RECENZIJA: Američki plaćenik (American Assassin, 2017)

AMERIČKI PLAĆENIK
 (AMERICAN ASSASSIN)
 uloge: Dylan O'Brien, Michael Keaton, Saana Lathan, Shiva Negar, Taylor Kitsch
 scenarij: Steven Schiff, Michael Fitch, Edward Zwick & Marshall Herskowitz
 režija: Michael Cuesta
 proizvodnja: Lionsgate/CBS Films, SAD, 2016.
 trajanje: 117 min.

Svijet se u tri godine može promijeniti do neprepoznatljivosti. Takav bi se zaključak ponekad mogao donijeti i na osnovu filmografije jednog režisera, i to u onim slučajevima kada se jednom te istom temom bavi kroz ostvarenja različitih žanrova i, što je još važnije, iznošenje sasvim suprotnih stavova. Michael Cuesta, koji je poznat prije svega po radu na televiziji, bi moago poslužiti kao jedan od primjera. Godine 2014. je režirao Ubijte glasnika, biografsku dramu koja na izuzetno kritičan način prikazuje tzv. crne operacije američkih obavještajnih službi, odnosno sugerira da je njihova sklonost da se u čuvanju nacionalne sigurnosti krše zakoni i međunarodni sporazumi izvor mnogih teških problema u SAD i ostatku svijeta. Tri godine kasnije Cuesta režira film u kojem ne samo što se za takve ilegalne aktivnosti američke Duboke države pronalazi opravdanje, nego čak i sugerira da one, po načelu “na ljutu ranu ljuta trava” predstavljaju najbolji mogući odgovor na fenomen međunarodnog terorizma. I, dakako, kada se prikazuju kao nešto “cool”, crne operacije se čine daleko pogodnije za predložak za potencijalno unosnu seriju akcijskih filmova. Ono što bi trebalo biti prvo ostvarenje iz jedne takve serije je Američki plaćenik, koji se nedavno pojavio u našim kino-dvoranama.

Film se temelji na Consent to Kill, šestom romanu iz popularne serije Vincea Flynna o američkom obavještajcu Mitchu Rappu. Na samom početku naslovni protagonist, koga tumači Dylan O’Brien, je mladi student čiji se život čini idealnim, i koji svoju sreću namjerava okruniti ženidbom za dugogodišnju voljenu djevojku. Međutim, upravo u trenutku kada joj je uručio zaručnički prsten, ona pada kao žrtva spektakularnog napada islamističkih terorista. Mladi Rapp se jednostavno ne može pomiriti s time da se počinitelji tog zločina nekažnjeno izvuku, te, zahvaljujući bogatom nasljedstvu i višku slobodnog vremena odlučuje sljedećih nekoliko mjeseci uložiti u učenje arapskog, osnova islama, ali i raznih borilačkih vještina. Njegova nastojanja da, nakon što se lažno izdavao za džihadističkog simpatizera na Internetu, dođe u kontakt sa zlikovcima, ga umalo ne koštaju života, te ga u posljednji trenutak spašavaju operativci CIA-e koji su ranije namjeravali likvidirati istu ćeliju. Pomoćnica direktora Irene Kennedy (Lathan) je duboko impresionirana mladićevim vještinama te ga odlučuje angažirati za “Orion”, supertajnu jedinicu zaduženu za najcrnje, najprljavije i najdelikatnije poslove. Nako što je prošao obuku kod iskusnog, ali prema njemu skeptičnog hladnoratovskog veterana Stana Hurleya (Keaton), poslan je u akciju lociranja ukradenog ruskog plutonija za koga se sumnja da bi mogao poslužiti teroristima za izradu atomske bombe. Istragu komplicira to što se u sve to upetlja iranska obavještajna služba, ali i to da se među zlikovcima koji drže plutonij našao i bivši CIA-in superagent “Duh” (Kitsch).

