RECENZIJA: Lucy (2014)

Prije desetljeće-dva su filmski snobovi imali običaj padati na koljena svaki put kada bi netko spomenuo ime Luca Bessona. Taj fenomen se, doduše, može objasniti time da je filmaš u mnogo čemu razbio dotadašnje stereotipove i predrasude o francuskoj kinematografiji kao isključivoj domeni umišljenih intelektualnih veličina i lovaca na festivalske nagrade, kao i time da njegovi fillmovi uglavnom lijepo izgledaju, lijepo zvuče te, kao u slučaju Petog elementa, znaju gledateljima pružiti dosta zabave. Međutim, čim se u slučaju Luca Bessona malo manje pažnje obrati na formu a više na sadržaj, njegova ostvarenja izgledaju prilično “šuplja”. Rizik za takvu šupljinu je daleko veći ako bi sadržaj njegovih filmova trebao biti “dubok”, odnosno ako bi trebao publiku potaći na nekakva filozofska razmišljanja. Najbolji primjer za to je Lucy, njegov najnoviji film koji je ove godine imao solidan uspjeh među publikom, ali je zato prilično oštro podijelio kritiku.

Naslovna protagonistica (Johansson) je američka studentica na Tajvanu kojoj su studiji tek izgovor za bjesomučno partijanje, drogiranje i povremene veze s muškarcima koje je zapravo ne zaslužuju. Posljednji od njih je Richard (Asbæk), sitni narko-krijumčar koji je nastoji iskoristiti kao kurira, odnosno posrednicu prilikom posla koga je bio sklopio sa južnokorejskim narko-bosom g. Jangom (Min-sik). Prije nego što Lucy ima prilike dobro promisliti o uplitanju u sve to, nasilno je unovačena u malu četu “mazgi” koja za Jangov račun treba prokrijumčariti eksperimentalnu, ali izuzetno vrijednu drogu na europsko tržište, koristeći pri tome vrećice kirurški prišivene u trbuh. Stjecajem okolnosti jedna od tih vrećica pukne i njen sadržaj dođe u kontakt s Lucynim metabolizmom, a što za posljedicu ima to da je Lucy u stanju koristiti više od deset posto kapaciteta vlastitog mozga. To se, pak, odrazi u novim mogućnostima percepcije, procesuiranja podataka, ali i telepatijom, telekinezom i brojnim drugim moćima. One Lucy pomažu da se oslobodi od gangstera ali i suoči i s time da će je droga na kraju ubiti. Prije toga bi joj pomoć mogla pružiti grupa znanstvenika na čelu s profesorom Normanom (Freeman), neurologom koji jedini ima nekakvu spoznaju o tome što se to s Lucy zapravo događa.

Lucy je film koji uglavnom lijepo zvuči i, što se od Bessona i može očekivati, lijepo izgleda. Za to se pobrinuo budžet od nepunih 50 milijuna eura (prilično visok za europske filmske standarde), koji nije uključio samo angažman Scarlett Johansson u glavnoj ulozi, nego i egzotične tajvanske lokacije, ali i impresivne specijalne efekte. Ti efekti posebno dolaze do izražaja u završnici koja – nastojeći “brzinski” dočarati nastanak univerzuma i evoluciju – “odaje homage” Kubrickovoj Odiseji s daleko manje suptilnosti nego što je to prije par godina učinio Mallick u Drvetu života. Problem je što svi ti impresivni prizori baš nemaju nekakvog naročitog smisla, odnosno temelje se na jednostavnom, ali svejedno neuvjerljivom zapletu uz još manje uvjerljive likove. To dolazi do izražaja na samom početku kada južnokorejski glumac Choi Min-sik (inače izvrstan kao protagonist originalnog Oldboya) tumači lik negativca čija sklonost bezrazložnom nasilju poprima takve razmjere da ga je jednostavno teško shvatiti drukčije nego kao nečiju parodiju. A još teže je shvatiti kako jedan tako iskusni, financijski i na drugi način “podmazan” i ambiciozan gangster sebi može dozvoliti da mu se dragocjena roba koju nosi Lucy ugrozi na način prikazan u filmu. Kakvu-takvu ozbiljnost bi filmu trebao pružiti Morgan Freeman koji u filmu manje tumači lik znanstvenika, a više sebe, odnosno Morgana Freemana kao naratora ozbiljnih znanstveno-popularnih dokumentaraca. Lucy, koji se, pak, temelji na konceptu o deset posto korištenja mozga – koji će kao urbana legenda izazvati prezrivi smijeh kod svakog ozbiljnog neurologa – takav dokumentarac definitivno nije.

Prije nego film dođe do svog kraja, gledatelji skloni postavljanju pitanja neće moći ne obratiti pažnju na brojne neuvjerljivosti i zjapeće rupe u scenariju. Lucy tako poput Terminatora puca u nedužne prolaznike, da bi nedugo potom propustila priliku da ukloni glavnog negativca koji će, gonjen iracionalnom osvetom, pokrenuti malu armiju ubojica i od Pariza učiniti krvavo bojište. Iako se u filmu Lucy na trenutak udruži s francuskim policajcem koga tumači Amr Waked, i iako raspolaže s nadljudskim moćima, iz nekih neobjašnjivih razloga nije u stanju zaustaviti niti spriječiti masovno krvoproliće, čak i ako je njime ona sama ugrožena. Zapravo, za to postoji jednostavan razlog – scenarij je, kao mnogo puta dosad, i ne samo kod Bessona, uvjerljivost i logiku žrtvovao potrebom za spektakularnim scenama pucnjave i eksplozija. To što je sve to potpisao Luc Besson a ne Michael Bay, kao i to da Lucy traje za današnje ljetne blockbustere prilično neuobičajenih sat i pol, će nekima biti dovoljni razlozi da ovom filmu daju palac gore. I pri svemu tome se što manje treba koristiti upravo ono što predstavlja temu Lucy i čije je korištenje ovaj film trebao potaknuti.

