RECENZIJA: Deadpool 2 (2018)

DEADPOOL 2
 uloge: Ryan Reynolds, Josh Brolin, Morena Baccarin,
 Julian Dennison, Zazie Beetz, T. J. Miller, Brianna
 Hildebrand, Jack Key, Stefan Kapičić
 scenarij: Rhett Reese, Paul Verick & Ryan Reynolds
 režija: David Leitch
 proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox,
 SAD, 2018.
 trajanje: 119 min.

Deadpool, ekranizacija jednog od opskurnijih stripova iz Marvelovog univerzuma, je prije dvije godine postao jednim od najugodnijih iznenađenja za sve stripoljupce kojima u posljednje vrijeme dobre hollywoodske vile ispunjavaju želje kako na velikom, tako i na malom ekranu. Film koji je, slično kao i predložak, koncept maskiranog superheroja izvrnuo i pretvorio u crnohumornu “meta” samoparodiju, doživio je neočekivan uspjeh i kod publike i kod kritike, te, kao u brojnim sličnim slučajevima, potaknuo pravljenje neumitnog nastavka. Što je, dakako, značilo, da će Deadpool 2 biti predmetom velikih očekivanja, ali i velike strepnje, pri čemu je ovo potonje došlo zahvaljujući brojnim tužnim iskustvima s nastavcima koji nikako nisu uspijevali zadržati duh i kvalitetu originala. Tom fenomenu su doprinos dala i marvelovska filmska i televizijska ostvarenja, pri čemu je možda najžalosniji primjer Deadpoolu po temi i stilu srodan Kick Ass 2. Bojazni da bi Deadpool 2 mogao imati istu sudbinu su se povećale nakon vijesti da je Tim Miller, režiser originalnog filma za vrijeme snimanja napustio projekt i bio zamijenjen David Leitchom, poznatom po akcijskim hitovima kao što su John Wick i Atomska plavuša.

Ryan Reynolds, Deadpoolov glavni glumac i koscenarist je ponovno bio angažiran kao dio scenarističkog i producentskog tima, te je ponovio naslovnu ulogu Wadea Wilsona, bivšeg vojnog specijalca koji je bio stekao nadljudske moći u tajnom eksperimentu koji ga je unakazio i natjerao da operira pod maskom kao Deadpool. Radnja započinje kada svoj profesionalni život nemilosrdnog borca protiv kriminalca pokušava pomiriti sa željom da se smiri i pronađe obiteljsku idilu s voljenom djevojkom Vanessom (Baccarin). Međutim, prilikom toga se dogodi tragedija u kojoj Vanessa gine, a Deadpool je time tako pogođen da misli izvršiti samoubojstvo. Upravo u tom trenutku interveniraju njegovi stari poznanici iz X-Mena – Colossus (Kapičić) i Teenage Negasonic Warhead (Hildebrand) – te ga uspiju regrutirati u svoje redove. Prilikom jednog takvog “uredovanja” se Deadpool upozna s mutiranim i “problematičnim” tinejdžerom Russellom Collinsom “Firefistom” (Dennison) s kojim će, nakon što ubije jednog od njegovih zlostavljača, završiti u specijalnom zatvoru za mutante. Tamo se ispostavi da na njih vreba kiborg-vojnik iz budućnosti po imenu Cable (Brolin), a potom i da će Collins, kad odraste, postati destruktivni homicidalni manijak. Deadpool odlučuje spriječiti takav razvoj događaja te oko sebe okuplja tim “otkačenih” mutanata pod imenom “X-Force”.