Cuesta u svom filmu ne otkriva toplu vodu, te se bez ikakvih kompleksa služi sastojcima onoga što se smatra formulom za uspješne akcijske filmove – relativno kratkom radnjom, dinamično režiranim i montiranim akcijskim scenama, uvjetno “egzotičnim” lokacijama kao što su Libija, Turska i Rim, te isto tako jednostavnom podjelom na “dobre” i “loše” momke. Scenarij, koji je napisao relativno veliki broj autora, je isto tako čvrsto vezan uz formulu i mnoge od “iznenadnih” obrata će uspješno predvidjeti čak i oni gledatelji koji nisu bili vidjeli trailer koji, po sve iritantnijem običaju, detaljno prepričava radnju. Po pitanju sadržaja Američki plaćenik gledateljima ne nudi ništa što već nisu imali prilike vidjeti u filmovima o Jasonu Bourneu ili TV-seriji 24; jedini izuzetak bi bilo to da se za razliku od al-Qaede, danas kao dežurni negativci pojavljuje po suvremenu američku politiku mnogo neugodniji Iran. S druge strane, upravo iranskim likovima u ovom filmu pripada dužnost da gledatelje podsjete na nešto o čemu je Hollywood ne tako davno vrištao, a danas oportunistički šuti – kako je oružano dovođenje blagodati liberalne demokracije u Irak izazvalo besmisleno krvoproliće i umjesto rješenja postalo dio problema. Gledateljima, međutim, ti sitni detalji neće previše privlačiti pažnju; Cuesta i producenti su daleko više truda uložili u nešto atraktivnije sadržaje, uključujući one primjerene ostvarenjima cenzorskog rejtinga “R” – tako se uz mnogo eksplicitnije krvoliptanje prilikom vatrenih i drugih obračuna ljubavnica jednog od negativaca bez neke posebne potrebe pojavljuje u toplesu. Ali, ciljana, prije svega muška, publika vjerojatno to neće zamjeriti, kao ni to da se po protagonisti traumatični početak filma odvija na plaži, a junakovu djevojku tumači u oskudni bikini odjevena engleska manekenka Charlotte Vega.

Zbog svega toga se Američki plaćenik ne može shvatiti previše ozbiljno, a tome neće previše pripomoći ni casting. Dylan O’Brien, koji je dosad bio poznat isključivo kao adolesccentski protagonist serije omladinskih SF-filmova Labirint, je jednostavno ne samo premlad, nego i previše žgoljav da bi ga se moglo prihvatiti kao opakog razbijača u rangu Stallonea i Schwarzeneggera. Iako se prilično trudi (a njegov trud u akcijskim scenama ga je u slučaju Labirinta umalo koštao života) u ovom filmu je bitno zasjenjen Keatonom, koji bi ulogu ciničnog veterana mogao odglumiti i zavezanih očiju. Najzanimljiviji element castinga je Kitsch, koji je O’Brienu zapravo fizički sličan, i može poslužiti ne samo kao svojevrsna dostojna antiteza protagonista, nego i upozorenje u što bi se on mogao s godinama pretvoriti. Upravo zbog Kitscha, mada njegova uloga nije najbolje napisana, Američki plaćenik zaslužuje preporuke kao jedno od zanimljivijih ostvarenja žanra, koje pokazuje potencijal za uspješnu seriju.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Divljaci (2012)

Blake Lively
(izvor: EyesOnFire89)
DIVLJACI
(SAVAGES)
uloge: Blake Lively, Aaron Johnson, Taylor Kitsch, Benicio Del Toro, Salma Hayek, John Travolta
scenarij: Shane Salerno, Don Winslow, Oliver Stone
režija: Oliver Stone
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 131 '

Čak i u doba kada je Kaliforniju ekonomska kriza pogodila teže od većine ostalih američkih saveznih država, malo koje mjesto izgleda tako ugodno za život kao živopisni primorski grad Laguna Beach. A malo koji način zarade za život u takvom raju izgleda tako ugodan kao posao koji su osmislili protagonisti filma Divljaci –  nadareni botaničar Ben (Johnson) i njegov prijatelj, mladi ratni veteran Chon (Kitsch). Njih dvojica su uspjeli uzgojiti novu sortu indijske konoplje od koje se pravi daleko kvalitetnija “trava”, te izgraditi široki i efikasni sustav distribucije svog proizvoda. Harmoničan odnos dvojice prijatelja i poslovnih partnera upotpunjuje prekrasna djevojka Ophelia “O” Sage (Lively) koju ravnopravno dijele. Ona, međutim, postaje i sredstvo pomoću koje će meksički narko-kartel nastojati preuzeti njihovu operaciju; nakon što Ben i Chon odbiju “prijateljsku” ponudu o poslovnoj suradnji, “O” otmu kartelovi operativci na čelu s okrutnim Ladom (Del Toro) te dvojicu prijatelja prisiljavaju da donose teške i neugodne odluke kako bi joj spasili život.