LUCY

uloge: Scarlett Johansson, Morgan Freeman, Choi Min-sik, Amr Waked, Pilou Asbæk

scenarij: Luc Besson

režija: Luc Besson

proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2014.

trajanje: 89′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Osvetnici: Završna igra (Avengers: Endgame, 2019)

Danas je malo toga u svijetu izvjesno. U gotovo sve se može sumnjati, ali ne i u to da Marvelov filmski univerzum uživa status najuspješnije serije u povijesti filma. Isto se tako čini izvjesnim da će na tom mjestu ostati još dugo vremena, odnosno da se u sljedećim godinama i desetljećima mora dogoditi nešto zbilja posebno da toj sagi netko oduzme taj prestižni položaj. Marvelov filmski univerzum to ne duguje milijardama dolara uloženim u budžete, specijalne efekte i agresivne propagandne kampanje. Umjesto toga, njegov se uspjeh može objasniti prije svega u svoje vrijeme hrabrom, a danas prilično jednostavnom i lako objašnjivom vizijom producenta Kevina Feigea koji je sagu o Marvelovim herojima izgradio na temelju naoko nepovezanih filmova o pojedinačnim superherojima koji su postupno postajali dio čvrsto zaokružene cjeline. Ta se zaokruženost mogla vidjeti i kroz to da je saga imala jasan početak, sredinu i kraj. Ovo potonje je bilo zadatak tvoraca Završne igre, filma kojem je prošle godine pripalo da učini ono što su u svoje vrijeme uspješno bili učinili posljednji dijelovi originalne trilogije Ratova zvijezda, odnosno Gospodara prstenova.

Radnja filma započinje nedugo nakon što se svemirski gospodar rata Thanos (Brolin) uspio, usprkos svih napora superherojske grupe Osvetnika, dočepati Kamenova beskonačnosti i iskoristiti ih da sprovede svoj genocidni plan o istrijebljenju polovice svih živih bića u univerzumu. Pri tome je stradala i polovica Osvetnika kojima treba vremena da uz pomoć Carol Danvers a.k.a. Kapetanice Marvel (Larson), koja u obračunu s Thanosom nije sudjelovala, ponovno okupe snage i još jednom krenu u očajnički pokušaj da preotmu Kamenove iz Thanosovih ruku. Taj pothvat završi kao veliki fijasko nakon koje više ne mogu poricati da su doživjeli konačni poraz te da su zauvijek nestali svi njihovi drugovi i polovica svih ljudi koji su poznavali. Prolaze godine i neki od njih se pokušavaju prilagoditi novom, mračnom i depresivnom svijetu, a neki se odaju samosažaljevanju i piću. Jedan od rijetkih superheroja koji je izbjegao katastrofu je Scott Lang alias Čovjek Mrav (Rudd) koji je u vrijeme kobnog sukoba s Thanosom bio zaglavio u kvantnom području iz koga se, pak, nakon pet godina uspije iskobeljati i vratiti u stvarni svijet. Uvjeren da je uspio pronaći način putovanja kroz vrijeme, preostalim Osvetnicima predlaže da ga svi iskoriste kako bi se dočepali Kamenova u prošlosti i iskoristiti ih da ponište Thanosov genocid. Iako su neki od njih ispočetka skeptični, Osvetnici se na kraju ponovno okupljaju i smišljaju izuzetno složeni plan koji uključuje misije u prošlosti prilikom kojih će se morati suočiti ne samo sa Thanosom nego i sa starijim verzijama samih sebe.

Završna igra, kao što samo ime sugerira, predstavlja konačni završetak sage koja je započela 2008. godine s Iron Manom, i na to neće previše utjecati njegov formalni nastavak u obliku filma Spider-Mana: Daleko od kuće, za kojeg se može reći tek da uvjetno pripada Marvelom filmskom univerzumu, isto kao ni zbog COVID-19 odgođena snimanja i premijere filmova iz tzv. četvrte faze. Završna igra, kojom je okončana treća faza, predstavlja kulminaciju, odnosno stavljanje točke na sve što se prikazalo u prethodnih jedanaest godina. Pri tome se pred scenariste Christopheru Markusu i Stephenu McFeelyju postavio izuzetno težak zadatak – veliko finale je trebalo nadmašiti, odnosno pružiti kulminaciju sadržaja koji su se odlikovali spektakularnošću i epskom širinom, i to daleko većom u odnosu na Ratove zvijezda i Gospodara prstenova, nego čak i sagu o Harryju Potteru koja je, za razliku od sadržajno i stilski heterogenog marvelovskog korpusa bila usidrena za jedinstveni književni predložak. Još važniji zadatak se našao pred braćom Joeom i Anthonyjem Russom, koji su morali nadmašiti same sebe, odnosno Rat beskonačnosti, koji je prije toga bio najspektakularniji i najuspješniji film u povijesti. Taj film veliki dio svoga statusa duguje ne samo stotinama milijuna uloženih dolara nego i spremnosti na razbijanje nekih nepisanih pravila, a što je najviše došlo do izražaja u samom kraju, kada se gledateljima servira jedan od najšokatnijih i najmračnijih cliffhangera u povijesti. Braća Russo ne samo što su morali pronaći nekakav originalan način da razriješe taj cliffhanger i gledateljima ponude koliko-toliko uvjerljivu priču, nego su morali pružiti i “fan service”, odnosno u Završnu igru utkati malu vojsku likova od kojih je svaki morao imati koliko-toliko važnu ulogu u velikom finalu, ali na način koji je morao biti barem u neku ruku uvjerljiv.

