RETRO-RECENZIJA: Čovjek-pauk (Spider-Man, 2002)

uloge: Tobey Maguire, Kirsten Dunst, Willem Dafoe, James Franco, Cliff
Robertson, Rosemary Harris, J.K. Simmons
glazba: Danny Elfman
scenarij: David Koepp (po stripu Stana Leeja & Stevea Ditkoa)
režija: Sam Raimi
proizvodnja: Columbia/Marvel Entertainment, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 131′

O kreativnoj krizi u Hollywoodu najbolje svjedoci činjenica da posljednje rekorde na kino-blagajnama obaraju filmovi koji su nastali na osnovu strip i književnih predložaka umjesto na osnovu imaginacije holivudskih scenarista. Čovjek-pauk, ekranizacija popularnog stripa Stana Leeja i Stevea Ditkoa, je lijep primjer za to – ostvarenje koje je već na samom početku američkog filmskog ljeta 2002. ostvarilo tako dobar rezultat da će sve ostale holivudske ljetne uzdanice, uključujući Lucasove Klonove, imati itekakvih problema da ga obore s ovogodišnjeg trona. Razlog za to, dakako, nije toliko o popularnosti samog “Marvelovog” stripa (koji je uvijek bio u sjeni daleko poznatijih DC-ovih superjunaka Supermana i Batmana), koliko u angažiranju kvalitetne ekipe koja je manje-više uspjela u onome na čemu mnoge strip-ekranizacije lome zube – zadovoljavanju ukusa strip-fanova uz istovremeno zabavljanje široke ne-stripovske publike.

Radnja filma se događa u New Yorku gdje protagonist, žgoljavi i neugledni srednjoškolac Peter Parker (Maguire) živi sa stricem Benom (Robertson) i strinom May (Harris) te sanjari o lijepoj susjedi Mary Jane “M.J.” Watson (Dunst) koja ga, naravno, ne “šljivi” ni pet posto. No, stvari se mijenjaju kada prilikom posjete biološkom laboratoriju Petea ugrize genetski modificirani pauk i on odjednom dobiva moći superjunaka – bolji vid, sluh, “paukov instinkt”, snagu kao i sposobnost da iz dlanova izbacuje ljepljivu mrežu koja ce mu omogućiti da poput Tarzana jezdi između njujorških nebodera. U početku će Pete to koristiti da sebi popravi financijsku situaciju, ali kada mu kriminalci ubiju strica, on odlučuje svoje moći koristiti da bi se borio protiv kriminala. U međuvremenu se ispostavlja da mu te moći nisu nimalo pomogle pronaći put do MJ-ina srca – ona se zabavlja s Peteovim najboljim (i jedinim) prijateljem Harryjem Osbornom (Franco), čiji je otac, bogati i ugledni znanstvenik Norman Osborn (Dafoe), prilikom pokusa s nanotehnološkim plinom također stekao nadljudske moći, ali s tim i drugo “ja” koje je lišeno svih moralnih skrupula.

Najbolja stvar kod ove ekranizacije Čovjeka-pauka bilo je angažiranje uglednog Sama Raimija (Zla smrt) za režisera. Raimi je kao fanatični ljubitelj tog stripa prepoznao njegovu najveću vrijednost – činjenicu da je glavni junak, usprkos svih svojih moći, duboko isfrustriran, nesiguran i nesretan tip – pa je inzistirao na tome da tu ulogu umjesto od studija traženih holivudskih ljepotana (Freddie Prinze Jr.) dobije Tobey Maguire, koji svojim skromnim i neuglednim izgledom savršeno “skida” Parkera iz originalne vizije stripa. Maguire ovu ulogu igra maestralno, ali, na žalost, ostatak glumačke ekipe baš i nije pogođen. Kirsten Dunst nije baš previse uvjerljiva kao “cura iz susjedstva” (možda najviše zbog loše šminke i pogrešno odabrane boje kose), i prije ćemo je pamtiti po sceni poljupca na kiši (a kada zamislimo prizor koji je Maguire ugledao prilikom njenog snimanja nije teško objasniti zašto je s Dunstovom očijukanje nastavio iza kamera) nego po nekakvom posebnom glumačkom umijeću. I ugledni Willem Dafoe je potraćen kao negativac – dok još nekako može stati kao u suštini dobar znanstvenik, kao njegov psihotični alter ego je čak ispod Schwarzeneggera u Batmanu i Robinu. Ostatak glumačke ekipe je, doduše, solidan, ali sveden uglavnom na epizode. Akcijske scene su efektne, ali ne previše pamtljive. Ali, to uostalom, i nije tako važno. Raimiju su od vizualne “kulerštine” bili zanimljiviji likovi i zaplet. A uz nekonvencionalnu završnicu koja samo naglašava u današnjem Hollywoodu tako rijetku humanu dimenziju, Čovjek-pauk predstavlja film koji je uistinu zaslužio oboriti sve komercijalne rekorde.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Dar (The Gift, 2000)

uloge: Cate Blanchett, Keanu Reeves, Giovanni Ribisi, Gary Kinnear,
Hilary Swank, Katie Holmes, J.K. Simmons, Gary Cole, Michael Jeter,
Kim Dickens, Rosemary Harris, Chelcie Ross
scenografija: Neil Spissak
kostimografija: Julie Weiss
fotografija: Jamie Anderson
montaza: Arthur Coburn & Bob Murawski
glazba: Christopher Young
scenarij: Billy Bob Thornton & Tom Epperson
rezija: Sam Raimi
proizvodnja: Lakeshore, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 111'

