Oznaka: Shane Black

RECENZIJA: Dobri momci (The Nice Guys, 2016)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Ni hollywoodska nostalgija više nije ono što je nekad bila. U dobra stara vremena se moglo očekivati da hollywoodski filmovi koji nastoje eksploatirati nostalgiju svoje publike imaju radnju smještenu nekih 15-20 godina u prošlost. Danas se ta brojka čini sve daljom i daljom, pa se tako nostalgični filmovi nisu makli od 1980-ih. Razlog za to se možda može pronaći u tome da nostalgija više nije namijenjena publici koliko gerontokratskim glavešinama u sjedištima hollywoodskih studija, a za koje “dobra stara vremena” obično znače 1980-e ili, što je vjerojatnije, 1970-e. Takav bi se dojam dodatno mogao steći na temelju Dobrih momaka, akcijske crne komedije iza koje stoji Shane Black, jedan od najcijenjenijih scenarista hollywoodskih akcijada 1980-ih kao što su Smrtonosno oružje i Prljavi igraju prljavo.

Film, koji je Black također režirao, a producirao isto tako legendarni producent akcijada Joel Silver, je radnjom smješten u Los Angeles 1977. godine. Dva naslovna protagonista su dva muškarca koji, svaki na svoj način, pokušavaju zaraditi za život kao privatni detektivi. Jedan od njih, Jackson Healy (Crowe), to zapravo nije i njegova specijalnost nije istraživanje koliko korištenje fizičke sile kako bi se račun svojih klijenata različiti sumnjivi tipovi “prijateljski uvjerili” da odustanu od nekih sumnjivih aktivnosti vezanih uz naivnu omladinu. Jedan takav posao Healyja dovodi do Hollanda Marcha (Gosling), tipa koji je pravi privatni detektiv, ali na čiju je karijeru značajno utjecala tragična smrt supruge zbog koje se malo prečesto okreće boci i upada u nevolje iz kojih ih često mora vaditi njegova kći tinejdžerica (Rice). Healy je dobio zadatak da Marcha uvjeri da odustane od potrage za mladom djevojkom Ameliom Kutner (Qualley), ali je problem u tome što Amelia za Marcha predstavlja ključ u istrazi smrti porno-zvijezde koju je pokrenula njena tetka. Međusobnu konfrontaciju dvojice muškaraca privremeno zaustavlja Amelijin nestanak, a zbog čega se njih dvojica udruže u potrazi prilikom koje će doživjeti brojne bizarne pustolovine, ali im životi biti u opasnosti jer su stjecajem okolnosti dirnuli u osinjak koji čini ne samo losanđelesko podzemlje i porno-polusvijet nego i zavjera koja se tiče američke vlade i stupova tadašnje američke ekonomije.

Kod Dobrih momaka je na trenutke zabavno vidjeti kako se nekadašnje vodeće muške zvijezde Hollywooda, zbog kojih je ženski dio publike znao rezati žile, ležerno i bez kompleksa nose s protkom desetljeća. Crowe, koji je osvajao publiku kao polugoli protagonist Gladijatora, je tako bez ikakvih problema na sebe nabacio nekoliko desetaka kilograma, a Gosling, koji je ne tako davno izazivao ženske uzdahe u Bilježnici, glumi alkoholiziranu olupinu prema kojoj Liam Neeson, usprkos šest “banki” izgleda kao Apolon. No kao tandem njih dvojica prilično dobro funkcioniraju, iako je za to najzaslužniji Shane Black, koji scenarije za “buddy buddy” filmove može napisati zavezanih očiju. Osim dinamike dvojice glavnih likova Black se dobro snalazi i u nekoliko zanimljivih akcijskih scena, pogotovo u dramatičnoj i spektakularnoj završnici. Black, s druge strane, mnogo slabije stoji kao režiser, a dijelom je tu odgovoran i konceptualna zbrka oko toga želi li se napraviti macho akcijada nalik na 1980-e ili odati počast “dobrim starim” 1970-ih nalik na komplicirane, mračne, cinične i često pesimistične post-votergejtske trilere o usamljenim borcima za pravdu koji obično ostanu kratkih rukava u obračunu s moćnim zlikovcima. U slučaju Dobrih momaka Black nateže na stranu 1970-ih po pitanju stila, odnosno fotografije koja je često doslovno mračna i ponekad publika ima problema što se to, zapravo, događa na ekranu. Dobri momci su, kad se sve zbroji i oduzme, sa svojim nostalgičarskim i samim time “politički nekorektnim” pristupom ipak prilično osvježenje u odnosu na današnji Hollywood, pa se samo zbog toga može reći da su uistinu dobri.

