RETRO-RECENZIJA: Ubojstvo po brojevima (Murder by Numbers, 2002)

uloge: Sandra Bullock, Ben Chaplin, Ryan Gosling, Michael Pitt, Agnes
 Bruckner, Chris Penn, R.D. Call, Tom Verica
 glazba: Clint Mansell
 scenarij: Tony Gayton
 režija: Barbet Schroeder
 proizvodnja: Warner/Castle Rock, SAD, 2002.
 distribucija: Intercom Issa
 trajanje: 120'

Talibanski i pseudotalibanski dušobriznici koji SAD nazivaju carstvom zla i proriču neumitnu propast te ugnjetavačke tvorevine često kao dokaz svojih teza navode to što se nemoral iz Hollywooda, video-igrica i Interneta prelio u umove najmlađih i natjerao ih da čine opačine dosada nezabilježene u povijesti, npr. ubijanje svojih školskih kolega iz čiste zabave. No, malo podsjećanje na povijest im ne bi škodilo, jer godine 1924. dvojici tinejdžera po imenu Leopold i Loeb stvari kao “Doom”, “Quake” i Marylin Manson nisu stajali na raspolaganju, pa su svejedno likvidirali bespomoćnog dječaka samo zato da bi vidjeli kako je to ubiti čovjeka (i dodatno se zabavljati pokušavajući ostati nekažnjeni). Taj je slučaj dosada inspirirao već nekoliko filmaša, među kojima i Hitchcocka u njegovom klasičnom filmu Konopac iz 1948. godine. Posljednji od filmova koji je u slučaju Leopolda i Loeba našao inspiraciju je Ubojstvo po brojevima, djelo Barbeta Schroedera, francusko- njemačkog režisera koji je na privremenom radu u Hollywoodu već bio prikupio par “Oscara” (Reversal of Fortune).

Protagonisti ovog filma su dvojica 17-godišnjih srednjoškolaca koji žive u kalifornijskom gradiću San Benito. Justin Pendleton (Pitt) je introvertirani intelektualac koji misli da jedini način na čovjek koji može iskusiti pravu slobodu od društvene represije leži u zločinu. Richard Haywood (Gosling) je razmaženo bogataško dijete kojeg boli ona stvar za filozofiju, ali mu se praktična primjena Justinovih ideja čini strasno zabavnom. Stoga se njih dvojica udruže i odluče uložiti svoje intelektualne i financijske sposobnosti kako bi počinili savrseno ubojstvo. Nakon sto su u knjigama i na Internetu proučili forenzičke vještine i tehnike kriminalističke istrage, slučajno odabiru žrtvu i pažljivo pripremaju zločin, osiguravši ne samo vlastite alibije nego i idealnog sumnjivca u liku školskog domara i honorarnog dilera Raya (Penn). Kada se ubojstvo dogodi, istragu vodi Cassie Mayweather (Bullock), iskusna i sposobna detektivka koja pod krinkom profesionalke krije traume iz mladosti. Njen mladi partner Sam Kennedy (Chaplin) relativno brzo pronalazi dokaze koji bi zaključili istragu, ali se za Cassie to čini predobro da bi bilo istinito. Umjesto toga ona počinje obracati pažnju na dvojocu tinejdžera, koji, pak, u dosadnoj policajki vide novi izazov vlastitim intelektualnim sposobnostima. Započinje psihološka igra u kojoj će klincima dodatni uteg predstavljati suparništvo zbog djevojke Lise Mills (Bruckner).

