RETRO-RECENZIJA: Zakletva (The Pledge, 2001)



uloge: Jack Nicholson, Robin Wright-Penn, Aaron Eckhardt, Tom
 Noonan, Benicio Del Toro, Patricia Clarkson, Sam Shepard, Costas
 Mandylor, Harry Dean Stanton, Mickey Rourke, Vanessa Redgrave,
 Helen Mirren
 glazba: Klaus Badelt & Hans Zimmer
 scenarij: Jerzy Kromolowski & Mary Olson (po romanu Friedricha
 Duerrenmatta)
 rezija: Sean Penn
 proizvodnja:, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 124'

Jerry Black (Nicholson) je detektiv-veteran odjela za umorstva policije grada Renoa u Nevadi i slijedeći dan bi trebao ići u mirovinu. Stjecajem okolnosti posljednje sate svoje policijske karijere će provesti istražujući slučaj silovanja i okrutnog umorstva male djevojčice. Nakon što je stravičnu vijest prenio roditeljima, majci djevojčice se zaklinje da će pronaći počinitelja. Iste večeri u stanicu privode sumnjivca u liku Tobyja Jaya Wadenaha (Del Toro), retardiranog Indijanca kojeg će Blackov mladi i ambiciozni kolega Stan Krolak (Eckhart) natjerati da prizna, a ovaj nedugo potom priznanje potvrditi samoubojstvom. Za policiju je slučaj završen, ali ne i za Blacka, koji nastavlja istraživati u privatnom aranžmanu i ubrzo dolazi do zaključka kako je umorstvo djelo serijskog ubojice koji je još na slobodi i vreba novu žrtvu. Opsjednut slučajem, Black se seli u mali grad gdje kupuje benzinsku stanicu, a ubrzo u lokalnom baru upoznaje simpatičnu konobaricu Lori (Wright-Penn). No, umjesto Lori više ga zanima njena mala kći koja po izgledu i godinama savršeno odgovara profilu žrtava. Black zato odlučuje curicu iskoristiti kao mamac i nakon određenog vremena pronalazi i sumnjivca u liku lokalnog propovjednika Garyja Jacksona (Noonan).

Zakletva je četvrta po redu ekranizacija istoimenog romana kojeg je 50-tih godina napisao švicarski književnik Friedrich Duerrenmatt (a u našim videotekama je prije par godina bila treća po redu verzija Hladna svjetlost dana s Richardom E. Grantom u glavnoj ulozi). Iako zaplet sugerira klasičnu kriminalističku priču, ovaj film žanrovski pripada domeni psihološke drame, što i ne čudi s obzirom da iza kamere stoji poznati glumac Sean Penn, koji je u svoja dva režijska uratka (Indian Runner, Čuvar prijelaza) pokazao sklonost prikazivanju likova koje muče jezivi obiteljski ili psihološki problemi. U ovom slučaju to je opsjednutost, koju je savršeno dočarao Jack Nicholson, glumeći lik u početku dobrog i savjesnog policajca koji s vremenom počinje gubiti vezu sa stvarnošću, odnosno vlastiti eticči kompas. Nicholson, za razliku od Čuvara prijelaza, ovdje nije preglumljivao, a Penn je također imao i vrlo dobru ekipu uglednih glumaca, od kojih su mnogi, kao Mickey Rourke i Harry Dean Stanton, pristali na pojavljivanje koje traje samo par minuta. Pennu je također pomagala sjajna fotografija Chrisa Mengesa, koja je zajedno s elegičnom glazbom Badelta i Zimmera stvorila krajnje depresivnu atmosferu. Na žalost, Penn kao režiser nije znao postaviti pravi ritam – Zakletva se s dva sata čini predugom, a završnica je opet isforsirana i nedovoljno jasna. Iako dovoljno kvalitetan film da zasluži nešto vise od prolazne ocjene, Zakletva ipak predstavlja razočaranje za sve one koji su očekivali bog-zna-kakvo remek-djelo, a više nego neugodni ton ga čini nepreporučljivim svima onima koji su skloni depresiji.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 16. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RECENZIJA: Tajni život Waltera Mittyja (2013)

TAJNI ŽIVOT WALTERA MITTYJA
(THE SECRET LIFE OF WALTER MITTY)
uloge: Ben Stiller, Kristen Wiig, Shirley MacLaine, Adam Scott, Kathryn Hahn, Sean Penn
scenarij: Steve Conrad
režija: Ben Stiller
proizvodnja: Samuel Goldwyn Films/20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje : 114 '

