Kerum – sudar “svjetonazora” sa stvarnim svijetom

U preksinoćnjoj emisiji Otvoreno posvećenoj Kerumovoj dramatičnoj objavi preljuba i napuštanja obitelji možda najkarakterističniji detalj rasprave je bila tvrdnja etnoantropologa Sandija Blagonića, koji je uvjeren da je njome splitski gradonačelnik priznao prevaru vlastitih birača. Blagonić objašnjava kako je Kerum izvanbračnom aferom te prekidom braka okrenuo leđa istom onom svjetonazoru – tradicionalnom i konzervativnom – na temelju koga je prije nekoliko mjeseci izabran za gradonačelnika Splita.

Na to je u raspravi odmah reagirao Krešimir Macan, rekavši kako to nije točno, odnosno kako Blagonić “ne razumije Split”, sugerirajući kako je tradicionalni svjetonazor imao gotovo nikakvu ulogu na prošlim izborima. Macan tvrdi kako je Split mali grad, te da je aferu ionako bilo nemoguće skrivati od javnosti, odnosno da je ona i u vrijeme samih izbora bila “javna tajna”.

O tome, uostalom, postoje i određeni dokazi iz vremena izborne kampanje. U užarenim forumima čitatelja na web-stranicama Slobodne Dalmacije i drugih lokalnih medija su tada kerumofobi iznosili gotovo sve detalje o aferi koje danas prenose vodeći hrvatski mediji. Više je nego jasno da se takve informacije tamo ne bi probile da nisu bile svojevrsna “javna tajna”.

A i pitanje je da li bi s time bili šokirani i oni Kerumovi glasači koji nisu imali pristupa Internetu niti volje da kopaju po forumskom “vox populiju”. Jasno je, dakako, da je Kerum dio glasača pridobio na nekakvoj svjetonazorskoj, odnosno ideološkoj osnovi , ali su oni manje bili motivirani time da za jednog “Rvata i katolka” stave u gradonačelničku funkciju, koliko strahom da tamo zasjedne “bezbožni jugokomunist” Ostojić. Oni su, pak, bili manjina. Da je drukčije, odnosno da u Splitu katolici s velikim K čine većinu, izbore bi dobila neka sasvim druga ličnost od Željka Keruma.

Temelj izbornog uspjeha i popularnosti Keruma nije u nikakvom svjetonazoru, nego u prozaičnoj činjenici da većina splitskih birača u njemu prepoznaje sebe – odnosno sebe nakon što steknu slavu, bogatstvo i sve ono za čime se žudi u današnjem svijetu. Kerum je, dakle, na položaju na kome se nalazio činio samo ono što bi svatko od njih radio da iza sebe milijunske iznose na računu. S Kerumom se prosječni Splićanin može daleko lakše identificirati nakon što je Kerum javno uživao u “bijesnim” automobilima, jahtama i zlatnim lančićima, a još lakše kada je sebi dozvolio nestašluke nalik na tučnjave u narodnjačkim klubovima ili prometne nesreće.

Uz materijalni luksuz kao što su jahte, automobili i vile naravno ide i još jedan – društvo mladih, lijepih i glamuroznih žena. Tu Kerum opet nije učinio ništa po čemu bi se razlikovao od svog prosječnog birača. Mnogi od njih – barem što se tiče muškaraca – bi sebi rado priuštili ono što je sebi mogao priuštiti Kerum.

Šokantno televizijsko priznanje, stoga, nije raspršilo nikakvu iluziju. Jednostavno je Keruma učinilo isto onako nesavršenim kao i njegove birače, koji su također suočeni sa sudarom tradicionalnog svjetonazora s modernim društvenim okolnostima i prastarim biološkim realnostima.

Oglasi

Heroine i heretici

Prije nekoliko dana nakon je Tomislav Klauški, komentirajući život i djelo nedavno preminule predvodnice Hrvatskog proljeća Savke Dabčević-Kučar, bio jedan od rijetkih koji se usudio kritički govoriti o jednoj od velikih heroina hrvatske politike. Za Klauškog je Savka manje simbol plemenitih ideala prošlog stoljeća koji su početkom 1970-ih prerasli u nacionalni mit, a više daleko prozaičnije hrvatske šutnje.

Članak je sa stajališta hrvatskog establishmenta, ali i šire javnosti, još više heretički kada se uzme u obzir da je Klauški usporedivši heroinu Hrvatskog proljeća sa suvremenom pjevačicom i zabavljačicom Severinom Vučković prednost dao ovoj drugoj. Naime, Severina se posljednjih dana javno “zakačila” s Jadrankom Kosor po pitanju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Za razliku od mnogih javnih ličnosti koje su šutjele o tom zakonu, Severina je, nazivajući sebe zagovornikom “malih ljudi”, stala na stranu protivnika ovog izuzetno nepopularnog poteza aktualne vlasti.

No, kako stvari stoje, nisu svi baš spremni prihvatiti Severinu kao hrvatsku Djevicu Orelansku, odnosno predvodnicu urbanog, “europskog” i liberalnog pokreta koji bi konačno trebao učiniti ono što Račan 2000. godine nije, odnosno pospremio nazadni, balkanski, ruralni i konzervativni HDZ u povijesnu ropotarnici. Jedan od njih je i Sandi Blagonić koji u svom tekstu, pak, sumnja da je Severinin obračun s Jadrankom motiviran ideološkim neslaganjima ili buđenjem građanske hrabrosti. U pitanju je mnogo prozaičnija spoznaja da će publicitet i blagonaklonost medija u ovim uvjetima prije ostvariti ako udari po nepopularnoj Jaci nego da “ne talasa”.

Blagonić u svom tekstu tako podsjeća na 1990-e kada je Severina pjevala neke druge pjesme, javno podržavala HDZ i sebe promovirala kao utjelovljenje tradicionalnih, katoličkih i domoljubnih vrijednosti. Tada, kada je svoju zvjezdani status gradila stalnim nastupima na Vrdoljakovom HRT-u, nije joj na pamet padalo da bi se mogla zalagati za nekakva ženska prava ili kritizirati HDZ-ovu vladu. Blagonić ispravno zaključuje da Severina “danas govori iz istih onih razloga zbog kojih je ranije šutjela”.

Njena konverzija – iako iznuđena neuobičajenim okolnostima, odnosno slavnim video-snimkom nakon koga je svoje “tradicionalne katoličke vrijednosti” mogla objesiti o štap – u mnogo čemu podsjeća na slične fenomene kojih se Hrvatska nagledala 1990. godine. A njih će, kako stvari stoje, biti još mnogo.