RECENZIJA: Spider-Man: Povratak kući (Spider-Man: Homecoming, 2017)

Posljednjih godina je Disney počeo poput Borga asimilirati sve oko sebe, a u tome mu je izvrsno poslužio Marvelov filmski univerzum, najuspješnija serija u povijesti filma. Kada je 20th Century Fox, jedan od hollywoodskih giganata, bio otkupljen od strane Disneya, jedan od glavnih argumenata je bio taj da bi se tim potezom ispunila želja Marvelovih fanova, odnosno da bi likovi iz Marvelovog filmskog univerzuma (Thor, Kapetan Amerika, Iron Man i ostatak Osvetnika) mogli naći u istom filmu s likovima iz X-Mena na koje je autorsko pravo imao Fox. Sony Columbia je izbjegla istu sudbinu najviše zahvaljujući tome što je prije toga bila pristala na aranžman kojim bi se Spider-Man, Marvelov lik na kojeg ima autorska prava, mogao naći u Disneyevim filmovima, odnosno Osvetnici i ekipa gostovati u Sonyjevim filmovima. A koliko je Spider-Man dragocjen Sonyju i koliko je taj potez bio drastičan, najbolje svjedoči to da je znameniti strip o maskiranom čovjeku-pauku koji brani New York od zločinaca u prethodna dva desetljeća doživio čak dva reboota. Nova serija filmova o Spider-Manu je, tako, počela 2016. godine kada se naslovni lik pojavio u Disneyjevom filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Prvi solo-nastup tog lika je bio film Spider-Man: Povratak kući Jona Wattsa, koji je osim očekivanog uspjeha kod publike imao i vrlo dobre kritike.

Radnja se događa nedugo nakon što je Peter Parker (Holland), 15-godišnji njujorški gimnazijalac obdaren nadljudskim moćima nakon ugriza radioaktivnog pauka, sudjelovao u spektakularnom međusobnom obračunu među pripadnicima superherojske grupe Osvetnika. Tamo je ostavio dubok dojam na milijardera i superheroja Tonyja Starka alias Iron Mana (Robert Downey Jr.), koji ga je odlučio učiniti svojim učenikom i pripremiti za budućeg Osvetnika pod krinkom stažiranja u njegovoj kompaniji. No, mladi je Parker nestrpljiv i, usprkos upozorenja svojeg mentora, svako malo oblači svoje superherojsko odijelo te odlazi na ulice kako bi pomagao sugrađanima i obračunavao se sa svakojakim kriminalnim ološem. Zbog toga počinje imati problema u školi, kao i svojim pokušajima da se približi Liz (Harrier), učenici u koju je zaljubljen. Njegovi akademski i romantični problemi će, međutim, biti zasjenjeni kada tokom svojih anti-kriminalnih aktivnosti stane na žulj Adrianu Toomesu, sitnom građevinskom poduzetniku koji se svojevremeno bio dočepao ostataka vanzemaljske tehnologije nakon Bitke za New York, i koji sada od njih proizvodi oružje koje prodaje na crnoj burzi.

Crossover s Marvelovim filmskim univerzumom je tvorce treće verzije Spider-Mana lišio potrebe da gledatelje maltretiraju s trećom “pričom o nastanku” popularnog lika, i to samo pet godina nakon Čudesnog Spider-Mana. Tako je scenarij mogao koristiti već etabliran lik te se koncentrirati na “normalni” zaplet, te je pri tome koristio ono najbolje iz strip-predloška, a što je prepoznato u prvoj polovici Raimijevog Spider-Mana iz 2002. godine. To su prije svega njegove ljudske kvalitete, odnosno to što se, za razliku od vanzemaljskih božanstava i karizmatičnih milijardera, mora nositi s običnim ljudskim i tinejdžerskim problemima. Scenarij tako koristi snažan kontrast između Parkerovih superherojskih moći i blistave budućnosti u Avenegersima na jednoj, i prilično prozaične i često nezavidne sadašnjosti u školi gdje je okružen učenicima koji su popularniji i uspješniji do njega. Takva je situacija prilično plodno tlo za humor, a što scenaristi koriste za niz efektnih scena, čineći Povratak kući jednim od najzabavnijih i “najlakših” od svih Marvelovih filmova. Scenarij, s druge strane, isto tako koristi reboot za malo više kreativne slobode u prikazu odavno poznatih likova i situacija, pa su tako većina Parkerovih kolega pripadnici rasnih manjina, a tetka May, koju tumači izvrsna Marisa Tomei, ne samo prikazana nego i eksplicitno navedena kao objekt muške požude. Najoriginalnija stvar kod Povrtaka kući, s druge strane, predstavlja nastojanje da se ne samo glavni lik, nego i negativac, učini “običnim”. Tako Tooms, kojeg tumači uvijek pouzdani Keaton (s nekoliko prilično eksplicitnih referenci na lik koga je tumačio u Birdmanu), nije svemoćni svemirski entitet ili megalomanijak koji želi osvojiti ili uništiti svijet, nego tek sitni “igrač” koji oportunistočki nastoji zaraditi par dolara s onu stranu zakona.

