RECENZIJA: Cijena istine (The Lincoln Lawyer, 2011)

Michael Connelly se može smatrati jednim od najuspješnijih autora kriminalističkog žanra u suvremenoj amerićkoj književnosti, barem ako je suditi po spremnosti hollywoodskih studija da ekraniziraju njegove romane. O tome svjedoči i serija romana o “tvrdokuhanom” losanđeleskom policijskom detektivu Hyeronimusu “Harryju” Boschu koja je imala čast da posluži kao predložak za Bosch, prvu dramsku seriju Amazona u samostalnoj produkciji. Romani o Boschu dijele isti fiktivni univerzum sa još jednom Donnelyjevom serijom, a čiji je protagonist odvjetnik i Boschov polubrat Michael “Mickey” Haller. The Lincoln Lawyer, prvi roman iz serije, je godine 2011. bio ekraniziran kao istoimeni igrani film, u Hrvatskoj prikazan pod naslovom Cijena istine.

Naslovni protagonist, kojeg tumači Matthew McConaughey, je nadimak “Odvjetnik u Lincolnu” stekao zato što svoj posao umjesto u uredu više voli obavljati na stražnjem sjedalu automobila kojeg vozi njegov vjerni pomoćnik Earl (Laurence Mason). Većina njegovih klijenata su dileri, bajkeri, ubojice, silovatelji, prostitutke i sličan šljam koje Haller iz zatvora izvlači tako uspješno da je stvorio veliki broj neprijatelja među čuvarima zakona, iako ga bivša supruga Margaret McPherson (Tomei), koja radi na suprotnoj strani kao javna tužiteljica, još uvijek smatra dobrim prijateljem. Hallerova reputacija mu na kraju dovede i za njegovu dotadašnju karijeru atipičnog klijenta – relativno mladog Louisa Rouleta (Philippe) koji se zajedno sa majkom Mary Windsor (Frances Fisher) obogatio trgujući nekretninama. Roulet je optužen za premlaćivanje i pokušaj silovanja Regine “Reggie” Campo (Margarita Levieva), mlade žene koju je jedne noći upoznao u klubu. Roulet odbija svaki pokušaj nagodbe sa tužiteljstvom, inzistirajući da je potpuno nedužan, odnosno da je žrtva namještaljke čija je svrha da mladoj ženi donese milijune u budućem građanskopravnom procesu. Haller se ozbiljno daje na posao te uz pomoć svog iskusnog istražitelja Franka Levina (Macy) počinje razmotavati klupko, ali s vremenom otkrije i neke neugodne istine koje se tiču njegove profesionalne prošlosti.

Scenarij Johna Romana ne donosi ništa naročito novo, pa gledatelji po pitanju zapleta ili relativno predvidljivog raspleta neće vidjeti ništa što već nisu mogli vidjeti u bezbroj drugih pravosudnih drama i trilera. Ono što Cijenu istine izdiže iznad prosjeka jest prije svega specifična atmosfera i stil, kojem je dosta doprinijela režija ne baš naročito razvikanog Brada Furmana. Film je u velikoj mjeri napravljen nalik na mračne i često depresivne krimi-trilere 1970-ih, gdje su na ulicama sunčanog Los Angelesa protagonisti vodili često sizifovsku borbu protiv korumpiranog sustava u kojem zločin ostaje nekažnjen. Tome doprinosi ne samo prilično efektan soundtrack kojim dominira glazba iz posljednjih desetljeća 20. stoljeća, nego i prilično dobra izvedba Matthewa McConaugheya, koji se po n-ti put pokušava i uspijeva dokazati da je ne samo lijepo lice, nego i vrhunski glumac. U ovom slučaju je ostvario prilično dobru transformaciju od moralno problematičnog antiheroja sa stereotipima odvjetničke “ljige” do istinskog borca za pravdu koji iskreno nastoji svijet očistiti od zla. Ryan Philippe, s druge strane, nije baš najbolje prošao u još jednoj ulozi WASP-ovskog negativca koja je od njegove karijere načinila klišej. S druge strane, ostatak glumačke ekipe u malim, ali upečatljivim ulogama, je napravio više nego dobar posao, pa Cijena istine, iako daleko od nečega što bi trebalo biti žanrovski klasik , predstavlja rijedak primjer cjelovečernjeg filma koji je svojom kvalitetom u okvirima na koje nas je u proteklom desetljeću naviklo Zlatno doba televizije.

