U svijetu današnjih video-igara postoje franšize koje se mogu nazvati legendarnima, ali među nima se malo koja može pohvaliti dugovječnošću kao Civilization. Lansirana početkom 1990-ih, postala je jedna od najpopularnijih strateških igara, iako je uglavnom zahvaljujući tada nedovoljno razvijenom softveru postala najpopularnija strateška igra na poteze umjesto najpopularnije strategije u realnom vremenu. U svakom slučaju, riječ je manje o igri, a više o instituciji, pa je stoga razumljivo zašto bi peti nastavak Civilizationa trebao izazvati veliku pažnju.
Prvi dojmovi sugeriraju da se okorjelim fanovima čekanje na peti nastavak isplatilo. Civilization V ispunjava ključni zadatak svakog nastavka popularne video-igre – glavni koncepti se ne mijenjaju u odnose na prethodna četiri nastavka, ali igra ima dovoljno novih detalja da bude zanimljiva kako starim fanovima tako i onima koji tek trebaju shvatiti što je to Civilization. Ono što od novina prvo upada u oči jest prilično dobra grafika, kao i sučelje koje omogućiva dobar pregled situacije. Vrlo se korisnim čini i sistem poruka/podsjećanja koji igraču pomaže da obavi neke naizgled rutinske zadatke prije zatvaranja poteza; ta će opcija biti vjerojatno još korisnija u kasnijim fazama igre, kada se mora baratati s desecima gradova i stotinama jedinica.
Najzanimljivijom inovacijom – iako o njoj nisam donio konačni sud – se čini uvođenje gradova-država koje bi igraču trebalo omogućiti nove i fleksibilnije strategije u odnosu na ranije igre. Oni su zamišljeni kao nešto poput NPC igrača u RPG igrama, odnosno državni druge klase u odnosu na carstva poput onih koje vodi igrač. Ona igraču mogu poslužiti na razne načine – kao relativno brzo sredstvo teritorijalnog širenja (u pravilu imaju slabu vojsku), ali i relativno dobar i često nepresušan izvor novca, sirovina, radne snage ili topovskog mesa – nešto što male države u korist velikih rade do dana današnjeg. To se čini simpatičnim pokušajem da se u igru koja treba biti svojevrsna simulacija ljudske povijesti uvede nešto malo više realizma.
Stvar koja je ispala, odnosno koje više nema u “petici” jesu religije. Neki kritičari drže da ih je Firaxis izbacio zbog “političke korektnosti”, odnosno zbog spoznaje da bi se vjernici mnogih nespomenutih religija u igri (sikhi, animisti i sl.) mogli naći zakinuti. S druge strane, religije u Civilization IV, zapravo i nisu igrale neku posebnu svrhu osim što su svakoj od civilizacija davale nekakav, obično ne baš previše uvjerljiv, kulturni identitet.
Novina koja se također čini zanimljivom jest izbacivanje starih civicsa (opcija za organizaciju carstva) na temelju tehnološkog razvitka; umjesto toga postoje opcije za mijenjanje društva koje dolaze razvojem kulture. I u ovom slučaju se čini da se Civilization V nastojao učiniti realističnijom, odnosno stvarnom svijetu bližoj igri.
S druge strane, valja uzeti u obzir da su ovo *prvi dojmovi* te da jednostavno nije bilo vremena da se odigraju epske partije u kojima bi se moglo vidjeti kako funkcioniraju kasnije, “moderne” tehnologije i njihovi koncepti, odnosno kako Civilization V rješava probleme globalnog zagađenja ili nuklearni rat. No, ako je suditi prema prvim dojmovima, za vjerovati da su tvorci ove igre riješili i taj zadatak.