RECENZIJA: Sabotaža (Sabotage, 2014)

Relativno se rijetko dogodi da razlog neuspjeha nekog filma leži u nastojanju njegovih tvoraca da neki važan društveni problem pokušaju predstaviti na ozbiljan i realističan način. Takvi su slučajevi, međutim, daleko češći kada je ciljana publika na osnovu prethodnih iskustava ili drugih detalja – poput imena ili njuške na plakatu – mogla očekivati nešto drugo. Kao jedan od najsvježijih primjera bi mogla poslužiti Sabotaža, akcijski triler u režiji Davida Ayera. Iako dotični uživa ugled zahvaljujući scenariju za hvaljeni policijski film Dan obuke, odnosno režiji isto tako hvaljene Posljednje patrole, gledatelje je u kino vjerojatno više privukao nastup Arnold Schwarzeneggera, bivšeg austrijskog bodibildera koji nakon završetka političke karijere pokušava obnoviti reputaciju zvijezde akcijskog filma.

Schwarzenegger u filmu na prvi pogled tumači lik tipičan za klasična ostvarenja njegove filmografije. John “Breacher” (Probijač) Wharton je agent federalne Agencije za kontrolu narkotika (DEA) koji je među svojim kolegama postao legenda zahvaljujući uspjesima u borbi protiv najbolje organiziranih, najbeskrupuloznijih i najkrvoločnijih narko-kartela. Breacher to velikim dijelom duguje i malenom, ali vrhunski izvježbanom timu agenata koji djeluje poput elitnih specijalaca. Prilikom posljednjeg prepada na sjedište jednog od narko-kartela Breacher i njegovi kolege koriste priliku da se u stvorenoj gužvi “posluže” s tamo sakrivenim milijunima dolara. Međutim, pripadnici Breacherove postrojbe nisu u stanju uživati u tako zarađenom novcu, jer ga je netko ukrao, a nakon toga oni sami postali predmetom višemjesečne unutarnje istrage. Ona završi bez rezultata, ali Breacherove ljude netko iznenada počne ubijati. Formalna istraga ubojstava je povjerena lokalnoj policajki Caroline Brentwood (Williams), koja se pri tome suočava s otvorenim neprijateljstvom Breacherovih ljudi, bez obzira što svi oni predstavljaju potencijalne žrtve. Krvoproliće se, usprkos tome, nastavlja, a Brentwood, koja je prethodno pretpostavljala da su ubojice unajmljene od osvetnički rasploženih narko-kartela, počinje sumnjati da je pozadina cijele priče mnogo složenija. 

Godine, dugogodišnje izbivanje iz Hollywooda i promjene ukusa publike su učinile svoje, pa Sabotaža jednostavno više ne može biti tipična Schwarzeneggerova akcijada u kojoj on poput superheroja “taraca” na desetine negativaca. Od svega je ostao samo imidž hollywoodske ikone na koju se “nakalemio” jedan prilično složeni i za Schwarzeneggra atipični lik. Gledatelji, naima, već na samom početku, kada Breacher bez suvišnih “zašto” sebi počne trpati novac u džep, shvaćaju da lik nije pozitivac, odnosno ne pozitivac u najužem smislu riječi. Zapravo, sve do same završnice su njegovo moralno određenje i motivi pod znakom pitanje. A to, pak, zahtijeva daleko veći glumački talent od nekadašnjeg bodibildera čiji su glavni adut bili mišići. Sretna je okolnost da je Ayer Breachera okružio sa hrpom živopisnih kolega koji, svaki na svoj način, iskazuju disfunkcionalnost kao posljedicu života na rubu zakona. Pri tome valja pohvaliti gotovo neprepoznatljivog Sama Worthingtona, ali još više Mireille Enos, koja je očigledno uživala u dojmljivom liku federalne agentice kojoj su amfetamini skuhali mozak i stvorili ovisnost o seksu i nasilju. Vrlo dobar je, pak, i Olivia Williams, koja predstavlja nešto najbliže “normalnom” policajcu u ovom filmu, ali koja zbog sklonosti čašici i makijavelističkom pristupu prema seksu pokazuje da i nije tako daleko od ruba koja je prešao Breacher.

