uloge: Sylvester Stallone, Charles Dutton, Kris Kristofersson,
Christopher Fulford, Jeffrey Wright, Tom Berenger, Stephen Lang,
Polly Walker, Robert Patrick, Robert Prosky, Dina Meyer,
glazba: John Powell
scenarij: Ron L. Brinkerhoff (po knjizi Jitter Joint Howarda
Swindlea)
režija: Jim Gillespie
proizvodnja: Capella/KC Medien/Universal, SAD/Njemacka, 2002.
trajanje: 96 '
Jake Malloy (Stallone) je agent FBI zadužen za lov na opakog serijskog ubojicu čiji su plijen policajci. Malloy će doticnog uspjeti uhvatiti, ali ne prije nego što mu ovaj na brutalni način likvidira suprugu Mary (Meyer) i najboljeg prijatelja. Mučen grižnjom savjesti Malloy utjehu pronalazi u boci i nakon tri mjeseca je u tako lošem stanju da ga njegov kolega i mentor Hendricks (Dutton) šalje u posebnu instituciju za odvikavanje od alkohola i droge. Institucija se nalazi u napuštenom vojnom silosu usred planina Wyominga, a pacijenti su, slično kao i njen voditelj Doc (Kristofersson), bivši policajci. Prije nego što Malloy bude u prilici upoznati šaroliko društvo svojih kolega – alkoholičara i narkomana – neki od njih će poceti nestajati da bi na kraju bili pronađeni mrtvi. Istovremeno snježna mećava prekida svaki kontakt s vanjskim svijetom i Malloy, svjestan da se među pacijentima nalazi homicidalni manijak, mora koristiti svoj detektivski talent da bi ubojicu pronašao prije nego što bude prekasno.
Vjerojatno ne postoji bolji pokazatelj na koje je niske grane spao Stallone od filma Ubojica među nama. Originalno snimljen 1999. godine, na test-prikazivanjima je prosao tako loše da ga se američki producent nikada nije usudio pustiti u distribuciju. Tek tri godine kasnije je pušten u Evropi jer su producenti mislili da tamošnja publika ima veću toleranciju prema celuloidnom gnojivu od američke. Veći dio evropske publike će vjerojatno poželjeti da je film ostao u bunkeru, jer Jim Gillespie, anonimus čije je jedino dostignuće ionako ne baš sjajni horor Znam što si radila prošlog ljeta, ne samo napunio Ubojicu među nama svim mogućim klišejima, nego posudio ono najgore iz onih sumnjivih klasika horor-žanra kao što su Stvor ili Alien 3. Da stvar bude gora, niti jedan od protagonista, uključujući Stallonea, nije na ekran stavio lik vrijedan simpatija. A i cijeli “whodunnit” misterij je prilično predvidljiv, što zbog prebrzog tempa likvidacija, što zbog robovanja PC-kanonima. Kada film završi, malo koji gledatelj neće biti sretan zbog te činjenice.
OCJENA: 2/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
uloge: Sylvester Stallone, Rachael Leigh Cook, Mickey Rourke, Michael Caine,
Alan Cummings, Miranda Richardson, John C. McGinley, Rhona Mitra
scenarij: David McKenna
režija: Stephen T. Kay
proizvodnja: Warner/Morgan Creek, SAD, 2000.
distribucija: Europa
trajanje: 102 '
Iako mnogi danas drže kako je Hollywood izvor sveg zla na svijetu jer promiče seks, nasilje, hedonizam i materijalizam, film Uhvatite Cartera će ih razuvjeriti. Naime, ova dirljiva priča o Jacku Carteru (Stallone), mafijaškom razbijaču iz Las Vegasa koji se vraća u rodni Seattle kako bi ispitao sumnjive okolnosti bratove smrti, predstavlja trijumf svih najuzvišenijih ideala zapadne civilizacije. Glavni junak je vođen isključivo brigom za obitelj, pomaže nesretnicima u nevolji, nastoji ispraviti nepravde, oprašta poraženim neprijateljima, nasiljem se koristi u krajnjoj nuždi, a i akcijske scene je veliki majstor vizualnog vatrometa Stephen T. Kay namjerno rezirao tako traljavo da nasilje učini što neatraktivnijim za publiku. Konačno, te su scene prilično rijetke, pa tako veliki umjetnik Sylvester Stallone umjesto mišića koristi svoj neporecivi glumački talent, pred kojim blijede sve umišljene veličine i bezvrijedni anonimusi nalik na Michaela Cainea ili Mirandu Richardson, koji se, srećom, pojavljuju samo u kratkim epizodama. Zbog svega toga Uhvatite Cartera predstavlja remek-djelo, još jedan primjerak holivudske kreativnosti koja je u stanju stvoriti nešto veličanstveno cak i od najbijednijeg predloška, kao što je bio istoimeni ispljuvak britanske dekadencije snimljen 1971. godine kojeg su neki nadobudni kritičari i filmski instituti, zamislite, usudili staviti u izbor najboljih gangsterskih filmova ikada snimljenih.