Iako su snimanje Deadpoola 2 obilježile brojne nesreće i neugodnosti na i izvan seta – kao što je pogibija kaskaderke te optužbe za seksualno zlostavljanje protiv glumca T. J. Millera zbog kojih njegov lik Weasela umalo nije bio isječen iz filma – može se pretpostaviti da je najviše frustracija izazvalo stvaranje scenarija. Tu su se Reynolds i njegove kolege suočili s problemom koji muči mnoge slične superherojske filmove – kako nakon priče o nastanku, koja je u pravilu najfascinantniji dio sage, stvoriti “običan” zaplet koji bi bio na istoj razini. Kao rješenje je poslužio motiv protagonista koji, bez obzira na apsurdnost i tragikomičnost svoje situacije, pokušava zasnovati obitelj – prvo onu redovnu sa svojom djevojkom, a onda kao skrbnik problematičnog klinca u kojem vidi dio sebe. Deadpool 2 zbog toga, velikim dijelom kao i prvi film, pleše na rubu tipične hollywoodske sentimentalnosti, ali se s njega uvijek vraća kako bi publici dostavio dozu granginjolskog krvoprolića, crnog humora i brojnih referenci na današnju popularnu kulturu. Glumačka je postava sjajna, prije svega Reynolds koji očigledno uživa u onome što bi vrlo lako moglo postati uloga njegove karijere. Novozelanđanin Julian Dennison, koji je svojom gojaznošću i drugim parametrima tjelesnog izgleda antiteza svega onog što se smatra protagonistom današnjeg superherojskog filma, je također napravio vrlo dobar posao te se istakao među nizom kolega koji tumače brojne upečatljive likove, uključujući neke koji će se pojaviti prilično kratko prije nego što poginu na neke spektakularne načine. Veliki adut filma je i Leitchova režija, koja, usprkos danas obaveznog korištenja CGI, daleko više naglaska stavlja na “običnu” akciju i humor te tek tu i tamo napada gledateljeve oči “coolerskim” kadriranjem. Pri tome se najviše ističe naslovna sekvenca koja kombinira parodiju Jamesa Bonda sa samoparodijskim komentarima na sam film. No, možda je od svega najvažniji uspjeh tvoraca Deadpoola 2 da njegovo trajanje skrate ispod dva sata, učinivši ga tako daleko kompaktnijim i probavljivijim od većine ostalih marvelovskih ekranizacija. Zbog nje će publika ovog filmu oprostiti čak i uobičajeno šlampavi i neproduhovljeni završni obračun, u kome ima previše nepotrebnih scena, a premalo humora. Dojam Deadpoolu 2 dodatno spašava domišljati rasplet u obliku scena prikazanih za vrijeme odjavne špice, a koji glavnom junaku donose kako žuđeni happy end, a publici osnovane nade za još jedan dobar nastavak.

OCJENA: 7/10

 

Oglasi

RECENZIJA: Deadpool (2016)

DEADPOOL
 uloge: Ryan Reynolds, Morena Baccarin, Ed Skrein, T.J. Miller,
 Gina Carano, Briana Hildebrand, Stefan Kapičić, Leslie Uggams
 scenarij: Rhett Reeese & Paul Werrick
 režija: Tim Miller
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2016.
 trajanje: 108 min.

Ako postoji institucija čije ime asocira na zasićenje kod filmskih (a odnedavno i kod televizijskih) gledatelja, onda je to Marvel Comics. Njegovi stripovi, najčešće vezani u zaokruženi univerzum koji omogućava bezbrojne crossovere popularnih junaka, poslužili su kao predložak ne samo za jednu, nego čak i dvije prilično uspješne filmske franšize koje matičnim studijima donose hrpu novaca, i pri tome, što je u cijeloj stvari najtragičnije, otklanjaju potrebu za nekom naročitom krativnošću filmaša. Što znači da će svi ti filmovi i superjunaci s vremenom početi sličiti jedan na drugi i neće značiti ništa osim najzadrtijim fanovima ili dječici koju roditelji dovlače u multiplekse kako bi nepuna tri sata gledali CGI eksplozije i tipove u čudnim kostimima. Isto to, s druge strane znači, da će svaki od filmova iz te franšize koji makar u najmanjoj mjeri skrene s te formule biti nešto uistinu posebno – ili financijska kataklizma nakon koje će se etablirani kritičari i pratitelji hollywoodskih zbivanja pitati “što su to šefovi studija pušili u uredu prije nego što su dali greenlight” ili, što je daleko rjeđi slučaj, nešto što se publici željnoj nekakve promjene toliko svidi i stvori oduševljenje koje takvo ostvarenje objektivno možda i ne zaslužuje. Deadpool, koji se u kino-dvoranama pojavio u prvoj polovici 2016. godine i postao jedan od najvećih sleeper hitova u posljednje vrijeme, se smješta među potonje slučajeve.