Dobrom dojmu Povratka kući dosta doprinosi Tom Holland, mladi britanski glumac koji se u ulozi Petera Parkera potrudio, i najvećim dijelom uspio nadmašiti svoje prethodnike Tobeya Maguirea i Andrewa Garfielda. I ostatak glumačke ekipe je na visini, posebno Jacob Batalon u ulozi Parkerovog prijatelja Neda. Watts uglavnom dobro režira film, vješto balansirajući akciju i humor, iako bi završnica, koja se odvija noću, mogla biti malo ispeglanija. Najveći nedostatak filma je, s druge strane, ono što bi u komercijalnom smislu mogao biti njegov najveći adut – čvrsta povezanost sa stripovskim predloškom, ali i Marvelovim filmskom univerzumom. Mnogi od prilično detalja će biti teško razumljivi ili neprepoznatljivi publici koja ne zna ništa o originalnom stripu ili nije gledala Disneyevu filmsku seriju, barem od Osvetnika nadalje. Gledatelji koji su imali prilike upoznati se s prethodnim gradivom će, međutim, biti više nego zadovoljni.

SPIDER-MAN: POVRATAK KUĆI

(SPIDER-MAN: HOMECOMING)

uloge: Tom Holland, Michael Keaton, Jon Favreau, Zendaya, Laura Harrier, Marisa Tomei, Jacob Batalon, Robert Downey Jr.

scenarij: Jonathan Goldstein, John Francis Daley, Jon Watts, Christopher Ford, Chris McKenna, Eric Sommers

režija: Jon Watts

proizvodnja: Columbia/Marvel, SAD, 2017.

trajanje: 133 min.

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: Čovjek-pauk (Spider-Man, 2002)

uloge: Tobey Maguire, Kirsten Dunst, Willem Dafoe, James Franco, Cliff
Robertson, Rosemary Harris, J.K. Simmons
glazba: Danny Elfman
scenarij: David Koepp (po stripu Stana Leeja & Stevea Ditkoa)
režija: Sam Raimi
proizvodnja: Columbia/Marvel Entertainment, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 131′

O kreativnoj krizi u Hollywoodu najbolje svjedoci činjenica da posljednje rekorde na kino-blagajnama obaraju filmovi koji su nastali na osnovu strip i književnih predložaka umjesto na osnovu imaginacije holivudskih scenarista. Čovjek-pauk, ekranizacija popularnog stripa Stana Leeja i Stevea Ditkoa, je lijep primjer za to – ostvarenje koje je već na samom početku američkog filmskog ljeta 2002. ostvarilo tako dobar rezultat da će sve ostale holivudske ljetne uzdanice, uključujući Lucasove Klonove, imati itekakvih problema da ga obore s ovogodišnjeg trona. Razlog za to, dakako, nije toliko o popularnosti samog “Marvelovog” stripa (koji je uvijek bio u sjeni daleko poznatijih DC-ovih superjunaka Supermana i Batmana), koliko u angažiranju kvalitetne ekipe koja je manje-više uspjela u onome na čemu mnoge strip-ekranizacije lome zube – zadovoljavanju ukusa strip-fanova uz istovremeno zabavljanje široke ne-stripovske publike.