Sam Raimi je svoju reputaciju kult-filmaša izgradio na bizarnim horor-komedijama koje su zračile prepoznatljivim vizualnim stilom, kao i nevjerojatnim smislom za crni humor. No, u posljednje vrijeme je Raimi (danas također poznat i kao producent kultnih TV- serija Hercules i Xena) promijenio ploču i počeo snimati prilično konvencionalne filmove, pri čemu se okušao i za njega neobičnim žanrovima kao što su trileri i sportske drame. Na kraju se ispostavilo da se Raimi podvrgnuo konvencijama čak i kada se vratio žanru koji mu je svojevremeno bio omogućio slavu. Najbolji dokaz za to je Dar, triler sa horor-motivima kojeg je Raimi snimio prema scenariju Billyja Boba Thorntona, glumca s kojim je bio suradjivao u Jednostavnom planu. Taj je film u hrvatska kina došao s prilično zakašnjenja, vjerojatno zato što prije skoro godinu dana u Americi nije imao bog-zna-kakvu prođu na blagajnama (što se zbog relativno niskog budžeta od nekih 10 milijuna US$ i ne mora smatrati posebnom tragedijom).

Radnja filma odvija se u Brixtonu, gradiću u Georgiji gdje većina stanovnika jedva sastavlja kraj s krajem od socijalne pomoći. Za udovicu Anne Wilson (Blanchett) ta socijalna pomoć nije dovoljna da bi mogla prehraniti troje sinova, pa je prisiljena koristiti svoj vidovnjački talent i sugrađanima predviđati budućnost iz tarot-karti u zamjenu za sitnu financijsku “donaciju”. Iako je Anne svoj vidovnjački talent naslijedila od bake, rijetko ga koristi i svojim klijentima umjesto toga dijeli savjete. Tako će brutalno zlostavljanoj Valerie Barksdale (Swank) savjetovati da napusti svog nasilničkog supruga Donnieja Barksdalea (Reeves), na što joj dotični počne prijetiti i na svakojake druge načine zagorčavati zivot. U međuvremenu svakodnevnicu Brixtona je uzburkala vijest o nestanku Jessice King (Holmes), mlade kćeri najmoćnijeg čovjeka u gradu. Nakon bezuspješnih pokušaja da slučaj riješi konvencionalnim metodama lokalni šerif Johnson (Simmons) se nevoljko za pomoć obraća Annie. Njeni napori u početku ne donose nikakvog rezultata, ali kada vizije konačno dođu, odvesti će je do šokantnog otkrića koje će joj život dovesti u opasnost.

Zaplet Dara nije bog-zna-sto i već je mali milijun puta (uključujući završnicu koju je mogao predvidjeti svatko tko ima iole iskustva s holivudskim filmovima) korišten u trećerazrednim epizodama Dosjea X, pa i u Zemeckisovom trileru Ispod površine. No, ono što ovaj film razlikuje od svih njih je izvedba. Prije svega je riječ o izvrsnom scenariju Toma Eppersona i Billyja Boba Thorntona, koji je s dosta realizma i životnosti opisao likove koji obitavaju u ruralnoj, siromašnoj i neobrazovanoj Americi koju danas tako rijetko imamo prilike vidjeti u holivudskim filmovima. Zatim je tu i Raimi kao režiser koji itekako zna graditi napetost u filmu, tako da u Daru imamo neke od najjezovitijih scena koje smo u posljednje vrijeme imali priliku vidjeti na velikom ekranu. Ali, najugodnije iznenađenje filma je u castingu. Tako se australska glumica Cate Blanchett još jednom dokazuje kao prava majstorica svog posla, čineći lik samohrane juznjačke majke jednako uvjerljivim kao i likove renesansnih suverena i viktorijanskih dama koje je bila glumila u svojoj karijeri. Ovdje se čak i Keanu Reeves, glumac čija je drvena gluma bila upropastila tolike filmove, iskazao u neobično efektnoj ulozi negativca, koji je daleko neugodniji i opakiji od svih holivudskih serijskih ubojica upravo zato sto izgleda kao netko koga svaki dan možemo sresti na ulici. Sto se muške publike tiče, pogotovo adolescenata koji su voljeli Dawson’s Creek, njoj ce izuzetno ugodno iznenađenje biti scena u kojoj Katie Holmes eksplicitno pokazuje dva atributa koja su joj donijela slavu. Iako ce reciklirana i predvidljiva završnica prilično pokvariti dojam o filmu koji je mogao biti pravo pravcato remek-djelo, Dar je nešto sto bi ljubitelji kvalitetnog i inteligentnog žanrovskog filma itekako trebali pogledati.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 25. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Carstvo velikog Oza (2013)

