RECENZIJA: Batman protiv Supermana: Zora pravednika (Batman v Superman: Dawn of Justice, 2016)

DC Comics danas dosta podsjeća na carsku Njemačku početkom 20. stoljeća. Isto ionako kao što su tada njemačka brodogradilišta štancala sve veće, sve bolje naoružane i sve oklopljenije bojne brodove kako bi projicirala moć najveće kontinentalne sile na svjetskim oceanima, tako sada DC Comics nastoji preko sve spektakularnijih filmova o herojima projicirati svoj status stripovske velesile na Hollywood. I isto onako kao što je Njemačku u tim naporima frustrirala činjenica da je Britanija, zahvaljujući prednosti stečenoj nekoliko stoljeća prije, ipak zadržavala status neupitnog mornaričkog hegemona, tako danas DC-jevce frustrira činjenica da je njihov glavni konkurent Marvel Comics takve filmove počeo raditi daleko prije i daleko uspješnije, odnosno kroz sustav crossoverima povezanih fiktivnih univerzuma i franšiza sebi napravio vlastitu tiskaru novca. DC Comics je nešto slično pokušao raditi tek u posljednje vrijeme na temelju novopokrenute franšize o Batmanu, ali rezultati se tek trebaju vidjeti, a što se kritičara tiče, još dugo će biti u inferiornom položaju u odnosu na Marvel. Barem se takav dojam stječe nakon “toplog zeca” kroz koji je propušten Batman protiv Supermana, prvi veći filmski crossover, zamišljen kao svojevrsna podloga za vlastiti filmski univerzum.

Film iza koga stoji Zack Snyder predstavlja istovremeno i drugi nastavak sage o Supermanu, koju je Snyder bio započeo sa Čovjekom od čelika, ali i novi reboot inače uspješne i hvaljene sage o Batmanu. Vigilantističkog čovjeka-šišmiša ovaj put tumači Ben Affleck, a radnja pokušava na samom početku objasniti zašto se on, iako formalno predstavlja pozitivca, mora zakačiti s kriptonskim borcem za istinu, pravdu i američki način života (koga ponovno tumači Cavill). Film započinje scenom spektakularnog sukoba sa kojim je Čovjek od čelika završio i u kome je Superman na ulicama Metropolisa porazio zlog generala Zoda; perspektiva je ovaj put drukčija, odnosno prikazuje se masovno razaranje koje je izazvalo gomilu žrtava, uključujući i zaposlenike kompanije Brucea Waynea. Tajkun zbog toga postaje uvjeren da je kriptonski dobročinitelj sa svojim nadljudskim sposobnostima predstavlja preveliku prijetnju za sigurnost čovječanstva. Istovremeno novinar Clark Kent alias Superman istražujući vigilantističke aktivnosti u Gotham Cityju postaje uvjeren da je riječ o bezobzirnom sociopatu koji krši ljudska prava. Neumitni sukob, pak, potpiruje i ekscentrični tajkun Lex Luthor (Eisenberg) koji se dočepao kriptonita, jedine stvari koja može likvidirati inače neuništivog Supermana, te koji je, pak, nastoji koristiti u vlastite destruktivne svrhe.

Neprijateljstvo kritičara prema Zori pravednika (koje će postati još veće nakon što je publika opet na spektakularna ignorirala njihovo mišljenje te, barem u prvom tjednu, producentima omogućila rasturanje kino-blagajni) se može manje objasniti kvalitetom samog filma, a više time da se već na samom početku znalo da će novi film predstavljati ne baš previše originalnu verziju nečega što je netko ranije napravio, nego će i u konceptualnom smislu predstavljati lošu ideju. Tako se Christopher Nolan kao tvorac donedavne trilogije u Batmanu može naći među imenima na odjavnoj špici, ali je svima jasno kako je on jednostavno bolji za taj posao od Snydera, koji je svoja ograničenja već bio iskazao nekoliko godina prije. Isto tako je svima jasno da Ben Affleck, kome scenariji i režija idu bolje od glume, jednostavno mora biti lošiji Batman od Christiana Balea. I, konačno, tu je sam naslov filma koji sugerira borbu između božanskim moćima obdarenog stvorenja i sredovječnog tipa s par cool gadgeta, a koju ravnopravnom može učiniti samo jedna stvar čije će ime pogoditi čak i oni koji su pročitali malo stripova u životu. A, naravno, ishod te iste borbe, ma kako spektakularna i cool bila, je unaprijed predodređen potrebom za novim nastavcima, odnosno svima je jasno da će prije nego što dokrajče jedan drugog, Batman i Superman doći do zaključka da im je obostranom interesu zakopati ratne sjekire.

