018. godine, nešto duže nego što je to običaj kod drugih TV-serija. No, kada su u pitanju HBO i tako ambiciozan projekt, duža pauza koja bi omogućila ulaganje više truda i mogućnosti uklanjanja pogreška se čini opravdanim.
Oni koji u posljednje vrijeme pokušavaju pratiti političke rasprave na online forumima i društvenim mrežama, barem one ozbiljnije koje se bave nešto univerzalnijim temama od pretpolitičkih prepucavanja na etničkim, plemenskim, vjerskim, sportsko-navijačkim ili sličnim osnovama, vjerojatno će zaključiti da bi većini njih nekakav zajednički nazivnik trebala predstavljati sukob između kapitalizma i socijalizma. Riječ je o debati koja traje posljednjih par stoljeća, a koja se može, na ovaj ili onaj način nadovezivati na razne druge sporove. To je pogotovo došlo do izražaja od 2008. godine kada je veliki krah na njujorškoj burzi i globalna recesija pokazao da je mnogo toga trulog u suvremenom kapitalizmu, a mnoge potakao da ponovno počnu promišljati o socijalizmu kao njegovoj alternativi. Antikapitalističku raspoloženje je na određeni način nastojao iskoristiti i Hollywood, pa se svako malo pojavi film u kome je neki od likova pozitivac ili se takvim nastoji predstaviti tako što riječima i dijelom udara na “1%”. Nešto ozbiljniji odrazi takve debate na ekranima, odnosno oni koji bi kroz nešto uravnoteženiji pristup izbjegli crnobijeli tretman takve teme, su relativno rijetki. Jedan od njih predstavlja dramska TV-serija Milijarde čija se prva sezona početkom 2016. godine prikazivala na programu kanala Showtime.
Osnovni zaplet serije je vrlo jednostavan, te se svodi na sukob dvojice muškaraca opskrbljenih velikim talentom i još većim egom. Bobby “Axe” Axelrod (Damian Lewis) je burzovni mešetar koji je u nepuno desetljeće i pol od svog investicijskog fonda učinio jednu od najvećih institucija Wall Streeta i pri tome stekao status celebrityja i popularnost čak i među burzovnim mešetarima nesklonim masama Njujorčana. Charles “Chuck” Roades Jr. (Paul Giamatti) je federalni tužitelj za Južni distrikt New Yorka koji u svojoj karijeri nikada nije izgubio u sudnici, te stekao veliki ugled globeći i trpajući u zatvor poslovne ljude i mešetare koje se bogate insajderskim trgovanjem i sličnim ilegalnim burzovnim manipulacijama. Čak i jedan tako veliki grad kao New York je premalen za takva dva čovjeka, te ne treba dugo čekati povod za izbijanje otvorenog sukoba. Kada Axelrod, suprotno savjetima, za besramno visoku svotu kupi vilu u bogataškom odmaralištu Hamptons, Roades to shvaća kao izazov te započinje istragu koja ima za cilj raskrinkati financijske i druge malverzacije u Axelrodovom poslovnom imperiju te tako na kraju sebi pribaviti najveći “skalp” u karijeri. Taj zadatak neće biti lagan, jer se i Axelrod za njega pripremio, shvativši istragu kao još jedan izazov u svojoj karijeri, a osim ogromne količine novca kojima se kupuju informacije, iza sebe ima i malu armiju suradnika i uposlenika koji ga štuju kao božanstvo. Roades se, pak, tome suprotstavlja svojim malim, ali izuzetno talentiranim timom mladih tužiteljia motiviranih političkim ambicijama. I jednom i drugom, međutim, poteškoće čini to su međusobno povezani kroz Wendy Roades (Maggie Siff), Roadesovu suprugu koja je također ima impresivnu psihologa, ali u Axelrodovoj tvrtki čije tajne svom mužu ne smije odati iz profesionalnih razloga.
