RECENZIJA: Sicario 2: Rat bez pravila (Sicario: Day of the Soldado, 2018)

SICARIO 2: RAT BEZ PRAVILA
(SICARIO: DAY OF THE SOLDADO)
uloge: Benicio del Toro, Josh Brolin, Isabela Moner,
Jeffrey Donovan, Manuel Garcia Rulfo, Catherine Keener,
scenarij: Taylor Sheridan
režija: Stefano Sollima
proizvodnja: Sony/Lionsgate, SAD, 2018.
trajanje: 122 min.

Jedan od fenomena koji danas istovremeno izaziva smijeh i jezu jest gotovo unisoni zahtjev tolikih američkih uglednika i celebrityja da se pokrene Treći svjetski rat i tako Rusi zbrišu s lica zemlje zato jer su se prije dvije godine usudili petljati u američke predsjedničke izbore. Takvi zahtjevi i optužbe posebno bodu oči s obzirom da su se same SAD desetljećima petljale u unutarnje stvari niza drugih zemalja, uključujući samu Rusiju, gdje se američko instaliranje pijanog klauna Jeljcina 1996. godine, inače ovjekovječeno u HBO-vom hagiografskom filmu nekoliko godina kasnije, često shvaća kao nešto za što je na naplatu došao karmički račun đva desetljeća kasnije. Američke intervencije izvan američkih granica su ponekad uključivale i daleko ozbiljnije stvari kao što su masovna krvoprolića, ratovi i genocidi, ali se Hollywood iz razumljivih razloga tim temama ustručavao baviti osim u slučajevima kada bi se na taj račun mogli steći neki unutarnjopolitički bodovi ili ostatku svijeta signalizirati svoje salonskoljevičarske vrline. Jedno od rijetkih ostvarenja koje se pokušalo ozbiljno baviti mračnim stranama američkih prekograničnih pustolovina bio je Sicario, razvikani triler iz 2015. godine koji je nedavno dobio nastavak pod naslovom Sicario 2, i kojem su domaći distributeri dali podnaslov Rat bez pravila.

Kao i prethodni film, Sicario 2 se bavi Ratom protiv droge, odnosno višedesetljetnim, beskrajnim, skupim, često krvavim i uglavnom bezuspješnim nastojanjima američke vlade da zaustavi rijeke droge koje preko granice dolaze do američkih ulica. Novi film svemu tome dodaje motiv Rata protiv terorizma, koji također tjera američku vladu na beskrajno trošenje krvi i novca bez nekog opipljivog rezultata. Radnja započinje događajem koje će, barem u očima washingtonskih birokrata i političara, povezati te dvije kampanje. Grupa islamističkih terorista se raznosi bombama usred američke robne kuće izazivajući pokolj među nedužnim ženama i djecom. Naknadna istraga, pak, sugerira da su teroristi ušli u SAD izvana, odnosno preko granice s Meksikom, pri čemu su im pomogli tamošnji narko-karteli koristeći iste krijumčarske operacije kojima američko tržište opskrbljuju drogom. Za američku vladu je to kap koja je prevršila mjeru te je odlučeno da se pokrene tajna operacija u svrhu uništenja meksičkih kartela. Za njenog zapovjednika je postavljen iskusni operativac Matt Graver (Brolin) koji je smislio plan prema kojem bi njegov tim oteo Isabelu Reyes (Moner), maloljetnu kći Carlosa Reyesa, jednog od vodećih meksičkih narko-bosova. Taj bi se zločin pripisao suparničkom kartelu i tako pokrenuo rat kojim bi se karteli međusobno istrijebili ili barem dovoljno oslabili da američka vlada ne mora previše prljati ruke. Graver za operaciju ponovno angažira svojeg starog meksičkog suradnika, Alejandra Gillicka (del Toro), vrhunskog profesionalnog ubojicu i bivšeg odvjetnika koji u svemu tome ima i osobni motiv, s obzirom da mu je Reyes bio masakrirao obitelj. Operacija ide glatko sve do trenutka kada, po običaju, stvari krenu katastrofalno krivo te se Alejandro i Isabel, stjecajem okolnosti, nađu sami u pustinji i gdje Alejandro mora donositi neke neugodne odluke o sudbini djevojčice, dijelom uzimajući u obzir svoje američke pretpostavljene koju cijelu stvar nastoje što brže i “elegantnije” zataškati.

