RECENZIJA: Crni član KKKlana (BlacKkKlansman, 2018)

CRNI ČLAN KKKLANA
(BLACKKKLANSMAN)
uloge: John David Washington, Adam Driver,
Laura Harrier, Topher Grace
scenarij: Charlie Wachtel, David Rabinowitz, Kevin Wilmott & Spike Lee
režija: Spike Lee
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2018.
trajanje: 135 min.

Nedavno preminuli američki predsjednik u povijest nije ušao kao ličnost sposobna izazvati izrazite emocije pa je pomalo neobično da je ono što predstavlja de facto početak karijere dvojice politički “najnabrijanijih” američkih filmaša koincidiralo upravo s mandatom Busha Seniora. 1989. godine je filmski svijet tako kroz dokumentarac Roger i ja i igrani film Uradi pravu stvar upoznao Michaela Moorea i Spikea Leeja. Obojica su svoje reputacije izgradili prikazujući naličje suvremenog kapitalizma iz perspektive zajednica iz kojih potječu – u Mooreovom slučaju osiromašenih katoličkih radnika u post-industrijskom Rust Beltu, a u Leejevom slučaju Afroamerikanaca koji se više od stoljeće i pol nakon ukidanja ropstva i pola stoljeća nakon formalnog ukidanja rasne segregacije nalaze u inferiornom položaju u odnosu na bjelačku većinu. Obojica filmaša su, također, tokom sljedeća tri desetljeća imali kvalitetom prilično raznovrsne filmografije, pri čemu je primjetno da im je kritika i kulturni establishment u pravilu bio naklonjeniji u vremenima kada bi u Bijeloj kući sjedio republikanac nego demokrat. To se dijelom može protumačiti time da su likovi poput Busha Juniora ili Trumpa, odnosno s njima povezane politike, Mooreu i Leeju služili kao daleko zahvalniji izvor inspiracije, kao i time da su njihove bijesne propovijedi protiv zala suvremene Amerike bilo daleko teže shvatiti ozbiljno kada je Amerika bila utopijskom zemljom meda i mlijeka pod Clintonom i Obamom. Stoga ne iznenađuje da je Crni član KKKlana, najnoviji i jedan od politički najangažiranijih filmova Spikea Leeja, snimljen upravo sada, a ne prije tri godine, kao što još manje iznenađuje da je među salonskom ljevicom izazvao apsolutno oduševljenje, koje se može vidjeti i kroz prestižnu Zlatnu palmu na Kanskom festivalu.

Radnja filma se temelji na istinitim događajima, odnosno na autobiografskoj knjizi bivšeg policajca Rona Stallwortha u kojoj je opisao istragu koju je vodio u Coloradu Springsu 1970-ih. Na samom početku Stallworth (Washington) postaje prvi afroamerički pripadnik lokalne policijske službe, te se, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, mora suočavati s rasističkim predrasudama koje su tih godina bile široko rasprostranjene među njegovim kolegama. Njegova crna boja kože, međutim, postaje prednost kada lokalna policija odluči nadzirati lokalne crnačke militante te je Stallworth kao prikriveni agent poslan nadzirati njihove aktivnosti. Zadatak je uspješno obavljen, te Stallworth ne samo što upozna privlačnu crnu studentsku aktivisticu Patrice Dumas (Harrier), nego je toliko impresionirao pretpostavljene da ga trajno premještaju u obavještajni odjel. Tamo dolazi na ideju da se na sličan način infiltrira u ekstremnu bjelačku rasističku organizaciju Ku Klux Klan, i to tako što, izdajući se za bijelca, telefonski pozove broj koji je vidio u novinskom oglasu. Klanovci su oduševljeni mogućnošću da dobiju novog regruta, ali Stallworth se iz razumljivih razloga, ne može s njima sresti osobno. Kao zamjena, koja će ga “glumiti”, ulazi njegov bijeli kolega Flip Zimmerman (Driver) koji pokazuje još veći talent za infiltraciju te stekne povjerenje ne samo lokalnih klanovaca, nego i Davida Dukea (Grace), vođe Klana koji tih godina pokušava tu organizaciju transformirati i učiniti ponovno relevantnom kroz nanovo “ispeglani” imidž.