Film pripada X-Menima, drugoj Marvelovoj franšizi, temeljenoj na seriji stripova o superherojskim mutantima koje, za razliku od Marvelovog filmskog univerzuma, umjesto Disneya još uvijek drži 20th Century Fox. Ta je franšiza, pokrenuta daleke 2000. godine, mnogo starija, ali i manje uspješna od Disneyeve, te je nakon trećeg filma X-Men: Početak: Wolverine zbog komercijalnog podbačaja umalo bila ugašena. U tom zlosretnom filmu se kao jedan od sporednih likova pojavio mutant-plaćenik Wade Wilson, poznatiji pod nadimkom Deadpool, a čiji je lik tumačio Ryan Reynolds. Kanadski glumac se, usprkos toga što je njegov lik u Početku negativac koji na kraju pogine, zaljubio u svoj lik, a pogotovo njegovu originalnu stripovsku inkarnaciju u kojoj su mu zaštitni znak bili sarkastični komentari i neposredno obraćanje ćitateljima. Reynolds je počeo žestoko lobirati 20th Century Fox da Deadpool dobije vlastiti film u kojem će on igrati glavnu ulogu i u tome je, nakon dosta peripetija, uspio pri čemu je ključno bilo “curenje” test-snimki na Internet, koje je izazvalo lavinu oduševljenja među stripovskim geekovima čija je riječ u današnjim hollywoodskim studijima često doima posljednjom. Deadpool, s druge strane, nije imao potpuno povjerenje Foxa, a što je i razumljivo, s obzirom na Reynoldsovo sudjelovanje u superherojskoj katastrofi zvanoj Green Lantern; to se odrazilo na relativno skroman budžet od samo nekoliko desetaka milijuna dolara, ali i više kreativne slobode, te je Deadpool postao jednim od rijetkih superherojskih filmova na koji je udaren stroži cenzorski rejting “R”.

Da Deadpool definitivno nije tipičan superherojski film se može vidjeti na samom početku, koji nas in medias res baca u spektakularnu akcijsku scenu u kojoj se naslovni maskirani protagonist katanama, wakizashijima i sličnim hladnim oružjem na nadvožnjaku krvavo obračunava s hordama teško naoružanih zlikovaca. Osim što se pri tome prolijevaju rijeke krvi i izgovaraju niz nepristojnih riječi, atipičnost Deadpoola se vidi u tome što se on obraća gledateljima i počinje im objašnjavati kako je došao do te točke. Nakon toga slijedi flashback u kojem upoznajemo Wadea Wilsona kao bivšeg elitnog specijalca koji radi kao plaćenik u New Yorku. Jednom prigodom upozna prostitutku Vanessu (Baccarin) i s njom započne strastvenu ljubavnu vezu te je na kraju zaprosi. Bračnu sreću mu poremeti liječnička dijagnoza nakon koje je mu je rečeno da će uskoro umrijeti; ne želeći time traumatizirati Vanessu, napušta ju. Kada mu, pak, ponude sudjelovanje u tajnom eksperimentalnom programu koji bi mi mogao produžiti život, Wilson pristaje i dolazi u tajni laboratorij koji vodi Francis Freeman alias Ajax (Skrein), i čiji je cilj stvoriti armiju mutanata kroz izuzetno složen, dug i izuzetno bolan proces poticanja mutacije. Wilson, koji je bio izložen stalnom mučenju od strane Ajaxa, na kraju bježi iz laboratorija, ali shvaća da je uz produženi život i nove nadljudske moći dobio groteskno ružan izgled, te odlučuje na sebe staviti masku i prozvati se “Deadpool”. Pronavaši utočište kod slijepe stare crnkinje Al (Uggams), počinje planirati osvetu Ajaxu, ali mu pri tome stvari zakomplicira intervencija “službenih” X-Mena koje predstavljau Negasonic Teenage Warhead (Hildebrand) i Colossus (Kapičić).

