Oznaka: Sam Mendes

RECENZIJA: 1917 (2019)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Ako je suditi po sadržaju filmova koje hollywoodski studiji lansiraju krajme svake godine u nastojanju da pohvataju što više prestižnih nagrada, britanska povijest se čini prilično popularnom temom. A to, dakako, uključuje i britansku vojnu povijest. Lovcima na “Oscare” bi nadahnuće u tom smislu trebala pružiti karijera Davida Leana, čija su dva filma koja se bave tim temama – Most na rijeci Kwai i Lawrence od Arabije – postali ne samo veliki hitovi i trijumfalno osvajali zlatne kipiće, nego su čak stekli status neupitnih klasika Sedme umjetnosti. Stoga je razumljivo što Leanovi današnji kolege pokušavaju ponoviti pothvat velikog majstora koji se na ovaj ili onaj način nastoje baviti najkrvavijim oružanim sukobima 20. stoljeća iz perspektive onih koji su na njima sudjelovali na britanskoj strani. Prije dvije godine je nešto tako, s ne baš sjajnim rezultatima, pokušao Christopher Nolan s Dunkirkom. Ove godine je to, pak, sličan pothvat nastoji ostvariti Sam Mendes sa svojim ratnim spektaklom 1917. I u tome bi, barem ako je suditi prema kritičarskim panegiricima i prognozerima glasačkog raspoloženja losanđelske Akademije, mogao imati daleko više uspjeha.

Naslov se odnosi na 1917. godinu, istu onu koja se ne tako davno na polovici zemaljske kugle slavila kao početak stvaranja jednog ljepšeg, boljeg, pravednijeg svijeta za kojim u ovo doba neoliberalnog kapitalizma sve više čeznu mlade generacije. U Britaniji, se međutim, ta ista godina vezuje za jedno od najmračnijih i najtragičnijih razodblja britanske povijesti, kada su skoro čitave generacije najnadarenijih i najodličnijih Britanaca pokošene u cvijetu mladosti. Razlog za to je Prvi svjetski rat, koji je započeo još 1914. godine, a što je za one koji su u njemu sudjelovali od početka izgledalo kao vječnost. I nastavak rata je izgledao kao vječnost, prije svega onima koji su se borili na Zapadnoj fronti, gdje ni zapadni saveznici, uključuijući Britanski Imperij, a ni Centralne sile na čelu sa carskom Njemačkom, nisu bile u stanju postići odlučujuću pobjedu. Umjesto toga se vodio pozicijsko ratovanje gdje se linija fronte nije bitno mijenjala godinama, čak ni nakon bitaka u kojima bi na obje strane izginule stotine tisuća ljudi.

6. travnja 1917. godine, kada se odvija radnja filma, je jedna od takvih bitaka dovela do nečeg nalik na njemačko povlačenje. Sve to previše ne brine dvojicu protagonista, kaplare i Toma Blakea (Chapman) i Willa Schofielda (Mackay), ali se sve promijeni kada im general Erinmore (Firth) povjeri delikatan zadatak. Izviđanjem je otkriveno da je njemačko povlačenje ništa drugo do vješto postavljena klopka; Nijemci su namjerno napustili svoje obrambene linije kako bi Britance potakli da napadnu njihovu drugu, daleko bolje utvrđenu i branjenu liniju i britanski napad će se pretvoriti u masakr. Zapovijed za taj napad, koji se treba obaviti sljedeće jutro, je dobila Devonska pukovnija, a s njome su prekinute telefonske veze. Blake i Schofield joj umjesto toga moraju osobno dostaviti zapovijed o obustavljanju napada i tako zaustaviti besmisleno krvoproliće. Da bi to mogli učiniti, prisiljeni su napustiti relativnu sigurnost svojih rovova i prijeći preko ničije zemlje gdje ih čekaju brojne opasnosti, od mina iznenađenja preko zaostalih njemačkih vojnika. Blake je za izuzetno opasnu i tešku misiju osobno motiviran, s obzirom da mu Devonskoj pukovniji služi rat, za razliku od Schofielda koji bi više volio da se preko ničije zemlje krene tek nakon što padne mrak.