OCJENA: 1/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.
PLAĆENICI 3
(THE EXPENDABLES 3)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Antonio Banderas, Jet Li, Wesley Snipes, Dolph Lundgren, Kelsey Grammer, Randy Couture, Terry Crews, Kellan Lutz, Ronda Rousey, Glen Powell, Victor Ortiz, Robert Davi, Mel Gibson, Harrison Ford, Arnold Schwarzenegger
scenarij: Chreighton Rothenberger, Katrin Benedikt & Sylvester Stallone
režija: Patrick Hughes
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2014.
trajanje: 126 '
Latinska izreka “Nomen est omen” (Ime je predskazanje) ponekad zna utjecati na odluke hrvatskih kino-distributera. Tako je prije četiri godine akcijski film The Expendables, koji bi se najpreciznije mogao prevesti kao “Potrošni”, odnosno kao “Potrošna roba”, prekršten u Plaćenici, jer bi inače nedostatka mašte prosječnog kino-posjetitelja mogao dovesti do zaključka kako je riječ o nekakvoj socijalno angažiranoj drami, ili da je riječ o bezvrijednom trashu. Za prvi film, čija je glavna atrakcija bila okupljanje najvećih akcijskih zvijezda i evociranje svijetlih tradicija akcijskog žanra 1980-ih, ispostavilo se da originalno ime nije opravdano, odnosno da su Plaćenici barem onoliko zabavni koliko su zabavnim bila slična ostvarenja koja su od Sylvestera Stallonea, Arnolda Schwarzeneggera, Dolpha Lundgrena i drugih mišićavih likova učinili velike zvijezde. Uspjeh tog filma je, naravno, doveo do toga da se snimi i nastavak Plaćenici 2, koji je okupio još impresivniju filmsku ekipu i koji je nekako uspio biti jednako kvalitetan, ako ne i bolji od prethodnika. Na žalost, stvari s vremenom, pogotovo ako se na njima previše inzistira, sjednu na svoje mjesto, pa su Plaćenici 3 upravo onakvo razočarenje kakvo sugerira njegov originalni naslov.
Scenaristički tim, u kome se ponovno nalazio Stallone, doduše, nije previše skretao od formule uspostavljene u prethodnom filmu. Na samom početku “Plaćenici”, privatno vojno poduzeće koje čine bivši obavještajci i specijalci i koje za birane klijente obavlja različite delikatne poslove koji traže primjenu oružja, na samom početku u nekoj neimenovanoj zemlji (iako jezik kojim se govori sugerira Srbiju) u iz zatvora izbavi svog člana Doctor Deatha (Snipes), koji je tamo godinama čamio. On im se priključuje u novom, ovog puta “redovnom” poslu koji uključuje zaustavljanje pošiljke bombi gospodarima rata u Somaliji. Akcija međutim pođe krivo kada se ispostavi da je glavni krijumčar nitko drugi do Conrad Stonebanks (Gibson), nekadašnji osnivač “Plaćenika” koji se okrenuo kriminalu. S obzirom da je jedan od članova tima teško stradao Barney Ross (Stallone) za akciju hvatanja Stonebanksa u Rumunjskoj mora angažirati nove, mlađe članove tima. Prilikom priprema počinju napetosti između ostarjelih veterana i mladih “guštera”, ali će one biti prevladane te će se Ross i njegovi drugovi moći suprotstaviti Stonebanksu čak i kada se pri tome moraju suočiti s cjelokupnom vojskom jedne postsovjetske države.
Nove Plaćenike karakterizira scenarij koji bi se, slično kao i u prethodnom nastavku, mogao nazvati “generičkim”, odnosno koji se previše ne zamara s pitanjima “gdje” i “zašto”, pa se tako bugarska crnomorska luka nastoji ne baš previše uvjerljivo “prodati” za Somaliju. S druge strane, seriji akcijskih scena se mora dati nekakvo vezivno tkivo, pa u onim “ozbiljnim” scenama se Barney Ross i družina moraju suočiti s time da su ih uhvatile godine, odnosno dilemom oko toga trebaju li jednostavno “zatvoriti radnju” ili pokušati palicu predati mlađoj generaciji koju predstavljaju likovi koje tumače Kellan Lutz, Glen Powell, Victor Ortiz i džudašica Ronda Rousey. S obzirom o kakvom filmu i kakvoj franšizi je riječ, nije teško pretpostaviti kakav će biti odgovor na to pitanje. Tvorcima filma se, pak, cjelokupna kreativna energija potrošila na to kako casting učiniti još impresivnijim nego u prethodnom filmu, pa su, zapravo, najbolje scene u kojima se pojavljuju Snipes, Gibson i Harrison Ford – odnosno koje sugeriraju određene paralele njihovih likova sa stvarnim životima glumaca (Snipesovo utamničenje zbog utaje poreza, Fordov hobi pilotiranja helikopterom i Gibsonov “put na tamnu stranu”). Čim se te točke skinu s dnevnog reda, Plaćenici 3 se svode na prilično neinventivne akcijske scene u kojima dodatni uteg predstavlja odluka producenata da, u pokušaju da dobiju što više mlađe publike, cenzuriraju nasilnije scene kako bi dobili rejting PG-13. Prethodna dva filma, prije svega namijenjena publici koja se sjeća dobrih starih vremena kada su akcijski filmovi imali cenzorski rejting “R” i gdje nije bio problem prikazivati kako pucnjava izaziva prolijevanje krvi, će takav čin shvatiti kao izdaju. Kada neka franšiza koja se temelji na nostalgiji i “dobri starim vremenima” na silu pokušava postati “hip”, “cool” i moderna, daleko je veća vjerojatnost da će postati “potrošna roba”.