Deadpool se ne može svrstati među filmove koji će se pamtiti zbog fascinantnih likova, intrigantnog zapleta ili važnih tema o kojima govori, ali mu se, s druge strane, ne može osporiti da svoj sadržaj publici dostavlja na izuzetno zabavan i često domišljat način. Za Reynoldsa je očigledno da beskrajno uživa u ulozi za koju zna da će sa njega sprati svu ljagu Green Lanterna, i dio tog užitka se može prenijeti i na gledatelje, koji imaju rijetku priliku vdijeti svojevrsnu antitezu i parodiju tipičnog hollywoodskog superheroja. Parodijski i neozbiljan karakter filma se može vidjeti u scenama koje svojom eksplicitnošću po pitanju “nepristojnih” aktivnosti podsjećaju na “paprene” komedije Judda Apatowa (uključujući jednu nakon koje će muški gledatelji proslave Dan ažena gledati sasvim drugim očima). Njemu svoj doprinos daju i brojne reference na pop-kulturu, kao i ikonoklastički pristup marvelovskom univerzumu, koji se najbolje ističe u izboru dvoje “redovnih” superheroja – Negasonic Teenage Warhead, koja je toliko opskurna da i najzagriženiji strip geekovi zbog nje trebaju posegnuti za Internet tražilicama, i koja u filmu uglavnom šuti i ne radi ništa; te Colossala koji predstavlja “normalnog” i “društveno odgovornog” superheroja koji Deadpoola, uglavnom bez nekog uspjeha, pokušava “izvesti na pravi put”. Da sve u Deadpoolu nije savršeno se pobrinula kombinacija strukturno ne baš najispeglanijeg scenarija i nedostatka budžeta, koja najviše dolazi do izražaja u antiklimaktičkom završnom obračunu, a ni glavni negativac, kojeg tumači Ed Skrein, nije lik koji će ostati u sjećanju. Zbog svega toga Deadpool je vrlo dobar film, ali koji ostavlja razloga za brigu da će neizbježni nastavak, koji u kino-dvorana dolazi u svibnju, po dobrom starom hollywoodskom običaju sve upropastiti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: R.I.P.D. – agenti za počivale u miru (2013)

Instant classic. RIPD - Rest In Peace Departme...

(izvor: fitnessferg)

R.I.P.D. – AGENTI ZA POČIVALE U MIRU
(R.I.P.D.)
uloge: Ryan Reynolds, Jeff Bridges, Kevin Bacon, Mary Louise Parker, Stephanie Szostak
scenarij: Phil Hay & Matt Manfredi
režija: Robert Schwentke
proizvodnja: Universal , SAD, 2013.
trajanje: 96 '

Kriza na američkim kino-blagajnama se nastavlja. Svaki novi tjedan barem jednom od velikih studija donosi komercijalni fijasko onog što je trebalo biti siguran ljetni hit. Među sve brojnijim ostvarenjima koje su doživjela tu sudbinu, malo koje ju je zaslužilo kao “R.I.P.D.” Roberta Schwentkea.

Kao i mnogi od današnjih blockbustera, i ovaj se temelji na stripu. “R.I.P.D.” je u originalu nastao kao djelo Petera M. Lenkova, scenarista nove verzije TV-serije “Hawaii 5-0”. Skraćenica “R.I.P.D.” bi se, pak, s engleskog mogla ugrubo prevesti kao “Zagrobna policija”. Protagonist, narednik Nick Walker (Reynolds), svoj policijski posao počinje na ovom svijetu, gdje ima uspješnu karijeru bostonskog čuvara reda, privlačnu suprugu Julie (Szostak), ali i hrpu zlata koje je prilikom jedne racije zajedno s kolegom Bobbyjem Hayesom (Bacon) strpao u džep. Kada ga uhvati grižnja savjesti i partneru izjavi da više neće sudjelovati u tome, za svoje poštenje bude nagrađen metkom u lice. Nakon što umre, unovači ga specijalna nebeska policija čiji je zadatak hvatanje duša koje su izbjegle put u raj ili pakao te ostale na ovom svijetu gdje izazivaju svakakve nevolje. Walker je dodijeljen kao partner Royu Pulsipheru (Bridges), bivšem šerifu s Divljeg zapada koji sada lovi Mrtvoduše – mrtvace prerušene u žive ljude – po ulicama Bostona.

Komercijalni fijasko “R.I.P.D.” je predstavljao jedno od najmanjih iznenađenja ovog ljeta. Matični studio “Universal” nije organizirao kritičarske projekcije, a što je obično znak da ni njihovi šefovi nisu bili uvjereni u uspjeh. Kritičari su, s druge strane, imali razloga za skepsu jer osnovna ideja scenarija, zapravo, i nije naročito originalna. Režiser Schwentke je, s druge strane, imao ne samo iskustva nego i uspjeha s adaptacijama stripova, a o čemu najbolje svjedoči iznenađujući hit “RED” iz 2010. godine. Ono s čime ovaj put suočio je prevazišlo njegove mogućnosti.

