RECENZIJA: Gospodarica zla (2014)

English: Angelina Jolie at the Cannes film fes...
Angelina Jolie (izvor: Wikimedia Commons)
GOSPODARICA ZLA
(MALEFICENT)
uloge: Angelina Jolie, Sharlto Copley, Elle Fanning, Sam Riley, Imelda Staunton, Juno Temple, Leslie Manville
scenarij: Linda Woolvertoon
režija: Robert Stromberg
proizvodnja: Walt Disney Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 113'

Posljednjih godina se među pratiteljima filmskih zbivanja počela kristalizirati spoznaja da je vrijeme velikih zvijezda prošlo. Danas je vjerojatnije da će neki glumac postati uspješan zato što je nastupio u nekom uspješnom filmu nego zato da će neki film biti uspješan zato što u njemu nastupa neki uspješan glumac. Jedan od hollywoodskih studija koji se “opekao” zbog ove nove stvarnosti je i Disney, čiji je megaspektakularni blockbuster Usamljeni osvetnik propao usprkos toga što je njegova glavna zvijezda bio Johnny Depp. No, s druge strane, od svakog pravila postoje iznimke, čak i u ovoj novoj stvarnosti. Jedan od najnovijih primjera bi mogao biti igrani remake nepuna pola stoljeća starog Disneyevog animiranog filma o Trnoružici. Film je, usprkos toga što su sasjekli kritičari, postigao izuzetan uspjeh, a većina se slaže da je za to najmanje zaslužna njegova “subverzivna” ideja da se zbivanja iz originalne priče prikažu kroz perspektivu glavne negativke (koja se nekad na ovim prostorima zvala Grdana, a danas je jednostavno Maleficent). Razlog, dakako, nije ni u budžetu potrošenom na specijalne efekte, pa ni u marketingu, koji nije znao spašavati ni daleko kvalitetnije filmove. Jedini adut filma, koga su hrvatski distributeri u tako tipičnom nedostatku inspiracije prekrstili u Gospodarica zla, je njegova glavna zvijezda – Angelina Jolie.

Jolie u filmu tumači naslovnu ulogu, odnosno lik krilate vile koja živi u Močvari, čarobnom kraljevstvu koje graniči s kraljevstvom ljudi. Kao dijete se upoznala i sprijateljila sa ljudskim dječakom po imenu Stefan, a što će je skupo koštati kada oboje odrastu i postanu upetljani u sukob između dva svijeta. U njemu ljudski kralj sa svom svojom vojskom ne može poraziti Maleficent te nudi prijestolje onome tko ubije vilu. Stefan, zaslijepljen ambicijom, odluči iskoristiti staro prijateljstvo kako bi na prevaru ubio Maleficent; u posljednjem trenutku se, međutim, odluči tek da joj odreže krila i podnese ih kao dokaz kralju. Godinama kasnije Stefan stoluje kao kralj, ali se na krštenju svoje kćeri Aurore mora suočiti s time obogaljenom Maleficent, koja nije izgubila svoje magične moći i koja baca kletvu prema kojoj će Aurora u dobi od 16 godina zaspati vječnim snom iz koje će probuditi tek istinska ljubav. Kralj odluči skloniti svoju kći, ali 16-godišnja Aurora (Fanning) ne može pobjeći od svoje sudbine.

Osnovna ideja filma – “ikonoklastičko” obrtanje klasične bajke i njeno pretvaranje u modernu feminističku alegoriju – zapravo i nije previše originalna, a što ne bi trebalo predstavljati posebno iznenađenje. Scenarij za Gospodaricu zla je napisala Linda Woolverton, koja je prije četiri godine sličnu stvar napravila sa Alice, gdje je protagonistica klasične priče za djecu Lewisa Carrolla pretvorena u radikalnu feministicu. Ovdje je feminizam naglašen na još višoj razini, pa ne samo da negativka iz bajke postaje pozitivka, nego je i glavni negativac muškarac. A ključna scena filma prikazuje događaj koji se može protumačiti kao silovanje; a da za takav zaključak ne treba diploma ženskih studija pobrinula se i sama Jolie u intervjuima kojima je promovirala film. Naravno, postavlja se pitanje da li je takva scena primjerena filmu koji bi trebao biti prvenstveno namijenjen najmlađoj publici. Ona je dovoljno uznemirujuća i za odraslu publiku, pogotovo onu koja je dovodi u kontekst privatnog života glumice, odnosno nekih neugodnih medicinskih detalja.