OBRAČUN LEGENDI
(GRUDGE MATCH)
uloge: Robert DeNiro, Sylvester Stallone, Kevin Hart, Alan Arkin, Kim Basinger, Jon Bernthal
scenarij: Doug Ellin, Tim Kelleher, Rodney Rothman
režija: Peter Segal
proizvodnja: Warner Bros., SAD/Britanija, 2013.
trajanje: 113'
Često se govori da ne postoji tužniji prizor od ostarjelog boksačkog prvaka koji ulazi u ring nesvjestan da je njegovo vrijeme odavno prošlo. Iskustvo nam govori da, zapravo, postoje tužniji prizori. Jedan od njih bi mogao biti prizor dvojice ostarjelih boksačkih prvaka koji ulaze u ring kako bi se međusobno obračunali, nesvjesni da je njihovo vrijeme odavno prošlo. U današnjem Hollywoodu se, međutim, drži kako to nije tužan prizor nego, zapravo, ideja za urnebesnu komediju. Barem se takav dojam može steći na temelju zapleta filma Obračun legendi, ostvarenja koje je dio kritike od sebe odbacilo još na temelju samog trailera.
Neprijateljstvo kritike se može protumačiti dijelom zbog zgađenosti idejom da se eksploatira šaketanje dvojice staraca, a dijelom zbog opravdanog straha da bi film mogao trajno okaljati neke od najvrijednijih dijelova hollywoodske baštine. Dva boksačka prvaka u filmu, naime, tumače dva glumca koji su se proslavili u dva vjerojatno najpoznatija i najbolja filma s radnjom u boksačkom ringu – Sylvester Stallone, koji je zvijezdom postao kao junak Rockyja, te Robert DeNiro, kome mnogi vrhunac karijere vide u ulozi Jakea LaMotte u Razjarenom biku. Iako je iz razumljivih razloga (Rocky je proizvod fikcije, a LaMotta stvarna ličnost) bilo nemoguće napraviti crossover, scenaristički odbor se pobrinuo da likove koje Stallone i DeNiro tumače budu predstavljali njihove najbliže moguće ekvivalente. Oni su Henry “Razor” Sharp i Billy “The Kid” McDonnen, dva profesionalna boksača iz Pittsburgha čije je suparništvo, odnosno borba za titulu prvaka početkom 1980-ih ušlo u legendu, ali koje je okončano nakon samo dva meča s dva različita pobjednika, a nakon što se Razor iznenada odlučio povući s ringa. Tri desetljeća kasnije Razor, koji je odavno potrošio novac od sponzora i mora raditi u brodogradilištu, prihvaća ponudu mladog i ambicioznog boksačkog promotora Dantea Slatea Jr. (Hart) da se vrati u ring; to s još većim oduševljenjem čini McDonnen kome je to prilika da se osveti za poraz i konačno dobije odgovor na pitanje koji je boksač bolji. Pripreme za meč kompliciraju ne samo zdravstveni problemi, nego i duhovi međusobne prošlosti u obliku McDonnenovog odraslog sina B.J.-a (Bernthal), koga je dobio napravivši dijete Razorovoj bivšoj djevojci Sally Rose (Basinger).
Dio kritičara, pogotovo onih sklonih snoberaju, bi Obračun legendi mogao nazvati travestijom i zbog toga što pokušava staviti znak između komercijalne akcijske zvijezde ograničenih glumačkih mogućnosti kao što je Stallone i “Oscarom” potvrđenog dramskog umjetnika kao što je DeNiro. U posljednje vrijeme se taj znak jednakosti, međutim, prilično trudi stvoriti sam DeNiro glumeći u velikom broju komedija prilično upitne vrijednosti isto onako kao što Stallone “štanca” niskobudžetne akcijade. Njihov nastup, zapravo, nije uopće problem u filmu. Problem ne bi trebao biti ni sam zaplet, od koga bi netko s malo više talenta, sklonosti crnom humoru i izbjegavanju klišeja mogao napraviti barem zabavno ostvarenje. Tročlani scenaristički odbor, međutim, to nije bio u stanju. Humor se gotovo isključivo svodi na gerijatrijske klišeje, kojima smo nedavno bili izloženi u Legendama u Vegasu, gdje je također glumio DeNiro. A onda kada humora nema, u igru ulaze sapunski klišeji – dvojici boksača nije dovoljno to što su suparnici na ringu, nego su se još morali sukobiti oko iste žene – odnosno prilika za scene kojima se na prilično predvidljiv način promoviraju obiteljske vrijednosti. Sve to završava u prilično antiklimaktičkom i predvidljivom meču gdje se koriste klišeji koji veličaju sportske vrijednosti. Ne može se reći da u filmu nema pokoji lucidan trenutak, pogotovo onda kada se pokušavaju parodirati legendarni filmovi ili ličnosti iz svijeta boksa, niti da u posljednje vrijeme prilično aktivni Jon Bernthal pokušava izvući najbolje iz nezahvalne uloge Kidovog sina. Sve to, međutim, nije dovoljno da popravi deprimirajući dojam o hollywoodskim zvijezdama koje se još uvijek ne mogu pomiriti sa svojom prolaznošću ili spoznajom da je bolje da više ne ulaze u ring.