Taj je zadatak na kraju ipak uspješno završen. Tome je značajno pridonijela odluka da se trajanje filma produži na tri sata, umjesto 130-140 minuta koliko danas traju prosječni hollywoodski blockbusteri. Ona je opravdana ne samo zbog epskog karaktera sadržaja, nego se njome autorima omogućio manevarski prostor da Završnu igru podijele u nekoliko različitih cjelina koje će imati različiti opći ton. Tako se na samom početku gledatelje, od kojih su mnogi i nakon godinu dana bili u šoku od svemirske kataklizme s kojom završava Rat beskonačnosti, nastoji podsjetiti na posljedice i to kroz unaprijed osuđeni pokušaj Osvetnika da preokrenu utakmicu koji završava još jednim, možda čak i traumatičnijim šokom. No, s druge strane, gledateljima je jasno da film tu ne može završiti i da se stvari ipak trebaju vratiti u hollywoodsku normalu u kojoj Dobro pobjeđuje Zlo. Način na koji se to čini – kroz vremensko putovanje – na prvi pogled izgleda ne baš najoriginalniji, odnosno u scenariju se može primijetiti snažna inspiracija Povratkom u budućnost II, odnosno finalnom epizodom TV-serije Zvjezdane staze: Voyager, s kojom ovaj film, slučajno ili ne, dijeli naslov. S druge strane, drugi dio u kojem se ponovno okuplja “moćna gomilica” i sprema na očajnički pokušaj poništenja Thanosovog genocida, je prilika da se u film na trenutak vrate vedriji tonovi pa čak i nešto humora. To još postaje izraženije kada se misija pokrene i kada protagonisti počnu odlaziti na vremensko-prostorne koordinate događaja prikazanih u Osvetnicima i Čuvarima galaksije. Ne samo što te scene pružaju priliku za samoironični humor, nego se gledatelje podsjeća na najznamenitije trenutke cijele sage. Oni su ne samo vješto rekonstruirani, nego i integrirani u novi zaplet. Pri svemu tome se demonstrira ne samo izuzetna moć specijalnih efekata nego i to kako su oni u jedanaest godina izuzetno napredovali, pa si braća Russo danas mogu priuštiti scenu radnjom smještenu u daleku 1970. godinu gdje se u ulozi dr. Hanka Pyma pojavljuje digitalno pomlađeni Michael Douglas.

Moć suvremene tehnologije specijalnih efekata se može vidjeti i u sceni završne bitke čiji efekt, međutim, ugrožava predvidljivost njenog ishoda. Scenaristi i braća Russo su toga bili svjesni, pa su se pobrinuli da Osvetnici, iako na kraju uspješni u revanšu sa Thanosom, na kraju ostanu bez jednog od svojih ključnih članova. Taj je ishod, s druge strane, bio manje šokantan u odnosu na slične događaje na kraju Rata beskonačnosti, s obzirom da se mogao predvidjeti kako u sadržaju nekih scena prije toga, tako i u očiglednom umoru jednog od ključnih članova glumačke ekipe. Epilog, u kojem se vješto miješaju patetika i nostalgija u svrhu oproštaja sa vjernom publikom je, s druge strane, kompromitiran elementima koji daju naznake da bi ipak moglo biti nekakvih novih nastavaka, odnosno nastojanjem da se jednom od likova pruži maksimalni hepi end čak i po cijenu retroaktivnog kompliciranja radnje svih prethodnih filmova.

Usprkos toga, Završna igra, čiju će konačnost, barem na neko vrijeme, cementirati kriza oko COVID-19 i tragična smrt Chadwicka Bosemana, koji je glumio lik T’Chale alias Crne Pantere, je film za koji koji se može reći da je na najbolji mogući način zaokružio najuspješniju filmsku seriju 21. stoljeća.

OSVETNICI: ZAVRŠNA IGRA

(AVENGERS: ENDGAME)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Don Cheadle, Paul Rudd, Brie Larson, Karen Guillan, Josh Brolin

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2019.

trajanje: 181 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Osvetnici: Rat beskonačnosti (Avengers: Infinity War, 2018)

