In memoriam Lauren Bacall

Među komentarima koje je u filmskom svijetu izazvala vijest o smrti Lauren Bacall se često mogu pronaći oni prema kojima je sa njenim odlaskom sa životne scene “okončana jedna era”, odnosno da je “nestala posljednja ikona zlatnog doba Hollywooda”. Takve tvrdnje, kao što se često zna dogoditi do previše “nabrijanih” pisaca nekrologa, ne odgovara u potpunosti istini. Ne samo što je era Lauren Bacall (ili barem era u kojoj je Bacall predstavljala hollywoodsku ikonu) završila prije barem pola stoljeća, nego su još žive neke njene kolege i kolegice koji se mogu pohvaliti statusom ili čak daleko impresivnijom životnom dobi – na primjer, Kirk Douglas, njen partner iz filma Mladić s trubom, koji će, ako mu se posreći, sljedeće godine proslaviti troznamenkasti rođendan. Njena je smrt, pak, koincidirala s mnogo iznenadnijim nestankom Robina Williamsa, zvijezde generacijski i na druge načine daleko bliže svjetskoj javnosti, te samim time istakla značajne razlike između današnjeg Hollywooda i Hollywooda kakav je nekada bio.

Hollywood u kome je Bacall postala zvijezda u mnogo čemu izgleda superiorniji u odnosu na Hollywood koji je zvijezdom učinio Williamsa. Na takav bi zaključak navodile špekulacije da su zlosretnog komičara na njegovu kobnu odluku natjerale financijske i poslovne nevolje, odnosno potreba da uzima “ponižavajuće” uloge kako bi zadržao kruh za stolom. Bacall, koja je, nasuprot tome, umrla kao proslavljena “velika dama” američkog glumišta, se barem prema onome što tvrde prigodničarske hagiografije, nije doživjela takav sumrak karijere. Međutim, kao što se to često događa kod svih onih koji plaču za “dobrim starim vremenima”, pogled na Hollywood sredine prošlog stoljeća kao nekakvo “zlatno doba” ima manje veze s nekakvim objektivnim činjenicama, a više sa sklonošću da se prošlost promatra kroz ružičaste naočale. A kada je u pitanju Hollywood, ta je sklonost još izraženija s obzirom da je upravo Hollywood taj koji je stvorio percepciju vlastite prošlosti.

Karijera Lauren Bacall, pak, u mnogo čemu ilustrira to da je Hollywood čak i u svom “zlatnom dobu” imao stranu, koju je, najblaže rećeno, teško pomiriti sa suvremenim javnim standardima morala i političke korektnosti. Bacall je do hollywoodskog Olimpa, stigla manje zahvaljujući nekakvom glumačkom talentu, a više fizičkom izgledu, kao i spletu sretnih okolnosti i snazi vlastitog karaktera; bez te sretne kombinacije vjerojatno nikakve karijere ne bi bilo ili bi, još gore, bila brutalno iskorištena poput svojih manje sretnih kolegica u tadašnjem Hollywoodu koje su se odavale boci, drogi i činile samoubojstva baš kao što to hollywoodske zvijezde čine i danas. Njena ljepota je privukla pažnju dvojice muškaraca kojima je na kraju dogovala karijeru. Prvi je bio Howard Hawks, režiser i producent koji je mladu njujoršku manekenku “modelirao” kao industrijski proizvod. Potom je slučajni susret sa Humphreyem Bogartom na setu filma Imati i nemati stvorio legendarno i izuzetno plodno partnerstvo na velikom ekranu i privatnom životu. Njih dvoje su postali jedan od prvih velikih “supeparova” tadašnjeg Hollywooda i, usprkos četvrtstoljetnoj razlici u godinama i Bogartovoj sklonosti prema boci, uživali za tadašnje hollywoodske standarde neočekivano sretan i stabilan brak.

S druge strane, upravo je zahvaljujući tome Bacall trajno obilježena kao “gospođa Bogart” te se ni desetljećima nakon muževe smrti nije mogla riješiti njegove sjene. Iako je pokušavala nastaviti karijeru kao Lauren Bacall, u tome nije imala uspjeha kao što je loše završio i njen drugi brak s još jednim velikim glumcem, Jasonom Robardsom. S vremenom se pomirila s time da će njena hollywoodska karijera biti uvijek vezana za prošlost, te svoju kreativnu energiju posvetila kazalištu, kao i pisanju memoara, pri čemu se knjiga By Myself iz 1978. godine ističe kao jedna od rijetkih u kojoj je neka hollywoodska zvijezda uistinu napisala svaku riječ, umjesto da taj posao prepusti profesionalnom ghost writeru. Bacall je nastavila glumiti sve do pred sam kraj života, oplemenjujući svojom pojavom opuse tako raznorodnih filmaša kao što su Altman i Von Trier. Dugo nakon što je prestala biti zvijezdom u klasičnom hollywoodskom smislu riječi, njena pojava je bila podsjetnik na neka druga vremena, koja se, opravdano ili ne, smatraju boljim. Ikonom tih vremena će ostati bez obzira na to što njen odlazak nije bio preuranjen ili tragičan kao kod nekih današnjih komičara.

Oglasi

Oskarovci – najgori i još gori

Jedan od zanimljivih trendova koji se mogu zapaziti u posljednje vrijeme jest poplava svakojakih Top 10, Top 20, Top 50, Top 100 i sličnih top-lista. One, zahvaljujući Facebooku i Twitteru, često služe kao materijal za članke novinarima hrvatskih internetskih portala u trenutku kada im ponestane inspiracije. Kada su u pitanju blogovi, takva praksa ima određeno opravdanje ako je praćena nekakvim komentarom.

Autor ovih redova je tako vidio izbor od 10 najgorih dobitnika Oscara na blogu Screen Junkies. U njemu se može zapaziti podjela na dvije kategorije. U jednoj su filmovi čiji je glavni “grijeh” u tome da su oteli zlatni kipić ostvarenju koje je to po svim kriterijima više zaslužilo (klasičan primjer je Kako je bila zelena moja dolina vs. Građanin Kane). U drugoj kategoriji su filmovi koji predstavljaju celuloidno gnojivo koje ne zaslužuje dvije nacrtane ovce na zidu, a kamoli nekakvu nagradu. Na temelju svega se može zaključiti kako je u tzv. Starom Hollywoodu dominirala prva, a u današnjem Hollywoodu dominira druga kategorija oskarovskih “ćoraka”.

RIP Karl Malden (1912 – 2009)

Napustio nas je jedan od najvećih holivudskih glumaca. Iako je njegova karijera bila odavno završena – što i ne iznenađuje, s obzirom da je najpoznatije uloge bio odigrao prije više od pola stoljeća – zbilja je šteta što je upravo sada otišao da se pridruži svojim velikim kolegama kao što su Marlon Brando, Vivien Leigh, Gary Cooper, Steve McQueen… Zaslužio je da bude jedan od onih holivudskih veličina koja je uspjela steći troznamenkasti broj godina. Nadao sam se da će u tome uspjeti. A malo mu je falilo.

Umjesto toga će živjeti kroz Tramvaj zvan čežnja, Patton, Ulice San Francisca i mnoga druga ostvarenja koja je obogatio svojom pojavom i talentom.