U Sabotaži će, međutim, još više u oči upasti količine i eksplicitnost nasilja neuobičajene za hollywoodski prosjek (pa i Schwarzeneggerov opus). To, možda i ne iznenađuje, s obzirom na cenzorski rejting “R”, ali ovaj put, za razliku od lepršavih Schwrazeneggerovih akcijada 1980-ih, u pitanju više nije mitraljiranje hordi bezličnih negativaca, nego se ljude ubija na dijabolički neugodne načine pri čemu ne prska samo krv, nego se publici pruža uvid na mozak, crijeva i druge dijelove anatomije. Još je važnije da nasilje nije ograničeno samo negativce, nego i na nominalne protagoniste, odnosno da zvjerskom ubijanju i mučenju mogu biti izloženi čak i potpuno nedužni ljudi ili slučajni namjernici. Sabotaža tako nastoji biti “ozbiljan” film, odnosno na naturalistički način pokazati kako neka od Hollywooda popularizirana rješenja problema narko-kriminala izgledaju u praksi, odnosno kakav bi njihov učinak bio na ljude koji ih namjeravaju sprovesti. Ayer, čiji se scenaristički motivi često vrte oko psihološke cijene koje vojnici i policajci moraju plaćati kako bi čuvali mir običnih građana, ovdje “rat protiv droge” pokazuje isto tako traumatičnim za američke policajce kao što su vijetnamski i irački rat bili traumatični za vojne veterane. A implicitno se sugerira da je taj rat drukčiji od “običnih” krvoprolića na drugim stranama oceana koje se moglo napustiti, prije svega zbog toga što je on stvorio kartelovski monstrum s druge strane granice. 

Sabotaža je zbog toga izuzetno mračan, pesimističan i deprimirajući film, i ne čudi što će mnogi gledatelji koji su očekivali akcijsku zabavu biti razočarani. U tome od pomoći neće biti ni konvencionalna scena završnog obračuna, koja se doima poput ne baš najspretnijeg pokušaja da se naturalističkom trileru da “hollywoodski” završetak. Sabotaža je uz malo scenarističkog peglanja i spretnije montaže mogla riješiti neke od tih nedostataka. No, bez obzira na to što predstavlja komercijalni neuspjeh, može se proglasiti jednim od najneobičnijih, najzanimljivijih, a možda i najzrelijih filmova u Schwarzeneggerovoj karijeri.

SABOTAŽA

(SABOTAGE)

uloge: Arnold Schwarzenegger, Sam Worthington, Olivia Williams, Terrence Howard, Joe Manganiello, Mireille Enos, Harold Perrineau

scenarij: David Ayer

režija: David Ayer

proizvodnja: QED International/Open Road Films, SAD, 2014.

trajanje: 109′

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za fak.hr, objavljena 2014. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Projekt: Titan (The Titan, 2018)

PROJEKT: TITAN
 (THE TITAN)
 uloge: Sam Worthington, Taylor Schilling, Tom Wilkinson,
 Agyness Deyn, Nathalie Emmanuel, Corey Johnson
 scenarij: Max Hurwitz
 režija: Lennart Ruff
 proizvodnja: Motion Picture Capital/Netflix, UK/SAD/Španjolska, 2018.
 trajanje: 97 min.

Živimo u zanimljivim vremenima kad pojedine riječi nestaju iz rječnika. Jedan od primjera bi mogao biti izraz “direct-to-video”, za kojeg se čini izglednim da se za možda samo nekoliko godina više uopće neće koristiti. Razlog nije toliko u tome što su nestale videoteke, videokasete i DVD-ovi pomoću kojih su se ti filmovi distribuirali, koliko u tome što polako nestaje stigma nekvalitete kojom su bili obilježeni filmovi koji se nikada ne bi pojavili u kino-dvoranama. Jedan od razloga za to je Netflix, korporacija koja je počela ozbiljno najosnovnije parametre svjetske filmske industrije, prije svega zbog spremnosti da kroz vlastitu distribuciju ignorira rizike koje bi tradicionalni filmski studio tjerao da puše na hladno. Rezultat je niz ostvarenja koja se zbog uloženih sredstava ili imena na špici doimaju više nego dostojnim velikog ekrana, ali koji svejedno završe isključivo na malom. Ponekad se neki od tih Netflixovih filmova uspiju probiti kroz pukotine u svjetskoj distribuciji, pa su dostupni kino-publici u pojedinim zemljama. U slučaju Hrvatske jedan takav primjer je SF-film Projekt: Titan, prvijenac njemačkog režisera Lennarta Ruffa.