Marvelov filmski univerzum ne bi postao komercijalno najuspješnija od svih serija u povijesti filma da njeni tvorci nisu, s vremena na vrijeme, bili spremni na eksperimentiranje u stilu i sadržaju. Među tim eksperimentima se ključnim postavila zanimljiva narativna struktura, prema kojoj se serija sastojala od nekoliko pod-serija posvećena pojedinačnim superherojima koji bi se trebali okupljati tek u posebnim filmovima-događajima, koji su jamčili zaradu od nekoliko različitih fanovskih baza. Recept, koji je prvi put primijenjen u Osvetnicima 2012. godine, sam po sebi ne garantira uspjeh, a u što su se 2017. godine uvjerili Warner i DC Comics čiji je pokušaj kopiranja istog modela u Ligi pravde predstavljao fijasko. Još prije toga je isto doživio i Marvel, čija je Vladavina Ultrona, odnosno drugo veliko okupljanje Osvetnika, predstavljala jedan od najlošijih filmova Marvelovog filmskog univerzuma. Zbog toga se za treći film moralo pokušati nešto novo, a za Marvel je jedan od poteza bila smjena Jossa Wheddona koji je režisersko kormilo morao prepustiti braći Anthonyju i Joe Russou, koji su ostavili solidan dojam s mini-okupljanjem Osvetnika u filmu Kapetan Amerika: Građanski rat. Njihov zadatak u novom filmu je bio delikatan, s obzirom da je on trebao predstavljati ne samo novi super-film o Osvetnicima, nego i svojevrsno veliko finale serije. U skladu s današnjim hollywoodskim običajima, to veliko finale je bilo preveliko za jedan film, nego je podijeljeno u dva dijela, koji su se, uz obavezan cliffhanger, imali prikazati u razmaku od godinu dana. Trenutak za prvi dio je došao na početku hollywoodske ljetne sezone 2018. godine pod naslovom Rat beskonačnosti.

U prethodnih deset godina i osamnaest filmova su se Marvelovi superheroji suočavali sa svakojakim megalomanijacima, vanzemaljskim vladarima, božanstvima i sličnim ološem koji je prijetio uništenjem New Yorka, Zemlje i različitih univerzuma, ali se nitko po moći s kojom je raspolagao i destruktivnim namjerama nije mogao mjeriti s Thanosom. Interagalaktički gospodar rata je u prethodnim filmovima bio, uglavnom implicitno, sugeriran i najavljivan kao najveći i najspektakularniji izazov za protagoniste, a kada se konačno pojavi na početku Rata beskonačnosti, očekivanja su čak i nadmašena. Svemirski brod koji je prevozio izbjeglice s uništenog Asgarda je zarobljen od strane Thanosa (Brolin) i njegovih pomoćnika, i pri tome se potpuno nemoćnima iskažu Hulk i Thor (Hemsworth), koji ne mogu spriječiti da Thanos nad gomilom nedužnih ljudi započne orgiju ubijanja. To je samo početak ostvarenja Thanosovih dijaboličkih planova koji uključuju cijeli univerzum, a za koje je nužno prethodno dobaviti svih šest Kamena beskonačnosti koje vlasniku daju kontrolu moći, uma, duše, stvarnosti, prostora i vremena. Hulk uspije doći u New York te nastoji upozoriti Doktora Strangea (Cumberbatch) i Iron Mana (Downey Jr.) što se sprema, te se Osvetnici mobiliziraju ne bi li se oduprli nezaustavljivim Thanosovim hordama, odnosno spriječili ga da se dočepa Kamenova. U tu su svrhu prisiljeni podijeliti se u nekoliko grupa te putovati na nekoliko različitih planeta gdje će sve njihove moći i karakter biti stavljeni na kušnju nakon koje se čini da mnogi, a možda i svi, neće izvući živu glavu.

Tvorci Rata beskonačnosti se, s obzirom na cijelo desetljeće propagandne pripreme za veliko finale serije, nisu morali pretjerano truditi ako su htjeli da ono bude okrunjeno rekordima na kino-blagajnama. Srećom, to ih nije omelo da se uistinu potrude, odnosno uče na greškama vlastitih i tuđih franšiza, prije svega onih iz DC Extended Universe i posljednje, nesretne, trilogije Rata zvijezda. Osnovni izazov za novi nastavak Osvetnika je bilo izbjegavanje ponavljanja, odnosno nastojanje da se publici ponudi nešto što, za razliku od drugih franšiza, neće biti preveliko eksperimentiranje, a opet neće izgledati kao vječno ponavljanje istog. U ovom slučaju se to ogleda kroz odluku da nema okupljanja Osvetnika u doslovnom smislu, odnosno oni su podijeljeni u tri različite grupe koje vode vlastite bitke na različitim svjetovima. Narativna struktura je tako “posuđena” iz Imperij uzvraća udarac, filma iz originalne trilogije Ratova zvijezda, s kojim se Rat beskonačnosti često uspoređuje među kritičarima i filmofilima. Time je ne publici ne samo olakšano praćenje radnje, uključujući spektakularne akcijske scene, nego se u filmu može vidjeti i raznolikost u scenografiji, kostimima, ali i općem ugođaju, kao i daleko više prilike da se demonstriraju mogućnosti suvremene CGI-tehnologije u dočaravanju vanzemaljskih brodova i svjetova.

Rat beskonačnosti s Imperijom dijeli i još jedan važan detalj, a zbog kojeg se ističe od manje-više svih drugih filmova serije. S obzirom da veliki obračun mora nadmašiti sve prethodne, i ulozi moraju biti veći, pa se publici mora staviti na znanje da neka uobičajena pravila više ne važe. Tako na samom početku vidimo ne samo da je Thanos nepobjediv i nezaustavljiv, nego da će kao njegove kolateralne žrtve pasti i likovi čija je smrt bila nezamisliva u svakom drugom filmu. Ubijanje likova bez obzira na to koliko popularnosti uživaju među fanovima i kako istaknuto mjesto imaju na plakatu se nastavlja kroz film, a kulminira u spektakularnoj završnici sa sveopćim pokoljem i jednim od najmračnijih i najdepresivnijih cliffhangera u povijesti filma, u kojemu oličenje genocidnog Zla odnosi gotovo potpunu pobjedu.