Jolie, koja se, između ostalog, i zbog toga dugo vremena nije pojavljivala na filmu, u Gospodarici zla se prilično trudi svima pokazati kako je glumački talent još nije ostavio. U tome ima prilično uspjeha te lik Maleficent, prilično složen za ekranizaciju dječje bajke, predstavlja jednu od najupečatljivijih uloga njene karijere. Na žalost, uspjeh Jolie je ne samo zasjenio napore svih ostalih, nego i samo naglasio njihove nedostatke. To se prije svega odnosi na scenarij koji, u nastojanju da od negativke načini pozitivku, gledateljima servira teško objašnjive i neuvjerljive promjene njenih motiva i odnosa prema Aurori/Trnoružici. Ostatak glumačke ekipe je, pak, još gore prošao zahvaljujući loše napisanim i nedovoljno definiranim likovima. To se prije svega odnosi na južnoafričkog glumca Sharltoa Copleya kojemu je očigledno u Hollywoodu postala sudbina glumiti iritantne luđake i ubojice. Inače prilično talentirana Elle Fanning je, pak, jedna od najbljedunjavijih i najmanje glamuroznih filmskih princeza koje smo nedavno imali prilike vidjeti na filmu; Lily Collins iz Snjeguljice, sličnog “revizionističkog” filma,  u usporedbi s njom izgleda kao “oskarovka”. Nedostatak suvislih ili simpatičnih likova se pokušava nadoknaditi CGI-jem i korištenjem 3D tehnologije, i sve to na prvi trenutak izgleda atraktivno, s vremenom postane zamorno, a gledatelje, pogotovo one starije, će uhvatiti predvidljivi “deja vu”. Režiser Robert Stromberg je, s druge strane, možda bio svjestan tih nedostataka, pa je Gospodaricu zla srezao na nekih 97 minuta, što je skoro sat vremena manje od današnjeg hollywoodskog standarda za ovakvu vrstu filmova. Moglo bi se reći da je, uz Jolie, nešto kraća, a i samim time i manja izloženost hollywoodskom nedostatku inspiracije, jedino ugodno iznenađenje ovog filma.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Oldboy (2013)

OLDBOY
uloge: Josh Brolin, Elizabeth Olsen, Sharlto Copley, Samuel L. Jackson, Michael Imperioli
scenarij: Mark Protosevich
režija: Spike Lee
proizvodnja:. FilmDistrict/Universal, SAD, 2013.
trajanje: 100 '

Postoje filmovi za koje filmofili ne žele da budu snimljeni, ali su svjesni da će se tog jednog ružnog dana ipak dogoditi. Jedan od takvih projekata koje je srca mnogih ispunjavao tjeskobom i zebnjom još prije dolaska u kino-dvorane je bio hollywoodski remake Oldboya, kultnog filma Park Chan-wooka iz 2003. godine, jednog od onih naslova zahvaljujući kojima se Južna Koreja našla u društvu uglednih svjetskih kinematografija. O tom projektu se počelo govoriti već godinama, a Hollywood je po pitanju remakea prestigao Bollywood gdje je 2005. godine snimljen, zbog optužbi za plagijat i “mutnih” autorskih prava kontroverzni, film Zinda. Američka verzija je, pak, kod poklonika originalnog filma – a upravo oni su publika kojima bi Oldboy prvenstveno trebao biti namijenjen – izazvao zebnju ne samo zbog u pravilu poraznih iskustava sa hollywoodskim remakeovima ne-hollywoodskih hitova, nego i zbog toga što je sadržaj južnokorejske verzije zbog eksplicitnog nasilja, bizarnih i uznemirujućih scena i drugih detalja previše “problematičan” za američke cenzorske standarde. Na trenutke se činilo da bi te probleme trebao riješiti angažman Spikea Leeja, jednog od rijetkih današnjih američkih filmaša koje krasi autorski pečat, ali i nespremnost da se zaobilaze kontroverze. Novi Oldboy je, međutim, postao jedan od najvećih filmskih fijaska prošle godine – mlake kritike je pratila izuzetno slaba gledanost.

