RETRO-RECENZIJA: Munje! (2001)

uloge: Boris Milivojević, Sergej Trifunović, Maja Mandžuka, Milica
 Vujović, Zoran Cvijanović, Nebojša Glogovac, Nikola Đuričko
 glazba: Branislav Kovačević & Darko Obradović
 scenarij: Srđa Anđelić
 režija: Radivoje Andrić
 proizvodnja: Yodi Movie Craftsman, SRJ, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 90'

Nakon odlaska Miloševića su mnogi filmski znalci držali kako je kinematografija naših istočnih susjeda gotovo izgubila svoj smisao postojanja. Srpskim filmašima više nije bilo potrebno preko svojih filmova dokazivati zapadnoj publici kako postoji “druga”, tj. građanska, kulturna i prozapadna Srbija, a ni sam Milošević nije bio tu da dokazuje svoju navodnu demokratičnost toleriranjem filmova u kojima se njega i njegov režim nabija na kolac. No, prošle godine su nas u suprotno uvjerile Munje!, komedija Radivoja “Raše” Andrića (Tri palme za dve bitange i ribicu), ostvarenje koje u povijest neće ući samo kao prvi veliki post-miloševićevski hit, nego i kao prvi srpski film koji je nakon 1991. godine djelomično rađen u Zagrebu.

U Beogradu devedesetih godina Pop (Milivojević) i Mare (Trifunović) su dvojica najboljih prijatelja kojima je životni san pokrenuti prvi srpski “drum and bass” bend. Problem je u tome što ne mogu napraviti demo- snimku, pa su isprodavali stvari iz kuće kako bi Gojku Sisi (Đuričko), svom negdašnjem prijatelju iz skole, a sada moćnom vlasniku noćnog kluba, dali 350 DM da im obavi taj posao. No, Gojko se sjeća kako su ga zezali u školi, pa im se odluči osvetiti tako da jednostavno novac zadrži za sebe. Ostavši bez novaca, Pop i Mare su odlučni da ga vrate, ali to nije tako jednostavno. Iste noći ce njih dvojica upoznati dvije simpatične djevojke – Katu (Mandžuka), za koju se ispostavi da hoda s Gojkom, te Lolu (Vujović), rokericu kojoj treba prateći bend. U njihovoj potrazi za novcem, glazbenim snovima i ljubavnom srećom ce im se stjecajem okolnosti pridružiti i narkoman Deda Mraz (Cvijanović).

Postoje dva razloga zbog kojih Munje! u mnogo čemu predstavljaju prilično osvježenje u odnosu na vec pomalo ustajalu srpsku kinematografiju. Prvi je u pomalo neobičnoj formi – nedostatak budžeta je Andrića natjerao da film snimi u video-tehnici, što mu je, s druge strane, dalo dosta slobode za svakojake eksperimente. Tako film obiluje nizom montažnih trikova, flashbackova, kompjuterskih animacija, ali najupečatljiviji su slučajni prolaznici koji služe kao svojevrsni grčki zbor, odnosno ironični komentator zbivanja u filmu. Drugi razlog zbog kojeg su Munje! osvježenje jest pristup žalosnoj stvarnosti Srbije 90-tih – umjesto da nariče nad ratovima, etničkim čišćenjem, razaranjem, kriminalom, korupcijom, nasiljem i nedostatkom bilo kakve perspektive za sve generacije rođene iza 1970. godine, Andrić nam nastoji dokazati kako se čak i u tim najmračnijim trenucima srpske povijesti znalo živjeti, odnosno da oni koji su tada bili mladi imaju razloga za tim žaliti. Tako je beogradska omladina, usprkos sankcija i premlaćivanja studenata, još uvijek bila opsjednuta snovima o rock-karijeri i “kontanju komada”, pa su zbog toga mnogi Andrićev film nazvali srpskom verzijom legendarnih Lucasovih Američkih grafita. No, Andrić ipak dozvoljava implicitne socio-politicke komentare na račun Srbije 90-tih, temeljeći dosta humora na generacijskom jazu između današnjih 30- godišnjaka (koji imaju za čime žaliti) i 20-godišnjaka (koji ne znaju za ništa bolje).