Radnja filma se događa 2048. godine, kada se svijet nalazi u dramatično gorem stanju nego danas. Eksplozija stanovništva koje smanjeni resursi više ne mogu održavati, ekološke i druge katastrofe prijete da Zemlju mjestom na kome više neće biti ljudskog života. Jedina nada za preživljavanje čovječanstva je kolonizacija svemira, a u Sunčevom sistemu je najidealnija lokacija za to Saturnov mjesec Titan. No, tamo postoji problem zbog izuzetne hladnoće, slabog Sunčevog svjetla i atmosfere na kojoj se ne može disati. Profesor Collingwood (Wilkinson) je zaključio da izgradnja umjetnih habitata nije praktična, a teraformiranje nemoguće, ali zato postoji daleko jednostavnija, iako u mnogo čemu radikalnija alternativa. Umjesto da Titan prilagodi ljudima, razvio je eksperimentalnu gensku terapiju kojim bi se ljudska tijela prilagodila Titanovim uvjetima. Poručnik Rick Janssen (Worthington) je zrakoplovni pilot koji je preživio tri dana bez vode u sirijskoj pustinji, te se čini idealnim kandidatom za program koji će Collingwood provesti pod okriljem NATO-a. Zajedno sa suprugom Abigail (Schilling) i sinom Lucasom (Jupe) dolazi u bazu gdje će, zajedno sa još nekoliko odabranih dobrovoljaca, živjeti u luksuznim vilama dok istovremeno prolazi pretrage i terapiju. Iako se ispočetka sve čini idiličnim, ispostavi se da je tretman sve samo ne bezopasan, kako po buduće “Titane”, tako i po njihove bližnje. I kako proces napreduje, tako Rick i njegovi drugovi počinju gubiti prepoznatljiva ljudska obilježja i postajati groteskna stvorenja, a postavlja se i pitanje da li se i sami smatraju ljudima odnosno da li osjećaju ikakve veze sa svojim obiteljima.

Kao i mnogi SF-filmovi, Projekt: Titan na svom početku odgovara parametrima “čistog” SF-a, odnosno njegovoj definiciji kao “žanru ideja”. Scenarij Maxa Hurwitza nudi prilično zanimljiv odmak od uobičajenih klišeja djela s motivom svemirske kolonizacije, odnosno daje potencijal za niz obrata u zapletu i inteligentnog propitivanja o tome što je srž ljudskog bića i identiteta. U njemu su se također nekako prošvercali i komentari na aktualna zbivanja, prije svega konflikt u Siriji, a za kojih ovaj film sugerira da neće biti završen sljedećih nekoliko desetljeća. Međutim, dobro postavljen početni zaplet i relativno solidna režija debitanta Ruffa nisu uspjeli spasiti ovaj film od niza velikih nedostataka. To se može vidjeti kroz prilično loš casting, prije svega kroz notorno bljedunjavog i zaboravljivog Sama Worthingtona u glavnoj ulozi, kojeg kao pravi protagonist i daleko bolji glumac lako nadmaši Schilling, poznata po nastupu u Orange Is The New Black. Još je tragičnija stvar s manekenkom Agyness Heyn koja tumači lik Collingwoodove pomoćnice, a tu nimalo ne pomaže što scenarij uopće nije objasnio niti sugerirao koji su motivi za njene postupke na samom kraju. No, još je žalosnije kod scenarija to što je zaglibio u autorovoj dilemi želi li napraviti “ozbiljan” SF-film ili potonuti u klišeje i plašenje publike buljookim čudovištima. Ona je riješena na najgori mogući način, odnosno nekakvom bijednom kombinacijom horora i kvazipolitičkog trilera, a još je bijednije razrješenje koje nudi nekakav nimalo uvjerljiv deus ex machina u obliku jedne razvikane, a danas ne naročito aktivne američke federalne agencije. Rezultat svega toga je jedno veliko razočarenje, odnosno spoznaja da je ovo film koji ne samo što bi u stara dobra vremena završio kao “direct-to-video”, nego to i zaslužio.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Bijes titana (2012)

 

 

BIJES TITANA
(WRATH OF THE TITANS)
uloge:  Sam Worthington, Rosamund Pike, Liam Neeson, Toby Kebbel, Edgar Ramirez
scenarij: Dan Mazeau & David Leslie Johnson
režija: Jonathan Liebesman
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje:  109 '

 

Jedna od najčešće citiranih poslovica u školskim klupama jest da je “ponavljanje majka znanja”. U Hollywoodu očigledno nisu uživali blagodati klasičnog obrazovanja, jer se tamo smatra kako je ponavljanje majka bogatstva. Barem to sugerira trenutni poslovni model vodećih američkih studija koji se sveo na reciklažu – bilo kroz remakeove i “rebootove” starih franšiza, bilo kroz nastavke. Takva je praksa malo kada izazivala takav prijezir kod kritičara kao što je slučaj bio sa Sudarom titana, čiji se drugi nastavak upravo pojavio u kinima.