Protagonist filma je Joe Doucett (Brolin), njujorški reklamni agent koga 1993. godine netko omami na ulici. Nakon toga se budi u zaključanoj hotelskoj sobi, koja je zapravo zatvor, i gdje će provesti sljedećih dvadeset godina. Gledajući televizijski program, Joe je doznao kako mu je supruga ubijena i silovana, on glavni osumnjičeni za zločin, a kći završila kod udomitelja. Njegovo zatočeništvo, koje je neuspješno pokušavao prekinuti bijegom, završava isto tako iznenada kao što je i započelo. Našavši se na slobodi, Joe pokušava pronaći svoju kći,  te se osvetiti svojim tamničarima. U potrazi mu pomaže mlada bolničarka Marie Sebastian (Olsen), ali isto tako prima telefonske pozive od tajanstvenog stranca (Copley) koji tvrdi da ga je zatočio te mu nudi 20 milijuna dolara ako uspije doznati zašto.

Spike Lee se radeći novi Oldboy suočio s dilemom da li ostati vjeran Park Chan-wookovom predlošku (i tako riskirati da ga optuže za nedostatak originalnosti) ili pokušati dodati nešto novo (čime bi riskirao bijes poklonika originalnog filma). Kao i mnogi filmaši u takvoj nezahvalnoj situaciji, Lee se odlučio za kompromis, i kao mnogi slični kompromisi takve vrste, on nikoga nije zadovoljio. S jedne strane, scenarij Marka Protosevicha uglavnom prati osnovni zaplet i likove, mada su oni, iz razumljivih razloga, premješteni iz Južne Koreje u New York. Lee je, pak, nekima od “najžešćih” scena u originalu dao tek kratki i jedva primjetni hommage; to, na žalost, nije učinio sa scenom obračuna čekićem, koja je u novoj verziji ponovljena, ali na daleko groteskniji i daleko manje uvjerljiv način. Lee, s druge strane, nije pokazao neko naročito ustručavanje prilikom prikaza scena nasilja, koje su prilično eksplicitne, a količine prolivene krvi su neke kritičare potakle da Leeja optuže za “trash” eksploataciju i/li mizantropiju. Protosevichev scenario je u novoj verziji izbacio neke elemente originala koji bi daleko bolje i uvjerljivije objasnile radnju i motive likova.

Ono što je Lee nastojao promijeniti u odnosu na original tiče se prvenstveno glavnog lika, koji je na početku prikazan kao neugodna i amoralna pijandura, pa će gledateljima trebati vremena da s njim počnu suosjećati. U tome od velike pomoći nije Josh Brolin, koji se trudi, ali ne izgleda previše dojmljivo, pogotovo u usporedbi s nastupom Choi Min-sika u originalu. Mnogo bolji posao je obavila Elizabeth Olsen u prilično nezahvalnoj ulozi bolničarke koja je od nje zahtijevala da pred kamerama ne razotkriva samo svoj glumački talent. Najveće razočarenje je, pak, Sharlto Copley, južnoafrički glumac koji je toliko obećavao u Distriktu 9, ali koji je nakon dolaska u Hollywood osuđen na uloge groteskno neuravnoteženih negativaca. Samuel L. Jackson, koji se pojavljuje u nešto manjoj ulozi, uspijeva izvući daleko više i ostaviti jači dojam usprkos rutinerskog nastupa.

No, čak i da su glumački nastupi bili bolji, a scenarij malo dotjeraniji, novi Oldboy bi i dalje bio opterećen svojim glavnim problemom. A to je činjenica da će mu publiku činiti oni koji su se “zakačili” za originalni film, i za koje je vjerojatno da će unaprijed biti upoznati s dramatičnim i šokantnim obratima i raspletom. U ovom filmu je stoga bilo jasno što će se dogoditi, ali se moglo malo drukčije i malo bolje odgovoriti na pitanje kako. To što se jedan takav fijasko od remakea dogodio, pa čak i tako renomiranom filmašu kao što je Spike Lee, zapravo nikoga ne bi trebalo previše iznenaditi.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Elysium (2013)

elysium
(izvor: Miguel Angel Aranda (Viper))
uloge: Matt Damon, Jodie Foster, Sharlto Copley, Alice Braga, Diego Luna, Wagner Moura, William Fichtner
scenarij: Neill Blomkamp
režija: Neill Blomkamp
proizvodnja: Sony/Tristar/MRC, SAD, 2013.
trajanje: 106'

Jedan od najiritantnijih hollywoodskih klišeja se obično može vidjeti s druge strane kamere. Priča obično počinje daleko od Hollywooda gdje relativno nepoznati autor napravi film s kojim rasturi domaće kino-blagajne i(li) oduševi kritiku. Nakon toga slijeda ponuda za dolazak u Hollywood gdje ga čekaju najveće zvijezde, orijaški budžeti, a s njima mogućnost za još sjajniji opus. Ali, kada se ta ponuda prihvati, ono što dođe na ekran uvijek predstavlja veliko razočarenje. Najnoviji junak te priče je Južnoafrikanac Neill Blomkamp. Prije četiri godine je njegov SF-film “Distrikt 9” sa svojom kombinacijom domišljatih specijalnih efekata, crnog humora i političke alegorije uspio ne samo ostvariti komercijalni uspjeh nego doći i do nominacije za “Oscara”.