DOBRI MOMCI

(THE NICE GUYS)

uloge: Russell Crowe, Ryan Gosling, Angourie Rice, Matt Boomer, Margaret Qualley, Keith David, Kim Basinger

scenarij: Shane Black & Anthony Bagarozzi

režija: Shane Black

proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2016.

trajanje: 116 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Predator: Evolucija (The Predator, 2018)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
PREDATOR: EVOLUCIJA
(THE PREDATOR)
uloge: Boyd Holbrook, Trevante Rhodes, Jacob Tremblay, Olivia Munn, 
Sterling K. Brown, Keegan Michael-Kay, Thomas Jane, Alfonso Aguilera, 
Alfie Allen, Yvonne Strachovski
scenarij: Fred Dekker & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2018.
trajanje: 107 min.

Što se dogodi kada se autor scenarija za niz legendarnih akcijskih filmova 1980-h angažira za scenarij i režiju filma koji predstavlja nastavak jednog od najboljih akcijskih filmova tog doba? Kada su u pitanju Shane Black i Predator, odgovor bi većini upućenih na prvi pogled trebao biti pozitivan, pogotovo s obzirom da je Black za znameniti akcijski SF klasik iz 1987. godine vezan i svojim iskustvom ispred kamere, kada je tumačio lik lajavog specijalca Hawkinsa. Međutim, The Predator, službeno četvrti film iz ciklusa o Predatoru (ne računajući dva filma iz franšize Alien vs Predator) i kojeg su naši distributeri mudro prekrstili u Predator: Evolucija, se baš i nije najbolje proveo ne samo među prema takvim filmovima unaprijed neprijateljski nastrojenim kritičarima, nego i među publikom. Razlozi za to su dijelom bili i loš publicitet izazvan Blackovom odlukom da za jednu od uloga u filmu angažira prijatelja Steve Wildera, bivšeg zatvorenika i registriranog seksualnog prijestupnika, ali i inzistiranjem glumice Olivie Munn da se scene s likom koji tako problematičan lik izbace iz filma. Međutim, neuspjeh filma se može objasniti i nizom Blackovih pogreški u scenariju i ne baš najsretnijom režijom.

Film predstavlja jednostavni, odnosno “čisti” nastavak originala iz 1987. godine, odnosno njegovog nastavka Predator 2 iz 1990. godine (kome je homage odan tako što Jake Busey u filmu tumači lik znanstvenika dr. Seana Keyesa, sina dr. Petera Keyesa kojem je u starijem filmu tumačio njegov otac Gary Busey). Naslovni lik pripada Predatorima, odnosno rasi vanzemaljaca čiji pripadnici putuju svemirom da bi na svakom pojedinom planetu krenuli u lov na njegove najopasnije ratnike, a zbog čega im je u posljednjih nekoliko desetljeća omiljena lokacija bila Zemlja. U ovom slučaju jedan od Predatora se sa svojom letjelicom sruši na Zemlju bježeći pred drugim Predatorom. To se dogodi u Meksiku, gdje je grupa američkih elitnih vojnih specijalaca na čelu s Quinnom McKennom (Holbrook) na tajnoj misiji protiv tamošnjih narko-kartela. U nastaloj gužvi tim strada, ali McKenna ne samo što preživi nego i uspije dobaviti komade Predatorove opreme te je, ispravno zaključivši da njegova vlada nastoji zataškati cijelu stvar, poštom šalje bivšoj supruzi (Strachovski), ali paket preuzima njegov 10-godišnji, blago autistični sin Rory (Tremblay) čije prčkanje po opremi privuče pažnju drugog Predatora. Srušeni Predator je u međuvremenu zarobljen i odveden u tajni vladin laboratorij, na ispitivanje gdje bi se znanstvenicima trebala priključiti dr. Casey Brackett (Munn), stručnjak za evolucijsku biologiju. Tamo bi trebao kao biti poslan i McKenna, koji je u međuvremenu završio na promatranju u vojnoj psihijatrijskoj bolnici, ali prilikom transporta se Predator budi i bježi iz laboratorija. Gužvu iskoristi i Mckenna kako bi pobjegao, ali i od grupe pacijenata stvorio improviziranu postrojbu s kojom će pokušati uloviti Predatora i zaštiti svog sina.