 

Kada se prije dvije godine pojavila nova verzija filma temeljenog na grčkom mitu u Perzeju, razočaranje nije predstavljao samo uobičajeno neproduhovljen scenarij, nego i očajno loš izgled samog filma, koji je bio posljedica odluke da se usred produkcije 2D film “konvertira” u 3D. Međutim, bez obzira kritičarske zamjerke, Sudar je zaradio dovoljno novca da potakne snimanje novog nastavka, za koga je, doduše, bilo neke osnove vjerovati da bi mogao biti bolji.

 

Radnja započinje oko deset godina kasnije nakon događaja u prethodnom filmu. Polubog Perzej (Worthington) nastoji živjeti kao skromni ribar i odgajati sina prije nego što ga njegov otac, bog Zeus (Neeson), upozori da će ponovno morati spašavati svijet. Ljudi se, naime, sve manje mole bogovima, pa oni zbog toga gube svoje moći i besmrtnost. Perzeju bi to bilo sasvim svejedno da božanske moći nisu jedina stvar koja u Tartaru zatočenim drži Krona i njegove Titane koji jedva čekaju da svoj bijes iskale na ljudima. Nakon što Zeusa zatoče njegova božanska braća, Perzej ga mora spasiti te okuplja družinu čiji će članovi biti polubog Agenor (Kebell) i kraljica Andromeda (Pike).

 

Producentima Bijesa titana se mora priznati da su, usprkos financijskog uspjeha, bili svjesni nedostataka prethodnog filma, te su se ipak potrudili da drugi film bude bolji. Francuski režiser Louis Letterier je zamijenjen sa Južnoafrikancem Jonathanom Liebesmanom, koji je u Invaziji svijeta: Bitci za Los Angeles pokazao veće snalaženje u fantastičnom žanru. Prva stvar koja se u ovom filmu primijeti jest da je snimljen za 3D, odnosno da se Liebesman potrudio napraviti niz dojmljivih scena leta kroz kanjone ili podzemne spilje tako da je gledatelj uglavnom svjestan trodimenzionalnosti. Kron kao glavni negativac, također je napravljen na maštovit način te su scene u kojima iskazuje svoj destruktivan potencijal zbilja fascinantne.

 

Vizualne atrakcije su, međutim, loša kompenzacija za scenarij Davida Mazeaua i Davida Leslieja Johnsona, koji je nekako uspio biti još lošiji od prethodnog. Perzej, koga ponovno tumači nimalo karizmatski Worthington, i dalje je mrzovoljan, gotovo antipatičan heroj; pokušaj da ga se humanizira preko sina izgleda kao iritantan klišej. Još veći klišej predstavljaju likova olimpskih božanstava, svedenih na jeftine pseudofrojdovske karikature. Ipak, možda će najviše na živce ići nastavak silovanja grčke mitologije; u novoj verziji Andromeda postaje žena-ratnica, davši priliku Rosamund Pike (koja je zamijenila Alexu Davalos iz prethodnog filma) da još jednom pokaže kako posjeduje ogroman talent za pronalaženje nezahvalnih uloga. Još iritantniji je lik Agenora kao dežurnog šaljivdžije čije se replike, usprkos neospornog talenta Tobyja Kebbella, doimaju više nego otrcano. Zbog svega toga Bijes titana izgleda kao još jedan nepotrebni holivudski projekt, koji gledateljima ostavlja tek slabašnu nadu da će tamošnji producenti jednog dana ipak nešto naučiti.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Teksaška polja smrti (2011)

Texas Killing Fields
(izvor: Wikipedia)

TEKSAŠKA POLJA SMRTI
(TEXAS KILLING FIELDS)
uloge: Sam Worthington, Jeffrey Dean Morgan, Jessica Chastain, Chloë Grace Moretz
scenarij: Don Ferranone
režija: Ami Canaan Mann
proizvodnja:  Infinity Media/QED, SAD, 2011.
trajanje:  105 '