Sicario 2 je u odnosu na prvi film promijenio veliki dio glumačke postave i ekipe, pri čemu je najvidljiviji izostanak danas prilično razvikanog režisera Denisa Villeneuvea. Kao zamjena je došao Stefano Sollima, talijanski režiser koji se, s obzirom na opus kojim dominiraju hvaaljeni kriminalistički filmovi i TV-serije posvećen mafijaškom naličju njegove domovine (kao što su Gommorah i Subura), može smatrati prilično dobrim izborom. Zamijenjeni su i hvaljeni autori glazbe i fotografije, ali je zato scenarist Taylor Sheridan ostao isti. Za njegov rad na novom filmu se može reći da je, usprkos naoko kompleksnijem zapletu koji se odigrava u daleko više zemalja i na različitim kontinentima, mnogo kompaktniji i ima čvršći fokus od prethodnog Sicarija. Glavni razlog za to je taj što se zbivanja više ne prate iz perspektive naivne idealističke agentice FBI koju je u prethodnom filmu tumačila Emily Blunt, nego su Graver i Alejandro već definirani kao likovi, te se tvorci Sicarija 2 daleko više mogu usredočiti na pitanje “kako” i “zašto” nego “što”. Sollima, koji se već bio istakao kao majstor akcijskih scena, svemu tome daje svoj autorski pečat, ali dodaje i neočekivanu humanističku dimenziju, prije svega tako što cijelu žalosnu i krvavu aferu prikazuje iz perspektive djece, bilo da je riječ o žrtvama terorističkog masakra ili o klincima s granice koje karteli, obećavajući im kule i gradove, pretvaraju u vlastite janjičare. Relativno nepoznati Elijah Rodriguez, koji tumači jedan takav lik, sjajno glumi svoj lik, daleko bolje od tinejdžerske zvijezde Isabel Moner kao razmažene mafijaške princeze.

Sicario 2, za razliku od prethodnog filma, nije izazvao previše oduševljenja kod kritičara. Razlog za to je manje u njegovim scenarističkim nedostacima, prije svega ultranasilnoj završnici čiji melodramatski elementi na trenutak kvare opći realistični ugođaj i karakter filma. Umjesto toga je zaplet, iako ne tako različit od prethodnog filma, dežurnim salonskoljevičarskim dušobrižnicima daleko više digao živce jer stjecajem okolnosti daruje propagandne bodove politici njima danas tako mrskog američkog predsjednika, barem kada je riječ o izgradnji kontroverznog zida na granici s Meksikom. Sicario 2, je s druge strane, isto tako kritičan i prema američkoj politici, barem onoj uobličenoj u washingtonskim uhljebima poput likova koje tumače Matthew Modine i Catherine Keener, koji su, kao u slučaju iračke pustolovine, s oduševljenjem kreću u kaubojske pustolovine kršenja međunarodnog prava, da bi, kada stvari postane previše krvave i komplicirane, iskazivali neobičnu sklonost da od svega dignu ruke, ostavivši svoje ljudstvo, saveznike i nedužan narod na cjedilu. Zbog toga će mnoge Sicario 2 natjerati na ozbiljno razmišljanje, a koje je, u kontekstu današnje ratne histerije, za svakog gledatelja pitanje mentalne higijene.

OCJENA: 7/10

Oglasi

RECENZIJA: Tragovi u snijegu (Wind River, 2017)

TRAGOVI U SNIJEGU
 (WIND RIVER)
 uloge: Jeremy Renner, Elizabeth Olsen, Gil Birmingham, Jon Bernthal, Julia 
 Jones, Kelsey Chow, Graham Greene
 scenarij: Taylor Sheridan
 režija: Taylor Sheridan
 proizvodnja: Acacia Entertainment/Film 44, SAD, 2017.
 trajanje: 107 min.

Mjesta koja se ističu izuzetnom prirodnom ljepotom su lijepa najčešće zbog toga što tamo nema ljudi koji bi tu prirodnu ljepotu nagrdili. Riječ je najčešće o nepristupačnim džunglama, pustinjama, močvarama, planinama ili šumama gdje obično ne živi nitko osim onih koji nemaju izbora. Njima je život ne samo izuzetno težak, nego obično kratak i ne baš tako rijetko nasilan. To se stanje stvari, međutim, pokazalo izuzetno zahvalnim po filmaše, a možda najviše po autore vesterna. Na jednom takvom vesternovskom mjestu radnje se odvija radnja Tragova u snijegu, filma Taylora Sheridana koji svojim žanrom, iako ima dosta vesternovskih elemenata, nominalno pripada trileru sa snažnim primjesama socijalne drame.