Braća Russo su pri tome imali i sreću da im je scenarij povjerio jednog od najimpresivnijih negativaca u povijesti filma. Thanos se ističe ne samo vrhunskim CGI-jem koji njegovu figuru, i u fizičkom smislu veću od bijednih i nemoćnih Osvetnika, čini maksimalno uvjerljivom, nego i sjajnom glumom Josha Brolina, glumca koji često nije imao sreće s izborom uloga, ali kome lik hipernegativca predstavlja vrhunac karijere. Thanos je također jedan od najbolje osmišljenih i napisanih negativaca u posljednje vrijeme. Za razliku od većine filmskih zlikovaca, za njegova zlodjela postoji motiv koji je složeniji i “čišći” od mračnih strasti, odnosno iza njega postoji određeni svjetonazor i uvjerenje da svima, pa i svojim žrtvama, čini uslugu. Thanosa zastrašujućim čini ne samo spremnost na nedosljedno i često iracionalno milosrđe, nego i to što, ako se malo razmisli, svoje ekvivalente ima i u stvarnom životu, i to upravo u onim uredima i foteljama s koje se može načiniti najviše štete. Thanosov cilj, zapravo, nije bitno drukčiji iza cilja za kojeg se zalažu brojni pobornici Grete Thurnberg iako, za razliku od Thanosa, nisu sposobni niti voljni priznati da bi u njegovom postizanju bili tako apokaliptički dosljedni kao glavni antagonist Rata beskonačnosti.

Rat beskonačnosti je uglavnom vrlo dobar film koji će postići svoj cilj te će publici pružiti solidnih dva i pol sata zabave. Međutim, ona će biti ograničena isključivo na publiku koja je već ranije bila voljna strpati vlastiti novac u Marvelove džepove. Rat beskonačnosti je, s obzirom da se koristi već izgrađenim likovima i za se čije osobne probleme nema vremena, shvatljiv jedino gledateljima koji su pogledali većinu, ako ne i sve filmove iz Marvelove serije. A povremeni, i često ne baš uspješni, pokušaji da se mračna atmosfera kompenzira humorom se ponekad čine “fan serviceom” na granici ukusa, a za što bi jedan od primjera bilo angažiranje Petera Dinklagea u inače zabavnoj i spektakularnoj sceni. Neke od scena skreću u vode melodrame, a to bi se moglo reći čak i završnicu, gdje će nekim gledateljima na živce ići malo previše očigledan “cliffhanger” i priprema publika za drugo poluvrijeme. No, Marvelovcima se mora na kraju ipak priznati da su, barem zasad, uspjeli u onome što je za neke nekoć neprikosnovene franšize poput Ratova zvijezda danas postala nemoguća misija.

OSVETNICI: RAT BESKONAČNOSTI

(AVENGERS: INFINITY WAR)

uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett Johansson, Benedict Cumberbatch, Don Cheadle, Tom Holland, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Anthony Mackie, Sebastian Stan, Danai Gurira, Letitia Wright, Dave Bautista, Zoe Saldana, Josh Brolin, Chris Pratt

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel, SAD, 2018.

trajanje: 149 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Građanski rat (Captain America: Civil War, 2016)

2016. godina je za Marvel Comics, barem kada je u pitanju filmska djelatnost, bila jedna od najboljih godina u povijesti. Glavni je razlog u tome što su svoje glavne suparnike, DC Comics i njihov filmski projekt DC Extended Universe, na kino-blagajnama sa svojim Marvelovim filmskim univerzumom razbucali kao beba zvečku. Nigdje se to nije vidjelo kao u tome što je DC-ova glavna uzdanica Batman v Superman: Zora pravednika zaradio manje novaca od Marvelovog filma Kapetan Amerika: Građanski rat. To je dostignuće za Marvel utoliko veće, što uopće nije riječ o Marvelovom prvoligaškom filmu, odnosno ultimativnoj uzdanici nalik na Osvetnike, nego tek “običnom” nastavku sage o pojedinačnom superheroju koji su fanovi ostalih Marvelovih superheroja teoretski mogli ignorirati.

Film braće Anthonyja i Joea Russoa, međutim, je ipak mnogo ambiciozniji i spektakularniji nego što se moglo zaključiti na prvi pogled, pa nije malen broj promatrača koji ga je nazvao svojevrsnim mini-izdanjem Osvetnika. Razlozi za to su, dakako, u Marvelovom nastojanju da se na što efikasniji način suprotstavi DC-jevom sparivanju od Marvelovaca još uvijek poznatijih Batmana i Supermana, pa je Kapetan Amerika umjesto solo-akcije u svojem filmu morao biti društvu moćne gomilice svojih superherojskih kolega. To je, s druge strane, stvorilo određeni problem, s obzirom da negativac s kojim se Osvetnici moraju obračunati mora biti nešto u ligi Chitaura u prvom, odnosno Ultrona u drugom filmu, ali opet ispod razine supernegativca Thanosa koji je bio određen za “prave” nastavke sage o Osvetnicima. Kao elegantno rješenje se nametnula jedna od relativno novijih Marvelovih serija pod naslovom Građanski rat, a koje je, kao što ime sugerira, Osvetnike suočilo s neugodnom situacijom da se moraju boriti jedni protiv drugih.

