George W. Bush je prije deset godina, u trenutku kada je napuštao Bijelu kuću, bio vjerojatno najomraženiji čovjek u cijeloj dotadašnjoj povijesti. I stoga su zvučale smiješne njegove tvrdnje da će se ta ista povijest pobrinuti da više ne bude tako, odnosno da će buduće generacije prema njemu i njegovom predsjednikovanju imati daleko više razumijevanja od njegovih suvremenika. Danas, pak, ne izgleda tako smiješna spoznaja da je Bush bio u pravu, odnosno da ne samo što više ne uživa status najomraženijeg čovjeka u povijesti, nego da su i brojni intelektualci, političari i celebrityji koji su godinama bili gradili svoje reputacije na protivljenju 43. američkom predsjedniku sada odjednom pronalaze razloge da ga prikazuju simpatičnog djedicu, velikog državnika i neshvaćenog vizionara. Takav “Gleichschaltung” se, osim svih drugih establišmenata, odnosi i na Hollywood, iako su se stjecajem okolnosti snimljeni filmovi čiji je sadržaj još uvijek neadekvatno usklađen s novim partijskim direktivama. Zbog toga se, na primjer, Čovjek iz sjene, koji bi se prije samo par godina mogao nadati hrpi “Oscara” i kritičarskim panegiricima, danas mora zadovoljiti prilično mlakim pohvalama kritike i statusom autsajdera u sezoni nagrada.
Čovjek iz sjene u neku ruku i nije tako daleko od novog, revizionističkog stava o Bushovom predsjednikovanju, s obzirom da sve zlo koje se za njegovo vrijeme dogodilo odgovornim ne smatra simpatičnog, dobronamjernog iako u suštini naivnog Dubyu nego ličnost koja je bila mnogo bliža karakternim i drugim parametrima tipičnog hollywoodskog negativca. Vice, koji predstavlja originalni engleski naslov filma, je skraćenica za potpredsjednika, a tu je funkciju u Bushovih osam godina vršio Dick Cheney, koji je među širokom paletom omraženih Bushovih suradnika bio uvjerljivo najomraženiji, i to zato što se smatrao “sivom eminencijom”, odnosno ličnošću koja vuče sve konce i donosi najvažnije odluke. Cheney, koji za razliku od Busha nije imao nikakve karizme niti izazivao naročite simpatije, čak ni kod Bushovih pristaša, je brzo postao svojevrsni ekvivalent Dartha Vadera u stvarnom životu, a toj reputaciji ne samo što se nije suprotstavio nego bi se moglo reći da je u njoj čak i uživao. Stoga nije teško zamisliti da će film Adama Mckaya, scenarista i režisera koji je prije premijere tvrdio da iz dubine duše mrzi Bushovu administraciju, upravo njemu pripisati krivicu za sve nesreće koje su snašle Ameriku i svijet u posljednjih nekoliko desetljeća, odnosno što će bilo kakav pokušaj objektivnog pristupa koji bi pokušao ozbiljno objasniti ili čak opravdati Cheneyeve postupke biti unaprijed isključen.