NEPRIJATELJ PRED VRATIMA
(HOMEFRONT)
uloge: Jason Statham, James Franco, Wynona Ryder, Kate Bosworth, Rachelle Lefevre, Izabella Vidovic, Frank Grillo, Clancy Brown, Chuck Zito
scenarij: Sylvester Stallone
režija: Gary Fleder
proizvodnja: Millennium Films/Nu Image/Open Road, SAD, 2013.
trajanje: 100 '
Daleko veći izvor frustracije od loših filmova, kako za kritiku tako i za publiku, su loši filmovi za koje se lako vidi da su mogli biti dobri, samo da se netko malo više pobrinuo oko nekoliko sitnih detalja. Još veću frustraciju znaju činiti i domaći distributeri koji takvim filmovima prevode naslove na najgori mogući način te tako stvaraju nepotrebnu zbrku. Jedan od takvih primjera je Homefront, akcijski film Garyja Fledera koji se u našim kinima pojavio pod naslovom Neprijatelj pred vratima, a koji će za godinu-dvije gledatelji kablovskih i sličnih servisa miješati s istoimenim ratnim spektaklom iz prethodnog desetljeća.
Začetnik filma bio je Sylvester Stallone, koji je napisao scenarij u čijoj je originalnoj koncepciji trebao predstavljati završni dio ciklusa o Johnu Rambu. Međutim, u posljednje vrijeme prilično hiperaktivni glumac je zaključio da možda neće imati vremena ni energije da ponovno oživotvori jedan od svojih najpoznatijih likova. Umjesto toga je scenarij iskoristio kako bi adaptirao istoimeni roman Chucka Logana, posljednjeg iz serije o bivšem policajcu Philu Brokeru. U filmu naslovni lik, koji tumači Jason Statham, je agent DEA koji se uspio ubaciti u “bikersku” bandu trgovaca metamfetaminom koju vodi Danny T (Zito). Na samom početku radnje akcija hvatanja krene spektakularno krivo, pri čemu pogine Dannyjev sin, a njegov otac se prilikom uhićenja zakune na krvavu osvetu. Broker nakon toga uzima novi identitet i zajedno sa 10-godišnjom kćeri Maddy (Vidovic) nastoji izgraditi novi život u gradiću u državi Louisiana. Živopisni pejzaži i prostrano imanje s konjima čine ruralnu idilu, koju, pak, rasprši incident na školskom igralištu. Maddyna uspješna obrana od nasilnog dječaka Brokera dovodi u sukob s dječakovom rodbinom koja, u skladu s lokalnim običajima, takve sporove rješava po načelu krvne osvete. Za Brokera je još veći problem taj što je dječakov stric Gator Bodine (Franco), sitni, ali ambiciozni i beskrupulozni diler amfetamina koji će uspjeti “provaliti” tajnu Brokerovog identiteta, te u tome vidjeti priliku da stvori vlastiti narko-imperij.
Režiser Gary Fleder u svojoj filmografiji nema ništa osim uglavnom bezličnih akcijskih filmova, što je domena u kojoj često boravi i glavni glumac Jason Statham. Ono što Neprijatelja pred vratima čini, barem nominalno, različitim od akcijske konfekcije jest to što je taj projekt uspio okupiti prilično ugledna imena, koja se mogu pohvaliti nekim uglednim nagradama. Uz Stallonea, za koga se prečesto zaboravlja da je napisao za “Oscarom” nagrađen Rocky, tu je i “Zlatnim globusom” ovjenčana, a danas pomalo i zaboravljena Wynona Ryder. Njoj je povjerena uloga amoralne i od amfetamina ruinirane striptizete, u kojoj se ona poslovično trudi, pa čak i u jednoj, za njenu dosadašnju karijeru prilično atipičnoj sceni seksa. Ipak, najviše će pažnje preuzeti James Franco kao karizmatični negativac, a što je uloga koju bi trebao odigrati sa zavezanim očima. Na svoju nesreću, jedan sličan lik je tumačio u nedavnom Proljetnom ludilu, i neumitne usporedbe će njegovu izvedbu učiniti blijedom, rutinerskom i nezanimljivom. Mnogo bolji dojam, pak, daje Kate Bosworth kao metamfetaminom ruinirana majka dječaka koja pokreće ciklus nasilja; bivša hollywoodska ljepotica se prilično potrudila pretvoriti u olupinu, ali je filmu dala neobičnu dozu realizma, prikazavši kako kriminal u američkoj zabiti zna i posredno uništavati ljude.