Od tri pisca koji predstavljaju službene tvorce serije, dvojica – David Levien i Brian Koppelman – su široj publici poznati kao tvorci nekoliko filmskih scenarija posvećenih profesionalnim kockarima, kao što je Rounders sa Mattom Damonom. Treći član tima, Andrew Ross Sorkin (inače u nikakvom srodstvu sa svojim daleko poznatijim prezimenjakom Aaronom), je poznat kao novinar specijaliziran za poslovne teme, a čije je najpoznatije djelo bila knjiga Too Big to Fail posvećena velikom burzovnom kraju 2008. godine (i kasnije adaptirana u HBO-v kablovski film). Sve je to trebalo jamčiti da bi gledateljima svijet financijskog kapitala i aktivnosti na Wall Streetu, često teško razumljive čak i onima koji imaju diplomu ekonomskog fakulteta, običnoj publici trebalo dočarati na koliko-toliko pristupačan način. U seriji, međutim, nekog naročitog kopanja po naličju američkog poslovnog establishmenta baš i nema, te se sve svodi na relativno jednostavne populističke slogane o insajderskom trgovanju kao “namještanju igre” i “prijevare” u kojoj se “veliki igrači” iz “1%” besramno bogate na račun “malog čovjeka”, ali isto tako i njihovu antitezu koja daje suprotan stav o kapitalizmu kao najčišćem oličenju američkog sna i jedinoj mogućnosti da se netko marljivim, upornim (iako ponekad ne i sasvim legalnim) radom sa dna popne na vrh.
Najveća je vrijednost Milijardi u tome što se sukob između kapitalizma i socijalizma odražava kroz dva lika, i to na način da nitko od njih nije prikazan kao apsolutni junak ili zlikovac. Za Axelroda je jasno da svoje bogatstvo nije u potpunosti stekao niti ga čuva na potpuno legalan način, te da je osim podmićivanja spreman i za neke moralno dvojbenije radnje; s druge strane serija ističe kako je bio skromnog podrijetla, te da se nakon stjecanja bogatstva njime nije bahato razmetao, te kako je u privatnom životu besprijekoran roditelj i vjeran suprug. U Milijardama se tako prikazuje kako kapitalizam, koga Axelrod oličava može biti dobar. Suprotne vrijednosti, odnosno ono što bi u kontekstu serije trebalo biti “socijalizam” – nastojanje države i drugih javnih institucija da se ekonomija stavi pod čvršći nadzor – simbolizira Roades kao talentirani, uporni, uspješni državni činovnik koji svoj, relativno slabo plaćeni posao zbog koga ga većina poznanika mrzi, radi usprkos toga što je ima bogatog i utjecajnog oca koji mu je mogao urediti daleko unosniju i manje stresnu karijeru. Za one koji vjeruju da svi problemi današnjeg svijeta potječu od zlih “1%” s Wall Streeta, Roades je pozitivac. U seriji on, međutim, nije nimalo savršen – prema svojim kolegama i prijateljima je izuzetno neugodan i nimalo ne krije svoje frustracije, a na kraju uvjerenje da se protiv Axelroda i njemu sličnima ne smiju birati sredstva, izgubivši tako svoju moralnu prednost.
Koncept Milijardi je sjajno postavljen, a Lewis i Giamatti se čine savršenim izborom za tako snažne, upečatljive i izvrsno napisane likove. Scenaristički trojac, međutim, nije znao taj koncept i likove pretočiti u nekakav čvrst i koherentan zaplet, barem ne onaj koji bi opravdao jednu ili dvije sezone (čak i one skraćene od 12 epizoda). Zato je od samog početka scenarij inficiran melodramom i brojnim detaljima koji se čine primjerenijim “trash” sapunicama nego ozbiljnoj seriji na aktualnu temu. To se može vidjeti na samom početku kroz lik Wendy, koji na prilično neuvjerljivi način povezuje dvojicu glavnih likova , dodavši svemu tome i motiv seksualne napetosti između psihologinje i njenog karizmatskog pacijenta, kao i patološke ljubomore fizički neuglednog muža. Milijarde, međutim, idu još dalje u nastojanju da za ekrane prikuju “trashu” sklonu publiku, pa je tako odnos između Wendy i njenog muža dodatno zakompliciran time da njih dvoje prakticiraju BDSM. Iko je u seriji bilo prilično dobro napisanih i ocrtanih likova, kao i vrlo dobrih epizoda (poput “Quality of Life” u kojoj se kroz flashbackove vješto koristi podzaplet vezan uz jednog od Axelrodovih zaposlenika), nju je od samog početka bilo teško shvatiti potpuno ozbiljno. I na kraju, kada prva sezona završi obveznim i predvidljivim cliffhangerom, gledatelj će, opterećen svim tim “trash” sadržajima, postaviti prilično neugodno pitanje što ga čeka u drugoj.
Draxblog VI 