Najuočljiviji nedostatak “R.I.P.D.” jest loša ili, preciznije rečeno, nezainteresirana i neiskorištena glumačka postava. Ryan Reynolds, koji je u prošlosti pokazao kako posjeduje komičarski talent, je ne samo bespotrebno potrošen kao “ozbiljni” dio komičarskog dvojca. O nekakvoj “kemiji” s Jeffom Bridgesom kao njegovim “živopisnim” partnerom, nema ni govora. Bridges, pak, kao da na silu želi parodirati vlastiti lik iz vesterna “Čovjek zvan hrabrost”, ali na kraju zvuči kao loša parodija daleko boljeg Ripa Torna u filmu “Ljudi u crnom”. Angažman Kevina Bacona, s druge strane, čak ni manje iskusnim gledateljima ne ostavlja prevelike dileme o moralnom određenju njegovog lika, kao ni o “iznenadnom” obratu pred kraj. Jedina svjetla točka je prilično dobro raspoložena Mary Louise Parker kao šefica dvojice junaka; na žalost, njen lik se pojavljuje prekratko da bi značajno poboljšao opći dojam o filmu.

Fijasko “R.I.P.D.”, pak, daleko više uzroka ima u scenariju Phila Haya i Matta Manfredija, koji se doima nedotjeran čak i za niske standarde današnjeg Hollywooda. Njihov proizvod izgleda kao Frankensteinovo čudovište sastavljeno od već viđenih i daleko uspješnijih ostvarenja kao što su “Duh”, “Ljudi u crnom” i “Istjerivači duhova”.  Humor, koji bi trebao biti glavna atrakcija ovog ostvarenja, je zagušen patetičnim zapletom o tragičnom junaku koji se mora pomiriti s trajnom razdvojenošću od žive supruge. A ni ono malo što ga ima nije neke naročite kvalitete, te se uglavnom nadoknađuje CGI-jem potrošenim na groteskno izobličene Mrtvoduše i iritantno neatraktivne akcijske scene. One, naravno, uključuju završni apokaliptički obračun na ulicama velegrada – predvidljiv detalj bez kojeg se sve teže može zamisliti današnji hollywoodski blockbuster. Jedino čime se tvorci “R.I.P.D.” mogu pohvaliti jest da njihovo ostvarenje traje relativno kratko. Publika će im na tome biti zahvalna, ali vjerojatno ne dovoljno kako bi pronašla neko zadovoljstvo u ovom dugom, toplom i sve manje podnošljivom filmskom ljetu.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. kolovoza 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: U tuđoj koži (2011)

 

U TUĐOJ KOŽI
(THE CHANGE-UP)
uloge: Jason Bateman, Ryan Reynolds, Leslie Mann, Olivia Wilde
scenarij: Jon Lucas & Scott Moore
režija: David Dobkin
proizvodnja: Relativity Media/Universal, SAD, 2011.
trajanje:  112'
English: Leslie Mann and Judd Apatow at Time 1...

Leslie Mann i Judd Apatow (izvor: Wikimedia Commons)

Malo se koji koncept čini tako zahvalnim za zaplet komedije kao što je zamjena tijela. Spolne, generacijske, karakterne i druge razlike između likova koje zadesi takav fenomen u sebi zbrajaju potencijal i za komediju zabune i komediju karaktera. Kada je u pitanju Hollywood, taj koncept je rijetko ostvario svoj potencijal. Isto bi se moglo reći i za komediju U tuđoj koži; razočarenje ovim filmom je utoliko veće što su njegovi tvorci nastojali maksimalno koristiti jednu od rijetkih vidljivih holivudskih poboljšanja u posljednje vrijeme – opuštenije standarde “sočnosti” u svojim komedijama.