Ono što je možda najzanimljivije kod Neprijatelja pred vratima jest upravo to što je smješten u milje “običnih” ljudi, mnogi od kojih je prema kriminalu i nasilju odvela teška socijalna situacija. A još je zanimljivije to što bi, s obzirom na neke arhetipske elemente zapleta, na primjer motiv došljaka koji se nastoji prilagoditi ksenofobnoj sredini, može shvatiti i kao moderni vestern. Stalloneov scenarij odaje i nastojanje da se “white trash” seljačine, jedina društvena grupa koju je danas “politički korektno” prikazivati kao bezvrijedni šljam, prikažu na nešto humaniji način nego što to čini Hollywood, odnosno sugerira kako se, uz malo tople ljudske riječi i razumijevanja, mogu odvesti na pravi put.
Međutim, svi ti potencijalno intrigantni elementi scenarija su upropašteni inzistiranjem na akcijskim klišejima, pri čemu se prilično ističe spektakularni, ali, zapravo nepotrebni početak, kao i nešto manje spektakularni, ali prilično predvidljiv i, zapravo, razočaravajući kraj. Da su Stallone i Fleder pokazali malo više truda, film je mogao biti daleko bolji. Na primjer, početne scene u kojima se pokazuje Brokerova prošlost federalnog agenta su mogle biti izbačene, odnosno razlog zbog koga se preselio je mogao daleko bolje funkcionirati kao misterij za gledatelje. Zapravo, cijeli podzaplet s narko-bosovima i osveti je bio nepotreban, te je film mogao biti bolji da se sveo na sukob Brokera sa lokalnim “krkanima”. Na žalost, ta, kao i mnoge prilike su propuštene. Neprijatelj pred vratima vjerojatno neće previše naškoditi velikim imenima koja su u njemu sudjelovala, ali će to biti slaba utjeha publici koja se upravo zbog tih imena daleko više razočarala.
Sylvester Stallone & Arnold Schwarzenegger (izvor: Gage Skidmore)
PLAN ZA BIJEG
(ESCAPE PLAN)
uloge: Sylvester Stallone, Arnold Schwarzenegger, Jim Caviezel, 50 Cent, Vinnie Jones, Vincent d'Onofrio, Amy Ryan
scenarij: Miles Chapman & Jason Keller
režija: Mikael Håfström
Kada vam se ispuni želja, to će vam se često zna dogoditi na mjestu, u vrijeme i na način koji vas, zapravo, neće ispuniti nekim velikim zadovoljstvom. Svi oni kojima su 1980-ih vrhunac filmske zabave bile akcijade s mišićavim razbijačima u glavnim ulogama se ovih dana mogu sresti s takvim fenomenom. Ono što je tada izgledalo kao Sveti graal akcijskog žanra – projekt u kojem bi rame uz rame nastupili Sylvester Stallone i Arnold Schwarzenegger – je ovih dana postalo stvarnost zahvaljujući filmu “Plan za bijeg” Mikaela Hafströma. Većina tadašnjih fanova će, međutim, gledajući ovaj film prije osjetiti sjetu nego neko posebno zadovoljstvo.
Čast da bude nominalni protagonist, odnosno prva violina u akcijskom superparu, pripala je Stalloneu. U “Planu za bijeg” to je Roy Breslin, sigurnosni stručnjak koga različite zatvorske uprave angažiraju da, prerušen u zatvorenika, pokušavajući pobjeći analizira slabosti njihovih institucija. Nakon što je još jednim uspješnim bijegom demonstrirao svoje vještine, Breslinovi poslodavci dobivaju narudžbu za sličan posao od CIA-e koja nastoji testirati tajni i vrhunski opremljeni zatvor predviđen za držanje najopasnijih terorista i drugih zlikovaca koji “trebaju biti izgubljeni”. Breslin preuzima lažni identitet terorista te bude otet i odveden u tajni zatvor, ali se tamo ispostavi kako njegov upravnik Hobbes (Caviezel) ne zna ili ne želi znati da je riječ o testu, te se prema Breslinu ponaša kao i prema svim drugim zatvorenicima. Breslin shvaća da jedini put do slobode predstavljaju njegove vještine, te ih počne koristiti tako što izviđa lokaciju i traži pomoć. Ona dolazi u obliku iskusnog zatvorenika Emila Rottmayera (Schwarzenegger), koji zauzvrat traži i da sam pobjegne s Breslinom.