Na prvi pogled, Ubojstvo po brojevima se čini prilično osvježavajućim trilerom, jer se razbijaju neka žanrovska pravila. Prije svega, Schroeder, sasvim u skladu s danas već zaboravljenim hitchcockovskim principima, ne drži gledatelje u neizvjesnosti oko identiteta zločinaca. Unaprijed se zna tko je i kako počinio ubojstvo, te se napetost stvara oko toga da li i kako će se on iz njega izvući nekažćnjeno. Pri tome Schroeder pokazuje dosta vještine u korištenju trilerske podloge za zanimljivu karakterološku studiju. Druga stvar koja prijatno iznenađuje jest odluka Sandre Bullock, negdašnje kraljice romantičnih komedija, da glumi za sebe prililno atipični dramski lik i da ga, stoviše, učini maksimalno antipatičnim. Vješti scenarist je čak konačno jednom stvorio i uvjerljivi izgovor za to što lik kojeg tumači Bullockica ne smije pokazati prsni kos u erotskim scenama. Ubojstvo po brojevima se također može pohvaliti i vrlo dobrom glumačkom ekipom, pri čemu valja istaći mlade snage – pogotovo Goslinga i Pitta u uvjerljivim, ali i zastrašujućim ulogama mladih psihopata.

Na žalost, nisu svi bili na visini zadatka, sto se posebno može reći za Chaplina koji je dosegao keanureevesovske standarde umrtvljenosti tumačeći Bullockinog patnera. Gaytonov scenarij je, također, bez neke velike potrebe natovario Bullockinom liku traume iz prošlosti i tako razvodnio film koji bi bio daleko bolji da mu se radnja potpuno koncentrirala na dvoje ubojica. Dodatni problem je i nedosljednost scenarija – gotovo cijeli film se sugerira kako bi odnos Pendletona i Haywooda mogao biti homoerotske naravi, ali Gayton i Schroeder se ne usušuju to eksplicitno prikazati, bojeći se, valjda, moćnog holivudskog gay lobija koji nalaže da gay likovi moraju biti isključivo pozitivci. No, najozbiljniji nedostatak Ubojstva po brojevima jest u tome sto Schroeder na kraju krajeva ne može pobjeći od holivudskih klišeja i ovaj dramu završiti akcijskom završnicom, unaprijed telegrafiranom u prologu filma koji vjerno ilustrira Čehovljeva pravila o napunjenoj puški u prvom cinu. To je zbilja šteta, jer je Ubojstvo po brojevima mogao biti izuzetan film, a ovako je samo dobar.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. kolovoza 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Cura na zadatku (Miss Congeniality, 2000)

uloge: Sandra Bullock, Michael Caine, Benjamin Bratt, Candice Bergen,
Ernie Hudson, William Shatner, John DiResta, Heather Burns, Melissa de
Sousa, Steve Monroe, Deirdre Quinn, Wendy Raquel Robinson, Asia De
Marcos
scenografija: Peter S. Larkin
kostimografija: Susie De Santo
fotografija: Laszlo Kovacs
montaža: Billy Weber
glazba: Ed Shearmur
scenarij: Marc Lawrence, Katie Ford & Caryn Lucas (sinopsis: Marc
Lawrence)
režija: Donald Petrie
proizvodnja: Warner, SAD, 2000.
distribucija: Issa
trajanje: 109'

Gracie Hart (Bullock) je agentica FBI koja fizičkim aspektima borbe protiv kriminala prilazi s takvim entuzijazmom da su mnogi njeni kolege gotovo zaboravili da je ženskog spola. No, upravo će ta činjenica igrati glavnu ulogu kada joj udijele najteži zadatak u životu. Tajanstveni bombaš koji se potpisuje kao “Građanin” je poslao niz prijetećih pisama nizu institucija, među koje spada i izbor za Miss SAD. Gracieni pretpostavljeni smatraju da će terorista uhvatiti tako što među sudionice natječaja ubace svoju agenticu, a Gracie je jedina na raspolaganju. Voditeljica natječaja, bivša misica Kathy Morningside (Bergen), prilično nevoljko pristane na ovakav tip suradnje s FBI, pogotovo s obzirom da Gracie, sa svojim ne bas glamuroznim izgledom i manirama peškaruše, predstavlja suštu suprotnost idealu američke misice. Da bi se nekako kompenzirao taj nedostatak, FBI angažira Victora Mellinga (Caine), stručnjaka za image koji ce zajedno s malom armijom frizera, šminkera, pedikera, krojača i koreografa uložiti nevjerojatan napor kako bi u roku od 48 sati od rućnog paceta napravio labuda. Gracie nekako uspijeva preživjeti to iskušenje, ali po dolasku u San Antonio i upoznavanju s pravim misicama, ispostavlja se kako će imati itekakvih problema da se prilagodi jednom sasvim drukčijem mentalitetu i istovremeno spriječi bombašku urotu.