Kada je u pitanju kadrovska politika, Hollywood se ne doima bitno drukčijim od nekih nama bliskih prostora. U američkoj filmskoj industriji se, naime, može dalje dogurati ako netko posjeduje talent i utjecajne roditelje nego ako posjeduje jedino talent. Posljednji takav primjer predstavlja Ami Canaan Mann, kći slavnog režisera Michaela Manna, čiji se najnoviji film Teksaška polja smrti nekako uspio nacrtati na posljednjem festivalu u Veneciji. Sudeći po onome što su u prilici vidjeti naši kino-gledatelji, vjerojatnije je da je uprava festivala za taj dodatak programu bila motivirana prezimenom na špici, a manje kvalitetom samog filma.

Radnja filma je inspirirana stvarnim događajima u Teksasu, a sam naslov potječe od velike močvare u okolici Houstona koja predstavlja omiljeno odlagalište leševa za tamošnje ubojice. “Polja smrti” se nalaze na granici područja Texas Cityja, za čiju policiju kao detektivi rade dvojica protagonista. Stariji od njih dvojice je Brian Heigh (Morgan), bivši njujorški policajac i obiteljski čovjek, čije se javno ispovijedanje katoličanstva čini neobičnim njegovom mlađem partneru Mikeu Sounderu (Worthington), domaćem dečku koji, pak, ima problema s temperamentom. Njihove vještine će, pak, na kušnju staviti okrutni serijski ubojica za koga Heigh vjeruje da operira na području pod njihovom nadležnošću; Sounder, pak, nevoljko ulazi u istragu, dijelom i zbog toga što bi zbog nje morao ponovno sretati bivšu suprugu Pam (Chastain) koja radi u policiji susjednog grada. Istraga, međutim, za obojicu dobije osobnu dimenziju kada im nepoznati ubojica počne slati poruke, odnosno kada potencijalnom metom zločinca postane djevojčica Anne (Meretz) koju detektivi nastoje zaštititi od problematične majke-prostitutke.

Iako se na prvi pogled čine tek još jednom varijacijom na već izlizanu temu serijskih ubojica, Teksaška polja smrti su projekt koji je imao ozbiljnih potencijala. Motiv koji je ocu redateljice poslužio za Lovca za ljude, jedan od njegovih najboljih (iako neopravdano potcijenjenih) ostvarenja, mogao se obogatiti i s “južnjačkom gotikom”, odnosno egzotičnim mjestom i atmosferom koja zbivanja u filmu čini mračnijim nego što bi to inače bio slučaj. Scenarij Dona Ferranonea je, pak, svemu mogao dati i određenu dozu realizma; zlo koje prijeti protagonistima je, zapravo, prilično banalno, ali istovremeno i lišeno holivudskih klišeja. Isto se može reći i za banalnu, ali opet neuobičajenu završnicu.

Najveći dio tih potencijala je, međutim, ostao tragično neiskorišten. To je dijelom posljedica nedostataka samog scenarija, koji mnoge motive, podzaplete i likove nije sastavio u čvrstu cjelinu, ali najveću odgovornost snosi redateljica. Ami Mann se, po svemu sudeći, zagubila prenoseći scenarij na ekran, pa su gledatelji najvećim dijelom zbunjeni te im treba vremena da pohvataju sve “konce” ove složene priče. Teksaška polja smrti zbog toga često izgledaju kao nespretno sastavljeni kolaž različitih filmova.

Najmanju krivicu za neuspjeh ovog filma, pak, snosi prilično raznorodna, ali i izuzetno dobro raspoložena glumačka ekipa. Tu su jednako dobre mlada Chloe Meretz, u posljednje prilično hiperaktivna Jessica Chastain te gotovo neprepoznatljiva Sheryl Lee. Dobar posao je napravio i Jeffrey Dean Morgan, iskoristivši rijetku priliku za glavnu ulogu. I za Sama Worthingtona se mora priznati da se trudio, iako će i ovaj put biti jasno da je uspjeh Avatara imao vrlo male veze s njegovim glumačkim talentom.

Iako su prilično neuspješno ostvarenje, Teksaška polja smrti su istovremeno i jedan od najzanimljivijih neuspjeha na našem kino-repertoaru. Kao rijetko koji drugi naslov će dati jasan uvid u depresivnu spoznaju da Hollywood, kada kumovsko-obiteljske kriterije pretpostavi stručnosti i talentu, nema bitno drukčije rezultate od nekih drugih institucija.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)