Munje! predstavljaju i osvježenje po pitanju glumačke postave, jer se veteranima kao što su Cvijanović (kojega se sjećamo još iz Sivog doma 80-tih) i poznatim licima kao što je Glogovac (ovdje u maestralnoj ulozi policajca) pridružuju i mlade snage. Među njima je svakako najupečatljivija šarmantna Maja Mandžuka, koja će svojom pojavom mnoge podsjetiti na Heather Graham, odnosno Katie Holmes. No, Milicu Vujović u ulozi rokerice je već malo teže zamisliti kao objekt nečije žudnje. Ipak, najveći problem Munja! jest pomalo anti-katartička i slabašna zavrsnica. No, svemu tome usprkos, Munje! predstavljaju film koji će našu publiku svakako zabaviti i osvježiti davno nakon što prestanu ove ljetne vrućine.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. srpnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: 3 A.M. (2001)

uloge: Danny Glover, Pam Grier, Michelle Rodriguez, Sergej Trifunović,
Sarita Choudhoury, Isaach de Bancole, Mike Starr, Pedro Calderon,
Bobby Cannavale, Roger Rees, Spike Lee
scenografija: Ted Glass
kostimografija: Luca Mosca
fotografija: Enrique Chediak
montaza: Susan E. Morse
glazba: Bradford Mansals
scenarij: Lee Davis
režija: Lee Davis
proizvodnja: Showtime/40 Acres and Mule, SAD, 2001.
distribucija: Blockbuster
trajanje: 88'

Njujorški taksisti su postali metama serijskog ubojice, što je jedan od razloga zbog kojih se financijski loše stojeća taksi-tvrtka kojom rukovodi Box (Chouhoudry) našla pred još većim problema. I dok Box očajnički pokušava naći neku financijsku injekciju koja bi je spasila od neumitnog stečaja, njeni se vozači suočavaju s nešto prozaičnijim problemima. Iskusni Hershey (Glover), bivši bejzbol-igrač, razmišlja o tome da napusti svoju staru ljubav, konobaricu George (Grier). Nešto mlađi Raša (Trifunović), ratnim traumama opterećen izbjeglica iz Bosne, pokušava smisao naći tako što idealizira svoju profesionalnu vezu s prostitutkom. Najveće probleme od svih ima mlada Salgado (Rodriguez), koja je zbog trauma iz djetinjstva umislila da je progoni demon u obličju putnika. Stjecajem okolnosti sve te traume i dileme će se razriješiti jedne paklene noći.

Kada je Lee Davis, štićenik Spikea Leeja (koji se u filmu pojavljuje u maloj ulozi filmaša) predstavio 3 A.M. na festivalu nezavisnog filma u Sundanceu, doček je bio prilično hladan, cak i među publikom koja je navikla na “otkačena” ostvarenja. Razlog je vjerojatno u tome što je 3 A.M. manje otkačen, a više derivativan film, koji se previše naslanja na legendarnog Scorsejevog Taksista, ali i na Ljeto kada je ubijao Sam. Prikaz njujorške urbane džungle iz perspektive onih koji su prisiljeni svake noći gledati njenu najmračniju stranu je trebala osvježiti multi-etnička galerija raznih bizarnih likova (bijelci, crnci, hindusi, Hispanoamerikanci), ali pokušaj baš i nije najbolje uspio. Naime, neke priče, poput one vezane uz bosanskog emigranta, ne funkcioniraju baš najbolje, a Davis ih je isto tako prilično traljavo pokušao spojiti u neku suvislu cjelinu. Iako se film može pohvaliti prilično zanimljivom glumačkom postavom, kojom dominiraju Glover i negdašnja blaxpoitation-ikona Pam Grier, neka od zvučnih imena su podbacila, pogotovo Glover. Sve u svemu, 3 A.M. je prilicno zbrkani film koji, doduše, zna biti na trenutke zanimljiv, ali samo onda dok se ne sjetimo da su Schrader, Scorsese i Lee slične teme obradili daleko bolje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 31. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.