Zaplet filma se oslanja na Vladavinu Ultrona, odnosno prikazuje političke posljedice spektakularnog okršaja u Sokoviji, koje je zbog masovnog razaranja i ljudskih žrtava protiv superheroja okrenulo javno mnijenje. Na to su svjetske vlade, vođene američkom, donijele plan da se preko UN međunarodnim sporazumima regulira, odnosno kontrolira i ograničava njihova djelatnost. Dok Tony Stark alias Iron Man (Downey Jr.) smatra da je u pitanju vrlo dobra ideja, dotle Steve Rogers alias Kapetan Amerika (Evans) ima sasvim drukčije mišljenje, odnosno uvjeren je da će sve to dovesti do birokratskih zastoja i brojnih zloupotreba. Njihova razilaženja će dodatno eskalirati nakon diplomatske konferencije u Beču prilikom koje je u bombaškom napadu ubijen kralj afričke države Wakande, a njegov sin i nasljednik T’Challa (Boseman), za kojeg se ispostavi da je obdaren superherojskim moćima, odluči pronaći i ubiti počinitelja. Za Rogersa je problem u tome što je počinitelj nitko drugi do njegov stari ratni drug “Bucky” Barnes (Stan), a za kojeg se ispostavilo da mu je netko oprao mozak. Rogers je odlučan zaštititi “Buckyja” kako od T’Challe, tako i od Starka koji ga misli predati vlastima, a što na kraju dovede do spektakularnog i brutalnog obračuna među dotadašnjim kolegama i najboljim prijateljima.

Građanski rat ima isti problem kao i Zora pravednika. Gledateljima je, naime, jasno da se superherojski likovi moraju čuvati za buduće nastavke i vlastite franšize, pa će na kraju, bez obzira na žestinu međusobne borbe, na kraju balade morati zakopati ratne sjekire, kao i to da obračun na njih neće ostaviti dalekosežne posljedice, barem one fizičke prirode. Kao i DC-jev film, i Marvelov je “lukavo” iskoristio masovno okupljanje superheroja ne samo da privuče najširu moguću fanovsku bazu, nego i da posluži kao podloga, odnosno svojevrsna predigra za pojedinačne filmove posvećene likovima iz fiktivnog univerzuma, u ovom slučaju Crnog pantera, odnosno rebootiranog Čovjeka-pauka (koga tumači prilično raspoloženi Tom Holland). Braća Russo su, za razliku od Zacka Snydera, obavili solidan posao, prije svega zato što nisu inzistirali na mračnoj atmosferi i tmurnoj fotografiji, nego su, sve do posljednjeg dijela filma, nastojali održati kakav-takav balans između lepršave superherojske pustolovine i mučne drame. U tome im je pomogao i niz prilično dobrih akcijskih scena.

Glavni nedostatak Građanskog rata je, kao i kod mnogih Marvelovih filmova, u lošem scenariju. Dijelom je to zbog hrpe likova od kojih veliki dio služi tek kao ukras, a dijelom zbog ne baš najsretnije karakterizacije. Najveća je pogreška ta da lik Stevena Rogersa, pripadnika generacije koja je državu stavljala iznad pojedinca, inzistira na nekakvim pravima da superheroji dijele pravdu po načelu “uradi sam”, dok je individualistički industrijalac Tony Stark odjednom postao fan birokratske regulacije. To, kao i previše melodramatično finale, oduzimaju dosta toga ovom filmu, iako fanovi Marvelovog univerzuma, pa čak i većina običnih gledatelja, neće imati prevelikih zamjerki.

KAPETAN AMERIKA: GRAĐANSKI RAT

(CAPTAIN AMERICA: CIVIL WAR)

uloge: Chris Evans, Robert Downey Jr., Scarlett Johansson, Sebastian Stan, Anthony Mackie, Jeremy Renner, Chadwick Boseman, Paul Bettany, Elizabeth Olsen, Paul Rudd, Tom Holland, Daniel Brühl

scenarij: Christopher Markus & Stephen McFeely

režija: Anthony Russo & Joe Russo

proizvodnja: Marvel Studios/Walt Disney Studios, SAD, 2016.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (Olsen) i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ona (2013)

ONA
(HER)
uloge: Joaquin Phoenix, Amy Adams, Rooney Mara, Olivia Wilde, 
Scarlett Johansson, Chris Pratt, Portia Doubleday
scenarij: Spike Jonze
režija: Spike Jonze
proizvodnja: Annapurna, SAD, 2013.
trajanje: 126'

Spike Jonze nije ime koje se obično spominje u popisima najboljih filmaša današnjice, ali se ipak vezuje uz neka od najzanimljivijih ili, da budemo precizniji, najneobičnijih ostvarenja današnjih Hollywooda. Jonzeovi filmovi nisu za svakoga, ali onima koji vole filmove koji su “drukčiji od drugih” će vrlo često pružiti zadovoljstvo ili, barem, daleko više intelektualnog stimulansa nego što to čini prosječno ostvarenje američke kinematografije. Ne čudi, stoga, da su Jonze stekao reputaciju ljubimca kritike, što se odrazilo i na prema nonkonformizmu inače nesklono glasačko tijelo Akademije. Tako se i njegov najnoviji film Ona našao među kandidatima za “Oscara”, osvojivši također niz nagrada, uglavnom za Jonzeov scenarij.