***** Five Star MOVIE REVIEW: “Oz The Great an...
(izvor: ImagePros)
CARSTVO VELIKOG OZA
(OZ THE GREAT AND POWERFUL)
uloge: James Franco, Mila Kunis, Rachel Weisz, Michelle Williams, Zach Braff, Bill Cobbs, Joey King
scenarij: David Lindsay-Abaire & Mitchell Kapner
režija: Sam Raimi
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2013.
trajanje: 130 '

Hollywoodu nije ništa sveto, pogotovo kada se kroz remakeove i nastavke spoje pohlepa i nedostatak kreativnosti. To ponekad zna rezultirati prčkanjem čak i po onome što se smatra ključnim dijelom ne samo vlastite, nego i svjetske kulturne baštine, a što je čak i najšira publika sklona odbaciti kao svetogrđe. Otprilike tako bi se mogla objasniti sudbina brojnih adaptacija “Čarobnjaka iz Oza”, popularne dječje knjige Franka L. Bauma, koje su ostale beznadno zasjenjene znamenitom MGM-ovom verzijom Victora Fleminga iz 1939. godine. Nju je, po svemu sudeći, ipak izbjeglo “Veliko carstvo Oza”, ambiciozan Disneyev projekt, u kina izbačen nepuna tri desetljeća nakon što se studio opekao s neslužbenim nastavkom “Povratak u Oz”, odbačenim i od kritike i od publike.

Novi film umjesto nastavka predstavlja pred-nastavak, odnosno kazuje priču o podrijetlu naslovnog lika u Baumovoj knjizi i njegovom dolasku u čarobnu zemlju Oz. Na samom početku je on predstavljen kao Oscar Diggs (Franco), mađioničar čije su visoke ambicije u raskoraku s mnogo banalnijom stvarnošću zabavljača u putujućem cirkusu, kao i ne baš visokim moralnim standardima, pogotovo kada je ljepši spol u pitanju. Nakon što se našao u Kansasu, stjecaj okolnosti i lokalnih vremenskih prilika ga odvede na dramatično putovanje koje će završiti u nepoznatoj zemlji punoj neobičnih stvorenja. Prva koja će mu ukazati dobrodošlicu je princeza Theodora (Kunis), koja mu objasni kako je kralja njene zemlje ubila zla vještica, te kako Diggsov dolazak predstavlja ispunjenje proročanstva o čarobnjaku koji će ih spasiti. Diggs se brzo prilagodi novoj ulozi, a još brže nakon što dođe u Smaragdni grad kod Theodorine skeptične sestre Evanore (Weisz) koja mu svejedno objasni kako ga u slučaju ispunjenja misije čeka prijestolje Oza i nezamislivo bogatstvo. Da bi ga stekao, Diggs odlazi na put u jazbinu zle vještice u Mračnoj šumi, pri čemu ga prate krilati majmun Finley i Porculanska djevojčica.

Jednako težak i prilično nezahvalan zadatak je čekao i Sama Raimija, kome je Disney povjerio režiju ovog filma. S jedne strane je bio imperativ da se publici ponudi nešto uistinu novo, a s druge strane da se previše ne odmakne od parametara uspostavljenih 1939. godine; “Veliko carstvo Oza” se isto tako publici moralo “prodati” kao djelo vezano uz MGM-ov klasik, iako je drugi hollywoodski studio na njega imao prava. Raimi je u tome uglavnom uspio, iskoristivši ne samo budžet dostojan suvremenog hollywoodskog blockbustera, nego i za današnji Hollywood neobično veliku količinu domišljatosti. Najveća novina u odnosu na stari film su, dakako, specijalni efekti i 3D tehnologija; tu je, međutim, Raimi prilično lukavo kroz nove tehnike odao počast starima – kao i Flemingov, i novi film za početne scene u Kansasu koristi crno-bijelu tehniku; Raimi namjerno sužava ekran na format 4:3, da bi ekran raširio zajedno s dolaskom boje u scenama smještenim uz Oz. Isto tako, neke od likova iz Oza tumače isti glumci kao i likove u Kansasu. S druge strane je primjetan nedostatak pjesama i sličnih glazbenih brojeva, koji fanovima originala i neće previše zasmetati, dijelom zahvaljujući poslovično kvalitetnoj partituri Dannyja Elfmana.

“Carstvo velikog Oza”, s druge strane, ozbiljno pati zbog problema s castingom. Hiperaktivni i u posljednje vrijeme svenazočni James Franco nije bio najsretniji izbor za komplicirani lik sitnog hohštaplera koji, u skladu s holivudskim klišejima, malo prebrzo postaje heroj. Ni ostatak glumačke ekipe se nije previše istakao, pa će, tako, na primjer, Mila Kunis ostati bolje upamćena zbog šminki koja ju čini neraspoznatljivom od Marion Cotillard. Iako primjetno bolji nego što sugeriraju mlake kritike i s komercijalnim uspjehom koji se doima opravdanijim nego kod većine hollywoodskih blockbustera, Raimijev se teško može mjeriti sa svojim velikim prethodnikom. A to će biti još teže kada dođu neizbježni nastavci.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 24. ožujka 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)