“Plan za bijeg” na prvi pogled izgleda upravo onako kao što bi trebao izgledati film koji spaja dvije akcijske superzvijezde. U njemu se može uživati u nekoliko dojmljivih akcijskih scena, a što se posebno odnosi na prvi dio filma, odnosno kada Stallone na prilično efektan način svoj lik uspije “prodati” kao stručnjaka za bijeg. U sredini filma, kada se Stallone konačno sretne sa Schwarzeneggerom, njih dvojica funkcioniraju kao prilično uhodan tandem, s likovima koji se međusobno dobro nadopunjuju. Iako nije raspolagao s pretjerano velikim budžetom i iako je bio ograničen smještanjem radnje u klaustrofobični prostor, Hafström lako dočarava specifičnu situaciju u koju su se našli protagonisti. Na žalost, ti napori su velikim dijelom kompromitirani scenarijem Milesa Chapmana i Jasona Kellera koji grca u žanrovskim klišejima – od sadističkih čuvara do zatvorskih bandi – te koji završava na antiklimaktički i ne baš pretjerano uvjerljiv način. Jednu od mana filma predstavlja i angažman velikog broja inače vrlo dobrih glumaca u epizodnim ili karakternim ulogama, pri čemu se posebno ističe Sam Neill kao zatvorski liječnik čije su moralne dileme telegrafirane na gotovo parodijski način.
S druge strane bi bilo nepošteno reći da “Plan za bijeg” pruža ama baš ništa nova. Sitni detalji odaju trenutke lucidnosti scenarista, pa tako likovi i zaplet povremeno dobivaju subverzivni kontekst, pogotovo u kontekstu davne i ne baš tako davne prošlosti glavnih glumaca. Tako Stallone, nekadašnji desničar i propagator reaganovskog militarizma, postaje junak filma koji bez previše uvijanja osuđuje američki obavještajni aparat, privatne vojne tvrtke i “rat protiv terorizma”. Bivši republikanski guverner Schwarzenegger, pak, tumači lik radikalnog ljevičarskog aktivista nalik na Juliana Assangea. Ikonoklastičkim se čini i to da je glavni pomagač dvojice junaka prikazan kao pobožni musliman. To, međutim, ne može izdići “Plan za bijeg” iznad hollywoodske konfekcije koja će ljubiteljima žanra pružiti ono što su htjeli vidjeti, ali koji poklonicima dvojice glumaca stvara neugodan dojam da su se njih dvojica mogli sresti mnogo ranije i u daleko boljem filmu.
METAK U GLAVU
(BULLET TO THE HEAD)
uloge: Sylvester Stallone, Sung Kang, Sarah Shahi, Jason Momoa, Adewale Akinnuoye-Agbaje, Christian Slater
scenarij: Walter Hill & Alessandro Camon
režija: Walter Hill
proizvodnja: Dark Castle/IM Global, SAD, 2013.
trajanje: 92 '
Među velikanima tzv. “Novog Hollywooda” 1970-ih posljednja desetljeća su bila najmanje sklona Walteru Hillu. Nekoć hvaljeni tvorac klasika akcijskog žanra kao što su “Ratnici podzemlja” i “Zavjera u San Franciscu”, je svojim novijim radovima uglavnom izazivao razočarenja. Nešto slično bi se moglo reći i za najnovije ostvarenje “Metak u glavu”, koje je neslavno propalo na američkim kino-blagajnama te predstavljalo ozbiljni komercijalni kiks za glavnog lumca Sylvestera Stallonea. Dio promatrača, pogotovo onih koji sve gledaju kroz prizmu američkih kulturnih ratova, time je bio oduševljen, zaključivši kako je publika konačno odbacila revolveraško nasilje kao oblik zabave; drugi dio je, pak, fijasko pripisao Stalloneovoj podršci inicijativama za oduzimanje oružja građanima – nešto što se teško može pomiriti s njegovim likom u filmu i sa stavovima velikog broja ciljane publike. “Metak u glavu” je, doduše, nešto malo bolje prošao kod kritike, a koliko je to opravdano se odnedavno može vidjeti i kod nas.
Radnja, koja se temelji na grafičkom romanu francuskog strip-crtača Alexisa Nolenta, je smještena u New Orleans, živopisnu američku metropolu čija bogata tradicija uključuje i duboko ukorijenjenu korupciju. Protagonist je Jimmy Bobo (Stallone), iskusni kriminalac koji se desetljećima bavi plaćenim ubojstvima. Nedugo nakon posljednje, naizgled rutinske, likvidacije Bobo i sam postane metom plaćenog ubojice (Momoa), ali, mu za razliku od svog mlađeg partnera, uspije izbjeći. Bobo je odmah zaključio kako ga naručitelji posljednjeg posla žele likvidirati, ali ih on sam, s obzirom da je bio angažiran preko posrednika, ne može odmah identificirati. U međuvremenu u New Orleans iz Washingtona dolazi policijski detektiv Kwon (Kang), koji istražuje korupcijski skandal u koji je bila upetljana posljednja Bobova žrtva. Njegova istraga je, pak, otežana time što lokalni policajci, koji se nalaze u džepu kriminalaca, žele trajno ukloniti svog kolegu. Twon i Bobo su stoga prisiljeni međusobno surađivati kako bi pronašli naručitelje ubojstva, pri čemu je pitanje što s njima na kraju učiniti – uhititi ih ili jednostavno skratiti za glavu – od sekundarne važnosti.