Čovjek iz sjene koristi pomalo nekonvencionalnu strukturu, gdje se nelinearna naracija i korištenje lika fiktivnog ratnog veterana Kurta (Plemmons) kao komentatora miješa s nešto konvencionalnijim prikazom Cheneyevog života i djela. Film u kojem Cheneyev lik tumači Christian Bale tako započinje 1960-ih u rodnom Wyomingu kada je mladi Cheney propalitet, izbačen sa koledža i hapšen zbog pijančevanja i tučnajva. Srećom po njega, a nesrećom po svijet, uza sebe ima djevojku Liz (Adams) koja ga na vrijeme natjera da svoj život dovede u red, dovrši studije, zasnuje obitelj i potraži posao u Washingtonu. Tamo se upozna sa živopisnim republikanskim kongresnikom Donaldom Rumsfeldom (Carell) koji će postati njegov mentor i dugodišnji suradnik, i preko koga dobije posao u Nixonovoj administraciji, gdje će se po prvi put sresti s metodama kojima izvršna vlast u suvremenoj demokraciji može voditi ratove, donositi važne odluke i praktički vladati zemljom i ostatkom svijeta a da nikome ne odgovara. Nakon što u administraciji predsjednika Forda postane načelnik stožera Bijele kuće, a Rumsfeld ministar obrane, njih dvojica počinju graditi poslovne i društvene veze s poslovnim establishmentom, prije svega naftnim korporacijama i vojno-industrijskim kompleksom zbog kojih će se desetljećima torpedirati ekološke mjere i izdvajajanja za socijalu. Uz njihovu pomoć Cheney počinje vlastitu karijeru kao kongresnik, da bi je nastavio kao ministar obrane Busha Starijeg, a 2000. godine bez mnogo problema prihvatio ponudu neiskusnog Busha Juniora da mu bude potpredsjednički kandidat. Dok su američki potpredsjednici bili tradicionalno ceremonijalne figure, čija je najvažnija zadaća čekati da predsjednik umre kako bi ga zamijenili, Cheney ima drukčije ideje i sprovest će ih u djelo kada u kaosu nakon 11. rujna 2001. godine de facto preuzme vlast. Nakon toga mu neće biti preveliki problem uvjeriti sve skeptike u administraciji da irački predsjednik Sadam Husein posjeduje opasno oružje masovnog uništenja, odnosno predstavlja prijetnju koja se mora otkloniti nasilnim uvođenjem demokracije u Irak. Za razliku od milijuna Iračana i nekoliko tisuća američkih vojnika koji će zbog toga izgubiti život, odnosno nekoliko kontinenata koje će upropastiti ratovi i izbjegličke krize, Cheneyu će najveći problem u to vrijeme biti vlastito zdravlje, prije svega slabo srce.
McKay je autor koji je zanat ispeglao radeći komedije, a politička angažiranost mu nije nimalo strana, a o čemu najviše svjedoči Oklada stoljeća u kojoj je na prilično originalan i dojmljiv način prikazao globalni financijski slom 2008. godine. S tim filmom Čovjek iz sjene dijeli sličan pristup u kojem se pravednički gnjev hollywoodskog ljevičara miješa s crnim humorom i stilskim eksperimentima. Neumitne usporedbe dva filma su, međutim, na štetu potonjeg, jer se umjesto jednog globalnog događaja film bavi višedesetljetnom političkom karijerom i svodi na seriju vinjeta u kojoj se Cheneya, na ne baš uvijek najuvjerljiviji način, pokušava povezati sa svim nesrećama koje su zadesile Ameriku i svijet, od vijetnamskog rata sve do izbora Trumpa za predsjednika. Neki od eksperimenata, koji su izgledali prilično svježe u Okladi, ovdje izgledaju kao larpurlartističko izmotavanje, a za što je primjer korištenje odjavne špice na sredini filma ili scena u kojoj bračni par Cheney prilikom važne odluke recitira Shakespeareov Macbeth. To ne znači da u filmu nema nekoliko dojmljivih scena, ali za njih je prije svega zaslužna izvrsna glumačka postava. To se prije svega odnosi na Christiana Balea koji je, nastojeći se što bolje transformirati u bivšeg potpredsjednika, udebljao i stvorio jedan od najimpresivnijih likova u hollywoodskim filmovima u posljednje vrijeme. Uz njega su izvrstan posao obavili i Amy Adams kao Liz Cheney, te Carell kao jednako upečatljivi Rumsfeld, a prilično je dobar i Sam Rockwell u relativno malenoj i nevažnoj ulozi Busha. Gluma je, kao i kod mnogo sličnih “oskarovskih” uzdanica, glavni adut Čovjeka iz sjene, i može se reći da Bale predstavlja najbolju šansu da McKay nakon dodjele ode kući pjevajući. S druge strane, bez obzira kako ona završila, većini gledatelja će ovaj film ostaviti gorak okus u ustima, i to ne samo zbog teme kojom se bavi nego i zbog spoznaje da je, kao u mnogo sličnih slučajeva, prilika za uistinu veliko ostvarenje bila propuštena.
ČOVJEK IZ SJENE
(VICE)
uloge: Christian Bale, Amy Adams, Steve Carell, Sam Rockwell, Tyler Perry, Alison Pill, Lily Rabe, Jesse Plemmons
scenarij: Adam McKay
režija: Adam McKay
proizvodnja: Annapurna/Paramount Pictures, SAD, 2018.
trajanje: 132 min.
OCJENA: 5/10