Dakle, unaprijed je bilo jasno što će se u filmu dogoditi, a to uključuje i “šokantan” obrat u završnici filma koji, naravno neće predstavljati iznenađenje za poznavatelje stripovske sage o Supermanu, i koji će, naravno, biti kompromitiran cliffhangerom i nužnošću nastavka. Ostaje pitanje kako će to sve Snyder napraviti. Za razliku od Čovjeka od čelika, koji je ionako bio mračan, Snyder koristi Batmana kao izgovor da novi film učini još mračnijim i neugodnijim, trpajući tu niz potpuno konfuznih scena (poput Batmanove vizije budućeg apokaliptičkog sukoba sa Supermanovim sljedbenicima). Tu i tamo se nađe mjesta za pokoje ozbiljno pitanje i poneku pametnu riječ o tome treba li čovječanstvo vjerovati ljudima s apsolutnom moći, čak i kada su im namjere najplemenitije, odnosno kako bi javnost reagirala na superheroje u stvarnom životu. Snyder je, međutim, sve to već bio apsorbirao prije dosta godina u Čuvarima koji, iako inferiorni u odnosu na kultni predložak Alana Moorea, u usporedbi s ovim filmom izgledaju kao remek-djelo. Ono što je preostalo u ovom filmu je uobičajena orgija CGI-destrukcije i nasilja sa cenzorskim rejtingom PG-13, uključujući predvidljivi obračun sa digitalnim superčudovištem koji se, dakako, odigrava usred noći na izoliranom mjestu. Izraelska manekenka Gil Gadot kao Wonder Woman i njena deus ex machina pojava na samom kraju filma su tu manje kao fan service za muške gledatelje, a više izraz nedostatka bilo kakve kreativne energije kod Snydera. Možda sljedeći filmovi budu bolji i možda DC Comics malo više počne brinuti o kvaliteti nasuprot kvantitete. Ali, dok se to ne dogodi, može se reći da je onima koji traže nešto malo više od superherojskog filma u Zori pravednika smrklo.

BATMAN V. SUPERMAN: ZORA PRAVEDNIKA

(BATMAN V. SUPERMAN: DAWN OF JUSTICE)

glasovi: Ben Affleck, Henry Cavill, Amy Adams, Jesse Eisenberg, Diane Lane, Laurence Fishburne, Jeremy Irons, Holly Hunter, Gal Gadot

scenarij: Chris Terio & David S. Goyer

režija: Zack Snyder

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 151 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Čovjek od čelika (2013)

ČOVJEK OD ČELIKA
(MAN OF STEEL)
uloge: Henry Cavill, Amy Adams, Michael Shannon, Diane Lane, Kevin Costner, Russell Crowe
scenarij: David S. Goyer
režija: Zack Snyder
proizvodnja: Warner Bros/Legendary/Syncopy/DC Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 143 '

 

S obzirom da današnja dominacija stripovskih superheroja  hollywoodskim ekranima potječe od “Supermana”, blockbustera iz daleke 1978. godine, na prvi pogled se čini čudnim što je najpoznatiji stripovski lik morao tako dugo čekati da se pokrene nova franšiza. Pri tome se može komotno zaboraviti “Povratak Supermana” s Brandonom Routhom iz 2006. godine, koji je, uspkros pristojnih komercijalnih rezultata, dao dodatnog materijala za legende o Supermanovoj kletvi. Priča bi se na kraju mogla ponoviti i s najnovijim pokušajem, filmom “Čovjek od čelika” Zacka Snydera, koji, doduše, obara rekorde na kino-blagajnama, ali s primjetnim nedostatkom entuzijazma kod kritike, pa i kod strip-geekova čija se riječ,  kada je u pitanju suvremeni Hollywood, često doima posljednja.