Malo koje književno djelo je postalo toliko poznato prikazujući raskorak između nečijih želja i stvarnosti kao što je to učinio Tajni život Waltera Mittyja, novela američkog pisca Jamesa Thurbera. Tome je, dakako, pridonio i Hollywood zahvaljujući svojoj ekranizaciji iz 1947. godine u kojoj je naslovnog junaka tumačio Danny Kaye. Iako je producent Samuel Goldwyn užasnuo autora učinivši od filma kriminalističku komediju, postigao je ne samo veliki komercijalni uspjeh, nego je postigao da fraza “Walter Mitty” postane dio američke popularne kulture, odnosno da se počne koristiti za obične, anonimne ljude koji bijeg od deprimirajuće i monotone stvarnosti traže u intimnim fantazijama gdje su nadljudski heroji. Bilo je teško očekivati da Hollywood taj motiv, odnosno ime, neće pokušati ponovno iskoristiti. Tog se posla još prije dvadeset godina dohvatio Goldwynov sin Samuel Goldwyn, Jr. Put do novog prenošenja Thurberove priče na platno se ispostavio daleko dužim i mukotrpnijim nego što je itko mogao pretpostaviti. Na kraju ga je uspio okončati Ben Stiller, koji je film režirao i u njemu tumačio glavnu ulogu. I, slično kao i kod mnogih drugih hollywoodskih remakeova, rezultat će teško zasjeniti original.

Naslovni junak filma je službenik njujorškog časopisa “Life”, zadužen za brigu o negativima fotografske arhive. Posao mu je ugrožen, s obzirom da je nova digitalna tehnologija dovela do odluke da se tiskano izdanje ugasi, časopis prebaci isključivo na Internet te, kao što to uposlenike voli podsjećati novi i arogantni direktor Ted Hendricks (Scott), sve to rezultirali masovnim otpuštanjima. Mittyja, međutim, daleko više tišti to što je u uredu zapazio privlačnu Cheryl Melhof (Wigg), ali joj se ne usuđuje prići, čak ni uz najdobronamjernije savjete Todda Mahera (Oswalt), djelatnika korisničke službe dejting servisa eHarmony. Mitty sve svoje frustracije liječi time da se na trenutke “odljepljuje” od stvarnosti i sebe zamišlja kao hrabrog pustolova. Stvarnost ga, međutim, konačno dohvati kada se ispostavi da je nestao negativ fotografije koju je za naslovnicu posljednjeg tiskanog broja poslao proslavljeni fotograf Sean O’Malley (Penn). Suočen s mogućnošću gubitka posla, ali i time da je O’Malley sa sobom ne nosi mobitel, Mitty poduzima drastičan korak i kreće u potragu koja će ga odvesti preko nekoliko kontinenata.

Popularni komičar Ben Stiller, za razliku od svog filmskog lika, iza kamere pokazuje sklonost prihvaćanju izazova i upuštanja u svakakve pustolovine. Iako njegov redateljski opus u posljednjih dva desetljeća po broju filmova daleko zaostaje za glumačkim, ističe se izuzetnom raznovrsnošću, nekonvencionalnošću, pa i spremnošću za kontroverze možda najviše u slučaju njegovog posljednjeg filma, brutalno satiričke komedije Tropska grmljavina. Taj je film, međutim, također pokazao kako Stiller isto tako pokazuje sklonost zagristi više nego što može progutati. Isto bi se moglo reći i za Mittyja, čiji je sam trailer vrištao o pretencioznosti i dobroj ideji čiji su svi potencijali “potrošeni” u nekoliko minuta.

Razlog je prije svega u tome što je scenarij Stevea Conrada na samom početku kompromitirao Thurberovu poantu. U originalu je bila riječ o običnom čovjeku koji vodi obični život. Priču o “običnosti” je, pak, teško pomiriti s mjestom radnje koje čini jedna od najelitnijih američkih medijskih institucija, vremenu radnje koje predstavlja povijesni iskorak u digitalno doba, kao i likovima koji uključuju međunarodnog celebrityja. To postaje još teže kada Mitty stjecajem okolnosti bude prisiljen skakati iz helikoptera u ledeno more, plivati sa morskim psima, bježati pred vulkanskim eksplozijama i koristiti diplomatske vještine pred srednjoazijskim gospodarima rata. Tako je književni klasik transformiran u još jednu hollywoodsku fantaziju gdje par izlizanih fraza iz priručnika o psihološkoj samopomoći i New Age propovijedi, odnosno pronalaženje sebe u idealiziranoj prošlosti (u slučaju Mittyja je to adolescentska karijera skejtera), treba gubitnika pretvoriti u pobjednika. Sve to vjerojatno izgleda uvjerljivo sredovječnim hollywoodskim zvijezdama poput Stillera, ali “običnoj raji”, dakle upravo onima kojima je taj film namijenjen, baš i ne. Dojam je još gori kada se svemu tome doda još i predvidljivi ljubavni podzaplet, gdje inače talentirana Kristina Wiig ne radi ništa osim jedne simpatične scene u kojoj izvodi Bowiejev “Space Oddity”, kao i iritantna deus ex machina završnica. Možda je najveće razočarenje to što film, koji se reklamira kao komedija, zapravo i nije imao previše smiješnih scena, odnosno što bi, da su toga njegovi tvorci bili svjesni, mogao daleko bolje funkcionirati kao drama. Uglavnom loše kritike i mlaki rezultati na kino-blagajnama su tako novu verziju Waltera Mittyja jednim od najpretencioznijih filmova, ali i najvećih razočarenja iz Hollywooda u posljednje vrijeme. Time je u neku ruku i vjeran predlošku. Vrlo dobro pokazuje kako i Hollywood ima problema pomiriti vlastite fantazije s prozaičnom stvarnošću.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Gangsterski odred (2013)

poster-gangster-squad
(izvor: vhb100696)
GANGSTERSKI ODRED
(GANGSTER SQUAD)
uloge: Josh Brolin, Ryan Gosling, Sean Penn, Nick Nolte, Emma Stone
scenarij: Will Beall
režija: Ruben Fleischer
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2013.
trajanje: 118 '