Sam Mendes je ideju za film dobio od priča svoga djeda Alfreda H. Mendesa, koji je u Prvom svjetskom ratu bio služio kao kurir i u svojim memoarima opisao doživljaje nalik na one koje proživljavaju protagonisti 1917. Mendesu je, međutim, za film daleko bila ključnija odluka da cijeli film napravi u jednom jedinom kadru. Iako je riječ o tehnici koja i nije toliko neuobičajena, pa se tako i prije pet godina “oskarovski” Birdman mogao pohvaliti da je sve napravio u jednom kadru, zadatak za Mendesa je ovdje bio daleko zahtjevniji. U dva sata koliko traje film, bilo je nužno rekonstruirati bitku, odnosno protagoniste pratiti kroz različite lokacije pri čemu im se događaju razne, uglavnom neugodne, ali vrlo često spektakularne stvari. Iako se film sastoji od jednog kadra, u njemu se mogu vidjeti nekoliko različitih ali i dojmljivih scena, uključujući neke sa stotinama statista. U film je nesumnjivo uložen ogroman trud, a to se prije svega odnosi na izuzetnu brigu o detaljima, kao što su uniforme, oružje, oprema, ali i veliku vještinu kojom je niz prekinutih kadrova vještom montažom, CGI i drugim trikovima neprimjetno uklopljen u jedan jedini. 1917 funkcionira i kao “klasični” ratni film, koji gledateljima donosi prilično uvjerljivu mješavinu akcije i drame. Mendes svoju osnovnu zamisao o jednom kadru nastoji što dosljednije sprovesti, tako da se radnja prikazuje isključivo iz perspektive glavnih likova, a i kamera je stalno pokretna, i to uvijek naprijed. Iako su neki od kritičara film zbog toga posprdno uspoređivali s video-igrom u kojoj se napreduje iz razine u razinu, u 1917 takav postupak ima itekakvog smisla, te je posve razumljivo zašto će ovaj film duboko impresionirati sve gledatelje koji se imalo razumiju u Sedmu umjetnost i znaju cijeniti vještinu i trud nužnu za ovakav projekt.

Iako je vjerojatno jedan od najimpresivnijih filmova godine i najozbiljnjiji kandidat za “Oscara”, 1917 ipak nije savršen. Tehnička ispeglanost i savršenost forme nije pratio neki naročiti trud oko scenarija. Likovi nisu dobro napisani i pokušaji da ih se učini zanimljivima previše često skreće u vode melodrame, a što se možda najbolje vidi u sceni gdje jedan od protagonista sreće mladu Francuskinju s malim djetetom. S druge strane, glumačka ekipa čini ono što najbolje može s tako nezahavlnim materijalom, te se posebno ističe mladi Mackay u ulozi vojnika koji je u dva sata prisiljen iskusiti ono što mnogi neće u nekoliko života. Pojava nekoliko velikih zvijezda kao što je popularni Cumberbatch u cameo ulogama, s druge strane, gledatelje previše često podsjeća da ipak gledaju hollywoodski film umjesto pažljivog rekonstruiranog djelića svjetske povijesti. No, usprkos tih nedostataka, 1917 ipak zaslužuje preporuke i, čak i ako je daleko od standarda koje je postavio jedan Lean, zlatni kipić neće biti nezaslužen.

1917

uloge: George Mackay, Dean-Charles Chapman, Mark Strong, Andrew Scott, Richard Madden, Claire Duburq, Colin Firth, Benedict Cumberbatch

scenarij: Sam Mendes & Kristy Wilson-Carnes

režija: Sam Mendes

proizvodnja: Universal/Dreamworks, UK/SAD, 2019.

trajanje: 119 min.

OCJENA: 8/10

RECENZIJA: Spectre (2015)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment 
SPECTRE
uloge: Daniel Craig, Christoph Waltz, Lea Seydoux, Ben Whishaw, Naomie Harris, Dave Bautista, Monica Bellucci, Ralph Fiennes
scenarij: John Logan, Neil Purvis, Robert Wade, Jez Butterworth
režija: Sam Mendes
proizvodnja: MGM/Columbia, SAD/UK, 2015.
trajanje: 148 min.