Black se prilikom stvaranja svog filma suočio s problemima koji muče svakog onog koji nastoji stvoriti nastavak popularnog ili klasičnog filma, a pri čemu je najteža dilema između vjernosti originalu i nastojanju da se, uz rizik skretanja u neprepoznatljivost, stvori nešto sasvim novo. Za razliku od Predatora iz 2010. godine, koji se uglavnom čvrsto držao formule originala iz 1987. godine, novi film sadrži neke sasvim nove elemente, od kojih svi nisu najsretnije odabrani. Najviše se u oči upasti različita struktura – film se odvija u nekoliko zemalja i nekoliko lokacija, ali i opći ton, pa na kraju i sama žanrovska odrednica. Predator: Evolucija, naime, sadrži tolike količine humora da se komotno može nazvati komedijom ili barem parodijom starog dobrog Predatora. Humor se najviše ogleda kroz niz viceva i one-linera koji izgovaraju luđaci iz McKennine postrojbe i koji se mogu shvatiti kao svojevrsni “izvrnuti” odraz tima kojeg je 1987. godine vodio lik Arnolda Schwarzeneggera. Film u trenutku kada se ta postrojba stvori velikim dijelom gubi na uvjerljivosti, jer je teško zamisliti bilo koga, čak i psihički poremećene osobe, da u tako dobrom raspoloženju bježe iz ludnice samo zato da bi se išli obračunati s orijaškim, dobro naoružanim i superiornom tehnologijom opremljenim vanzemaljcem koji ih je u stanju likvidirati na spektakularno neugodne načine. Black je uz humor inzistirao i na nasilju, a što se prije svega ogleda kroz kvantitet, a manje na kvalitet, pa se tako Predator: Evolucija odlikuje izuzetno visokim bodycountom, te nizom scena u kojoj po ekranu lipti krv, lete glave, ruke, noge i crijeva, ali čija eksplicitnost slučajno ili namjerno izaziva granginjolski crnohumorni efekt. Sve to, pa i pokušaj da se kroz lik dječaka parodiraju Spielbergovi SF-klasici o Prvom kontaku, nekako funkcionira i Evolucija je zabavna kako onima koji od Predatoru nemaju pojma, tako i fanovima koji će u cijelom filmu pronači niz posveta originalu, od identičnih replika pa do lika znanstvenice koja tumači Olivia Munn, glumica fizički slična Elpidiji Carillo, odnosno jedinom ženskom liku u originalnom Predatoru. Međutim, u završnici postaje očigledno da Black, usprkos nesumnjivog scenarističkog talenta, ne raspolaže režijskim vještinama, čak i onima daleko ispod onih koje je tako sjajno koristio John McTiernan prije 31 godinu. Posljednji dijelovi filma sadrže scene obračuna napravljene u iritantnom mraku, kaotično izmontirane i snimljene na način da publici ponekad nije jasno što se zapravo događa. “Šlag” na kraju dolazi u obliku scene koja služi kao svojevrsni cliffhanger, odnosno “udica” koja bi trebala opravdati sljedeće nastavke. Hoće li njih biti, teško je reći, ali ovakav Predator, ma koliko bio zabavan, ih za razliku od onog iz 1987. godine, nije zaslužio.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Iron Man 3 (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
IRON MAN 3
uloge: Robert Downey Jr., Gwyneth Paltrow, Guy Pearce, Ben Kingsley, Rebecca Hall
scenarij: Drew Pearce & Shane Black
režija: Shane Black
proizvodnja: Marvel Studios/Disney, SAD, 2013. 
trajanje: 130 '