Ako to nije bilo jasno nakon promašenog i nepotrebnog nastavka Wall Streeta, ovaj bi film trebao uvjeriti publiku kako su godine konačno dohvatile Olivera Stonea, te kako nekoć najradikalniji i najkontroverzniji američki filmaš danas proizvodi konfekcijska ostvarenja koje je sve teže razlikovati od opusa njegovih manje razvikanih kolega. Divljaci, temeljeni na romanu Dona Winslowa, koji je zajedno sa Stoneom i Shaneom Salernom napisao scenarij, su gledatelje trebali privući prije svega svojom, barem za Amerikance, aktualnom temom – eskalacijom neopisivog nasilja među zaraćenim narko-kartelima u Meksiku i odrazom tih zbivanja s druge strane granice. Nekakve angažiranosti, koja bi se inače očekivala od Stonea, ovdje nema; nigdje se ne spominje “rat protiv droge”, koga se Stone dohvatio tek u promotivnim intervjuima. Recesija se spominje tek u jednoj rečenici, a umjesto toga Kalifornija je prikazana kao raj na zemlji, mjesto sunca, prekrasnih plaža i “komada”, ali i nadasve progresivne, “cool” i pametne “ekipe” koja čak i narko-biznis obavlja uspješnije, uljuđenije i civiliziranije od nekakvih tamnoputih primitivaca dolje na jugu. Stoneovo ljevičarstvo je, valjda, jedini razlog zašto dežurni utjerivačke političke korektnosti u ovom filmu nisu uspjeli pronaći rasističke natruhe.

Divljaci predstavljaju razočaranje i zbog toga što se, zapravo, ne doimaju naročito originalnim, odnosno što predstavljaju ne baš najsretniji miks već desetljećima korištenih scenarističkih ideja – od “menage a troisa” koga je prikazao još Truffaut u Julesu i Jimu, preko uzgajivača “trave” kao pozitivnog oličenja poduzetničkih vrijednosti, što je korišteno u bezbroj komedija. U stilskom smislu, Stone ne donosi ništa naročito; psihodelične inspiracije su ishlapile, a najveći otklon od konvencija je naracija “O” koja, ne baš uvjerljivo, sugerira da živa neće dočekati kraj filma. Čak se i ta “nekonvencionalna” završnica doima kao ne samo jeftinim, nego i očajničkim trikom režisera u posljednji trenutak želi biti “drukčiji od drugih”.

Divljake gledljivima čini prije svega glumačka ekipa, iako svi njeni članovi nisu bili iste sreće. Blake Lively se tako mora nositi s nezahvalnim likom razmažene glupače koja svoje dečke uvlači u nevolju; Aaron Johnson i Taylor Kitsch su nešto bolji kao stereotipovi pacifističkog neo-hippieja i tvrde “macho” vojničine. Sama pojava Salme Hayek kao narko-bosa Divljake pretvara u parodiju meksičke telenovele koja se više ne može shvatiti ozbiljno. S druge strane, nastup proćelavog Johna Travolte kao korumpiranog agenta DEA je poslovično zabavan, ali ipak zasjenjen Beniciom Del Torom koji očigledno uživa u ulozi psihopatskog ubojice. Krajnji je dojam ipak da su se svi ti talenti daleko bolje mogli iskoristiti negdje drugdje.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 18. rujna 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Battleship (2012)

Battleship (film)
(izvor: Wikipedia)
BATTLESHIP
uloge: Taylor Kitsch, Rihanna, Brooklyn Decker, Liam Neeson,Gregory G. Gadson
scenarij: Jon & Erich Heber
režija: Peter Berg
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 131 '

Postoje ideje za film koje su dobre, postoje ideje za film koje su loše, a postoje i one koje su toliko bezumne da samo njihovo spominjanje može izazvati smijeh. Ideja iza Battleshipa je jedna takva ideja. Kao njegov predložak služi ni manje ni više nego društvena igra na ovim prostorima poznata kao “podmornice”.