Hill se u svom novom filmu nimalo ne trudi gledateljima ponuditi nešto naročito novo ni originalno. Scenarij, koji je napravio zajedno sa Alessandrom Carmonom, predstavlja zbirku klišeja, odnosno svojevrsni školski primjer konfekcijskih akcijada koje su se štancale 1980-ih. Tu se nalazi gotovo sve – protagonist motiviran željom da osveti partnera; korištenje ultranasilnih, nezakonitih ali na kraju efikasnih metoda za istjerivanje pravde; sparivanje protagonista s novim partnerom koji predstavlja njegov svjetonazorski antipod i s kojim će se usprkos toga sprijateljiti; i, naravno, završni obračun u usamljenoj tvornici gdje će se protagonist s glavnim negativcem pošajbati prsa u prsa. Netko drugi bi od svega ovoga napravio parodiju, ali ne i Hill, koji priču i likove tretira sasvim ozbiljno. Ono što film čini gledljivim, a u mnogim trenucima i zabavnim, jesu crnohumorne replike, dopadljivi prikaz njuorlinške glazbene scene i nekih drugih detalja tamošnjeg života, ali i prilično raspoložena glumačka postava. Ona uključuje kako i Sarah Shahi (nekadašnju partnericu protagonista TV-serije “Put osvete”) u prilično nezahvalnoj ulozi Bobove kćeri (u kojoj se, gotovo kao i svi ženski likovi, pojavljuje gola) tako i samog Stallonea koji prikazuje kako se još uvijek vrlo dobro nosi sa svojim godinama, kao što je to u svoje vrijeme znao raditi i Charles Bronson. Kang, korejsko-američki glumac angažiran kako bi kao azijski policijski “geek” dao kontrast tvrdom uličnom kriminalcu, je, međutim, daleko manje upečatljiv. Srećom, Hill je, za razliku od mnogih svojih kolega, zadržao smisao za ekonomičnost, pa za današnji Hollywood neobično kratkih 90 minuta prolazi vrlo brzo i po gledatelje uglavnom ugodno.
OCJENA:5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
PLAĆENICI 2
(THE EXPENDABLES 2)
uloge: Sylvester Stallone, Jason Statham, Jean-Claude Van Damme, Yu Nan, Arnold Schwarzenegger, Bruce Willis
scenarij: Richard Wenk & Sylvester Stallone
režija: Simon West
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2012.
trajanje: 103 '
Jedan od najtežih zadataka svakog hollywoodskog filmaša predstavlja potreba da se monumentalni ego pojedinačne filmske zvijezde pomiri s činjenicom da iza stvaranja filma ipak stoji kolektiv. Zadatak je još teži kada u filmu nastupa nekoliko zvijezda, pogotovo kada su one suparnici. To, kao i financijski obziri, su razlog zašto su okupljanja glumačkih “dream teamova” prilično rijetka pojava u Hollywoodu. Poklonici akcijskih filmova 1980-ih, međutim, nikada nisu prestali sanjati o projektu koji bi u isti film doveo najveće zvijezde tog doba – Sylvestera Stallonea i Arnolda Schwarzeneggera. Taj san (uključujući angažman njihovih kolega Dolpha Lundrgena i Brucea Willisa) je nakon nekoliko desetljeća djelomično ostvario sam Stallone sa filmom Plaćenici i postigao komercijalni uspjeh dovoljan za nastavak koji se danas može vidjeti u kinima, i koji se može pohvaliti još većim i impresivnijim “dream teamom” akcijskog žanra.
Stallone, koji je, za razliku od prethodnog filma, režiju prepustio Simonu Westu, u novom filmu ponavlja ulogu Barneya Rossa, vođe tima bivših elitnih vojnika i obavještajaca koji za različite vlade i korporacije obavljaju diskretne, ali po život opasne poslove širom svijeta. Nakon posljednje misije, tijekom koje je, između ostalog, spašen život Trenchu (Schwarzenegger), vođi konkuretnske plaćeničke grupe, američki vladin dužnosnik Church (Willis) im povjerava novi zadatak – pronaći tajne podatke iz aviona srušenog nad Albanijom. Ross i njegovi ljudi će se tamo suočiti sa Vilainom (van Damme), beskrupuloznim belgijskim krijumčarom radioaktivnog materijala i njegovom vojskom okrutnih najamnika koji terorizira bespomoćne seljake u zabitima Istočne Europe.