Radnja filma se događa u New Yorku gdje protagonist, žgoljavi i neugledni srednjoškolac Peter Parker (Maguire) živi sa stricem Benom (Robertson) i strinom May (Harris) te sanjari o lijepoj susjedi Mary Jane “M.J.” Watson (Dunst) koja ga, naravno, ne “šljivi” ni pet posto. No, stvari se mijenjaju kada prilikom posjete biološkom laboratoriju Petea ugrize genetski modificirani pauk i on odjednom dobiva moći superjunaka – bolji vid, sluh, “paukov instinkt”, snagu kao i sposobnost da iz dlanova izbacuje ljepljivu mrežu koja ce mu omogućiti da poput Tarzana jezdi između njujorških nebodera. U početku će Pete to koristiti da sebi popravi financijsku situaciju, ali kada mu kriminalci ubiju strica, on odlučuje svoje moći koristiti da bi se borio protiv kriminala. U međuvremenu se ispostavlja da mu te moći nisu nimalo pomogle pronaći put do MJ-ina srca – ona se zabavlja s Peteovim najboljim (i jedinim) prijateljem Harryjem Osbornom (Franco), čiji je otac, bogati i ugledni znanstvenik Norman Osborn (Dafoe), prilikom pokusa s nanotehnološkim plinom također stekao nadljudske moći, ali s tim i drugo “ja” koje je lišeno svih moralnih skrupula.

Najbolja stvar kod ove ekranizacije Čovjeka-pauka bilo je angažiranje uglednog Sama Raimija (Zla smrt) za režisera. Raimi je kao fanatični ljubitelj tog stripa prepoznao njegovu najveću vrijednost – činjenicu da je glavni junak, usprkos svih svojih moći, duboko isfrustriran, nesiguran i nesretan tip – pa je inzistirao na tome da tu ulogu umjesto od studija traženih holivudskih ljepotana (Freddie Prinze Jr.) dobije Tobey Maguire, koji svojim skromnim i neuglednim izgledom savršeno “skida” Parkera iz originalne vizije stripa. Maguire ovu ulogu igra maestralno, ali, na žalost, ostatak glumačke ekipe baš i nije pogođen. Kirsten Dunst nije baš previse uvjerljiva kao “cura iz susjedstva” (možda najviše zbog loše šminke i pogrešno odabrane boje kose), i prije ćemo je pamtiti po sceni poljupca na kiši (a kada zamislimo prizor koji je Maguire ugledao prilikom njenog snimanja nije teško objasniti zašto je s Dunstovom očijukanje nastavio iza kamera) nego po nekakvom posebnom glumačkom umijeću. I ugledni Willem Dafoe je potraćen kao negativac – dok još nekako može stati kao u suštini dobar znanstvenik, kao njegov psihotični alter ego je čak ispod Schwarzeneggera u Batmanu i Robinu. Ostatak glumačke ekipe je, doduše, solidan, ali sveden uglavnom na epizode. Akcijske scene su efektne, ali ne previše pamtljive. Ali, to uostalom, i nije tako važno. Raimiju su od vizualne “kulerštine” bili zanimljiviji likovi i zaplet. A uz nekonvencionalnu završnicu koja samo naglašava u današnjem Hollywoodu tako rijetku humanu dimenziju, Čovjek-pauk predstavlja film koji je uistinu zaslužio oboriti sve komercijalne rekorde.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: Čudesni Spider Man 2 (2014)

Peter Parker and Gwen Stacy
(izvor: marvelousRoland)

ČUDESNI SPIDER MAN 2
(THE AMAZING SPIDER-MAN 2)
uloge: Andrew Garfield, Emma Stone, Jamie Foxx, Danne DeHann, Campbell Scott, Embeth Davidtz, Colm Feore, Paul Giamatti, Sally Field
scenarij: Alex Kurtzman, Roberto Orci & Jeff Pinkner
režija: Marc Webb
proizvodnja: Columbia Pictures/Marvel Entertainment, SAD, 2014.
trajanje: 142'

Hollywoodski blockbusteri, pogotovo oni koji se temelje na strip-serijama o superherojima, ne samo što zbog bezličnosti i ponavljajućih likova, tema i predvidljivosti podsjećaju na izbore u Hrvatskoj, nego ponekad zbog industrijskog tempa kojim se štancaju znaju izazivati zbrku kod manje upućenih ili opreznih dijelova publike. Najveću takvu opasnost pruža “rebootirana” franšiza o Spidermanu, koja je u kino-dvorane došla tek pet godina nakon završetka, odnosno deset godina naakon početka prethodne. A, s obzirom da iza originalnog stripa stoji danas u Hollywoodu dominantna izdavačka kuća Marvel, lako je zamisliti da serija koju producira studio Columbia bude shvaćena kao dio šire cjeline X-Mena (koji je ugrabio 20th Century Fox) ili tzv. Marvelovog filmskog univerzuma (koji drži Disney). S druge strane, brzina kojom se franšiza o Spidermanu reinkarnirala omogućava relativno brze i jednostavne usporedbe s prethodnim verzijama. Jedan od najboljih primjera za to pruža Čudesni Spider-Man 2, koga bi bilo manje korisno uspoređivati sa svojim prethodnikom iz 2012. godine, a više s deset godina starijim Spider-Manom 2.