Njegovo najnovije ostvarenje “Elysium”, također pripada SF-žanru, i radnjom je smješteno u Los Angelesu 2154. godine. Svijet je zagađen i prenaseljen, te podijeljen na sićušnu elitu koja uživa u luksuzu i blagodatima tehnologije na orijaškoj orbitalnoj postaji Elysium, te ostatak koji tavori u siromaštvu i beznađu na Zemlji. Među potonje spada bivši kriminalac Max (Damon), čiji je pokušaj da poštenim radom stekne novac za putovanje na Elysium prekinut nesrećom uslijed koje je ozračen i preostaje mu pet dana života. Zbog toga pristaje surađivati sa svojim bivšim kolegama na čelu sa Spiderom (Maura), koji u orbitu krijumčare “ilegalce”.  U zamjenu za istu uslugu Max mora sudjelovati i otmici bogatog vlasnika tvornice i iz njegovog mozga ukrasti vrijedne podatke. Taj pothvat, međutim, privuče pažnju Delacourt (Foster), šefice osiguranja Elysiuma koja je uz pomoć otetog tajkuna planirala puč te na Maxa i njegove kolege šalje mentalno neuravnoteženog, ali ubitačno efikasnog plaćenika Krugera (Copley).

Blomkamp se u “Elysiumu” daleko eksplicitnije nego u “Distriktu 9” nastoji kroz futuristički zaplet iskazati vlastite političke stavove koji se doimaju potpuno komplementarni današnjoj američkoj ljevici, bilo da je riječ o ratu protiv “1 %”, ukidanju svih ograničenja imigracije i pretvaranje ilegalnih imigranata u punopravne američke državljanje, odnosno nastojanju da se progura još uvijek nezaživjeli projekt općeg obveznog zdravstvenog osiguranja. Dojam o “Elyisiumu” kao o socijalističkom ili Obaminom agitpropu je još veći zbog angažmana radikalno lijevog Matta Damona za glavnog glumca. Sama angažiranost filma ne bi trebala predstavljati problem, ali je Blomkamp s njom pretjerao, odustavši od bilo kakve suptilnosti. To se najviše iskazuje kroz potpuno crno-bijelu karakterizaciju, pa su tako zlim bijelim kapitalistima suprotstavljene tamnopute proleterske mase.  Međutim, to očito nije bilo dosta. Da bi i posljednjem idiotu u publici bilo jasno tko je dobar, a tko loš momak, uveden je melodramatski podzaplet sa Maxovom ljubavi iz djetinjstva (čiji odrasli lik tumači Alice Braga), a čija kćer umire od leukemije koja se može izliječiti jedino na Elysiumu.  To se sve odrazi i na likove, odnosno razočaravajuće uloge, bilo da je riječ o potpuno promašenoj Jodie Foster, kao i Copleyu, koji je obavio tako sjajan posao kao tragični junak “Distrikta”, a ovdje služi kao karikatura negativaca iz loših akcijskih filmova.

Prevelika jednostavnost radnje i likova na kraju očitim čine i neke druge njegove nedostatke, kao što sunedostatak originalnosti – slične motive je koristio još i Langov “Metropolis” – i predvidljiva završnica u obliku antiklimatičkog fizičkog obračuna na Elysiumu. Ono što spašava film jesu poneki svijetli trenuci, kao što je dašak crnog humora u prikazu robotskog represivnog aparata, kao i dojmljiva scena otmice. Najbolji dojam, pak, stvara brazilski glumac Wagner Maura koji se očito zabavlja glumeći antipod autoritarnom policajcu iz “Elitne postrojbe”. No, čak i s njim “Elysium” je ipak razočaranje, barem za one koji su mislili da će Blomkamp u Hollywoodu izbjeći ono što je snašlo mnoge njegove kolege.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)