Dok se ostatak flore i faune na sjevernoj hemisferi veseli dolasku toplijih dana, to obično nije slučaj s filmskim kritičarima. Proljeće je, naime, već duže vremena od strane Hollywooda proglašeno početkom ljeta – sezone prilikom koje se publici nastoji maksimalno isprazniti novčanici, ali i taj zadatak što manje kompromitirati s nekakvim skretanjem od unaprijed ustaljenih formula. Stoga i publiku i kritičare čeka nekoliko mjeseca bombardiranja “megaatraktivnim” blockbusterima koji su gotovo uvijek nastavci, remakeovi ili “rebootovi” ranijih – u pravilu boljih – ostvarenja, koji traju oko 130 minuta, zbog kojih se mora koristiti 3D, gdje su specijalni efekti važniji od priče i likova i, gdje, dakako, cenzorski rejting PG-13 priječi bilo kakve “problematičnije” sadržaje. U cijeloj toj priči, doduše, su neki blockbusteri bolji, ili barem podnošljiviji od ostalih, a to se dijelom može reći za ciklus ekranizacija Marvelovih stripova o superjunacima. Među njima se nalazi i “Iron Man 3”, čiji se treći film – radnjom povezan za prošlogodišnje “Osvetnike” – upravo pojavio u hrvatskim kinima.

Na samom početku filma naslovni protagonist, tajkun-superheroj  Tony Stark (Downey) nastoji sebe i publiku uvjeriti da se skrasio i da su pustolovni dani iza njega, odnosno da se može posvetiti svojoj djevojci Pepper Potts (Paltrow). Međutim, prošlost ga ne prekida progoniti – bilo da je riječ o traumama stvorenim kada je sa svojim kolegama spašavao New York od uništenja, bilo o nekim neodgovornim postupcima iz mladosti koji će imati ozbiljne posljedice. S njima se prisiljen suočiti kada tajanstveni teroristički vođa po imenu Mandarin (Kingsley) započne bombašku kampanju čijom će žrtvom biti njegovi suradnici, a uskoro meta postati i on sam. Stark je ponovno prisiljen obući svoj oklop kako bi razotkrio i zaustavio zlikovce.

Iron Man, koji je jedan od manje poznatih ali i manje tipičnih Marvelovih superheroja, se pokazao zahvalnim materijalom za filmaše. Prvi “Iron Man” iz 2008. se iskazao kao neočekivani komercijalni uspjeh, a drugi dio iz 2010. prilično dobar u odnosu na prosječne hollywoodske nastavke. Da bi treća bila sreća, pobrinuo se studio Disney s angažmanom Shanea Blacka kao režisera i koscenarista. Black je najpoznatiji kao tvorac scenarija za neke od najpopularnijih akcijskih filmova 1980-ih i 1990-ih, ali je u prethodnom desetljeću bio relativno neaktivan. Izuzetak je predstavljala noir komedija “Kiss Kiss Bang Bang”, njegov redateljski debi u kome je surađivao s Robertom Downeyem Jr. Ta se kombinacija pokazala dobitnom za “Iron Man 3” u kome se Black pobrinuo da CGI orgijanje najvećim dijelom bude u drugom planu, a da gledatelja daleko više za ekran privuku priča i likovi. Blackov scenarij je stoga stvorio nekoliko neočekivanih obrata – uključujući i neke koji su izazvali nezadovoljstvo kod puristički raspoloženih fanova originalnog stripa – te film napunio s dosta humora.  On se uglavnom može pronaći u nizu sarkastičnih “onelinera” koje prilično raspoloženi Downey izgovara čak i kada se njegov lik nalazi u najneugodnijim i najopasnijim situacijama. Black je u “Iron Manu 3” pronašao prilike čak i za ovaj žanr atipične “buddy buddy” situacije, pa tako naslovni junak dobija atipičnog i neočekivanog pomagača koga tumači mladi Ty Simpkins.

Black, međutim, pokazuje mnogo manje vještine kada je u pitanju režija akcijskih scena. Završni obračun na brodu se stoga doima kao svojevrsni kliše iz 1980-ih koji je zalutao u moderni film o superherojima, i koga čak pokušaj da se glavni junak multiplicira neće učiniti previše atraktivnim. Kraj filma stoga predstavlja svojevrsno razočaranje, a isto bi se moglo reći i za marvelovske ekranizacije danas obaveznu “post scriptum” scenu na kraju odjavne špice. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, treći film o Iron Manu se svojom kvalitetom zadržao u parametrima svoja dva prethodnika. Ovogodišnje filmsko ljeto je moglo početi daleko gore.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)