Režiser Marc Webb je u prethodnom filmu već odradio obvezu da publici prikaže kako je nastao glavni junak, odnosno kako se od skromnog njujorškog gimnazijalca Petera Parkera (Garfield) transformirao u čovjeka sa posebnim moćima koji maskiran spašava grad od kriminalaca i svakojakih čudovišta. Scenarij, pak, ovaj put omogućava da se u nepunih dva i pol sata ubaci daleko više materijala koji bi trebali zadovoljiti kako poklonike originalnog stripa koji žude za kultnim likovima, tako i publiku koja traži dodatne količine melodrame. Ovo posljednje bi trebao pružiti nastavak Parkerove ljubavne veze sa lijepom kolegicom Gwen Stacy (Stone), ali koja zapada u poteškoće jer je Parker jednostavno previše opterećen svojom životnom misijom, ali i zabrinut zbog toga što bi na svoju voljenu djevojku mogao navući pažnju kojekakvih zlikovaca. Jedan od njih bi mogao biti Max Dillon (Foxx), elektroinženjer u korporaciji Oscorp koga nesreća na radnom mjestu transformira u čudovište po imenu Electro. Spašavanje grada od zlikovca dodatno komplicira i dolazak Harryja Osborna (DeHaan), Parkerovog prijatelja iz djetinjstva koji je naslijedio očev poslovni imperij, ali također i genetske malformacije koje će mu skratiti život ukoliko ne bude koristio neke od potencijalno opasnih Oscorpovih tehnologija.

Webbovo nastojanje da u svoj film utrpa što je moguće više sadržaja je rezultiralo time da je drugi nastavak novog Spidermana prilično konfuzan, tonom i kvalitetom neujednačen film. U njemu mnoge stvari ne funkcioniraju, ali se neke, s druge strane, isplate pogledati. Tako na samom početku, odnosno prologu koji prikazuje sudbinu protagonistovih roditelja, imamo priliku vidjeti jednu od najefektnijih akcijskih scena u Hollywoodu u posljednje vrijeme. Kada se radnja prebaci u sadašnjost, odnosno kada se prikazuje kako Spiderman poskakujući putuje njujorškim ulicama iležerno rastura kriminalce, film je teško shvatiti ozbiljno. To se pogotovo odnosi na karikaturalni lik ruskog negativca, koji tumači ispod maske potpuno neprepoznatljivi Paul Giamatti. A onda scenaristi publici nameću ozbiljnost, pogotovo u scenama koje prikazuju moralne i druge dileme koje protagonistu nameće njegov odnos s djevojkom. Ozbiljan ton će se povremeno vraćati u film i konačno biti potvrđen i završnicom koja je donedavno bila prilično nekonvencionalna za današnji Hollywood.

Konfuznost radnje i preveliki broj, često nepotrebnih ili neiskorištenih likova, djelomično nadoknađuje prilično raznovrsna i dobro raspoložena glumačka ekipa. Garfield i Stone, koji predstavljaju ljubavni par u stvarnom životu, uspijevaju održavati dobru “kemiju”, i to mnogo bolje nego što su to činili Tobey Maguire i Kirsten Dunst kao protagonisti prethodne serije. Izuzetno je dobar posao napravio i mladi DeHann, iako se njegov prikaz zlosretnog mladog bogataša može shvatiti prilično sličnim liku iz Kronika, odnosno korak prema tipskim ulogama psihološki mučenih negativaca. Foxx, barem dok ne preuzme identitet električnog čudovišta, je isto tako prilično zanimljiv kao genijalni ekscentrik. Završnica filma, pak, daje određenu nadu da će treći (i prilično izgledni) nastavak Webbu i Columbiji dati priliku da ponude nešto novo. S druge strane, to što je Čudesni Spider Man 2 bolji od Čudesnog Spider Mana i svog deset godina starog ekvivalenta onakvo dostignuće koje sa sobom donosi neke pretjerano velike količine optimizma.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Čudesni Spider-Man (2012)

The Amazing Spiderman
(izvor: zoe toseland)