Zaplet Crnog člana KKKlana je fascinatna, gotovo nevjerojatna “hollywoodska” priča koja je dušu dala da se od nje napravi ostvarenje koje bi istovremeno moglo biti uzbudljivi triler, izuzetno zabavna crna komedija i snažan politički komentar. Nema sumnje da su nešto slično mislili barem neki od članova četveročlanog scenarističkog odbora, ali je na kraju prevagnuo Lee kojeg je zanimao isključivo zadnji dio formule. Njegov najnoviji film tako u suštini govori sve ono o čemu je Lee bio govorio kroz cijelu svoju filmografiju – crni Amerikanci su bili, još jesu i bit će žrtve rasističkog zlostavljanja i nepravde koje će postojati dok god bude bilo bijelaca, barem onih protestantske vjere ili barem u onom broju koji sprečava da se kroz politički proces ili na neke revolucionarne načine u potpunosti ne isprave sve krive Drine američke povijesti. Ta poruka sama po sebi nije problem i sam Lee je u svojoj karijeri pokazao da ga ne može spriječiti da stvori neke izuzetne filmove. U ovom filmu, međutim, tu poruku gledateljima upućuje suptilnošću buldožera, a nauštrb osnovnog zapleta koji se doima kao da je zalutao u nečiju političku propovijed. Gledatelji će zbog toga biti zbunjeni, poput prologa u kojem anonimni klanovski propagandist (kojeg tumači Alec Baldwin) pjeni protiv 1960-ih okončane segregacije, a slično se može reći i za segmente kojima se Lee nastoji obračunati sa hollywoodskom baštinom, prije svega filmovima kao što su zloglasno Griffithovo Rađanje nacije – koji je izrijekom (a što, na žalost, povijesno točno) navedeno kao jedan od katalizatora za renesansu Klana u 20. stoljeća, tako i Prohujalo s vihorom koje se nešto implicitnije optužuje za paternalistički odnos prema crnačkoj zajednici. S druge strane je u filmu vidljiv veliki trud da se KKK 1970-ih prikaže kao svojevrsna preteča ili katalizator Trumpa, pa tako klanovci izrijekom ponavljaju Trumpove parole, a jedan od Stallworthovih kolega čak iznosi mišljenje da će jednog dana u budućnosti rasist doći u Bijelu kuću tako da rasističke predrasude “upakira” kroz nešto legitimnije parole o ilegalnoj imigraciji; Stallworth, dakako, izražava nevjericu da će se to jednog dana dogoditi, iako publika, barem ona kojoj se Lee obraća, neće imati problema da zaključi kako se u stvarnosti dogodilo drukčije. Lee, koji je ponekad znao svojim izjavama, poput one o filmovima na temu Holokausta, prekršiti od neka od hollywoodskih nepisanih pravila, ovog puta ništa ne ostavlja slučaju, pa je tako za Ku Klux Klan jasno određeno da nije riječ samo o rasističkoj, nego i o antisemitskoj organizaciji. Zbog svega toga je Stallworthov partner “prekršten” u Židova i film dobio podzaplet vezan uz njegovo nastojanje da ponovno otkrije, odnosno od rasističkog šljama sakrije svoj židovski identitet. No, Leeju to nije dovoljno pa mora dovesti prošlost u vezu s mračnom trumpovskom sadašnjošću i film završiti zloglasnim snimkama prošlogodišnjih uličnih nereda i sukoba rasističkih prosvjednika sa antifašistima u kojima je smrtno stradala mlada djevojka. Time je Lee pokazao koliko je u stanju podcijeniti inteligenciju svoje publike.

To, dakako, ne znači da je Crni član KKKlana nema svojih aduta. Čak i uz nedostatak suptilnosti se u filmu može pronaći nešto humora, pa i trenutaka kada Lee odaje dojam da uistinu uživa u onome što radi. To se, na primjer, može vidjeti u scenama koje rekonstruiraju govor znamenitog crnačkog militanta Stokeya “Kwame Ture” Carmichaela (čiji lik tumači Corey Hawkins) ili šarmantne rekonstrukcije u kojoj Stallworth i njegova partnerica uživaju plešući na soul glazbu. Gluma je, dakako, na visini. To se odnosi na Washingtona, koji je sve do sad bio poznat kao sin mnogo poznatijeg Denzela, kao i uvijek pouzdanog Drivera koji se hrabro nosi s trostrukom ulogom, a sjajan je i Topher Grace kao Duke. Iako je riječ o suštini dobrom i na trenutke zabavnom filmu, teško je izbjeći dojam da će poput Fahrenheita 911, još jednog filma koji je zahvaljujući političkim kriterijima osvojio Zlatnu palmu, pasti u zaborav onog trenutka kad se promijeni stanar Bijele kuće.

OCJENA: 6/10

Oglasi

RECENZIJA: Oldboy (2013)

OLDBOY
uloge: Josh Brolin, Elizabeth Olsen, Sharlto Copley, Samuel L. Jackson, Michael Imperioli
scenarij: Mark Protosevich
režija: Spike Lee
proizvodnja:. FilmDistrict/Universal, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Postoje filmovi za koje filmofili ne žele da budu snimljeni, ali su svjesni da će se tog jednog ružnog dana ipak dogoditi. Jedan od takvih projekata koje je srca mnogih ispunjavao tjeskobom i zebnjom još prije dolaska u kino-dvorane je bio hollywoodski remake Oldboya, kultnog filma Park Chan-wooka iz 2003. godine, jednog od onih naslova zahvaljujući kojima se Južna Koreja našla u društvu uglednih svjetskih kinematografija. O tom projektu se počelo govoriti već godinama, a Hollywood je po pitanju remakea prestigao Bollywood gdje je 2005. godine snimljen, zbog optužbi za plagijat i “mutnih” autorskih prava kontroverzni, film Zinda. Američka verzija je, pak, kod poklonika originalnog filma – a upravo oni su publika kojima bi Oldboy prvenstveno trebao biti namijenjen – izazvao zebnju ne samo zbog u pravilu poraznih iskustava sa hollywoodskim remakeovima ne-hollywoodskih hitova, nego i zbog toga što je sadržaj južnokorejske verzije zbog eksplicitnog nasilja, bizarnih i uznemirujućih scena i drugih detalja previše “problematičan” za američke cenzorske standarde. Na trenutke se činilo da bi te probleme trebao riješiti angažman Spikea Leeja, jednog od rijetkih današnjih američkih filmaša koje krasi autorski pečat, ali i nespremnost da se zaobilaze kontroverze. Novi Oldboy je, međutim, postao jedan od najvećih filmskih fijaska prošle godine – mlake kritike je pratila izuzetno slaba gledanost.