Serija o Jamesu Bondu se nakon više od pola stoljeća uspjela nametnuti kao najdugovječnija u povijesti filma. Takvo je dostignuće bilo nemoguće postići bez da su njeni tvorci iskazali spremnost za prilagodbe novim okolnostima. To je možda najviše do izražaja došlo u njenom pretposljednjem nastavku Skyfall, čiji su tvorci najdalje otišli od originalne Flemingove formule o bonvivanskom agentu-pustolovu koji spašava svijet u pauzama uživanja u luksuzu, egzotičnim lokacijama i lijepim ženama. Napravljen kao mračna, na trenutke intimistička drama nalik na osvajače “Oscara” u kojoj se umorni, sredovječni protagonist manje bori sa živopisnim zlikovcima, a više sa s vlastitim demonima, taj je film doživio hrpu pohvala od strane kritike koji su takvo skretanje shvatili kao dosad najveće osvježenje u seriji. Takvi eksperimenti, sudeći po komercijalnim rezultatima, nisu smetali ni publici, pa je tako i najnoviji nastavak Spectre krenuo istim putem, iako s primjetno manje intenziteta, ali i uspjeha.

Skyfall se među fanovima serije o Bondu, pogotovo onima čije sjećanje seže dalje od nastupa Daniela Craiga, shvaćao i kao svojevrsni “reboot”, odnosno nastojanje da novi, “ozbiljni” i “politički korektni” Bond dobije i pozadinu koju bi činili prepoznatljivi, ali “osvježeni” elementi sage – pa je tako Naomie Harris postala nova Bondova stalna pomoćnica Moneypenny, Ben Whishaw postao novi Bondov tehničar Q, a Ralph Fiennes postao novi Bondov šef M. Spectre samim svojim naslovom govori kako taj proces nastavlja time što Bonda suprotstavlja novom izdanju njegovog najgoreg i najdugovječnijeg neprijatelja – svjetske zločinačke organizacije na čijem je čelu Ernst Stavro Blofeld. Početak novog filma tako Bonda dovodi u Ciudad de Mexico gdje će, u nastojanju da pronađe i likvidira talijanskog gangstera, otkriti njegovu povezanost sa SPECTRE. Do tog saznanja, međutim, dolazi tek nakon spektakularnog obračuna na i iznad ulica meksičke prijestolnice, a što nije po volji njegovom šefu, pogotovo s obzirom da se britanska tajna služba MI6 nalazi pred temeljitom reogranizacijom. Bond bude suspendiran, ali ga to ne spriječava da ode u Rim tražiti odgovore od gangsterove udovice (čiji lik tumači Bellucci), a potom i u Austriji gdje mu stari poznanik i neprijatelj g. White (Jesper Christensen) na samrti daje informacije u zamjenu za obećanje da će zaštititi njegovu kćer, liječnicu Madeleine Swann (Seyodux).

Spectre se, s budžetom koji se vrtio između 250 i 350 milijuna dolara, smatra najskupljim od svih filmova o Bondu, odnosno jednim od najskupljih hollywoodskih filmova u posljednje vrijeme. Njegovi autori to jasno stavljaju na znanje na samom početku, odnosno u sceni gdje neprekinuta vožnja kamerom usred proslave meksičkog Dana mrtvih prikazuje na stotine statista u živopisnim kostimima. U pitanju je izuzetno efektna scena, ali je nakon nje nijedna druga u filmu ne može nadmašiti, iako su neke od njih, kao što je automobilska potjera rimskim ulicama ili obračun u vlaku (koji će stare fanove asocirati na Iz Rusije s ljubavlju i Špijun koji me je volio) vrlo blizu tome. Međutim, uz te dojmljive scene ima daleko više onih koji to nisu, odnosno koji se doimaju kao da pripadaju filmu kome je nedostajalo budžeta, odnosno scenarističke inspiracije. Veliki dio filma se tako događa u ruševnim, zapuštenim ili napuštenim zdanjima, koje kao da žele poručiti ono što autor Mendes misli, ali ne želi priznati – da je Bond relikt vremena koje je prošlo. Umjesto toga se kao važan motiv zapleta koristi vrli novi svijet informatičke i druge supertehnologije gdje špijuniranje umjesto terenskih operativaca obavljaju uređaji, a ubijanje umjesto agenata s dozvolom za ubijanje obavljaju bespilotne letjelice. Čak i negativcima više nije potreban nekakva demonski složena apokalipsa da bi zavladali svijetom; dovoljno je tek preuzeti dio sigurnosne infrastrukture koje su im izgradile same države pod izgovorom zaštite građana od terorista.