Srž uspjeha filmova koji su 1980-ih “dream team” Plaćenika učinili zvijezde bila je njihova hladnim ratom inspirirana svjetonazorska jednostavnost – bilo u jasnoj podjeli svijeta na dobre i loše momke, bilo kroz korištenje fizičke sile kao najbolje sredstvo za rješavanje društvenih i drugih problema. I ovaj film koristi istu formulu, dodatno očišćenu ne samo od današnje hollywoodske “političke korektnosti”, nego i svih suvišnih detalja, uključujući one koje se tiču preciznog određenja mjesta radnje. Publiku, dakako, i danas kao i nekad, ne zanimaju odgovori na pitanja “što” i “zašto”, koliko na pitanje “kako”. Njih pruža West kroz niz spektakularnih scena ispunjenih eksplozijama, pucnjavama i demonstracijama borilačkih vještina; uz sve to, naravno, idu i klišeji poput obaveznog završnog “mano a mano” obračuna glavnog junaka s glavnim negativcem. Dašak scenarističke originalnosti predstavlja ubacivanje informatičarke u Barnesov tim; naizgled krhki ženski lik koji tumači kineska glumica Yu Nan među nabildanim alfa-mužjacima izaziva predvidljive, ali svejedno zabavne reakcije. Nešto slično bi se moglo reći i za način na koji se u filmu pojavljuje legendarni Chuck Norris; ta je scena toliko nadrealna da se filmaše nikako ne može optužiti da su htjeli da ovaj film itko shvati ozbiljno.
Ako Plaćenici 2 imaju neke veze sa stvarnim životom, onda se to prvenstveno odnosi na činjenicu da su im glavne zvijezde debelo u šestom ili sedmom desetljeću života, a što se posebno vidi na guvernerskim mandatima iscrpljenom Schwarzeneggeru. To se ogleda i u scenariju i u replikama, kao i brojnim referencama u kojima Stallone i družina stariju publiku podsjećaju kako na svoje stare filmove, tako i na anegdote iz vlastitog života. Iako ti detalji neće značiti mnogo mlađoj publici, Plaćenici 2 su jedan od rijetkih hollywoodskih filmova koji je svjestan svojih ograničenja i koji jasno ispunjava svoju svrhu te čiji se nastavak neće morati očekivati s nekom posebno velikom strepnjom.
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. kolovoza 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
Ono što je svojevremeno izjavio veliki William Goldman – da u Hollywoodu nitko ne zna ništa – odnosno da ne postoje nikakva pravila, još uvijek važi. Ipak, određeni zakoni vjerojatnosti ukazuju na to da je za nečiju glumačku karijeru u pravilu bolje biti mlad nego star, odnosno privlačan nego ružan.
Nastojanje da se sačuva privlačnost i mladost je jedan od razloga zbog čega je Hollywood postao carstvo kozmetike i plastične kirurgije, odnosno 40-godišnjaka i 50-godišnjaka koji pokušavaju izgledati kao tinejdžeri, a ponekad pokazuju i njihovu zrelost. Pa, ipak, zub vremena zna biti neumoljiv, ali i prilično “politički nekorektan”, barem kada su u pitanju razlike među spolovima. Dakle, ukoliko neka holivudska starleta nije uspjela ostvariti nekakvu “bijesnu” karijeru prije 35. ili 40. godina, malo je vjerojatno da će ikada postati superstar. Sa muškarcima, pak, stvari stoje malo drukčije; bez obzira na dominaciju androginih pseudotinejdžera i metroseksualaca kao što su Pattinson i Lautner danas, a Chris Klein i Matt Damon jučer, dramski umjetnik muškog spola se ipak može nadati da će njegovo ime blistati s plakata čak i u 50-im, pa 60-im, a u nekim slučajevima i 70-im godinama života.
Najnoviji prilog toj tvrdnji bi mogli biti komercijalni rezultati vodećih holivudskih hitova ovog vikenda. The Expendables, macho akcijada “stare škole” o grupi opakih mišićavih razbijača koje vodi 64-godišnji Sylvester Stallone je usprkos po box office obično pogubnom R-rejtingu glatko zasjela na prvo mjesto i potukla Eat Pray Love, “topli” i ženski film koga je trebala voditi nekadašnja holivudska kraljica, 43-godišnja Julia Roberts.
Okorjeli fanovi Julije Roberts bi, dakako, mogli naći razloge za ovaj debakl u objektivnim okolnostima, odnosno glumičinoj konverziji na hinduizam koji je filmu dala neočekivano negativan publicitet među skrivenim bigotima. Drugi će, pak, od svega izvući političko-ideološki “spin”, odnosno to shvatiti kao pobjedu konzervativnih reaganovskih militarističkih agresivnih i “muških” 1980-ih (koje najbolje utjelovljuje “Rambo” Stallone) nad liberalnim clintonovskim pacificističkih “politički korektnim” i “ženskim” 1990-ih koje je utjelovljivala Roberts, a koje trenutno u Bijeloj kući utjelovljuje omraženi Obama. Ipak, teško se oteti dojmu da kada na box officu sudare ostarjela muška zvijezda i ostarjela ženska zvijezda, žena uvijek bude ta koja gubi.