 

Zaplet u osnovi predstavlja svojevrsnu kombinaciju prva dva nastavka iz originalne franšize sa Christopherom Reevom u glavnoj ulozi. Jor-El (Crowe), znanstvenik s dalekog planeta Krypton, suočen s neumitnim uništenjem vlastitog svijeta, šalje svog novorođenog sina Kal-Ela na Zemlju. Mališan završi u Kansasu gdje ga usvoji dobrodušni par i s vremenom nauči kako kontrolirati i skrivati svoje očigledno vanzemaljske moći. 33 godine kasnije, sada već odrasli čovjek po imenu Clark Kent (Cavill) kreće na odiseju s ciljem da otkrije vlastito porijeklo i svrhu dolaska na Zemlju. Situaciju zakomplicira istraga novinarke Lois Lane (Adams), ali i dolazak kryptonskog generala Zoda (Shannon) koji u Kal-Elu vidi priliku da obnovi Krypton, ali na račun Zemlje i njenih stanovnika.

 

Usprkos sličnosti u priči o nastanku glavnog protagonista, “Čovjek od čelika” odaje dojam da su se autori trudili što više udaljiti od Reeveovog Supermana. S druge strane su možda previše nastojali kopirati stil i opći ugođaj najnovije trilogije o Batmanu, a to i ne iznenađuje jer je jedan od producenata ovog filma bio njen tvorac William Nolan. Tako je novi Superman daleko mračniji (čak doslovno, s obzirom da je Supermanov kostim postao sivoplave i tamnocrvene boje) i ozbiljniji. Režiser Zack Snyder , pak, ozbiljnost sugerira “hipsterskim” korištenjem flashbackova, ali i protagonistom koji se gotovo nikada u filmu ne nasmiješi. Njegov autorski potpis se prvenstveno vidi kroz inzistiranje na CGI-ju, odnosno prikaz svakog centa od 225 milijuna dolara budžeta. Taj pristup najbolje prolazi na početku, odnosno pomalo razvučenim scenama na Kryptonu gdje je vanzemaljski svijet prikazan s originalnom scenografijom i kostimografijom. Na kraju će, međutim, završni obračun na ulicama američkog velegrada koji pri tome postaje žrtva brutalne destrukcije biti neraspoznatljiv od sličnih i potpuno neproduhovljenih scena u prošlogodišnjim “Osvetnicima” i pretprošlogodišnjim “Transformerima”. Čak ni 3D nije od neke posebne pomoći; gledatelji će ga postati svjesni možda tek kada zahvaljujući njemu nos Amy Adams dobije pomalo neobičan i egzotičan oblik.

 

Što se glumačke postave tiče, fizički impresivni Henry Cavill izgleda daleko uvjerljiviji Superman od Routha, ali nedostatak humora i prilike za prikaz komičarskih vještina ga je učinio inferiornim Reeeveu. Adams, čiji je angažman (i nebojanje kose u crno) izazvao bijes ortodokosnih strip-fanova, je također solidna. Michael Shannon, pak, lik Zoda čini samo jednim u nizu psihotičnih likova za koje se specijalizirao u posljednje vrijeme. Najbolji dojam odaju sporedni glumci – Costner u gotovo “oskarovskoj” minijaturi kao Jonathan Kent i Njemica Antje Traue kao Zodova pomoćnica. Neiskorištenost glumačkih talenata je, prije svega, posljedica Goyerovog scenarija koji se svaki čas dotiče nekih zanimljivih ideja (uključujući danas sve aktualnijih pitanja slobode tiska i izražavanja), ali ih jednostavno nema vremena adekvatno obraditi. Iako se teško može nazvati promašajem, “Čovjek od čelika” s obzirom na visoka očekivanja i reputaciju svojih tvoraca ipak predstavlja svojevrsno razočaranje.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)