uloge: Sandra Bullock, Ben Chaplin, Ryan Gosling, Michael Pitt, Agnes Bruckner, Chris Penn, R.D. Call, Tom Verica glazba: Clint Mansell scenarij: Tony Gayton režija: Barbet Schroeder proizvodnja: Warner/Castle Rock, SAD, 2002. distribucija: Intercom Issa trajanje: 120'
Talibanski i pseudotalibanski dušobriznici koji SAD nazivaju carstvom zla i proriču neumitnu propast te ugnjetavačke tvorevine često kao dokaz svojih teza navode to što se nemoral iz Hollywooda, video-igrica i Interneta prelio u umove najmlađih i natjerao ih da čine opačine dosada nezabilježene u povijesti, npr. ubijanje svojih školskih kolega iz čiste zabave. No, malo podsjećanje na povijest im ne bi škodilo, jer godine 1924. dvojici tinejdžera po imenu Leopold i Loeb stvari kao “Doom”, “Quake” i Marylin Manson nisu stajali na raspolaganju, pa su svejedno likvidirali bespomoćnog dječaka samo zato da bi vidjeli kako je to ubiti čovjeka (i dodatno se zabavljati pokušavajući ostati nekažnjeni). Taj je slučaj dosada inspirirao već nekoliko filmaša, među kojima i Hitchcocka u njegovom klasičnom filmu Konopac iz 1948. godine. Posljednji od filmova koji je u slučaju Leopolda i Loeba našao inspiraciju je Ubojstvo po brojevima, djelo Barbeta Schroedera, francusko- njemačkog režisera koji je na privremenom radu u Hollywoodu već bio prikupio par “Oscara” (Reversal of Fortune).
Protagonisti ovog filma su dvojica 17-godišnjih srednjoškolaca koji žive u kalifornijskom gradiću San Benito. Justin Pendleton (Pitt) je introvertirani intelektualac koji misli da jedini način na čovjek koji može iskusiti pravu slobodu od društvene represije leži u zločinu. Richard Haywood (Gosling) je razmaženo bogataško dijete kojeg boli ona stvar za filozofiju, ali mu se praktična primjena Justinovih ideja čini strasno zabavnom. Stoga se njih dvojica udruže i odluče uložiti svoje intelektualne i financijske sposobnosti kako bi počinili savrseno ubojstvo. Nakon sto su u knjigama i na Internetu proučili forenzičke vještine i tehnike kriminalističke istrage, slučajno odabiru žrtvu i pažljivo pripremaju zločin, osiguravši ne samo vlastite alibije nego i idealnog sumnjivca u liku školskog domara i honorarnog dilera Raya (Penn). Kada se ubojstvo dogodi, istragu vodi Cassie Mayweather (Bullock), iskusna i sposobna detektivka koja pod krinkom profesionalke krije traume iz mladosti. Njen mladi partner Sam Kennedy (Chaplin) relativno brzo pronalazi dokaze koji bi zaključili istragu, ali se za Cassie to čini predobro da bi bilo istinito. Umjesto toga ona počinje obracati pažnju na dvojocu tinejdžera, koji, pak, u dosadnoj policajki vide novi izazov vlastitim intelektualnim sposobnostima. Započinje psihološka igra u kojoj će klincima dodatni uteg predstavljati suparništvo zbog djevojke Lise Mills (Bruckner).
Na prvi pogled, Ubojstvo po brojevima se čini prilično osvježavajućim trilerom, jer se razbijaju neka žanrovska pravila. Prije svega, Schroeder, sasvim u skladu s danas već zaboravljenim hitchcockovskim principima, ne drži gledatelje u neizvjesnosti oko identiteta zločinaca. Unaprijed se zna tko je i kako počinio ubojstvo, te se napetost stvara oko toga da li i kako će se on iz njega izvući nekažćnjeno. Pri tome Schroeder pokazuje dosta vještine u korištenju trilerske podloge za zanimljivu karakterološku studiju. Druga stvar koja prijatno iznenađuje jest odluka Sandre Bullock, negdašnje kraljice romantičnih komedija, da glumi za sebe prililno atipični dramski lik i da ga, stoviše, učini maksimalno antipatičnim. Vješti scenarist je čak konačno jednom stvorio i uvjerljivi izgovor za to što lik kojeg tumači Bullockica ne smije pokazati prsni kos u erotskim scenama. Ubojstvo po brojevima se također može pohvaliti i vrlo dobrom glumačkom ekipom, pri čemu valja istaći mlade snage – pogotovo Goslinga i Pitta u uvjerljivim, ali i zastrašujućim ulogama mladih psihopata.
Na žalost, nisu svi bili na visini zadatka, sto se posebno može reći za Chaplina koji je dosegao keanureevesovske standarde umrtvljenosti tumačeći Bullockinog patnera. Gaytonov scenarij je, također, bez neke velike potrebe natovario Bullockinom liku traume iz prošlosti i tako razvodnio film koji bi bio daleko bolji da mu se radnja potpuno koncentrirala na dvoje ubojica. Dodatni problem je i nedosljednost scenarija – gotovo cijeli film se sugerira kako bi odnos Pendletona i Haywooda mogao biti homoerotske naravi, ali Gayton i Schroeder se ne usušuju to eksplicitno prikazati, bojeći se, valjda, moćnog holivudskog gay lobija koji nalaže da gay likovi moraju biti isključivo pozitivci. No, najozbiljniji nedostatak Ubojstva po brojevima jest u tome sto Schroeder na kraju krajeva ne može pobjeći od holivudskih klišeja i ovaj dramu završiti akcijskom završnicom, unaprijed telegrafiranom u prologu filma koji vjerno ilustrira Čehovljeva pravila o napunjenoj puški u prvom cinu. To je zbilja šteta, jer je Ubojstvo po brojevima mogao biti izuzetan film, a ovako je samo dobar.
OCJENA: 6/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.