CIJENA ISTINE

(THE LINCOLN LAWYER)

uloge: Matthew McConaughey, Marisa Tomei, Ryan Philippe, William H. Macy, Josh Lucas

scenarij: John Romano

režija: Brad Furman

proizvodnja: Lakeshore, SAD, 2011.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: Krivi potez (Ubiti je lako/The Way of the Gun, 2000)

 

uloge: Ryan Philippe, Benicio del Toro, Juliette Lewis, James Caan, Scott
 Wilson, Taye Diggs, Nicky Katt, Geoffrey Lewis, Dylan Kussman, Kristin 
 Lehman
 glazba: Joe Kraemer
 scenarij:  Christopher McQuarrie
 režija: Christopher McQuarrie
 proizvodnja: Artisan, SAD, 2000.
 distribucija: Blitz
 trajanje: 119'

Parker (Philippe) i Longbaugh (del Toro) su dva sitna kriminalca koji za život zarađuju, izmedju ostalog, i prodajući spermu i krv specijaliziranim klinikama. Jednog dana slučajno čuju da će u kliniku doći Robin (Lewis), djevojka kojoj je lokalni bogatas Hale Chidduk (Wilson) platio milijun dolara da njegovoj sterilnoj supruzi Francesci (Lehman) rodi dijete. Parker i Longbaugh odmah smisle plan da otmu djevojku i od Chidduka zatraže masnu otkupninu. Usprkos prisutstva naoružanih tjelohranitelja, otmica uspijeva, ali otmičari, naravno, ne znaju da je Chidduk povezan s mafijom i jednostavno si ne može priuštiti tako veliku isplatu. Dok se Parker i Longbaugh kriju po Meksiku, Chidduk za njima šalje Sarnoa (Caan), svog starog poznanika koji je specijalist za “čišćenje” ovakvih slučajeva.

Christopher McQuarrie, koji je dobio “Oscara” za scenarij Privedite osumnjičene, režirao je film koji je američku kritiku ostavio prilično hladnom ili, u najboljem slučaju, razočaranom. Razlog je vjerojatno u tome što su oni nakon sedam godina zaboravili njegov “oskarovski” rad i u pomalo bizarnom zapletu vidjeli ništa drugo do zabavnu, šašavu tarantinovsku crnu komediju. McQuarrie ih je, naravno, razočarao time što je materiji prišao s maksimalnom ozbiljnošću – bez obzira na to što je prica na prvi pogled luckasta, svi njeni sudionici su maksimalno realistično prikazani, a njihove motivacije i postupci izgledaju kao iz stvarnog života. McQuarrie je prekršio suvremena holivudska pravila time što je protagoniste – Parkera i Longbaugha – učinio krajnje amoralnim tipovima s kojima će publika teško suosjećati. Niti ostatak likova ne prolazi mnogo bolje, ali ih vrhunska glumačka ekipa čini prilično upečatljivim. To je prije svega slučaj s veteranom Jamesom Caanom u sjajnoj ulozi “čistača”, dok je “oskarovac” del Toro (Traffic) prilično opušten, ali i efektan u ulozi šutljivijeg clana ubilačkog dvojca. Na žalost, Juliette Lewis, koja je u ulozi otete trudnice trebala biti nekakva moralna vertikala filma, uspijeva svoj lik učiniti krajnje antipatičnim. Ipak, glavni razlog zbog koji je holivudski i američki kriticarski establishment bio hladan prema Ubiti je lako leži u za današnje standarde neuobičajeno velikoj količini nasilja, odnosno krajnje realističnom (i za nježne dušice nepodnošljivom) prikazu krvoprolića odnosno neugodnih načina na koji ljudska bića napuštaju ovaj svijet. U tome McQuarrie odaje počast svojim uzorima – Leoneu, ali prije svega Peckinpahu, pogotovo u sceni završnog obračuna. Ipak, McQuarrie dijeli dio odgovornosti za neuspjeh ovog filma – prije svega u par pseudomoralizatorskih scena, kao i lošem izboru Philippea kao zločestog momka. No, kada se sve zbroji i oduzme, Ubiti je lako je prilično dobar film koji će dobro sjesti svima onima koji su svjesni da je Hollywood od 1979. godine krenuo stranputicom.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 22. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.