Film se u originalu zove Wind River, a radnjom je smješten u istoimeni rezervat koji zauzima relativno veliki dio američke federalne države Wyoming i u kojem žive pripadnici indijanskog naroda Arapaho. Protagonist je Corey Lambert (Renner), djelatnik američke federalne Uprave za divljač i ribarstvo, čiji je posao lov na problematične vukove, pume, medvjede i druge grabežljivce. Lambert je jedan od rijetkih bijelaca koji dobro poznaje rezervat, te se zahvaljujući svom poslu ne samo dobro upoznao i sprijateljio s lokalnim življem, nego je i s Arapaho ženom zasnovao obitelj. Zbog toga će ga izuzetno teško pogoditi kada prilikom rutinskog lova u planinskim bespućima pronađe leš mlade indijanske djevojke Natalie Hanson (Chow), za koju je odmah jasno kako je smrtno stradala zahvaljujući nasilnom zločinu. S obzirom da je poznavao djevojku i njenu obitelj, Benu (Greene), šefu malobrojne plemenske policije, nudi pomoć u istrazi. Policajcima, s obzirom da je rezervat u federalnoj nadležnosti, kao ispomoć dolazi usamljena agentica FBI Jane Banner (Olsen) za koju je odmah jasno da joj nedostaju odjeća, oprema i iskustvo potrebno da bi mogla istraživati nasilni zločin u bespućima snijegom prekrivenog rezervata.

Uvodna špica tvrdi da su Tragovi u snijegu inspirirani istinitim događajima, a što je Taylor Sheridan (koji je također napisao scenarij) objasnio time da su ga potakli brojni nikada razjašnjeni slučajevi nestanaka indijanskih žena u rezervatima, kao da federalne i druge službe o njima, za razliku od nekih drugih društvenih grupa, ne vode statistike. Film ne krije svoju angažiranost, odnosno nastojanje da publiku upozori na žalosno stanje stvari u indijanskim rezervatima, gdje je stanovnicima život okruženom netaknutom prirodom slaba utjeha kada ovisi o socijalnoj pomoći, te gdje sklonost da se dosada prekrati alkoholom i drogom stvara začarani krug ovisnosti i nasilja. Sheridanov film, s druge strane, nikada ne prelazi tanku liniju koja bi ga pretvorila u tipičan “politički korektan” agitprop, te najvećim dijelom funkcionira kao konvencionalni kriminalistički triler. Iako su Tragovi u snijegu dobili službeno priznanje festivala u Cannesu. nekakvog posebnog art-snoberaja tipičnog za festivalske filmove u njemu nema, s izuzetkom na trenutak zbunjujećeg flashbacka pred kraj filma, kao i previše pretenciozne glazbene podloge Nicka Cavea i Warena Ellisa. Scenarij također ne nastoji otkriti toplu vodu, te je detektivski misterij relativno jednostavan, te se rješava manje zbog naročite genijalnosti istražitelja, a više zbog igre slučaja i, kao što se to zna dogoditi, gluposti počinitelja.

Sheridana je od nekakvog briljantnog koncepta više zanimala prilika da stvori atmosferu, odnosno da stvori i prikaže upečatljive likove. U tome je imao izuzetnu pomoć Jeremyja Rennera, koji je tumačio jedan od najpozitivnijih likova u svojoj karijeri, odnosno nešto najbliže klasičnom vestern-junaku što može proizvesti današnji Hollywood. Od Rennera, koji u tu svrhu čak skoro sve vrijeme nosi svijetli kaubojski šešir, je mnogo manje impresivna njegova nominalna partnerica Elizabeth Olsen. Inače talentirana glumica u Tragovima u snijegu uglavnom služi kao ukras, a njen lik, usprkos feminističkih imperativa o “snažnim ženama” u suvremenom Hollywoodu, treba čekati tek nasilnu završnicu da bi bio od nekakve koristi. Izuzetno dobar dojam je, pak, ostavio Gill Birmingham, glumac publici najpoznatiji kao Jacobov otac u Sumrak Sagi, a koji jednostavno briljira u ulozi oca stradale djevojke koji očajnički nastoji sačuvati djelić dostojanstva suočen s nezamislivim gubitkom. Zbog tako kvalitetne glume, kao i solidne režije, Tragovi u snijegu zaslužuju preporuke kao jedno od rijetkih hollywoodskih ostvarenja koje naizgled privlačnim slikama gledatelje podsjeća na neke ne baš ugodne istine.

OCJENA: 7/10