Radnja filma je smještena u Atlantu, a protagonisti su dvojica najboljih prijatelja koje je život odveo na sasvim suprotne strane. Dave Lockwood (Bateman) je situirani odvjetnik oženjen za zanosnu Jamie (Mann), ali istovremeno razapet između nastojanja da napreduje u uredu i brige oko troje male djece. Mitch Planko (Reynolds) je nadobudni glumac i neodoljivi zavodnik, ali čiji životni stil temeljen na neobaveznom seksu i različitim rekreativnim supstancama ponekad mora financirati sudjelovanjem u “umjetničkim” filmovima. Kada se jedne večeri nađu nakon previšepića , zaključe kako onaj drugi ima bolji život; želja za zamjenom života, koju su javno izrazili olakšavajući mjehur u gradskoj fontani im se sljedećeg dana ispuni tako što Dave preuzme Mitchovo tijelo, a Mitch Daveovo. Nakon što shvate što se dogodilo, Dave i Mike se u tuđim tijelima pokušavaju prilagoditi različitim životnim stilovima, pokušati ne upropastiti prijateljev život. Tada ih čekaju iskušenja koja Mikeu nudi Daveova žena, a Daveu njegova zanosna kolegica Sabrina (Wilde).

U Hollywoodu se u posljednje vrijeme teško išta može nazvati revolucijom; najbliže tome je trend koji datira od sredine prošlog desetljeća zahvaljujući kome su se u kino-dvorane vratile komedije sa cenzorskim rejtingom “R”. David Dobkin je u tome sudjelovao zahvaljujući hit-komediji Lovci na djeveruše, ali se ipak nije mogao mjeriti s neslužbenim vođom tog “pokreta”, producentom Juddom Apatowom čiji je opus u američku filmsku komediju vratio prostački rječnik, ali i razbio dotadašnje tabue u prikazu raznih tjelesnih tekućina, bioloških procesa i dijelova muške anatomije. Dobkin u ovom ostvarenju kao da nastoji nadoknaditi propušteno, pa film obiluje scenama vršenja nužde i prakticiranja nekonvencionalnih oblika seksulanosti. Dok su takvi sadržaji prije nekoliko godina bili osvježenje, sada već postaju pomalo zamorni i, što je za ovaj žanr izuzetno važno, sve manje smiješni. A prilike za zamor ima dosta, jer je Dobkin, po uzoru na Apatowa, film rastegao gotovo na dva sata; time je učinio vidljivim i nedostatak inspiracije kod Jona Lucasa i Scotta Moorea, scenarista proslavljenih uspješnim, ali ipak malo previše razvikanim Mamurlukom. Oni su U tuđoj koži napunili klišejima i predvidljivostima, kao i humorom neujednačene kvalitete, iako im se mora priznati poneki trenutak lucidnosti, kao u replici kojom Mitch Daveovoj kćeri objašnjava koja mu je najdraža vrsta plesa.

Sve te nedostatke je, međutim, više nego nadoknadila prilično nadarena i raspoložena glumačka ekipa. Jason Bateman se već specijalizirao za uloge “ozbiljnih ljudi” u komedijama, te mu uloga obiteljskog radoholičara nije predstavljala problem. Slično se može reći i za Ryana Reynoldsa, koji je prilično uvjerljiv kao bahati hedonist. Njihov zadatak je, pak, bio u ovom filmu nešto teži, jer su morali “skidati” jedan drugog, odnosno glumiti likove koji pokušavaju glumiti nekog drugog. U tome su prilično uspjeli i gledatelji bez problema prate njihovu transformaciju. Veliki je talent pokazala i Apatowljeva supruga Leslie Mann (iako će nju gledatelji više pamtiti po mini-skandalu vezanom uz korištenje CGI u “razotkrivajućim” scenama), kao i isto tako raspoložena Olivia Wilde.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. rujna 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Green Lantern (2011)

Blake Lively as Carol Ferris in Green Lantern.

Blake Lively (izvor: Wikipedia)

GREEN LANTERN
uloge: Ryan Reynolds, Blake Lively, Peter Saarsgard, Mark Strong, Temuera Morrison
scenarij: Greg Berlanti, Michael Green, Mark Guggenheim & Michael Goldenberg
režija: Martin Campbell
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2011.
trajanje: 114'

Već se počinju praviti prve procjene o tome tko je pobjednik, a tko gubitnik ovogodišnje sezone ljetnih blockbustera. Warner Bros. se može smjestiti u obje kategorije. Harry Potter i darovi smrti 2 je, s jedne strane, uspio razbiti prestižni plafon od milijardu dolara zarade. S druge strane, istom studiju se dogodio i Green Lantern, ostvarenje koje se smatra najvećim fijaskom godine.