U novoproglašenom kulturnom ratu protiv vlasnika dugih i kratkih cijevi po američkim domovima, njegovi hollywoodski prvoborci ne vide ništa čudno da se u hollywoodskim filmovima taj isti alat ne samo obilato koristi, nego i promiče kao najefikasnije sredstvo za rješavanje ozbiljnih društvenih problema. Malo koji film to ilustrira kao “Gangsterski odred”, koji je upravo došao u naša kina.

Radnja, “inspirirana stvarnim događajima”, je smještena u Los Angeles 1949. godine. Kalifornijska metropola, okupana suncem i hollywoodskim glamurom doživljava ekonomski bum, ali krije i mračnu stranu čije je utjelovljenje Mickey Cohen (Penn), krvoločni židovski gangster koji je bezobzirnim nasiljem na njenim ulicama stvorio zločinačko carstvo, nedodirljivo za Cosa Nostru, a još više za lokalne vlasti čije predstavnike drži u džepu. Jedan od rijetkih poštenih čuvara zakona je novi šef policije Bill Parker (Nolte) koji je Cohenovoj strahovladi odlučio stati na kraj, ali isto tako zna tu s redovnim metodama nema izgleda. Umjesto toga kombinira načelo “na ljutu ranu ljuta trava” s gerilskom strategijom, te osniva malu postrojbu koja će prepadima na Cohenove kockarnice i pošiljke droge financijski iscrpiti njegovu organizaciju. Na njenom čelu je narednik John O’Mara (Brolin), prekaljeni veteran svjestan da ga u vlastitom gradu čekaju oružani obračuni ništa manje opasni od bitaka koje je vodio u drugom svjetskom ratu.

“Gangsterski odred” je mjesecima prije premijere stekao negativni publicitet, i to zahvaljujući “višoj sili”, odnosno tome da je scena obračuna strojnicama u prepunoj kino-dvorani, prikazana u traileru, malo previše podsjećala na stvarni pokolj u gradu Aurora. Zbog toga se hitno morala nadosnimiti nova scena a premijera pomicati iz rujna u siječanj, kada Hollywood po običaju gledateljima ubacuje “škart” materijal. Loš termin i nove zlokobne koincidencije su ovaj film unaprijed osudile na propast i loše kritike, ali i bez njih bi ostvarenje Rubena Fleischera predstavljalo ogromno razočarenje.

Los Angeles krajem 1940-ih je mjesto i vrijeme prilično omiljeno kod narcisoidnog Hollywooda, ali i prilično zahvalno ako se u njega uloži određeni talent, a o čemu svjedoči proza Jamesa Ellroya i “L.A. Confidential”. Fleischer je, na njega, pak, gotovo u potpunosti preslikao matricu Chicaga početkom 1930-ih, odnosno de Palminih “Nedodirljivih” (sadistički gangsterski vladar grada, “kreativan” pristup povijesnim činjenicama, etnički šarolika policijska ekipa uključujući geeka koji gine mučeničkom smrću, moralno besprijekoran protagonist sa savršenom riđokosom suprugom). Problem za Fleischera je u tome što on nije manirist poput de Palme, a nema ni Morriconea da pruži adekvatni soundtrack. Od svih scena će gledateljima najviše u pamćenju ostati scene intenzivnog nasilja (komadanje, sakaćenje, spaljivanje) koje iz cenzorskih razloga relativno kratko traju. Neke od akcijskih scena (poput noćne potjere automobilima) su zanimljive, ali završnica, koja uključuje obavezni obračun šakama, će uglavnom izazvati zijevanje. Ono što možda najviše bode oči jesu gotovo samoparodijski klišeji. Tako su na likove mladog policajca i Cohenove ljubavnice, ubačene samo radi obaveznog ljubavnog podzapleta, potrošeni talenti Ryana Goslinga i Emme Stone. Crni i hispanoamerički policajac u O’Marinom odredu, pak, ispunjavaju kvotu “političke korektnosti” nauštrb realističkog prikaza rasizma u tadašnjim SAD (vjerojatno da će za par godina u sličnom filmu istim likovima biti pridodani žena i otvoreni gej).

S druge strane, ovaj “Odred” nije nimalo “politički korektan” kada kao recept za uklanjanje kriminala nude policajce koji krše zakon i pri tome ubijaju, premlaćuju i sakate “društveno neprihvatljive” elemente. S obzirom na neka nama na žalost još uvijek bliska iskustva, hollywoodsko veličanje “svijetle” prošlosti vlastitog grada je dodatni razlog za veliki palac dolje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)