Protagonist filma je Joe Doucett (Brolin), njujorški reklamni agent koga 1993. godine netko omami na ulici. Nakon toga se budi u zaključanoj hotelskoj sobi, koja je zapravo zatvor, i gdje će provesti sljedećih dvadeset godina. Gledajući televizijski program, Joe je doznao kako mu je supruga ubijena i silovana, on glavni osumnjičeni za zločin, a kći završila kod udomitelja. Njegovo zatočeništvo, koje je neuspješno pokušavao prekinuti bijegom, završava isto tako iznenada kao što je i započelo. Našavši se na slobodi, Joe pokušava pronaći svoju kći,  te se osvetiti svojim tamničarima. U potrazi mu pomaže mlada bolničarka Marie Sebastian (Olsen), ali isto tako prima telefonske pozive od tajanstvenog stranca (Copley) koji tvrdi da ga je zatočio te mu nudi 20 milijuna dolara ako uspije doznati zašto.

Spike Lee se radeći novi Oldboy suočio s dilemom da li ostati vjeran Park Chan-wookovom predlošku (i tako riskirati da ga optuže za nedostatak originalnosti) ili pokušati dodati nešto novo (čime bi riskirao bijes poklonika originalnog filma). Kao i mnogi filmaši u takvoj nezahvalnoj situaciji, Lee se odlučio za kompromis, i kao mnogi slični kompromisi takve vrste, on nikoga nije zadovoljio. S jedne strane, scenarij Marka Protosevicha uglavnom prati osnovni zaplet i likove, mada su oni, iz razumljivih razloga, premješteni iz Južne Koreje u New York. Lee je, pak, nekima od “najžešćih” scena u originalu dao tek kratki i jedva primjetni hommage; to, na žalost, nije učinio sa scenom obračuna čekićem, koja je u novoj verziji ponovljena, ali na daleko groteskniji i daleko manje uvjerljiv način. Lee, s druge strane, nije pokazao neko naročito ustručavanje prilikom prikaza scena nasilja, koje su prilično eksplicitne, a količine prolivene krvi su neke kritičare potakle da Leeja optuže za “trash” eksploataciju i/li mizantropiju. Protosevichev scenario je u novoj verziji izbacio neke elemente originala koji bi daleko bolje i uvjerljivije objasnile radnju i motive likova.

Ono što je Lee nastojao promijeniti u odnosu na original tiče se prvenstveno glavnog lika, koji je na početku prikazan kao neugodna i amoralna pijandura, pa će gledateljima trebati vremena da s njim počnu suosjećati. U tome od velike pomoći nije Josh Brolin, koji se trudi, ali ne izgleda previše dojmljivo, pogotovo u usporedbi s nastupom Choi Min-sika u originalu. Mnogo bolji posao je obavila Elizabeth Olsen u prilično nezahvalnoj ulozi bolničarke koja je od nje zahtijevala da pred kamerama ne razotkriva samo svoj glumački talent. Najveće razočarenje je, pak, Sharlto Copley, južnoafrički glumac koji je toliko obećavao u Distriktu 9, ali koji je nakon dolaska u Hollywood osuđen na uloge groteskno neuravnoteženih negativaca. Samuel L. Jackson, koji se pojavljuje u nešto manjoj ulozi, uspijeva izvući daleko više i ostaviti jači dojam usprkos rutinerskog nastupa.

No, čak i da su glumački nastupi bili bolji, a scenarij malo dotjeraniji, novi Oldboy bi i dalje bio opterećen svojim glavnim problemom. A to je činjenica da će mu publiku činiti oni koji su se “zakačili” za originalni film, i za koje je vjerojatno da će unaprijed biti upoznati s dramatičnim i šokantnim obratima i raspletom. U ovom filmu je stoga bilo jasno što će se dogoditi, ali se moglo malo drukčije i malo bolje odgovoriti na pitanje kako. To što se jedan takav fijasko od remakea dogodio, pa čak i tako renomiranom filmašu kao što je Spike Lee, zapravo nikoga ne bi trebalo previše iznenaditi.

OCJENA: 4/10