RETRO-RECENZIJA: Zardoz (1974)

uloge: Sean Connery, Charlotte Rampling, Sally Kestelman, John
 Alderton, Sally Anne Newton, Nyall Buggy
 glazba: David Munrow
 scenarij: John Boorman
 režija: John Boorman
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 1974.
 distribucija: VTI
 trajanje: 103 '

Zoran Živković, jedan od najvecih popularizatora SF-a na prostorima bivše Jugoslavije, u jednom od svojih eseja tvrdi kako je razdoblje od 1967. do 1977. godine predstavljalo zlatno doba tog žanra na filmu. Mnogi filmofili bi se s time složili. Tada, istina, nije bilo bijesnih specijalnih efekata niti “cool” junaka u kožnjacima, ali je žanr barem bio zanimljiv “umjetnički” orijentiranim i uglednim filmašima koji su ga shvaćali ozbiljno i u svojim djelima pokušavali razmišljati o budućnosti ljudske vrste. Svi njihovi napori nisu uvijek urodili plodom, ali i neuspjesi su u pravilu bili zanimljiviji od većine onoga što nam se kao SF servira danas. Zardoz, film koji je u svoje vrijeme propao da bi danas uživao kult-status, predstavlja možda najbolji primjer. Svojevremeno prikazan na televiziji, danas u naše videoteke dolazi u raskošnom DVD- izdanju.

Radnja filma se događa 2293. godine kada je svijet podijeljen na dvije grupacije. Na jednoj strani su genetskim inžinjeringom stvoreni besmrtnici koji uživaju u blagodatima kulture i superiorne tehnologije iza zidova svojih naizgled utopijskih utočista. Izvan njih svijetom lutaju obični smrtnici – sirotinja čiji prirodni prirast reguliraju Istrebljivači, bande pljačkaša i ubojica koje jedan od besmrtnika, Arthur Frayn (Buggy), kontrolira putem letećih statua, predstavljajuci se kao bog Zardoz. No, Zed (Connery) je Istrebljivač koji se usudio sumnjati u službenu istinu te se sakrije u leteću statuu, ubija Frayna i dospije u utočište. Tamo će postati predmetom pažnje besmrtnika, pogotovo znanstvenice May (Kestelman) koja ga želi proucavati, ali i Consuelo (Rampling), koja se boji da će prisustvo jednog takvog divljaka uništiti zajednicu. Zed s vremenom shvaća da utopija ima mračnu stranu – problematični besmrtnici se po kazni pretvaraju u senilne idiote, a dobar dio besmrtnika je postao toliko izmučen životom da se pretvorio u apatične katatonike. No, najvidljivija posljedica besmrtnosti jest postupno gubljenje spolonog nagona kod besmrtnika, a upravo taj spolni nagon će se ponovno probuditi s dolaskom muževnog Zeda.

Odmah se može reći kako Zardoz ima nadasve zanimljivu ideju, te da je Boorman u svom scenariju cijeli koncept besmrtnosti sa svim njegovim posljedicama prilično dobro zamislio i iskoristio. Na žalost, scenarij, ma koliko zanimljiv i inteligentan bio, ne može savladati jednu banalnu činjenicu – Zardoz je imao budžet od jedva milijun US$, što je i 70-tih bila više nego smiješna svota. To se pogotovo vidi kod specijalnih efekata, tako da se supermoćni kompjuter pojavljuje u vidu komadića stakla, virtualna stvarnost izgleda kao soba s ogledalima u luna-parku, a futuristička superkolonija malo previše podsjeća na seoski dvorac u irskoj provinciji iz 19. stoljeća. Zbog toga će mnogim gledateljima ovaj film izgledati smiješan, dok će drugima biti groteskan, prije svega zbog Boormanovog “poetskog” stila režije. S druge strane, ovaj film će isto tako biti dobar primjer slobode koja je stajala na raspolaganju filmašima prije trideset godina – danas je, na primjer, teško zamisliti film čiji bi junak bio ubojica i silovatelj, a masakr predstavljao hepi end. Današnjim gledateljicama će, s druge strane, biti prilično drago vidjeti 43-godišnjeg Conneryja kako gotovo cijeli film jurca odjeven isključivo u nešto nalik na crvene pelene, dok muškim gledateljima, pak, neće biti previše mrsko to što se u pojedinim scenama Sally Kestelman i Sally Anne Newton pojavljuju čak i bez tih suvišnih modnih detalja. Zbog sveg toga Zardoz, bez obzira na sve svoje mane, predstavlja film koji ćete, ma što mislili o njemu, teško zaboraviti te kojeg bi trebao vidjeti svaki filmofil.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 12. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: U potrazi za Forresterom (Finding Forrester, 2000)

uloge: Sean Connery, Rob Brown, F. Murray Abraham, Anna
Paquin, Busta Rhymes, April Grace, Michael Pitt, Michael
Nouri, Richard Easton, Glenn Fitzgerald
scenografija: Jane Musky
kostimografija: Ann Roth
fotografija: Harris Savides
montaža: Valdis Oskarsdottir
scenarij: Mike Rich
režija: Gus Van Sant
proizvodnja: Columbia/Fountainbridge Films, SAD/Britanija,
2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 136 '