Svi ti zanimljivi dijelovi scenarija – koji je, po običaju, stvorio višečlani tim – su, pak, kompromitirani jednim od najslabijih “neočekivanih” scenarističkih obrata u povijesti franšize. Ne samo da je identitet Blofelda zahvaljujući traileru i imenu Christopha Waltza na špici bio jedna od najgore čuvanih tajni u povijesti popularne kulture, nego je izgledalo prilično “jeftino” odnos Bonda sa svojim najgorim neprijateljem učiniti “osobnim”. Tome nimalo ne pomaže ni to da se Craig doima prilično umoran i neraspoložen u tumačenju svoje, sada odjednom “dramske” uloge. Stvar stoji još gore s Leom Seydoux, koja bi se mogla nazvati jednom od privlačnijih i potencijalno zanimljivijih Bondovih djevojki u posljednje vrijeme, ali koja nema ni zrnce “kemije” s Craigom, a čiji je lik uništen scenarističkom trapavošću i očajnim replikama. Još gore stoji s očigledno neraspoloženom Monicom Bellucci koja je u šestom desetljeću života dovedena samo zato da bi razbila rekord za najstariju od svih Bondovih romantičnih partnerica. Jedini član glumačke ekipe koji ostavlja nekakav pozitivan dojam, s druge strane, je Dave Bautista, orijaški bivši MMA borac koji se u ulozi Spectrinog glavnog ubojice iskazuje kao više nego dostojan Bondov protivnik, te koji u cijelom filmu ne izgovori nijednu riječ, podsjetivši na Richarda Kiela kao Ralje 1970-ih. Zapravo, najbolje scene filma su one kojima se, slično kao i u Skyfallu, eksplicitno ili implicitno evocira sjećanje na antologijske prizore serije, a za što kao jedan od primjera može poslužiti Bondovo ispitivanje u Blofeldovom sjedištu, koje dosta podsjeća na Bondovo suočavanje s laserom u Goldfingeru. Završni obračun, koji se, po običaju, događa noću na londonskim ulicama, te malo previše podsjeća na sličnu scenu u posljednjem nastavku Nemoguće misije, predstavlja potpuno razočarenje. Epilog, pak, sugerira da je ovo možda ipak posljednji Bond, barem sa sada očigledno neraspoloženim Craigom u toj ulozi. Spectre bi u tom slučaju predstavljala razočaravajući kraj, ali zato više nego dobar razlog za novi početak.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Skyfall (2012)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

 

SKYFALL
uloge: Daniel Craig, Javier Bardem, Judi Dench, Bérénice Marlohe, Naomie Harris, Ralph Fiennes, Albert Finney
scenarij: John Logan, Peter Morgan, Neal Purvis & Robert Wade
režija: Sam Mendes
proizvodnja: MGM/Columbia, V. Britanija/SAD, 2012.
trajanje: 143 '

James Bond je tijekom pola stoljeća na velikim ekranima preživio mnogo toga. Uspio je nadživjeti svog tvorca Iana Fleminga, te opstati usprkos odlaska Seana Conneryja, prvog, i po mnogima, jedinog pravog filmskog Bonda. Tajnom agentu 007 na duži rok nije naškodio ni zlosretni brak, ni eksperimenti s castingom. Uspio je preživjeti i kraj hladnog rata, kada je za fiktivne likove poput njega nestao glavni smisao postojanja. Nije mu glave došao ni angažman Daniela Craiga, zbog koga su se okorjeli fanovi znali hvatati za glavu, a nekako je preživio i to što ga nikada nije glumio Goran Višnjić. Kada se sve to uzme u obzir, lako je očekivati da će najdugovječnija filmska franšiza prebroditi i iskušenja koja pruža njeno najnovije izdanje “Skyfall”.