Neobičnost filma se može vidjeti i kroz to što, okvirno govoreći, predstavlja prilično rijetku žanrovsku kombinaciju science fictiona i romantične komedije. Radnja je smještena u Los Angeles u prilično bliskoj budućnosti, oko 2025. godine, a protagonist je Theodore Twobly (Phoenix), usamljenik koji za život zarađuje pišući intimna pisma u za to specijaliziranoj web-agenciji. Usamljenost mu je stvorio razvod od supruge i dugogodišnje djevojke Catherine (Mara), a slabu utjehu mu pruža i njegova najbolja prijateljica Amy (Adams), koja i sama ima problema održati brak. Rješenje Theodoreovih emocionalnih problema dolazi zahvaljujući modernoj tehnologiji, odnosno u obliku operativnog sustava opskrbljenog umjetnom inteligencijom, ali i glasom koji posuđuje Scarlett Johansson. Theodore ga ispočetka koristi isključivo za tehničke stvari, ali ubrzo shvaća da njegov operativni sustav, kome je dao ime “Samantha”, posjeduje sposobnost da se smije njegovim šalama, nudi savjete i služi kao idealna prijateljica. Theodore se s vremenom ne može oduprijeti spoznaji da je u “Samanthu” beznandno zaljubljen, a operativni sustav mu s vremenom počinje uzvraćati osjećaje. Iako su njih dvoje sretni, razne stvari se kasnije ispostave u stanju komplicirati i naizgled savršeni ljudsko-računalni isto onako kao i svaki drugi međuljudski odnos.

Jonzeova najbolja ostvarenja – Biti John Malkovich i Adaptacija – su napravljena u kolaboraciji sa scenaristom Charliejem Kauffmanom. Kada su članovi tog tandema radili solo, rezultati su obično bili slabiji. Jonze, međutim, ovdje pokazuje prednosti iskustva iza kamere. Iako je karijeru izgradio, između ostalog, snimajući video-spotove, u Njoj se njihov, nekoć tako pomodni “emtvijeski” utjecaj, ne može ni nanjušiti. Ona je u mnogo čemu “hladan”, discipliniran film koji preferira polagano stvaranje atmosfere i uživljavanje u svakodnevnicu likova od jeftinih efekata. U vizualnom smislu Ona nije naročito impresivan film, dijelom i zbog toga što pretpostavlja da se svijet u tom smislu za deset godina i neće previše razlikovati od današnjeg. Ipak, osvježavajućim se čini to što Jonze izbjegava uobičajene distopijske klišeje, odnosno sugerira da će svijet, zapravo, barem na prvi pogled, izgledati bolje. To se možda najbolje vidi kroz možda jedinu viziju budućeg Los Angelesa koja je u potpunosti lišena automobilskog prometa, odnosno “ekološki” čiste ulice te panorame modernih “cool” nebodera (koji su, u stvarnosti, snimljeni u današnjem Šangaju).

Ona je, međutim, daleko zanimljiva zbog temeljne ideje Jonzeovog scenarija, koja će biti prilično teško probavljiva i nekim liberalnim “hipsterima” koji inače imaju puna usta razumijevanja za “različite životne stilove”. Jonze pretpostavlja da će razvoj računalne tehnologije dovesti do isto onako dramatičnih promjena u međuljudskim odnosima kao onih koje su strojevi učinili na fizičku svakodnevnicu čovjeka; isto onako kao što danas prosječni čovjek ne mora trošiti mišiće i druge resurse na svakodnevno traženje hrane, vode i topline, tako sutra prosječni čovjek neće uopće trebati druga ljudska bića da zadovolje njegove emocionalne potrebe. I, čak, štoviše, zamisao da se netko zaljubi i ima “ozbiljne” veze sa vlastitim operativnim sustavima, će biti široko prihvaćene i sasvim normalne.

Intrigantna ideja je, doduše, kompromitirana s time da je Jonze kao glas tog “vrlog novog svijeta” iskoristiti Scarlett Johansson, sugerirajući time da i najidealniji romantični partner na kraju ima materijalno, i barem sa stajališta muških heteroseksualaca, prilično očekivano podrijetlo. Još se problematičnijim može smatrati i to što se veza Theodorea i Samanthe u filmu i “konzumira”, dakako na najpraktičniji način na koji je to u datim okolnostima moguće. Pokušaj da se u tome krene jedan korak dalje, pak, rezultira scenom u kojoj nastupa danas prilično zanimljiva glumica Portia Doubleday (koja bi se mogla nazvati svojevrsnom nasljednicom Scarlett Johansson), a koja je istovremeno smiješna ali i zastrašujuća. Jonze, međutim, ima problema da sve te ideje sažme u neki suvisli zaplet. Lik Catherine se doima naknadno ubačenim tek zato da Theodoreovoj situaciji da nekakav privid “normalnosti”; u tome je mnogo uspješniji podzaplet odnosa Amy i njenog supruga, koji je daleko kraće prikazan, ali se doima životniji.

S obzirom da je ipak riječ o filmu izbačenom u dvorane u “oskarovskoj” sezoni, jasno je da će se kao najvažniji segment filma naglašavati glumačka postava. Joaquin Phoenix, koji tumači jedan od najbezazlenijih likova u svojoj karijeri, je prilično efektan i vjerojatno će izazvati dosta simpatija za Theodorea, koji bi prije par godina u prosječnom hollywoodskom ostvarenju bio prikazan kao perverzni luzer. Amy Adams je poslovično dobra u jednom od svojih najmanje glamuroznih izdanja, ali nedovoljno iskorištena. Olivia Wilde, pak, briljira u epizodi naizgled “idealne” Theodereove partnerice, što se, pak, ne može reći za Rooney Mara.