ČUDESNI SPIDER-MAN
(THE AMAZING SPIDER-MAN)
uloge: Andrew Garfield, Emma Stone, Rhys Ifans, Dennis Leary, Sally Field
scenarij: james Vanderbilt, Alvin Sargent & Steve Kloves
režija: James Webb
proizvodnja: Columbia, SAD, 2012.
trajanje: 138 '

Od svih scena u novom hollywoodskom blockbusteru Čudesni Spider-Man najzanimljivija je ona u kojoj nastavnica naslovnog junaka prilikom predavanja navodi kako su teoretičari zaključili kako u književnosti postoji ograničeni broj zapleta. Scena je zanimljiva prije svega zato što nije teško pretpostaviti da su je scenaristi ubacili kako bi odgovorili na pitanje koje postavljaju mnogi kritičari – “da li je ovaj film uistinu bio potreban”.

Iako dijeli istog protagonista s filmskim serijalom koji je u prošlom desetljeću razbijao rekorde na svjetskim kino-blagajnama, Čudesni Spider-Man nije njegov nastavak nego remake, odnosno, kako se to odnedavno u Hollywoodu voli govoriti, “reboot”. Film je prvotno trebao biti četvrti nastavak originalne trilogije, ali su “kreativne razlike” s režiserom Samom Raimijem producente potakle na to da originalnu seriju jednostavno završe i krenu ispočetka s novom. Takav postupak, doduše, ne predstavlja presedan u Hollywoodu, a nekada, kao što je to slučaj s Nolanovim filmovima o Batmanu, može donijeti izvrsne rezultate. Međutim, Čudesni Spider-Man je neobičan po tome što predstavlja remake filma koji je publika imala prilike vidjeti prije deset godina; s druge strane, s obzirom na to kako strip-geekovi danas vedre i oblače u Hollywoodu i inzistiraju na vjernosti originalnom predlošku, nije bilo šanse za neko preveliko skretanje od zapleta iz Raimijeve verzije.

To, naravno, znači da će scenarij Jamesa Vanderbilta, Alvina Sargenta i Steve Klovisa biti u svojim osnovnim crtama identičan onome iz 2002. godine. Protagonist i ovaj put započinje kao skromni tinejdžer koji kao geek trpi ponižavanja u srednjoj školi sve dok mu ugriz radioaktivnog pauka ne da neobične moći. Njih će, dakako, prvo pokušati koristiti da se osveti školskim zlostavljačima i pokuša osvojiti djevojku, tek da bi ga ubojstvo voljenog strica potaklo da ih koristi u borbi protiv kriminala, a na kraju i poludjelim znanstvenicima koji prijete uništenjem New Yorka.

Naslovna uloga je povjerena Andrewu Garfieldu, 28-godišnjem Britancu koji posjeduje neosporni glumački talent, ali čiji angažman se može objasniti i sličnošću s Robertom Pattinsonom, odnosno kao pokušaj da se u kino dovuku i “twihardi”. Iako je prilično uvjerljiv kao tinejdžer, u tome je još uvjerljivija njegova 23-godišnja partnerica Emma Stone, a s kojom posjeduje dobru “kemiju”. Njihove zajedničke scene su najbolji dio filma, što i ne iznenađuje, s obzirom da je režiser Marc Webb reputaciju izgradio na hvaljenoj romantičnoj komediji (500) dana ljubavi. Akcijske scene, međutim, za Webba predstavljaju problem i u tome je od slabe pomoći i superiorna tehnologija, uključujući 3D za koji nije trebala naknadna konverzija. Još više mu je ruke sputao nenadahnuti scenarij koji ni najbolji i najiskusniji glumci ne mogu spasiti od “deja vu” efekta

Možda je to najočitije u scenama koje prikazuju glavnog negativca, čiji lik tumači Rhys Ifans. Dok bi u nekom drugom filmu transformacija od ambicioznog, ali općenito dobronamjernog liječnika u gušteroliko čudovište bila diriljiva, ovdje izaziva zijevanje, jer su varijacije na sličnu temu već viđene u prethodna tri filma. Njegov gušterski lik također budi previše sjećanja na Emmerichovu Godzillu, još jedan primjer kako divovski gmazovi i New York nisu najbolji recept za suvremene blockbustere.

Usprkos svega toga, i nova verzija Spider-Mana će napraviti dobar posao na kino-blagajnama i dobiti povoljne kritike. U njoj, bez obzira na to, mogu istinski uživati samo onaj mali dio gledatelja koji je proteklih deset godina izbjegavao kino-dvorane.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 17. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 4/10