Ako postoji ijedan američki filmaš koji živi od stare slave, to je sigurno Gus Van Sant. Nakon što je krajem 80-tih bljesnuo nezavisnim, i za holivudske standarde subverzivnim filmovima kao sto su Drugstore Cowboy i Moj privatni Idaho, Van Sant je, kao i mnogi drugi, podlegnuo blještavilu tvornice snova i žrtvovao svoj umjetnički integritet radi sigurne karijere. Rezultat svega toga su bili sve mediokritetskiji i holivudskim standardima vjerniji filmovi, ali to, dakako, nije spriječilo art-snobove da Van Santa još uvijek nazivaju “velikim umjetnikom” i automatski dižu palčeve svakom njegovom novom proizvodu. Jedan od razloga je, dakako, i Van Santova seksualna orijentacija koja je u “politički korektnim” 90-tim učinila da se svaki ozbiljni kritičar njegovih filmova može optuziti za homofobiju (što je i razlogom zašto je jedan naš poznati tjednik upravo tu seksualnu orijentaciju naveo kao obrazloženje za dobre ocjene njegovog posljednjeg filma). No, čak su i političkoj korektnosti više nego skloni glasači losanđeleske Akademije uspjeli “pročitati” najnoviji Van Santov pokušaj da na lijepe oči dobije “Oscara” – dramu U potrazi za Forresterom. Taj film, koji nije dobio pozlaćene kipiće, upravo se može pronaći u našim videotekama.

Glavni junak filma je Jamal Wallace (Brown), 16-godišnji crnac iz Bronxa koji se od većine svojih vršnjaka razlikuje zahvaljujući svojoj strasti za pisanjem. No, da bi bio prihvaćen u “ekipu”, taj hobi čuva kao vlastitu tajnu, a pred društvom demonstrira isključivo svoje košarkaške vjestine. Igralište gdje svaki dan igra sa svojim prijateljima se nalazi kraj zgrade u kojoj živi tajanstveni čovjek o kojemu su se isprele svakojake urbane legende. Jednog dana Jamal prihvaća izazov svojih prijatelja i provaljuje u taj stan da bi pobjegao čim ga vlasnik uhvati u tom nestašluku. Jamal je u panici ostavio svoju torbu s bilješkama i ubrzo na svoje veliko iznenađenje shvaća kako je vlasnik stana nitko drugi do William Forrester (Connery), ugledni književnik i negdašnji dobitnik Pulitzerove nagrade za najbolji roman, koji se nakon svog trijumfa povukao iz javnosti. Forrester u Jamalovim bilješkama pronalazi književni talent i odlućuje postati mladicćv mentor. U međuvremenu je Jamal, zahvaljujući svojim košarkaskim vještinama, dobio stipendiju za elitnu privatnu školu na Manhattanu gdje se, kao siromašni crnac iz geta, ne snalazi baš najbolje. Najveće mu probleme zadaje Robert Crawford (Abraham), ljigavi profesor engleskog koji nikako ne želi povjerovati da je netko kao Jamal u stanju pokazivati književni talent u svojim sastavima.

Gotovo da nema kritičara koji nije uspio primijetiti kako je U potrazi za Forresterom u mnogo čemu sličan Dobrom Willu Huntingu, prethodnom Van Santovom uratku. No, ovaj put Van Sant ne uživa podršku scenarističkog dvojca Damon-Affleck koji su njegovom precijenjenom ostvarenju donijeli jedini značajniji “Oscar”. Umjesto toga Van Sant na raspolaganju ima scenarij Marka Richa koji je formulu iz prethodnog filma dodatno zašećerio svim mogućim klišejima “političke korektnosti” – glavni junak je siromašni crnac, a negativci su bogati bijelci. Pored toga, u scenarij su ubačen ostatak holivudske ambalaže – reper Busta Rhymes kao dežurni komičar u ulozi junakovog starijeg brata, kao i obvezna romansa između glavnog junaka i simpatične manhattanske princeze koju tumači “oskarovka” Anna Paquin (koja u ovom filmu frapantno slici autorima filma očito nedostupnoj Natalie Portman). Naravno, ta je romansa tu, slično kao i u Dobrom Willu Huntingu, samo zato da se spriječe sve eventualne nedoumice o pravoj prirodi odnosa između mladog crnca i usamljenog, ostarjelog bijelca. I, naravno, da ovaj film koji bi se od holivudske kaljuže trebao razlikovati po nekakvom urbanom realizmu i dalje unosi elemente bajke u kojoj mladi, siromašni crnac ne samo da posjeduje košarkaški, nego i književni talent. O finalnom obračunu koji je “posuđen” iz Mirisa žene nije potrebno mnogo pričati, slično kao i o epilogu kojeg resi uobičajena sentimentalna “ljiga”. Sve to, dakako, ne znaci da film nije profesionalno snimljen te da glumačka ekipa, na čelu sa 16- godisnjim debitantom Robom Brownom ne čini dobar posao. Ali svi oni koji budu odsjedili dva sata gledajući U potrazi za Forresterom će imati neugodan dojam da su sve to vidjeli već prije.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.