Da preživljavanje uistinu nije problem za Bonda svjedoči i tradicionalno spektakularna uvodna scena, koja završava na način koji bi značio kraj za normalnog protagonista. Za tajnog agenta koga su očigledno počele hvatati godine, to znači priliku za nestanak, odnosno dugotrajni odmor tijekom koga ne nalazi shodno da se javi svojim pretpostavljenima na čelu s M (Dench). To konačno čini tek nakon bombaškog napada na sjedište MI6 u Londonu, kada je u svrhu pronalaska počinitelja potrebno koristiti čak i istrošene resurse, a Bond, odlučan da osveti svoje kolege, pristaje na ponižavajuće psihofizičke testove. Trag vodi u Šangaj, gdje Bond pronalazi egzotičnu ljepoticu Sévérine (Marlohe), povezanu s bivšim britanskim agentom Silvom (Bardem).

Tvorci svakog novog filma o Bondu se suočavaju s temeljnim problemom, odnosno potrebom da zadovolje potrebe publike koja traži očuvanje bondovske formule (spektakularna akcija, egzotične lokacije, lijepe žene) a da joj istovremeno ponude nešto drukčije. Da su tvorci Skyfalla naglasak stavili na ovo drugo postalo je jasno čim je za režisera angažiran Sam Mendes, filmaš čija su specijalnost tmurne drame o besmislu modernog građanskog života. Očigledno je kao inspiracija poslužilo Nolanovo “pomračenje” Batmana, pa je tako i najnoviji Bond zapravo daleko od eskapističke pustolovine i oličenja malograđanskih ideala. Mendes kao da želi “dekonstruirati” Bonda prikazujući ga frustriranim vlastitom sredovječnošću, ranjivošću kao i nikad prevladanim traumama iz djetinjstva. Motiv smrtnosti i prolaznosti je još više naglašen time što se zaplet velikim dijelom vrti oko M, koju tumači prilično umorna Judi Dench i kojoj je zapala “čast” da prvi put u povijesti bondovskih filmova izgovori ono što se na engleskom naziva “F-word “. Još naglašenija “dekonstrukcija” se može vidjeti i kroz lik glavnog negativca, koga prilično raspoloženi Javier Bardem tumači kao svojevrsnu kombinaciju Jokera, “tetkice” i Edipovim kompleksom mučenog homicidalnog manijaka. Sama završnica filma, pak, izgleda primjerenija minimalističkom anti-vesternu nego modernom akcijskom spektaklu.

Usprkos takvog ikonoklastičkog pristupa Skyfall je uglavnom zabavan i uspješan film. Prije svega se to može zahvaliti vještom korištenju lokacija, Mendesovoj režiji, nekoliko sjajnih akcijskih scena, direktnim i indirektnim homageima klasičnim bondijadama, a i glumačkoj ekipi među kojom valja istaći i Bérénice Marlohe kao jednu od najupečatljivijih Bondovih djevojaka u posljednje vrijeme. Kritičarski panegirici, kojima se Skyfall diže u nebesa kao najbolje ostvarenje franšize, međutim, ne drže vodu. Film je predug, a zbog razlika u mjestu radnje i općem tonu se na trenutke čini da se sastoji od dva filma – “redovne” i ikonoklastičke bondijade – skrpane u jednu. Dijalozi, najblaže rečeno, vjerojatno neće ući u bondovske antologije. Usprkos toga i naziva koji sugerira apokaliptičku promjenu, Skyfall pokazuje kako James Bond pred sobom još uvijek ima svijetlu budućnost.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)