Ideja da se 200 milijuna dolara utroši na ekranizaciju nečega nalik na šah ili “čovječe ne ljuti se” izgleda dovoljno apsurdna i bez još jednog “nezgodnog” detalja. U SAD je ta igra poznata pod imenom “Battleship”, odnosno verziji iz 1931. godine, napravljenom desetljeće prije Pearl Harbora kada se još uvijek vjerovalo da će bojni brodovi (eng. “battleships”) vedriti i oblačiti svjetskim morima umjesto nosača zrakoplova. Jedini bojni brodovi u današnjem svijetu služe kao ploveći muzeji, pa se scenaristički tim Jona i Ericha Hoebera morao dodatno potruditi kako da ih iskoristi za scene u akcijskom superspektaklu.

Rješenje tog problema, kao i scene igranja “podmornice” kao integralnog dijela zapleta, je nađeno u narativnom okviru koji pruža nimalo originalni, ali za orgijanje specijalnih efekata obično zahvalni motiv vanzemaljske invazije. Prolog radnje se zbiva oko 2005. godine kada su znanstvenici počeli slati signale na egzosolarni Zemlji nalik planet preko radioteleskopskog kompleksa na Havajima. Odgovor na tu poruku će doći nekoliko godina kasnije, i to upravo u trenutku kada se tamo održavaju spektakularni međunarodni mornarički manevri. U njima sudjeluje mladi i svojeglavi časnik Alex Hopper (Kitsch), koji nikako ne može skupiti hrabrosti da admirala Shanea (Neeson), zapovjednika Pacifičke flote, zamoli za ruku njegove prekrasne kćeri (Decker). Ti problemi, međutim, dolaze u drugi plan nakon što se na Pacifik spuste vanzemaljci čije ponašanje odaje nimalo prijateljske namjere prema Zemljanima, a čije ostvarenje može spriječiti jedino Hopperov brod.

Postoje dva načina da se pristupi ovom filmu. Može ga se shvatiti ozbiljno i nakon toga proglasiti zločinom protiv čovječnosti; a može ga se shvatiti i kao blockbuster čiji su tvorci zaključili da s tako bedastom početnom idejom svaka trunka razuma u scenariju samo smeta zabavi gledatelja. Peter Berg, karakterni glumac koji već duže vremena radi s druge strane kamere, je sa svojom lepršavom akcijskom komedijom Dobro došli u džunglu pokazao da mu “leži” takva vrsta filma. U ovom projektu ga je vjerojatno prilično zabavljalo to da je dobio priliku da postane veći Michael Bay od Michaela Baya; mnoge scene su stoga prepune “homagea” Transformerima, Bayovom magnum opusu, ali i zloglasnom Pearl Harboru. Uz uobičajene scene spektakularne destrukcije se tu našlo mjesta za patetiku, jeftini humor, glazbu AC/DC, pa čak i u američkim blockbusterima donedavno rijedak nogomet.

Scenaristički par se baš i nije proslavio nekom originalnošću, a replike su kriminalno neoriginalne. Međutim, glumačka ekipa se činila dobro raspoloženom, čak i uz traljavo napisane likove. To se odnosi kako na Kitscha, koji će možda s ovim filmom sa sebe “oprati” nezasluženi fijasko Johna Cartera, tako i na Rihannu u ulozi mornaričke časnice. Najbolji dojam, međutim, ostavlja pukovnik Gregory G. Gadson, bivši američki vojni časnik koji je u stvarnom životu ostao bez obje noge, a koji u svom glumačkom debiju uz pomoć suvremene tehnologije i Bergove režije “rastura” kao akcijska zvijezda. Zbog tih sitnih detalja Battleship publici, pogotovo onoj s niskim očekivanjima, može predstavljati ugodno iskustvo.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: John Carter (2012)

John Carter Merchandise
(izvor: Loren Javier)
JOHN CARTER
uloge: Taylor Kitsch, Lynn Collins, Willem Dafoe, Dominic West, Mark Strong
scenarij: Andrew Stanton, Mark Andrews & Michale Chabon
režija: Andrew Stanton
proizvodnja: Walt Disney,  SAD, 2012.
trajanje: 132 '