Cura na zadatku predstavlja onakvu vrstu filma koja predstavlja oličenje holivudskog “high concepta” – jednostavne premise oko koje armija netalentiranih i neproduhovljenih scenarista u pravilu stvori najblesaviju moguću priču. Scenaristu Marcu Lawrenceu (kojeg smo upoznali kao autora očajno loših Sila prirode prije par godina) se također ne može pripisati ni neka naročita originalnost – riječ je o svojevrsnoj kombinaciji Pygmaliona i Calamity Jane na koju se nakalemio rutinski i nimalo uvjerljivi krimi-zaplet. No, Sandru Bullock, producenticu filma i Lawrenceovu dobru prijateljicu (njih dvoje su suradjivali u Silama prirode) to nije previše mučilo, jer je znala da ovakva vrst filmova može sjajno funkcionirati ako se ne shvati previše ozbiljno. Lawrence se ovaj put uspio iskupiti za Sile prirode i zajedno s dvoje kolega film napunio nizom gegova koji ce ne samo prilično zabaviti publiku, nego još jednom podsjetiti sve nevjerne Tome kako Sandra Bullock, bez obzira na fluktuirajuće komercijalne rezultate njene karijere u prethodnih par godina, predstavlja jedan od najvećih komičarskih talenata u Hollywoodu. Bullockici društvo pravi prilično raznovrsna skupina glumaca, od mlađahnog Benjamina Bratta kao Gracienog šefa, preko simpatične Heather Burns u ulozi “misice” i prilično efektne Candice Bergen. No najbolje uloge od svih su ostvarili legende kao što su Michael Caine i božanski William Shatner. Takva “moćna gomilica” bi bila u stanju spasiti i mnogo slabiji materijal od ove ne bas duboke, ali prilično zabavne komedijice.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 11. siječnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RECENZIJA: Gravitacija (2013)

Gravity Poster
(izvor: Prachatai)
GRAVITACIJA
(GRAVITY)
uloge: Sandra Bullock, George Clooney
scenarij: Alfonso & Jonas Cuaron
režija: Alfonso Cuaron
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2013.
trajanje: 90 '

Klasici znanstvene fantastike ponekad znaju biti depresivni, i to zbog podsjećanja da vizije budućnosti mogu biti preoptimistične. Možda je najbolji primjer za to “2001: Odiseja u svemiru”. U stvarnoj 2001. od rutinskih putovanja svemirom i baza na Mjesecu nije bilo ni traga, a takve stvari nisu previše izgledne u budućnosti. Razlozi za raskorak između futurističkih vizija i prozaične stvarnosti su mnogobrojni – politički, ekonomski, kulturni, ali prije svega tehnički, jer su svemirska prostranstva sve nego pogodna za život. Koliko je u njima, zapravo, teško preživjeti najbolje pokazuje “Gravitacija”, najnoviji film Alfonsa Cuarona.

“Gravitaciju” će mnogi označiti kao SF-film, ali je to samo djelomično točno. Jedini detalj koji ga smješta u te žanrovske vode jest pretpostavka da se odigrava u nekom paralelnom univerzumu gdje su SAD još uvijek u stanju slati vlastite svemirske letjelice s posadom u orbitu. Jedna od njih je i space shuttle “Explorer”, čija je misija popravak svemirskog teleskopa “Hubble”. Taj je posao povjeren dr. Ryan Stone (Bullock) koja je zbog njega izašla u svemirsku šetnju. Taj se izlet, međutim, pretvara u borbu za goli život nakon što ostaci uništenog ruskog satelita počnu pogađati druge satelite i izazivaju lančanu reakciju u obliku još više opasnog svemirskog otpada. Njegova žrtva je i “Explorer”, a neiskusna dr. Stone je, uz svog kolegu, veterana Matta Kowalskog (Clooney), jedina preživjela. Njih dvoje moraju iskoristiti sve svoje vještine, poznavanje zakona fizike, ali i mentalnu snagu kako bi se dočepali Međunarodne svemirske postaje i tamošnjih zaliha kisika prije nego što smisle kako se vratiti na Zemlju.

