uloge: Ryan Philippe, Benicio del Toro, Juliette Lewis, James Caan, Scott Wilson, Taye Diggs, Nicky Katt, Geoffrey Lewis, Dylan Kussman, Kristin Lehman glazba: Joe Kraemer scenarij: Christopher McQuarrie režija: Christopher McQuarrie proizvodnja: Artisan, SAD, 2000. distribucija: Blitz trajanje: 119'
Parker (Philippe) i Longbaugh (del Toro) su dva sitna kriminalca koji za život zarađuju, izmedju ostalog, i prodajući spermu i krv specijaliziranim klinikama. Jednog dana slučajno čuju da će u kliniku doći Robin (Lewis), djevojka kojoj je lokalni bogatas Hale Chidduk (Wilson) platio milijun dolara da njegovoj sterilnoj supruzi Francesci (Lehman) rodi dijete. Parker i Longbaugh odmah smisle plan da otmu djevojku i od Chidduka zatraže masnu otkupninu. Usprkos prisutstva naoružanih tjelohranitelja, otmica uspijeva, ali otmičari, naravno, ne znaju da je Chidduk povezan s mafijom i jednostavno si ne može priuštiti tako veliku isplatu. Dok se Parker i Longbaugh kriju po Meksiku, Chidduk za njima šalje Sarnoa (Caan), svog starog poznanika koji je specijalist za “čišćenje” ovakvih slučajeva.
Christopher McQuarrie, koji je dobio “Oscara” za scenarij Privedite osumnjičene, režirao je film koji je američku kritiku ostavio prilično hladnom ili, u najboljem slučaju, razočaranom. Razlog je vjerojatno u tome što su oni nakon sedam godina zaboravili njegov “oskarovski” rad i u pomalo bizarnom zapletu vidjeli ništa drugo do zabavnu, šašavu tarantinovsku crnu komediju. McQuarrie ih je, naravno, razočarao time što je materiji prišao s maksimalnom ozbiljnošću – bez obzira na to što je prica na prvi pogled luckasta, svi njeni sudionici su maksimalno realistično prikazani, a njihove motivacije i postupci izgledaju kao iz stvarnog života. McQuarrie je prekršio suvremena holivudska pravila time što je protagoniste – Parkera i Longbaugha – učinio krajnje amoralnim tipovima s kojima će publika teško suosjećati. Niti ostatak likova ne prolazi mnogo bolje, ali ih vrhunska glumačka ekipa čini prilično upečatljivim. To je prije svega slučaj s veteranom Jamesom Caanom u sjajnoj ulozi “čistača”, dok je “oskarovac” del Toro (Traffic) prilično opušten, ali i efektan u ulozi šutljivijeg clana ubilačkog dvojca. Na žalost, Juliette Lewis, koja je u ulozi otete trudnice trebala biti nekakva moralna vertikala filma, uspijeva svoj lik učiniti krajnje antipatičnim. Ipak, glavni razlog zbog koji je holivudski i američki kriticarski establishment bio hladan prema Ubiti je lako leži u za današnje standarde neuobičajeno velikoj količini nasilja, odnosno krajnje realističnom (i za nježne dušice nepodnošljivom) prikazu krvoprolića odnosno neugodnih načina na koji ljudska bića napuštaju ovaj svijet. U tome McQuarrie odaje počast svojim uzorima – Leoneu, ali prije svega Peckinpahu, pogotovo u sceni završnog obračuna. Ipak, McQuarrie dijeli dio odgovornosti za neuspjeh ovog filma – prije svega u par pseudomoralizatorskih scena, kao i lošem izboru Philippea kao zločestog momka. No, kada se sve zbroji i oduzme, Ubiti je lako je prilično dobar film koji će dobro sjesti svima onima koji su svjesni da je Hollywood od 1979. godine krenuo stranputicom.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.