20. rujan 2009. godine je bio dan predodređen da ostane zabilježen zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti, jedan od onih svijetlih trenutaka kada se Hrvati trebaju ponositi svojom državom. Da razlog za trijumfalno raspoloženje bude što veći, sama Hrvatska i Hrvati nisu za takvo dostignuće trebali učiniti ama baš ništa.

Naime, vlasti našeg istočnog susjeda su, usprkos višemjesečnih priprema za Belgrade Pride, odnosno najava da će se sudionicima te manifestacije iskazivanja alternativnih oblika seksualnosti jamčiti sigurnost, nakon vrlo dobro organiziranog napada na francuske navijače u posljednji trenutak zaključile da je rizik prevelik, odnosno da simboličko prihvaćanje nekakvih evropskih vrijednosti ipak nije vrijedno masovnog krvoprolića na beogradskim ulicama.

Srbija je tako više nego jasno stavila do znanja nije u stanju ono što već nekoliko godina može Hrvatska – organizirati i koliko-toliko normalnom održati gay paradu na ulicama svog glavnog grada. Nakon toga su slijedili izrazi žaljenja i šoka među predstavnicima zapadnih ambasada u Beogradu, odnosno bijesa i nevjerice među predstavnicima liberalnog dijela srpske javnosti, uvjerene da su zbog tog fijaska Srbiji za dugo vremena, a možda i zauvijek, zatvorena vrata spasonosnih evropskih integracija.

U Hrvatskoj taj događaj nije mogao ne izazvati sasvim razumljivi Schadenfreude, čak i među onima koji nemaju baš previše razumijevanja za javno izražavanje homoseksualnosti. Njime je potvrđeno široko uvriježeno mišljenje da Srbija godinama, a možda i desetljećima zaostaje za Hrvatskom u svom civilizacijskom razvoju, odnosno da noćna mora svakog evropskog nacionalista – brisanje granica između između u EU ravnopravnih Hrvatske i Srbije – predstavlja nešto što će, u najgorem slučaju, morati brinuti tek našu djecu. Srbija je neodržavanjem Belgrade Pridea dala za pravo svima onima koji uporno tvrde da Hrvatska pripada prosvijećenom, civiliziranom, katoličkom, kapitalističkom, liberalnom, demokratskom i evropskom Zapadu nasuprot Srbije koja je osuđena da zauvijek tavori na primitivnom, barbarskom, pravoslavnom, komunističkom, autoritarnom i azijatskom Istoku.

Osmjeh koji je ta spoznaja izazvala kod mnogih Hrvata je, međutim, već istog dana ostao zaleđen kada je mnoge iluzije u paramparčad razbilo gostovanje splitskog gradonačelnika Željka Keruma u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2”.

Kerum, koji je i prije pustolovine u HRT-ovom studiju bio u ne baš zavidnoj situaciji što se tiče odnosa medija prema njemu – opisivan je kao najgoreg zlo koje je zadesilo Split ili u, najboljem slučaju, bezazleni redikul – riskirao je mnogo svojim dolaskom kod Aleksandra Stankovića. Javnost je mogao pridobiti, ili barem ograničiti dalju štetu, da je uspio iole kompetentno odgovoriti na pitanja vezana uz njegovo gradonačelnikovanje i poslovanje. U tome je, barem u nekom pogledu, uspio, ali je onda sebi dozvolio fatalnu grešku.

U jednom jedinom trenutku Kerum je pokazao kako, bez obzira na prirodni politički talent zahvaljujući kojem danas sjedi u splitskoj Banovini, ipak postoji duboki jaz između njega i profesionalnih političara. Na naizgled bezazlenom i rutinskom pitanju Aleksandra Stankovića se poskliznuo kao na kori od banane te dozvolio da mu izjave o Srbima i Jugoslavenima uz ranije probleme njegovoj reputaciji nabiju dodatnu stigmu rasista, ksenofoba i šovinista. Time je Kerum u jednom jedinom trenutku potvrdio sve najgore stereotipove i objede koje su mjesecima prije i poslije izbora prišivali izborni protivnici. Nakon gostovanja kod Stankovića će biti prilično teško tvrditi da je u pitanju uobičajeno izborno pretjerivanje , odnosno folklorna sotonizacija političkih protivnika.