Ona, međutim, daleko više trpi od scenarističkih nego glumačkih nedostataka. Možda će to sve najviše doći do izražaja u završnici, koja se doima zbrzana, odnosno odaje dojam da je Jonze priču znao započeti, ali nije bio najspretniji kako je završiti. Možemo samo zamišljati kako bi sve to sredio Charlie Kaufman – vjerojatno daleko “ispaljenije” i možda kontroverznije. No, i ovakva Ona je prilično zanimljiv, a na trenutke, usprkos svoje ozbiljnosti, i prilično zabavan film. Za većinu filmova koji, slučajno ili namjerno, pucaju na “Oscare”, se to obično ne može reći.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Hitchcock (2012)

New York Premiere of HITCHCOCK - Ziegfeld Thea...
(izvor: ChrisGoldNY)

HITCHCOCK
uloge: Anthony Hopkins, Helen Mirren, Scarlett Johansson, Danny Huston, Michael Wincott
scenarij: John J. McLaughlin
režija: Sacha Gervasi
proizvodnja: Fox Searchlight, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Prilično je teško pronaći 45 sekundi koje su imale veći utjecaj na povijest filma i popularnu kulturu od znamenite scene tuširanja u Hitchcockovom filmu “Psiho”. Sam film, jedan od rijetkih za koje se može reći “da nakon njega ništa nije bilo isto”, nije imao previše sreće kada je na dnevni red došla njegova neposredna eksploatacija od strane matičnog studija. Nakon neizbježnog nastavka i zaboravljene TV-serije je poklonicima Hitchcockovog djela 1998. stiglo svetogrđe u obliku Gus Van Santovog “kadar-po-kadar” remakea zbog koga su gotovo svi kritičari u svojim recenzijama koristili riječ “nepotreban”. Nešto slično bi moglo zadesiti i “Hitchcock”, biografski film Sache Gervasija koji kao temu koristi upravo snimanje Hitchcockovog najpoznatijeg filma.

Scenarij Johna J. McLaughlina se temelji na knjizi filmskog povjesničara Stephena Rebelloa iz 1990. godine. Radnja započinje godine 1959. na trijumfalnoj premijeri trilera “Sjever-sjeverozapad”, u trenutku kada se Alfred Hitchcock (Hopkins) nalazi na vrhuncu slave, uživajući reputaciju “majstora napetosti” i najpoznatijeg filmskog režisera u Hollywoodu. Hitchcock je, međutim, svjestan da se ukus publike mijenja i da joj, želi li je zadržati, mora ponuditi nešto potpuno drukčije od hičkokovskih trilera. Rješenje dolazi u obliku romana Roberta Blocha o seksualno frustiranom ubojici; Hitchcok od njega odluči napraviti niskobudžetni horor koji će šokirati publiku. Njegova supruga i stalna suradnica Alma Reville (Mirren) je skeptična prema toj ideji, ali mu na kraju pristaje pomoći. Uvjeriti studio da podrže takav ne-hičkokovski projekt, kao i službene cenzore da odobre pojedine “problematične” scene, je mnogo teže, pa na kraju Hitchockovi projekt pokreću tek nakon što založe vlastitu kuću. Dok se film snima, Hitchock, po svom običaju, razvija naklonost prema glamuroznoj glavnoj glumici Janet Leigh (Scarlett Johannsson), ali i postaje ljubomoran nakon što mu supruga počne surađivati sa scenaristom Whitfieldom Cookom (Huston) na drugom projektu.

Britanac Sacha Gervasi je poznat prije svega kao autor nagrađivanog dokumentarca “Anvil! The Story of Anvil”, u kome je prikazao karijeru nekoć popularnu, a sada zaboravljenu heavy metal grupu. Iako se na prvi pogled činilo da ga to čini specijalistom za biografije umjetnika, put od dokumentarca do igrane filmske biografije se za Gervasija pokazao preteškim, a neka od nametnutih ograničenja preteškim. To se, doduše ne odnosi na prikaz Hollywooda 1950-ih, kao i neosigurana autorska prava, zbog kojih su kao lokacije snimanja “Psiha” korišteni Paramountovi umjesto Universalovih studija. Najveće od svih ograničenja je, međutim, bio scenarij Johna J. McLaughlina koji od stvaranja filma – koje ponekad može biti prilično uzbudljivi i fascinantni proces – ne zna stvoriti pravu dramu. To se na najgori mogući način kompenzira kroz umjetno napuhanu bračnu krizu između Hitchocka i Reville, kao i nimalo uvjerljivi podzaplet vezan za Cooka. Kada je jasno da se čak ni time neće moći napuniti sat i pol filma, u film je kao jedan od likova ubačen i Ed Gein, zloglasni serijski ubojica koji je inspirirao Roberta Blocha. On je prikazan kao svojevrsni Hitchcockov “alter ego” i zamišljeni prijatelj koji mu pomaže pronaći inspiraciju. Iako danas već pomalo zaboravljeni Michael Wincott dobro tumači tu ulogu, ona je prilično nezahvalna, s obzirom da njegova pojava razbija svaki tračak filmske iluzije i prije izgleda kao očajnički pokušaj da se rutinska filmska biografija na silu učini “drukčijom”. Osnovni problem – činjenicu da filmofilska publika kojoj je ovaj film namijenjen zna kako će on završiti – ni McLaughlin ni Gervasi nisu znali riješiti. Opći dojam nimalo ne popravlja inače prilično raspoložena glumačka ekipa, pa “Hitchock” na kraju prije izgleda kao rutinerska televizijska biografija nego dostojno odavanje počasti jednom od najvećih filmaša svih vremena.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)