Taj neuspjeh za Warner Bros. predstavlja ne baš mali udarac, s obzirom da je riječ o ostvarenju koje je, za razliku od zadnjeg Harry Pottera, trebalo pokrenuti, a ne zaključiti unosnu franšizu. Njime se nastojalo još jednog stripovskog superheroja pretvoriti u stroj za proizvodnju novca na kino-blagajnama, i to onog  po svojim moćima daleko superiornijeg svim ostalima. Fanatični strip-fanovi su, nakon prvih vijesti o pokretanju projekta, na ekranizaciju čekali još od daleke 1997. godine, a i Warner Bros. je u njega potrošio najmanje 300 milijuna dolara – ili gotovo dvadeset puta više novca nego što je američka vlada nedavno potrošila kako bi pomogla žrtvama gladi na Rogu Afrike.

Takva rastrošnost se, s druge strane, mogla opravdati radnjom koja zahtijeva više specijalnih efekata nego obično. Naslovni junak (kome je domaći distributer ostavio neprevedeno ime, koje na engleskom doslovno znači Zelena svjetiljka) je u stvari pripadnik istoimene organizacije koja nastoji čuvati mir i pravdu u cijelom univerzumu. Abin Sur (Morrison), najbolji od svih Green Lanterna, smrtno je ranjen u okršaju s neuništivim i nezaustavljivim kozmičkim čudovištem Parallaxom. Prije nego što će izdahnuti, Abin Sur se sa svojom letjelicom srušio na Zemlju i tamo pronašao svoju zamjenu u liku Hala Jordana (Reynolds), svojeglavog, ali i neustrašivog probnog pilota. Jordanu je vanzemaljac predao zeleni prsten i zelenu svjetiljku čije korištenje omogućava da, uz dovoljno volje, materijalizira sve što poželi i putuje na drugi kraj svemira. Jordan tako odlazi na planet Oa gdje će od starijih i iskusnijih Green Lanterna nastojati naučiti upravljati svojim moćima. U međuvremenu se na Zemlji znanstvenik dr. Hector Hammond (Sarsgaard) inficirao Parallaxovim tkivom, te se pretvara u monstruma koji će ugroziti ne samo planet, nego i Jordanovu šeficu i bivšu djevojku Carol Ferris (Lively).

Iako je odluka da se glavna uloga povjeri Ryanu Reynoldsu, glumcu čija je karijera izgrađena na komedijama, izazvala nezadovoljstvo među fanovima stripa, ona se ispostavila opravdanom. Reynolds se više nego dobro snalazi u ulozi naslovnog lika, i publika može prihvatiti njegovu transformaciju od običnog čovjeka do spasitelja svijeta. Ili, da budemo precizniji, mogla bi je prihvatiti da je četveročlani scenaristički odbor nije neopravdano ubrzao, tj. jednostavno izbacio iz filma, vjerojatno da se uštedi na novcu ili trajanju. Reynoldsova je uloga stoga postala nezahvalna, isto kao i u slučaju Blake Lively čija je “kemija” s Reynoldsom u tragičnom raskoraku s nedovršenošću njenog lika. Scenarij je isto tako upropastio i ulogu Petera Saarsgarda, jednog od zanimljivijih negativaca koji se premalo pojavljuje u filmu, ali dovoljno da glavnog monstruma učini potpuno banalnim i zaboravljivim.

Zapravo, gotovo sve u filmu je banalno i zaboravljivo, i to najviše zahvaljujući predvidljivostima i klišejima, uključujući i onaj najnoviji – “iznenadni” obrat iza odjavne špice koji sugerira novi nastavak. Režiser Martin Campbell, za koga se ne može reći da nije imao svijetlih trenutaka u karijeri, ovdje se doima potpuno nezainteresiran, pa i scene koje su trebale biti atraktivne izgledaju kao blijeda i jeftina kopija drugih holivudskih blockbustera. Tako je “čarobni” planet Oa inferioran Asgardu iz Thora, Jordanovi vanzemaljski suborci previše sliče na goste tatuinske kantine u Ratu zvijezda, a i završni obračun izaziva zijevanje. Ni 3 D, u koji format je Green Lantern naknadno, konvertiran, se ne čini ništa manje banalnim. Iako se u Hollywoodu govorka da će Warner Bros. radi reputacije ipak riskirati s još jednim nastavkom, teško je izbjeći dojmu da je ovdje moralo smrknuti nakon što je svanulo s Harryjem Potterom.

OCJENA: 3/10