Kerum se u takvu situaciju uvalio najviše zahvaljujući svom neiskustvu. Teško je pronaći hrvatskog političara, barem ne tako medijski eksponiranog kao što je splitski gradonačelnik, koji bi sebi dozvolio takav gaf s potencijalno katastrofalnim posljedicama. Gotovo svatko drugi na njegovom mjestu bi pronašao elegantan način da na Stankovićeva pitanja odgovori drukčije, odnosno da izbjegne jednostavnu, ali u slučaju Keruma fatalnu klopku.

Kerum, koji je u samoj emisiji najavljivao da će svoju sestru Nevenku Bačić uspjeti instalirati za novog predsjednika Gradskog vijeća, odnosno da će “sa svojih 300.000 glasova odlučiti predsjedničke izbore” sada se odjednom mora suočiti s time da je postao politički ekvivalent radioaktivnog otpada umjesto poželjne udavače. Politički establishment, koji Keruma nikada nije previše volio, odnosno smatrao ga tek prolaznim fenomenom za jednokratnu upotrebu, neće oklijevati da ovu pogrešku iskoristi kako bi to “nestašno dijete” stavio na njegovo “pravo mjesto”.

Stoga će biti zanimljivo vidjeti kako su svi oni političari i opcije koje je Kerum vidio kao svoje potencijalne saveznike i partnere sada od njega bježati kao vrag od tamjana. Gotovo je sigurno da će, na primjer, Kerumov kolega i sugrađanin Nadan Vidošević na predsjedničkim izborima sebe nastojati kao prikazati kao “umjerenog, civiliziranog i uglađenog”, odnosno kao “anti-Keruma”. Milan Bandić će, pak, naglašavati kako je za razliku od Kerum istinski socijaldemokrat, odnosno kako njegova darežljivost, makar iz ciničnih dnevnopolitičkih razloga, “nije pitala za nacionalnost”. U samom Splitu se, pak, prema prvim reakcijama već sada može vidjeti kako je gostovanje kod Stankovića stvorilo savršen izgovor za donedavno nezamislivu koaliciju između “uglađenog urbanog” HDZ-a i “dosljedno antikerumovskog” SDP-a.

Zbog svega toga se čini da bi za Keruma, odnosno nastavak njegove političke karijere, jučerašnje gostovanje u HRT-ov studiju predstavljalo isto ono što je, svojevremeno Trpinjska cesta predstavljala za Prvu gardijsku oklopnu brigadu JNA.

Međutim, kerumofobi ili barem svi oni koji kerumofobiju temelje na borbi za nekakvu evropsku, civiliziranu i “normalnu” Hrvatsku, u tome ne bi trebali tražiti nekakvu veliku utjehu. Splitski gradonačelnik je jučerašnjim gostovanjem, slično kao i samim svojim izborom, otkrio neke predugo skrivene i ignorirane istine o Hrvatskoj.

U te istine spada činjenica da gradonačelnik drugog po veličini grada u Hrvatskoj, dva desetljeća nakon uspostave demokracije i desetljeće i pol nakon rata, sebi može priuštiti takve šovinističke stavove. Ako se, pak, neke od nedosljednosti u Kerumovim jučerašnjim izjavama na tu temu pokušaju “spinom” protumačiti u njegovu korist, odnosno tvrdi da on zapravo nije mislio što je rekao, ostaje možda još neugodnija spoznaja da se samo nastojao dodvoriti bigotnim, šovinističkim shvaćanjima koja vladaju njegovim, nimalo malenim, a možda i većinskim, biračkim tijelom. A još je depresivnije ako se uzme u obzir da su – u ne baš tako dalekoj prošlosti – slične “bisere” izvaljivali i političari koji se danas smatraju predstavnici lijevih, liberalnih i “evropskih” opcija, uključujući i neke nesuđene premijere.

Kerum je, dakle, samo slika i prilika Hrvatske kakva jest, odnosno surove istine prema kojoj se ona po pitanju nekakve “civilizacijske razine” ipak toliko ne razlikuje od svog istočnog susjeda. Svi oni koji još uvijek nastoje održati iluziju o Hrvatskoj koja pripada prosvijećenom Zapadu, a ne divljem Istoku dobit će novi poticaj da granicu između ta dva nespojiva svijeta pomjere zapadnije. Možda na liniju za koju u posljednje vrijeme ima sve manje razloga zvati Šešeljevom, a sve više razloga zvati Kuljiševom.