Zamisao da civilizacija može potkopati ekologiju cijelog planeta i tako uništiti samu sebe uopće nije nova. Zapravo, datira još iz pretprošlog stoljeća, iako tada u pitanju nije bila Zemlja nego Mars. Za to je zaslužna hipoteza o umjetnim kanalima koju je popularizirao američki astronom Percival Lowell i tako potakao niz djela tada mladog žanra znanstvene fantastike. Među njima se našao i roman Princeza s Marsa, koji je svom autoru, američkom književniku Edgaru Riceu Burrowsu, donio veliki uspjeh, ali isto tako značajno utjecao na druga djela istog žanra.

Iako se među tim djelima mogu pronaći i neki od najpopularnijih SF-filmova, uključujući Lucasov Rat zvijezda, sam Burrowsov roman nikada nije bio ekraniziran. Možda upravo zbog tolike količine derivacija, zbog koje bi originalni izvornik izgledao previše “deja vu”, holivudski studiji su se ustručavali pokrenuti takav projekt. Prilika se pružila tek zahvaljujući prigodnoj stogodišnjici romana, koju je Disney obilježio potrošivši četvrt milijarde dolara na prvi veliki blockbuster 2012. godine, nazvavši ga po protagonistu John Carter.

Radnja je smještena u drugu polovicu 19. stoljeća, a naslovni protagonist (Kitsch) je južnjački veteran američkog građanskog rata, koji, tražeći zlato na Divljem zapadu, nabasa na spilju odatle će misteriozno biti prebačen u neobični pustinjski svijet. Njime tumaraju živopisna stvorenja, uključujući zelene četveroruke domoroce čiji je vođa Tars Tarkas (Dafoe) impresioniran Carterovom hrabrošću i atletskim sposobnostima. Carteru će trebati vremena da shvati da je svijet, koji domoroci nazivaju Barsoom, u stvari Mars, kao i da se na njemu vodi bespoštedni rat između gradova-država za sve dragocjenije vodne resurse. U njega je upetljana Dejah Thoris (Collins), princeza grada Hellium kojoj Carter pomaže u borbi protiv zlog vojskovođe Sab Thana (West)  i Therna – njegovih misterioznih pokrovitelja na čelu s Matai Shangom (Strong).

Disney je režiju povjerio Andrewu Stantonu, što predstavlja prilično neobičan izbor, s obzirom da je riječ o autoru koji je reputaciju izgradio radeći animirane filmove za Pixar. Stanton je, radeći svoj igrani debi, uspio sabiti prilično kompliciranu priču u cjelovečernji format, čemu pridonosi brzi tempo i gotovo non-stop akcija. Scene koje prikazuju “čarobni” Mars, njegove gradove i nebeske brodove su u drugom planu, i to je razumljivo, jer je CGI danas učinio banalnim ono što je samo prije deset ili pet godina moglo publiku ostavljati otvorenih usta.

Filmu je dosta pomogao prilično dobar scenarij, koji je uz Stantona i njegovog starog suradnika Marka Andrewsa potpisao i Michael Chabon, književnik poznat po romanu Čudesne pustolovine Kavaliera i Claya. Likovi su u drugom planu u odnosu na radnju, koja je prilično dobro uokvirena detektivskim podzapletom koji nastoji objasniti Carterovu sudbinu.

Problem koji scenarij ne uspijeva riješiti jest nedostatak originalnosti, ali se on i nije mogao izbjeći, s obzirom na vjernost sto godina starom predlošku.  To se, pak, ne može reći za izbor kostima i šminke nekih od likova, koji izgledaju gotovo groteskno. Kitsch, čiji protagonist “deja vu” efekt izaziva velikom sličnošću s Johnnyjem Deppom, je tu bolje prošao, isto kao i Lynn Collins čija marsovska princeza uistinu izgleda “egzotično”. To su više nego dovoljni razlozi da se John Carter preporuči gledateljima željnima solidne žanrovske zabave; mnogi od njih će vidjeti ono što su vidjeli i prije, ali i mnogo toga što Hollywood danas obično nije u stanju pružiti.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 13. ožujka 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)