Scenarij, koji je Cuaron napisao sa svojim sinom Jonasom, je naizgled prilično jednostavan. Protagonist koji se našao u smrtnoj opasnosti mora doći od točke A do točke B (i dalje do točke C). Ono što cijelu stvar čini zanimljivom jest da se to naizgled jednostavno putovanje mora izvesti u izuzetno kratkom vremenu, pri nezamislivo velikim brzinama i preciznim pogađanjem objekata koji su zapravo prilično maleni i gotovo nevidljivi u tamnom prostranstvu svemira. Cuaron cijelu stvar čini zanimljivom i inzistiranjem na autentičnosti, ali i korištenju 3D tehnologije čija je primjena, za razliku od drugih, daleko razvikanijih hollywoodskih ostvarenja, ovdje itekako opravdana. Bez trodimenzionalnog prikaza je prilično teško zamisliti svijet u kome ne postoji “gore” ni “dolje”, odnosno u kojem stalno kretanje izaziva razumljivu i potencijalno kobnu zbrku kod protagonista (a još veću kod gledatelja).

Na “Gravitaciju” je potrošeno 80 milijuna dolara, što je budžet koji se još uvijek može nazvati impresivnim. On se iskazao ne samo kroz autentični prikaz svemirskih letjelica, nego i izvrsne specijalne efekte koji dočaravaju niz pamtljivih prizora. Zemlja gledana iz orbite je vjerojatno najveličanstveniji mogući prizor, ali isto tako stalno podsjećanje na hladnoću, prazninu i ubilačku ravnodušnost svemira. Cuaron u svemu zadržava originalna pristup, čak i u scenama koje više slučajno nego namjerno podsjećaju na klasike SF-žanra, bilo da je riječ o “Odiseji” ili “Osmom putniku”. Jednostavnost koncepta se ogleda i u tome da se “Gravitacija” manje-više odvija u realnom vremenu, kao i u neobično kratkom trajanju od sat i pol.

Uz Cuaronovu vještinu u izlaganju jednostavne, ali napete i uzbudljive priče veliki adut filma predstavlja i Sandra Bullock, kojoj je uloga neiskusne astronautkinje prisiljene odjednom boriti se život jedna od najboljih u karijeri, i bez svake sumnje impresivnija od “oskarovske” u “Priči o prvaku”. George Clooney se, pak, manje pojavljuje u filmu i njegov “macho” lik “Gravitaciju” privlači klišejima, kao i neki ne baš najpotrebniji melodramatski detalji protagonističnog života. Usprkos toga, “Gravitacija” je neuobičajeno kvalitetno ostvarenje za koje nije teško zamisliti da će jednog dana biti proglašeno klasikom.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Specijalne agentice (2013)

Sandra Bullock
Sandra Bullock (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
SPECIJALNE AGENTICE
(THE HEAT)
uloge: Sandra Bullock, Melisssa McCarthy, Dan Bakkedahl, Demian Bichir, Tom Wilson
scenarij: Katie Dieppold
režija: Paul Feig 
proizvodnja: 20th Century Fox/Chernin Entertainment, SAD, 2013.
trajanje: 114'

Ovog ljeta rekordni rezultati na kino-blagajnama nisu spriječili seriju spektakularnih komercijalnih debakala na kojima će mnogi studiji izgubiti novac. Jedno od najčešćih objašnjenja za taj paradoks jest to da su vodeći studiji u kino-dvorane jednostavno poslali previše megablockbustera u relativno kratkom vremenu, te da ih tržište i publika nisu mogla apsorbirati. U situaciji kada su popadali hollywoodski divovi najbolje su prošli filmovi koji bi se uvjetno mogli nazvati “srednjom klasom”, a među njih definitivno spada komedija “Specijalne agentice” Paula Feiga.

Debitantski scenarij Katie Dieppold koristi prilično jednostavan zaplet. Sarah Ashburn (Bullock) je vrhunski obrazovana,  izvježbana i iskusna agentica FBI koja se može pohvaliti brojnim profesionalnim uspjesima, ali je kolege ne vole zbog arogancije i inzistiranja na protokolu. U nastojanju da dobije dugo očekivano promaknuće, pristaje voditi kompliciranu istragu u Bostonu, odnosno uhvatiti tajanstvenog narko-bosa odgovornog za seriju okrutnih likvidacija. Na istu metu se, pak, namjerila i Shannon Mullins (McCarthy), detektivka bostonske policije koja se također može pohvaliti impresivnim rezultatima, ali je pretpostavljeni jedva toleriraju zbog prostačkog rječnika i ponekad previše nasilnih metoda. Dvije žene su prisiljene surađivati prilikom istrage, iako zbog različitog podrijetla i karaktera ne mogu smisliti jedna drugu.

“Specijalne agentice” bi se teško mogle nazvati originalnim ostvarenjem, a i sama scenaristica (koja se u filmu pojavljuje u maloj ulozi bolničarke) je priznala da je inspiraciju pronašla u akcijskim komedijama 1980-ih koje su često sparivale dva po svemu suprotna lika u borbi protiv zločina. Dieppold je taj koncept promijenila samo učinivši dva partnera ženama; a ni to nije naročito originalno, s obzirom da su 1988. godine istu stvar koristile “Federalke”. Usprkos toga, teško da će čak i iskusniji gledatelji imati prilike osjetiti neki naročiti “deja vu”. Scenarij, odnosno zaplet, su ovdje u drugom planu, odnosno, slično kao i u slučaju “Djeveruša”, koje je Paul Feig bio režirao prije dvije godine, služe tek kao izgovor za seriju uglavnom efektnih gegova. Čak ni to što film traje gotovo dva sata mu neće previše naškoditi, s obzirom da Dieppold i Feig održavaju više nego dovoljnu razinu humora i zabave. Od svog mentora Judda Apatowa je Feig, pak, preuzeo nešto “problematičniji” sadržaj zaslužan za malo stroži cenzorski rejting; iako nema golotinje ni seksa, u filmu ne nedostaje prilično inventivnih psovki ali i eksplicitnog nasilja, krvoprolića i sakaćenja.

Dieppold i Feig su prethodno surađivali na televizijskoj seriji “Parks and Recreation”, i u slučaju “Specijalnih agentica” se pokazuju kao prilično uigrani tim. Isto se može reći i za dvoje glavnih glumica. Sandra Bullock, nekadašnja kraljica romantičnih komedija, se hrabro nosi sa ulaskom u šesto desetljeće života i čini se da bez nekih kompleksa pristaje biti “ozbiljan” dio komičarskog dvojca, odnosno njegova druga violina. “Elegantno popunjena” Melissa McCarthy, koja je također napravila izuzetan posao u “Djeverušama”, bi je lako mogla pojesti za doručak i od filma napraviti “one woman show” o ženskom Prljavom Harryju, ali zbog dobre “kemije” vrlo dobro funkcionira s Bullockovom. Autori filma se, međutim, ne drže samo njih dvije, nego dozvoljavaju i drugim glumcima – s kojima su surađivali na televiziji – da ostvare dojmljive epizode. Možda se najviše ističe Dan Bakkedahl kao sablasni agent DEA i mladi komičar Spoken Reasons kao ulični diler. Neke od uloga su, s druge strane, razočaranja. To se može reći za Michaela Rappaporta kao Mullinsinog brata-kriminalca, ali i meksičkog glumca Demiana Bechira kao Ashburninog šefa. Usprkos toga, “Specijalne agentice” su relativno mali, jeftini film čiji se profit na kino-blagajnama doima prelagano stečenim, ali je svejedno zaslužen.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)